Zastrašujuća degradacija pomoćnika u nastavi, jednog od najhumanijih zanimanja

Odnos prema asistentima u nastavi slika je 'humanosti' društva i deklarirane inkluzivnosti. Satnica im je tek nekoliko eura, uvijek rade na određeno a o ostalim benefitima radnog statusa ne mogu ni sanjati. Pomoćnike u nastavi uglavnom se financira iz fondova Europske unije i dijelom iz lokalnih proračuna.

• Naslovna fotografija: Prosvjed građana zbog zahtjeva za pomoćnike u nastavi – 2019. godine. (Sanjin Strukic/PIXSELL)

• Autorica je dugogodišnja novinarka dnevnika Vjesnik koja sada radi kao pomoćnica u nastavi

Pomoćnici u nastavi, ili kako ih mnogi nazivaju asistenti, postoje u sustavu već dvadesetak godina, a njihov status još nije riješen, ne postoje čak ni u nacionalnoj klasifikaciji zanimanja. A bez asistenata velik broj djece s teškoćama ne bi mogao sudjelovati u nastavnom procesu i uspješno završavati školu. Pritom je država proklamirala inkluzivnost kao osnovu obrazovanja učenika s poteškoćama u razvoju.

Poteškoće  zbog kojih djeca imaju asistenta su u raznolikom spektru – u velikom broju to je  autizam, ADHD (poremećaji pažnje) s pripadajućim dijagnozama kao što su disleksija, diskalkulija, disgrafija, razni poremećaji u ponašanju, gluhoća i nagluhost, snižene intelektualne sposobnosti, oštećenja vida, sljepoća, neurološka i motorička oštećenja, promjene osobnosti, pa i kombinacija više teškoća. Ta djeca velikim dijelom pohađaju redovne škole, osnovne i srednje, no i dalje postoje posebne odgojno-obrazovne ustanove u koje su uključena djeca koja zbog svojih svojih ograničenja ne mogu svladavati  redovne školske programe.

Prema podacima HZZO-a, u Hrvatskoj ima oko 32000 djece  s invaliditetom i teškoćama u razvoju. Dio njih ima takav stupanj invaliditeta da uopće ne mogu polaziti školu, a poneka se školuju kod kuće. Pomoćnika u nastavi ima oko 5000, samo u Zagrebu oko 1600. Prema Pravilniku o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima,  pomoćnik može biti „zadužen” i za dvoje djece s teškoćama u istom razredu, no to je  iznimka. Iako rade s dvoje učenika, ti pomoćnici su plaćeni kao da rade s jednim.

Za širu javnost poslovi koje rade asistenti u nastavi su nepoznanica. Prema Pravilniku, pomoćnik ima oko 40 zaduženja, ovisno o teškoći djeteta s kojim radi. Dio toga i sami asistenti uče u hodu. Pomoćnik kao što ime kaže, pomaže učeniku nastavi i u komunikaciji s drugim učenicima. Tako mu npr. pomaže da se fokusira na nastavu kod tzv. raspršene pažnje, umiruje ga ako ometa nastavu, potiče ga na suradnju s drugim učenicima… U slučaju motoričkih oštećenja, asistent gura kolica, pomaže pri pisanju, kod sljepoće pomaže učeniku u kretanju, kod gluhoće zapisuje predavanja. Sve oblike pomoći je komplicirano i nabrojati, a faktički o konkretnom učeniku ovisi kakva vrsta pomoći će mu se pružiti.  Imamo i stručne komunikacijske posrednike koji rade s gluhom i nagluhom djecom, a pomoćnici u nastavi zaduženi su za djecu s ostalim vrstama poteškoća.

Pomoćnik nema pauze ni u vrijeme školskih odmora, jer pomoć mora biti u kontinuitetu. Svakodnevno vodi dnevnik rada o aktivnostima koje je provodio s učenikom.

Učenik može dobiti asistenta nakon što mu to odobri nadležni ured, čemu prethodi prikupljanje brojnih nalaza i stručnih mišljenja. Za mnoge roditelje, a i školu, to je pravi pakao jer pomoćnika naprosto nema dovoljno. Pogotovu u velikim gradovima poput Zagreba, Splita ili Rijeke. Izuzetak je Slavonija, gdje se za jedno pomoćničko mjesto javlja i po sedam i više  kandidata. Pomoćnici se traže prvenstveno preko HZZ-a, ali mnogi roditelji i škole nastoje se snaći na i na druge načine, pa početkom školske godine na društvenim mrežama traje potraga za asistentima. Često dijete provede po nekoliko mjeseci bez asistenta jer ga ni škola ni roditelji ne mogu naći. Rjeđi su slučajevi da roditelj ne želi da dijete ima pomoćnika (iako čak i može dobiti odobrenje nadležnog tijela).

Dva su osnovna modela po kojima djeca s poteškoćama prate nastavu. Individualizirana nastava, u kojoj dijete prati cjelokupnu nastavu kao i ostali učenici, no u testovima ima manje pitanja, izbjegavaju se kompliciraniji sadržaji, nastavni sadržaji moraju se razlomiti na manje dijelove, a postoje i brojni drugi oblici individualizacije. Drugi je model prilagođena nastava u kojoj dijete sjedi u razredu sa ostalima, no nastavnik mora posebno za njega reducirati sadržaj koji predaje. Kod provjere znanja, testovi su sasvim drugačiji, prilagođeni tom učeniku.

Ima pomoćnika koji rade već deset godina ali su prikupili samo pet godina staža. (Hrvoje Jelavić, Pixsell)

Kako se financiraju pomoćnici u nastavi i kakve su im plaće? Asistenti u nastavi zakinuti su u osnovnim radničkim pravima. Ako je sustav htio napakostiti djeci s teškoćama, onda je to učinio i kroz degradirajući tretman pomoćnika. Najveći broj pomoćnika s ogromnom empatijom i zalaganjem radi taj posao. Jer kad bi im u prvom planu bila plaća, nitko taj posao ne bi radio. U praksi, pomoćnici u nastavi su potcijenjeni kao malo koje zanimanje, njihov status je nesiguran, a plaće izuzetno niske. Najveći dio sredstava za plaće asistenata dolazi iz EU. Ove godine je iz EU fondova za te namjene odobreno  oko 24 milijuna eura. Dio novca za asistente odvaja se iz lokalnih proračuna, a dio dolazi čak  i od igara na sreću. Ovo potonje zapravo je blasfemično.

Temeljni je problem što se visina satnice i ostalih davanja za asistente ne određuje na razini države, nego na nivou lokalnih zajednica, županija i gradova. Posve je nejasno zbog čega je to tako. Jer posao koji radi asistent s djetetom s određenom teškoćom, npr. autizmom, posve je isti u nekom manjem mjestu i npr. Zagrebu, odnosno nema nikakvih regionalnih posebnosti u radu koje bi mogle opravdati razlike u plaćama. Novac iz EU fondova za plaće pomoćnika distribuira se lokalnim jedinicama. No, o visini satnice pomoćnika u nastavi odlučuju skupštine lokalnih zajednica, gradova i županija. Ponekad su te lokalne jedinice „velikodušne”, pa dodaju ponešto na ono što stigne iz EU fondova. Kako god bilo, pomoćnici su prepušteni lokalnim igrama moći.

Taj kaos ima još elemenata.  Naime, asistente zapošljavaju i razne udruge koje novac dobivaju na temelju raznih natječaja. Satnica asistenta koji radi „preko udruge” obično je manja od one koju isplaćuju grad ili županija. U Zagrebu je na primjer, prije uvođenja eura, satnica pomoćnika „preko udruge” bila 25 kuna, a oni koji su radili preko grada ili EU fonda bili su plaćeni 35 kuna.

Pogledajmo kako je u slavonskim županijama. U Brodsko-posavskoj županiji svi pomoćnici plaćeni su 25 sati tjedno, bez obzira kolika im je stvarna satnica. U praksi, u višim razredima satnica je obično oko 30 sati,  u srednjim školama oko 35 sati,  ponegdje i više, što znači da asistenti rade bitno više od tih plaćenih 25 sati.

U toj županiji razlike su ako netko u nekoj prigradskoj školi ili u samom županijskom središtu Slavonskom Brodu. Tako u okolnim mjestima svi pomoćnici imaju ugovor o radu po kojem dobivaju plaću od 400 eura. U Slavonskom Brodu pak, u centru u kojem su smještena djeca s teškim oblikom autizma, pomoćnici rade za 3,5 eura po satu neto. Poslovi u takvim specijaliziranim odgojno-obrazovnim ustanovama inače su puno teži od onih u redovnim razredima, a u njima su smještene osobe od sedme do 21. godine života s težim poremećajima. Usporedbe radi, kad u sezoni krene pomama za čistačicama u apartmanima, cijena njihovog rada ne ide ispod 15 eura.

U slavonskobrodskom centru za autizam pomoćnici ne dobivaju ni dar za dijete, nemaju pravo na  sistematski pregled, nije im plaćen smjenski rad. Nije bolje ni u Vinkovcima i Vukovaru. U Vukovaru, kao i u još dosta mjesta u Hrvatskoj, plaćaju se uglavnom sunčani sati (60 minuta), a ne školski sati (45 minuta). U Vinkovcima nitko od pomoćnika nema pravo na dar za dijete, u Vukovaru ima. U Zagrebu je situacija  bolja jer je satnica 5,3 eura, isplaćuju se i ostale „prinadležnosti” kao što su božićnice, dar za djecu i ostalo.

Nisu samo plaće problem za pomoćnike, a nepravda vrišti do neba. Naime, svi pomoćnici rade na određeno vrijeme, odnosno za vrijeme trajanja školske godine. Nakon toga slijedi odlazak na burzu i iščekivanje hoće li biti ponovno primljeni na radno mjesto na kojem su s djetetom proveli možda i više godina. Pomoćnik se  mora ponovno javiti na natječaj i prikupiti istu dokumentaciju kao što radi i svake godine. Ne radi se tu samo o neizvjesnosti zbog  svakogodišnjih prekida radnog odnosa. Jer npr. ima pomoćnika koji po 10 godina rade na tom poslu – a za to vrijeme su prikupili samo 5 godina radnog staža jer su  recimo radili u nižim razredima 20 sati, na pola radnog vremena

Obično je za rad pomoćnika u nastavi potrebna edukacija. Ponegdje gradovi i županije  sami organiziraju besplatne edukacije. Ali ima i dosta slučajeva da su si pomoćnici sami platili edukaciju na nekom od privatnih učilišta, gdje se iznos penje i na više od 1000 eura. To pomoćnicima škole naravno ne refundiraju.

Sustav je sada dodao još jednu ciglu u nahereni zid sustava pomoćnika u nastavi. Naime, prije nekoliko mjeseci donijet je Zakon o osobnoj asistenciji u koji su „utrpani” i pomoćnici u nastavi. Sve je bilo obavijeno velom tajne, a javne rasprave nije bilo. Logično je da su asistenti u nastavi dio školskog sustava i da se njihova prava i obaveze reguliraju kroz Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a ne preko socijalnog sustava, kao što je to progurano. Zapravo se uopće ne  zna što ta promjena donosi jer nitko od nadležnih nije se potrudio objasniti zbog čega se posegnulo za takvim rješenjem.

Krucijalno je pitanje zbog čega sustav dopušta da pomoćnici rade u teškim uvjetima prekarnog rada, a posljedice osjećaju i djeca s poteškoćama. Ili je opredjeljenje za inkluzivnost samo floskula za koju se država odlučila da ljepše izgleda u europskim očima (odakle pritom stižu i slapovi novca)?