Zavjera stvarnosti protiv dogme. Horror verzija spontanog uspostavljanja tržišnog reda. U tome jednostavno – nije bilo metode

Događaji iz 2008. godine dokazuju, kako pred kraj knjige kaže Tooze, da ''političko u 'političkoj ekonomiji' zahtijeva da bude uzeto za ozbiljno.'' Prava teorija zavjere sastoji se u iluzornom vjerovanju da će globalni kapitalizam, koji se oslanja na kronično neartikulirane i inherentno nedosljedne političke stavove glavnih aktera na političkoj sceni liberalnih demokracija, nekako preživjeti sljedeću globalnu krizu.

• Naslovna fotografija: Adam Tooze (ThinkAdvisor)

• Autor je poštar iz Dubrovnika

Prije deset godina, u studenom 2008. godine, niti dva mjeseca nakon bankrota banke Lehman Brothers koji je označio vrhunac najveće financijske krize u povijesti Amerike, Barack Obama je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima. Osam godina kasnije, osam godina nakon te najveće financijske krize u povijesti Amerike, Amerikanci su za svog predsjednika izabrali njegovu potpunu suprotnost, Donalda Trumpa. Čovjek koji se na političku scenu probio teorijom zavjere prema kojoj Barack Obama nema američki rodni list jer je rođen u Keniji, svoj je populistički program artikulirao kao politički sukob suverenista i globalista, kao sukob američkog naroda i neizabrane elite koja je vlast prisvojila neligitimnim putem. Trumpov izborni slogan Make America Great Again implicirao je da nekad velika Amerika više nije velika, da je postojao period tijekom kojeg se američka veličina smanjivala i da postojati netko tko je to namjerno napravio ili dopustio da se to napravi. Trump je krivca za taj višedesetljetni proces smanjivanja američke moći pronašao u zavjeri odnarođene globalističke elite, a kao personifikacija te elite i pripadajuće joj zavjere  savršeno mu je poslužila Hillary Clinton, demokratska kandidatkinja u predsjedničkoj utrci, bivša državna tajnica Baracka Obame i supruga bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona.

Deset godina nakon izbijanja Velike recesije 2008. godine Adam Tooze je objavio svoju knjigu ”Crashed, How a Decade of Financial Crisis Changed the World” i u njenom uvodu sugestivno napomenuo da bi knjiga o desetogodišnjici Velike depresije bila pisana 1939. godine, uoči samog početka Drugog svjetskog rata. Adam Tooze je povjesničar i profesor na sveučilištu Columbia i već je napisao jednu knjigu o ekonomiji nacističke Njemačke (The Wages of Destruction, 2006) i jednu knigu o Prvom svjetskom ratu kao događaju koji je od Sjedinjenih Država napravio globalnu velesilu (The Deluge, 2015). ”Crashed” je knjiga od 600 stranica u kojoj Tooze detaljno i dokumentirano, a na trenutke i s neprikrivenom zabavom, donosi kronologiju i uvjete stvaranja onoga što je Trump svom glasačkom tijelu prezentirao kao globalističku zavjeru.

Tezu o monetarnim transakcijama američke središnje banke kao sredstvu za postizanje geo-političkih ciljeva Tooze potkrepljuje podatcima o kontinuiranoj i uskoj suradnji Saveznih rezervi i američkog ministarstva vanjskih poslova

”Crashed” je, u prvom redu, knjiga o modernoj globalnoj financijskoj ekonomiji i posljedicama situacije u kojoj je financijski aspekt ekonomije prestao biti nadgradnja realnoj  ekonomije i postao snaga koja može izbrisati kompletnu američku ekonomiju i bitno poremetiti geo-političke odnose. Tezu o ekstremnoj opasnosti u kojoj se našao američki realni sektor Tooze potkrepljuje izjavom kojom je Ben Bernanke u četvrtak 18. rujna 2008. godine, tri dana nakon bankrota Lehman Brothersa, pokušavao objasniti kongresnoj delegaciji urgentnost njegovog i Geithnerovog plana za spašavanja američkih banaka: ”Ako ne napravimo ovo (TARP), moguće je da do ponedjeljka uopće ne budemo imali ekonomiju.” Tooze ukazuje i na okolnosti u kojima državne politike kontroliranja štete nastale urušavanje globalnog financijskog sustava prelaze iz sfere ekonomske politike u sferu geo-političkog djelovanja.

Tu tezu o monetarnim transakcijama američke središnje banke kao sredstvu za postizanje geo-političkih ciljeva Tooze potkrepljuje podatcima o kontinuiranoj i uskoj suradnji Saveznih rezervi i američkog ministarstva vanjskih poslova i činjenicom da je suradnja sa središnjim bankama nekih zemalja odbijena iako su te zemlje suradnju tražile. Knjiga ima četiri dijela, u prva dva riječ je o genezi financijske krize i pokušajima da se ona obuzda, u trećem Tooze analizira euro-krizu 2010. godine za koju smatra da je nastavak akutne faze financijske krize 2008. godine, a u četvrtom dijelu govori se o političkim posljedicama krize. Predzadnje poglavlje tog zadnjeg dijela knjige nosi naziv ‘Trump’.

Kao što se pokazalo i mnogo puta prije tijekom dokumentirane povijesti, stvarnost je daleko maštovitija od bilo kojeg pisca teorije zavjere. Povijest onoga što je Donald Trump nazivao i naziva zavjerom Adam Tooze dokumentira kao nešto što daleko više nalikuje horror verziji Hayekovog spontanog uspostavljanja tržišnog reda nego nekakvoj planiranoj zavjeri i promišljenoj strategiji misterioznih elita. Bez obzira što nitko od nositelja štetnih radnji nije završio u zatvoru, a od političkih aktera tog vremena nitko osim Angele Merkel nije na političkoj sceni preživio dulje od nekoliko godina, Tooze manirom discipliniranog povjesničara implicitno ukazuje da u tom ludilu nastalom pri sudaru više desetaka ekonomskih i političkih doktrina jednostavno nije bilo metode. U situaciji kad im se ispod nogu izvukla teorijska podloga, a iz dohavata im je preko noći nestao oslonac ”Great Moderation” rutine, parola dana svakog od ekonomskih i političkih aktera tragedije 2008 – 2009 bila je jednostavna – biti ili ne biti. Tom logikom Adam Tooze dekonstruira Trumpovovu tragediju zavjere i dokumentirano prezentira stvarnost koja ima jako puno osobina komedije zabune.

Bush Junior je pred okupljenim ministrima izjavio da ne brinu o likvidnosti jer će je njegov ministar financija, Hank Paulson, zamrznuti. Možemo pretpostaviti da se u toj sobi prvi smrznuo – Hank Paulson. Tako da sa visokim stupnjem sigurnosti možemo kazati da mlađi Bush nije bio član globalističke kognitivne elite koja je zavjerenički radila na rušenju američke suverenosti.

Sudionici zavjere su ozbiljni ljudi jer je zavjera iznimno ozbiljan posao i nešto tako ozbiljno baš i ne trpi nespretnosti i bizarnosti. Toozeova kronika onoga što Trump naziva zavjerom globalnih elita je kronika politički nespretnih i vrlo često bizarnih događaja. Jedan od najbizarnijih trenutaka koje Tooze spominje je sastanak ministara financija G7 skupine 10. listopada 2007. godine u američkom ministarstvu financija i na kojem se kao nenadani gost koji bi trebao dodatno smiriti prisutne ministre pojavio George W. Bush. Bush Junior je pred okupljenim ministrima izjavio da ne brinu o likvidnosti jer će je njegov ministar financija, Hank Paulson, zamrznuti. To se dogodilo sedam dana nakon što je američki Kongres tek iz drugog pokušaja donio zakon o spašavanju američkog bankarskog sustava dokapitalizacijom iz novca poreznih obveznika (TARP), a da bi ipak uskoro svima postalo jasno da to nije dovoljno jer ne rješava problem zamrznute likvidnosti. To je ona likvidnost za koju je Bush tvrdio da će ostati zamrznuta pa možemo pretpostaviti da je jedino što se u toj sobi tada zamrznulo bio – Hank Paulson. Tako da sa visokim stupnjem sigurnosti možemo kazati da mlađi Bush nije bio član globalističke kognitivne elite koja je zavjerenički radila na rušenju američke suverenosti.

Christina Romer je možda bila dio kognitivne elite, ali očigledno ne na način koji je potreban da se postane dijelom nekakve elaborirane zavjere

Drugi trenutak koji Tooze spominje i koji se ističe svojom bizarnošću dogodio se u Obaminoj administraciji, u periodu dok su se Demokrati pripremali da od Bushove administracije preuzmu vlast i sve što je tada išlo s njom. U prosincu 2007. godine je Christina Romer, buduća Obamina predsjednica Vijeća ekonomskih savjetnika, napravila makroekonomski model koji je ukazivao da bi za ekonomiju američke veličine (14,7 bilijuna dolara, 2008) adekvatan fiskalni poticaj trebao biti u rasponu od 1,7 – 1,8 bilijuna dolara. Nakon što je predstavila svoje rezultate, budući šef osoblja Obamine Bijele kuće, Rahm Emanuel, upitao ju je koju drogu puši i rekao joj da više ne izlazi sa sličnim brojkama jer bi njena stručnost mogla doći u pitanje. Romer je vrhunska ekonomistica i vjerojatno nije pretpostavljala da, mjesec dana kasnije, nijedan republikanski zastupnik u Predstavničkom domu Kongresa neće glasati ni za daleko manji fiskalni stimulus (725 milijarde dolara) bez obzira što je njen model nedvosmisleno ukazivao na potrebu intenzivno aktivne fiskalne politike. Christina Romer je možda bila dio kognitivne elite, ali očigledno ne na način koji je potreban da se postane dijelom nekakve elaborirane zavjere.

Tržišna se zavjera nije osvrtala na deklarativne stavove američkih stranaka. Razduživanjem privatnog sektora spontana se tržišna zavjera realizirala diljem svijeta, i slobodnog svijeta i ovog drugog koji je slobodno trgovao sa slobodnim svijetom.

Ako se nešto može zaključiti iz ovih bizarnih primjera to bi bila spoznaja da su 2008. godine institucije američke demokracije bile iznimno nekordinirane jer se stvarnost zavjerila protiv deklarativnih načela glavnih američkih političkih stranaka. Republikanci, koji se deklariraju kao pro-tržišna stranka, glasali su u listopadu 2008. godine protiv zakonske inicijative svog vlastitog pro-tržišnog predsjednika (dobrim dijelom zaslužnog za proračunski deficit) kojom je pokušao popraviti grešku tržišta, spasiti američki bankarski sustav, a s njim i tržišnu ekonomiju. Četiri mjeseca kasnije, Demokrati koji slove za stranku koja blagonaklono gleda na državne intervencije i koji su podržali intervencionističku inicijativu pro-tržišnog republikanskog predsjednika, nisu htjeli riskirati podršku pro-tržišnog dijela svojih vlastitih parlamentarnih zastupnika osjetljivih na proračunski deficit i u izglasavanje uputiti onaj prijedlog zakona o fiskalnom poticaju koji bi bio na tragu iznosa do kojeg je došla Christina Romer i zbog kojeg bi se znatno povećao deficit. U međuvremenu se tržišna zavjera nije obazirala na deklarativne stavove američkih stranaka i razduživanjem privatnog sektora se ta spontana tržišna zavjera provodila u djelo diljem svijeta, i slobodnog svijeta i ovog drugog koji je slobodno trgovao sa slobodnim svijetom.

Adam Tooze svoju kroniku događaja iz 2008. i 2009. godine počinje uvodnim prisjećanjem o potpuno krivim prethodnim očekivanjima vodećih ekonomista o ishodištu krize prema kojoj se Amerika navodno bila kretala. Bitni sastojak krize koja se očekivala, a i najavljivala, bio je dvostruki američki deficit. Američki državni proračun je bio u deficitu zbog ratova u Afganistanu i Iraku te zbog poreznih olakšica mlađeg Busha, a američka trgovinska bilanca je bila u deficitu zbog velikog nesrazmjera američkog uvoza i izvoza s Kinom. Većina ekonomista je smatrala da je volumen kineskih valutnih rezervi u obliku američkih državnih obveznica glavna opasnost za status dolara kao rezervne valute jer se trend rasta oba deficita nije zaustavljao pa je u doglednoj budućnosti bilo moguće zamisliti gubitak povjerenja investitora u sposobnost SAD-a da financira svoje obveze. Do krize nije dolazilo zbog prešutnog dogovora SAD i Kine ili, kako je to Larry Summers opisao, zbog balansa financijskog terora. Americi je bio potreban kreditor zbog nerazumne fiskalne politike, a Kini je bilo potrebno izvozno tržište. Premda su ekonomisti upozoravali na neodrživost takve dinamike, obje strane su bile spremne ispoštovati svoju stranu nagodbe i to su i napravile, čak i kad se najgora ekonomska kriza od Velike depresije počela ukazivat provirujući iz bilančnih knjiga privatnih američkih i europskih banaka, a ne iz trgovinskih ili proračunskih bilanci suverenih država.

Ekonomisti su predviđali – krivu krizu: Larry Summers

Baš kao što su ekonomisti predviđali krivu krizu i njihova percepcija rizika u financijskom sektoru je bila kriva. Adam Tooze nedvosmisleno ukazuje da najveći problem nisu bile same rizične hipoteke već način na koji su banke koje su financirale te hipotekarne kredite prikupljale novac. Za razliku od starih banaka nacionalnih država iz Bretton Woods perioda nove banke globaliziranog kapitalizma nisu trebale imati mrežu poslovnica da bi prikupile depozite, one su svoje obveze u bilančnim knjigama ispunjavale posuđujući novac na globalnim novčarskim tržištima. Proces sekuritizacije kredita tih banaka trebao je disperzirati rizik i tako smanjiti mogućnost sistemskog poremećaja, a ekonomska struka (i akademska i komercijalna) je živjela u sigurnosti pretpostavke da je ultimativno efikasni regulator financijskog tržišta bilo samo financijsko tržiše. Kad su novčarska tržišta došla do spoznaje da je ogroman dio imovine koja im je nuđena kao zalog za svakodnevno financiranje banaka bio bezvrijedan već je bilo prekasno za blage korekcije. Likvidnost je naglo presušila i banke su ostale bez mogućnosti refinanciranja svojih obaveza.

Osim što su predviđali krivu krizu i previđali rizik skriven u srcu modela financiranja međunarodnih komercijalnih banaka, još je jedna pretpostavka ekonomske akademske zajednice bila pogrešna. Tooze ukazuje da se većina kreditne kreacije odvijala putem sjeverno-atlantske osovine, što znači da kineske banke i banke drugih zemalja koje su imale trgovinski suficit nisu bitno sudjelovale u napuhavanju nekretninskog mjehura u Americi i Europi. Glavni krivci za taj mjehur su bile europske i američke banke. Stara logika da tijekovi kapitala prate tijekove robe više nije vrijedila jer se novac bez problema mogao stvarati u Americi koja je imala trgovinski deficit, posuđivati europskim bankama koje su bile registrirane u zemljama koje su isto imale trgovinski deficit da bi se taj novac opet vratio u Ameriku i tamo ulagao u financijske proizvode koji su osiguravali visoku zaradu.

Sve o čemu piše Adam Tooze je već ispričano, njegova knjiga spada u historiografiju i sve njegove tvrdnje su potkrijepljene lako dostupnim službenim informacijama. Ipak jedno poglavlje se ističe novinom svojih argumenata, ”The Big Thing” je poglavlje koje se bavi problematikom globalne likvidnosti u svijetu u kojem iza nacionalnih banaka stoje države koje ih nisu sposobne spašavati. Kao što je gore spomenuto, europske banke koje su sudjelovale u napuhavanju najrizičnijeg dijela američkog nekretninskog mjehura su imale svoja središta i temelje svog poslovanja u Europi. Europska središnja banka i središnja banka Velike Britanije nisu smatrale potrebnim držati velike dolarske valutne rezerve jer nisu registrirale rizik koji sa sobom nosi poslovanje njihovih banaka u Americi. Kad je likvidnost na novčarskim tržištima presušila i kad američka središnja banka više nije mogla obezbjeđivati likvidnost američkim podružnicama europskih banaka jer ove nisu imale imovinu denominiranu u dolarima koju bi ponudile kao zalog, FED je otvorio ”swap lines” sa središnjim bankama europskih država. Iznosi koji su se nudili Europi tim kanalima mjerili su se u desecima tisuća milijardi dolara i sve se to odvijalo bez da je informacija o tome dospjela u medijski prostor. Tooze navodi izjavu jednog službenika podružnice Saveznih rezervi iz New Yorka koji je izostanak medijske pažnje objasnio izjavom – ”Bilo je to kao da nas je anđeo čuvar pazio.” Tek je 2010. godine, nakon tužbe medijske kuće Bloomberg koja je išla sve do američkog Vrhovnog suda, FED bio primoran objaviti sve detalje o tim transkacijama. Ali čak ni ta tajnovitost ne bi se mogla okarakterizirati kao teorija zavjere; mehanizmi koji su korišteni su bili iz 60-tih godina prošlog stoljeća i bili su legalni, a premda FED nije otkrio sve detalje tih transakcija dok su trajale ipak je službeni podatak da su u tijeku bio dostupan javnosti.

Konstruiranje kontra-faktualnih povijesti je uvijek atraktivno jer može ukazivati na posljedice propuštenih prilika, ali ako se takvi scenariji prikažu kao nešto što je akterima događaja bilo jasno, tada se kontra-faktualnim scenarijima vrlo lako može opravdati bilo koja teorija zavjere. Američka središnja banka nije krila svoje namjere, a nakon tužbe Bloomberga, svi detalji o akterima tih transakcija bili potpuno dostupni javnosti pa teza o teoriji zavjere ne drži vodu

Teorija zavjere po definiciji implicira tajnovitost namjera i identiteta aktera. Da su 2009. godine pripadnici američkog Tea Party pokreta koji su se oštro protivili daljnjem uplitanju države u ekonomiju znali za detalje o razmjerima transakcija njihove središnje banke sa stranim središnjim bankama, bi li preuzimanje Kongresa od Republikanaca 2010. godine bilo još potpunije? Da su građani Europske unije znali da im američka središnja banka održava na životu komercijalne banke zbog kojih će uskoro morati prolaziti kroz bolne mjere proračunskih štednja, bi li se Europa tako lako i uz konfrontaciju podijelila na svoj kreditorski i svoj dužnički dio? Da se tada znalo da FED nije iste usluge pružio Poljskoj i Mađarskoj jer je očekivao da će to napraviti Europska središnja banka (koja to nije napravila!), bi li desni populisti tek tako došli na vlast u tim državama? Da je ovu napola tajnu monetarnu operaciju netko objasnio republikanskom zastupniku Ronu Paulu koji je bio na čelu libertarijanske ‘Audit the FED’ inicijative i ukazao mu na činjenicu da se sve to odvijalo uz samo implicitnu pretpostavku da je Kongres upoznat s tim, bi li ovaj zagovornik čistog zlatnog standarda tijekom ispitivanja Bernankea ispred kongresnog odbora za financijske usluge 2011. godine inzistirao na smiješnom pitanju je li zlato novac ili bi možda postavljao daleko neugodnija pitanja?

Konstruiranje kontra-faktualnih povijesti je uvijek atraktivno jer može ukazivati na posljedice propuštenih prilika, ali ako se takvi scenariji prikažu kao nešto što je akterima tadašnjih događaja bilo jasno, tada se kontra-faktualnim scenarijima povijesti vrlo lako može opravdati bilo koja teorija zavjere. Američka središnja banka nije krila niti svoje namjere niti podatak o mehanizmu svojih transakcija, a nakon tužbe Bloomberga, svi detalji o akterima tih transakcija bili potpuno dostupni javnosti pa teza o teoriji zavjere u ovom slučaju ne drži vodu. Štoviše, tajnovitost američke središnje banke o monetarnim transakcijama se, u okolnostima financijske panike, može se lako opravdati argumentom da se tu paniku pokušavalo obuzdati i da bi potpuna transparentnost bila kontraproduktivna. Jedina opcija prema kojoj je u FED-u postojala teorija zavjere bi bila ona prema kojoj je za nju bio zadužen gore već spomenuti anđeo čuvar.

Lako je moguće da ljudima koji su u mladosti sjedili do nogu Ayn Rand i uzimali postulate filozofije svog gurua kao nešto neupitno ovakav razvoj situacije i izgleda kao teorija zavjere. Alan Greenspan