Zbog ideološke slabosti partijske nomenklature, zadatak idejnog zaokreta od staljinizma pripao je kulturi. Što je govorio Krleža

Na temelju podataka prikupljenih za svoju novu knjigu Kazalište za narod, Snježana Banović napisala je za Ideje.hr u dva nastavka članak o uvođenju samoupravljanja u kazališni sustav početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Iako je kulturi dodijeljen zadatak prekida sa staljinizmom, kazalištarcima nova organizacija nije odmah baš legla. U sljedećem će nastavku biti prikazano financiranje u novom sustavu

• Naslovna fotografija: Miroslav Krleža čiji će referat na ljubljanskom Kongresu Saveza književnika Jugoslavije 1952. definitivno poslati doktrinu socrealizma u povijest

Ove se godine navršilo 65 godina od uvođenja samoupravljanja u svekoliki život Titove Jugoslavije. Ne bez otpora, uvođeno je i u sve prosvjetno-kulturne ustanove. Novi je model, zbog njegove specifičnosti i zova tradicije bilo najteže implementirati u kazališta koja su se u velikoj mjeri uspijevala othrvati i prethodnome, rigidnom socrealističkome modelu organiziranja i programiranja. No, unatoč odiumu koji i dan-danas izaziva termin umjetnici-samoupravljači, nekim bi se samoupravnim praksama valjalo vratiti u procesu nužne reforme hrvatskih kazališta.

I.

Nakon raskida s Informbiroom kada započinje odmak Jugoslavije od Sovjetskog Saveza i približavanja Zapadu, na unutrašnjem se planu zadržava staljinistički koncept vlasti i državne organizacije. Ipak, brojna previranja koja će uslijediti, među kojima su najizražajniji bili progoni i psihoza unutar članstva KPJ, dovest će do promjene političkog kursa te će se od 1949. razvijati ideja ukidanja sustava komandne ekonomije te posljedično i otvaranja prema autonomnom poslovanju na bazi tržišnog mehanizma. Novi model upravljanja utemeljen Ustavnim zakonom o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ (13. I. 1953) bio je u suprotnosti s etatističkim sustavom ostatka tadašnjega socijalističkog svijeta s jedne, ali i s političkim pluralizmom kapitalističkih država, s druge strane. Pa iako će jugoslavensko društvo u tom razdoblju biti spremno na velike promjene, paradoksi će se vidjeti na sve strane: na jednoj strani uslijedit će obilata inozemna pomoć, na drugoj glad i nestašice osnovnih proizvoda, na jednoj strani deklarativna liberalizacija, na drugoj otvaranje logora.

Tako će, uz zamašne promjene na ekonomskom planu, odmak prema liberalizaciji na unutrašnjem planu biti ponajviše vidljiv u području kulture kojoj je bila prepuštena dubinska promjena idejnoga kursa. Razlog za to je jednostavan, a treba ga tražiti u nedostatku snage tadašnje ideološke nomenklature za strukturnom političkom reformom. Tako je, uslijed novog antistaljinističkog ideološkoga puta, moralo doći i do nove faze u procesu kulturnog preobražaja zemlje koji će KPJ započeti pokrenuvši grandioznu negaciju gotovo svih teoretskih postavki prethodne kulturno-prosvjetne politike, a protiv daljnje afirmacije socrealizma u umjetnosti. Stoga će na VI. Kongresu KPJ, održanom pred 2020 delegata u Zagrebu početkom studenog 1952. (kada Partija mijenja ime u Savez komunista) velika pažnja u referatima biti posvećena upravo kulturi i pluralizmu u njoj (kulturni se napredak može osigurati samo ako se kulturno stvaralaštvo oslobodi administrativnog pritiska, referirat će M. Đilas), iako će se novi kurs kulturne politike u pravcu autonomije umjetnosti i umjetnika trasirati još prije, krajem 1949., u poznatom govoru ideologa jugoslavenskoga samoupravljanja Edvarda Kardelja u Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SAZU).

Krležin referat, koji je u stvari nastavak teza iz njegovih predratnih tekstova (predgovor Podravskim motivima iz 1938. i Dijalektički antibarbarus iz 1939.), ocjenjuje se do danas kao početak pluralizma htijenja na području kulturnog stvaralaštva kao važnoj međufazi u našoj novijoj povijesti (Nikola Batušić)

Najjači gong u prilog još jasnijoj i glasnijoj najavi zaokreta u kulturi udario je (također u Ljubljani) Miroslav Krleža, mjesec dana prije „zagrebačkoga“ Kongresa, u svom referatu na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije ( 5. – 7. X. 1952.) i definitivno, a u dogovoru s Titom (kod kojega je sazrijevalo uvjerenje da se na pozicijama kulture i duhovne politike kakvu je propovijedala Treća internacionala ne može ostati) poslao sovjetski model oblikovanja kulturne politike u ropotarnicu povijesti. Krležin referat, koji je u stvari nastavak teza iz njegovih predratnih tekstova (predgovor Podravskim motivima iz 1938. i Dijalektički antibarbarus iz 1939.), ocjenjuje se do danas kao početak pluralizma htijenja na području kulturnog stvaralaštva kao važnoj međufazi u našoj novijoj povijesti (Nikola Batušić) i kao definitivni svršetak sukoba na književnoj ljevici započetog davne 1928. godine. Upravo će taj referat postati i magna charta nove kulturne politike Jugoslavije koja će odlučno raskrstiti s rigidnim kanonima prethodnoga razdoblja. Neposredni rezultat Krležine nove vizije jugoslavenske kulture u kazalištima bit će postupno, ali sigurno micanje s repertoara sovjetske drame, a za neko vrijeme, s većine će naših pozornica sići i ruska klasična djela.

Cjelokupni se proces promjene imao kretati u više pravaca: kao zahtjev za slobodom umjetnosti i kao zahtjev za njezinim političkim angažmanom čime se negirao primat jednoga od ta dva zahtjeva. Opasnost je po Krleži i ostalim ideolozima nove jugoslavenske kulture ležala i u oduševljenju za zapadnoevropske pomodne uzore, ali i u pristajanju uz preživljeni socijalističko-realistički pompijerizam. Na čelo prozapadnih tendencija stavlja se Milovan Đilas, čije se ideje o reviziji uloge Partije, marksizma i potrebi uvođenja višestranačja te reformi u cilju dubinske preobrazbe društva, uskoro šire kao požar koji zahvaća brojne intelektualce i komunističke ideologe, a koji će Tito ugasiti izbacivanjem Đilasa iz Partije jer su njegovi članci objavljivani tijekom 1953. u Borbi i u časopisu Nova misao koji je pokrenuo iste godine bili izravan udarac na SKJ tj. proturječni kursu razvitka utvrđenom na VI. kongresu SKJ.

II

Prije toga, u Hrvatskoj će već tijekom 1949. godine doći do pritiska na kazališta iz više „nadleštava“ da prestanu zapostavljati domaće stvari i izvoditi previše onih stranih, najviše sovjetskih i ruskih. Tog će mišljenja biti i nepotpisani činovnik Agitpropa koji će, razočaran njihovim repertoarima, u jednom izvješću za CK KPH napisati da u kazalištima u Hrvatskoj još prevladavaju strani komadi, pjesme, igrokazi i recitacije te se zanemaruje domaća riječ, a i dalje se orjentiše na sovjetske komade i to loše te na djela koja nisu niti aktuelna niti odgojna. U ljeto 1949., Agitpropu CK KPH stoga pomno pretresa prijedloge repertoara svih hrvatskih kazališta, a zbog primjerene implementacije onih odobrenih i sprečavanja njihova zastranjivanja u sovjetsku i rusku dramu, a premalo domaćih stvari, donosi se odluka o  – osnivanju dramskih i opernih savjeta pri kazališnim upravama sa strogim zadatkom da pomognu kazalištima u što pravilnijem postavljanju dozvoljenog repertoara. Zagrebačko je kazalište je kao središnje u republici, a za uzor drugima, tu odluku provelo prvo, već početkom 1950. godine.

Redatelj Vladimir Habunek prvi je unio novu estetiku i utjecaje sa Zapada u Dramu i Operu HNK

To rano razdoblje pokušaja uvođenja prototipa samoupravljanja u kazališta najbolje je opisao redatelj Vlado Habunek, briljantno ocijenivši da je u HNK, na zalazu 1949. i na samom početku 1950., socrealizam bio na odlasku, iako još uvijek u zraku. Da bi požurio proces propuha i čišćenja kulturnoga prostora od zaostalih sovjetskih utjecaja, Agitprop odašilje direktive širom Hrvatske poručivši piscima svih žanrovskih odrednica da kroz članke u novinama i časopisima imaju neprestano voditi borbu, raskrinkavati i razgolićavati kampanju, napade kominforma. Usto da redovito pišu i objavljuju jednočinke, igrokaze, radio prikaze, humor itd. u kojima će na književni način putem priče ili šale razgolićavati Informbiro.

III.

Uz čišćenje repertoara od sovjetskih utjecaja, dolazi s druge strane i do postupnog slabljenja u krutom administrativnom uplivu „odozgo“ što će se također najbolje vidjeti upravo na primjeru zagrebačkog HNK – ta će promjena biti sve vidljivija iz sezone u sezonu. Naime, u lipnju 1950. usvajaju se prvi zakoni o samoupravljanju koje se najkraće može objasniti kao kombinacija doktrine marksizma (centralno-planski program) i prudonizma (komunalna autonomija i autonomija poduzeća) – obje se strategije drže presudnima i za razumijevanje kulturne politike druge Jugoslavije. Ključni za uspostavu novoga modela bili su jasno, proizvodni pogoni, u kojima je – na temelju „Osnovnoga zakona o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva“, uz osnivanje radničkih savjeta (prvi je osnovan na samom kraju 1949. u solinskoj tvornici cementa Prvoborac) – započeo proces decentralizacije, iako je u tom razdoblju i u proizvodnim pogonima samoupravljanje bilo tek simbolično. Sličan će postupak uskoro uslijediti i u neprivrednim organizacijama – među njima su i ustanove u kulturi – gdje će se, kao temeljne samoupravne jedinice osnivati radnički i stručni Savjeti u čemu će HNK Zagreb, u skladu sa svojom misijom središnjeg generatora hrvatske kulture, biti opet perjanica i uzor drugim kazalištima.

Iako su nove mjere u hrvatskim kazalištima na početku bile dočekane s oduševljenjem, njihova će implementacija zapeti već na početku. Naime, rijetka su kazališta u nas krajem prvoga desetljeća nakon rata bila organizacijski sređena da bi bezbolno mogla implementirati bilo što novo, što je u prvom redu bila posljedica needuciranih upravljačkih struktura. Većina ih je bila – kako je izvijestio spomenuti revni Agitpropov činovnik –  nedovoljno udubljena u kazališne probleme, a s tim u vezi i u organizacione slabosti. U najvećim kazalištima izvan Zagreba (Osijek, Split, Rijeka) nije do 1950. bio ni postavljen sav rukovodeći kadar – negdje nedostaje direktor Drame ili Opere, negdje tajnici i drugo osoblje. Stoga je bilo nužno hitno regulirati sustav i ustrojstvo rada u kazalištu pa je krajem 1949. navrat-nanos donesena Uredba o narodnim kazalištima, a u skladu s njom i detaljni Pravilnik.

Novoosnovano je tijelo shvaćeno kao forum za iznošenje gomile prljavoga veša koji dotad nije bio otvoreno postavljan pred Upravu kazališta već se o njemu diskutiralo u uskom krugu istomišljenika, u kuloarima ili na šanku kazališnih klubova. Novi su samoupravljači dobili osjećaj nove, veće moći, lupajući sve češće šakama o stol

Da bi se proces ubrzao uskoro se (od Titova ekspozea o Zakonu o samoupravljanju u Narodnoj skupštini FNRJ u lipnju 1950.) u sva kazališta uvode tzv. stručni Savjeti u koje – uz članove kazališnih uprava – ulaze redatelji, poznatiji i bolji glumci te politički i javni radnici, sve u cilju kolektivnog odlučivanja o repertoaru. Tako odjednom neki novi pojedinci, uglavnom bez znanja i iskustva u kazališnim poslovima, a u ime što boljega upravljanja, sjede na generalnim probama, ocjenjuju premijere i ostale izvedbe unoseći nemir, strah i zbunjenost među kazališne puriste. Uz te prve dubiozne poteze, poduzimaju se u kazalištima i neke korisne mjere za povećanja broja gledatelja, ali i one za poboljšanje položaja kazališnog osoblja: na dnevni red dolaze mnoga dotad neriješena pitanja: od plaća, radnoga vremena i honorara tijekom gostovanja preko socijalnoga i zdravstvenoga osiguranja pa do kazališnih klubova i menzi. Zbog nesnalaženja u realizaciji novih uredbi, redovito dolazi do redundantnih inicijativa koje često imaju za cilj negiranje onih prethodnih, tek usvojenih odluka.

Glumac, redatelj, pedagog i prevoditelj Tito Strozzi, prvi predsjednik prvoga umjetničkog Savjeta u Hrvatskoj

U praksi nije sve bilo onako kako su zamišljali političari i potom ih bez posebne pripreme preuzimali činovnici u ministarstvima jer su brojne naslijeđene negativne pojave tradicionalno glomaznih kazališnih sustava nametale drugačiji, polaganiji  pristup. To se jasno vidi iz više zapisnika sa sastanaka u HNK iz toga doba na kojima se na dnevnom redu nalazi baš sve što muči ansambl i njegove (vodeće) pojedince. U prvom redu, novoosnovano je tijelo shvaćeno kao forum za iznošenje gomile prljavoga veša koje dotad iz ovih ili onih razloga nije iznošeno javno niti je bilo otvoreno postavljano pred Upravu kazališta već su se o njima vodile diskusije u uskom krugu istomišljenika, u kuloarima ili na šanku kazališnih klubova. Tako su sjednice Savjeta, za umjetnike postale prilika da razotkriju i lične probleme koji pojedincima otežavaju rad. Pa su uz, primjerice, probleme krize publike (koja ne voli teške drame i opere) i loše izabranog repertoara, neujednačenosti ansambla Drame, kroničnog nedostatka dobrog domaćeg teksta i libreta, maloga broja repriza, preniskog honoriranja prekovremenoga i dodatnog umjetničkog rada… na red došli i loši međuljudski odnosi, nedisciplina u radu te prečeste glumačke i pjevačke gaže izvan kazališta koje su po mišljenju mnogih narušavale ugled kolektiva. Nadalje, novi su samoupravljači dobili osjećaj nove, veće moći, lupajući sve češće šakama o stol pri raspravama o lošem stanju zgrade Maloga kazališta, o za njih nejasnim zakonskim propisima, o nedovoljnom broju članova Partije u kazalištu, bahatosti pojedinih šefova na nižim razinama, burnim muško-ženskim odnosima itd.

U tom su se svakodnevnom brujanju oko (samo)upravljanja prečesto brisale granice nadležnosti između različitih Savjeta i upravnih jedinica u kazalištu te je dolazilo do nemalih sudara i miješanja ingerencija u polju djelovanja

Na samom početku sezone 1951./1952., na dnevnom je redu bila diskusija o izborima za rukovodstvo i nove članove Savjeta jer je procedura provedena ad-hoc, bez ikakva pravilnika. Pripreme za glasovanje izvršene su tako da je svaki član dobio popis članstva te za koga želi glasati neka zaokruži olovkom ili tintom broj ispred imena. Zatim je izabrana komisija za brojanje glasova nakon čega je povratnik u kazalište Tito Strozzi, s 36 osvojenih glasova – postavljen za prvoga predsjednika umjetničkog Savjeta Drame. Jasno, za novo upravljačko tijelo, smatrali su novoizabrani, trebalo je odmah osigurati prostoriju i kancelarijski materijal no i dalje je bilo dubioza oko funkcije i djelokruga rada, administriranja, procedura i protokola, a s tim i načina komunikacije s ostalim članovima Savjeta te s ostalim članovima ansambla jer odozgo nisu još stizale nikakve jasne direktive. One će uslijediti točno na Badnjak 1951. kada Sindikat radnika kulturno-umjetničkih ustanova napokon sastavlja Upute za rad kazališnih Savjeta u kojima se detaljno objašnjava značaj umjetničkog (biraju se iz redova opernih, dramskih i baletnih umjetnika) i tehničkog (bira se iz redova zaposlenika Tehnike) Savjeta kao tijela koja sudjeluju u svim umjetničkim, tehničkim, organizacionim, personalnim i financijskim pitanjima kolektiva. Biraju se na mandat od jedne godine, na početku sezone, tajnim glasanjem tako da se kandidira dvostruki broj kandidata od broja članova budućega Savjeta. Iz Drame čiji Savjet treba imati 6 članova biraju se dva redatelja, tri glumca i jedan inspicijent ili šaptač. Operni pak Savjet broji 10 članova i to dva solista, jednog dirigenta, jednog redatelja, dva plesača te po dva člana zbora i orkestra. Tehnički se sastoji od po jednog člana svake radionice. Na čelu Savjeta je predsjednik, ujedno i predstavnik Savjeta kod Uprave jer članovi Uprave po novome ne mogu biti i članovi Savjeta, što je odmah otvorilo velike mogućnosti sporova između ta dva paralelna tijela upravljanja. U tom su se svakodnevnom brujanju oko (samo)upravljanja prečesto brisale granice nadležnosti između različitih Savjeta i upravnih jedinica u kazalištu te je dolazilo do nemalih sudara i miješanja ingerencija u polju djelovanja. Zadaci Savjeta postavljeni su sada u pravcu prikupljanja i analiziranja materijala s rezultatima rada u ustanovi i svakodnevnog praćenja rada na predstavama u produkciji i post-produkciji te odnosa između umjetničkih, tehničkih, organizacionih i personalnih pitanja. Također, Savjeti su bili dužni voditi brigu o razvoju svakog pojedinog člana, a time i što boljeg rješavanja zajedničkih pitanja. Usto, i o davanju prijedloga Upravi iz svih područja kazališnog djelovanja o kojima samoinicijativno raspravljaju, bez da čekaju na upute uprave. Prevelika birokratizacija i širina djelovanja novoosnovanih tijela vidjela se već i u tome što su baš o svemu bili dužni obavještavati kolektiv barem jednom mjesečno.

Marijan Matković, jedan najvećih intendanata u povijesti HNK u uredu, njegov će mandat u cjelosti biti posvećen problemima oko implementacije samoupravljanja. Ujedno i najveći protivnik nove doktrine koja je po njegovome mišljenju izjednačavala umjetnike s pekarima

Tako se u stvari stvorila paralelna uprava s ad-hoc načinom odlučivanja, nakon čega je poslovično strpljivi intendant Marijan Matković, izraziti protivnik nove doktrine, čiji je cijeli je mandat (1949. – 1953.) bio u znaku promjena i implementiranja novoga sustava s pravom rezignirano ustvrdio: Ne može biti odvojenog mišljenja u Savjetu!

Drugačijeg je mišljenja bio glavni tajnik kazališta i po dužnosti partijski sekretar HNK Ivo Valdec koji je ustvrdio da je uporna borba za svladavanje početnih slabosti umjetničkih savjeta (…) dokaz da su naši kazališni umjetnici svjesni svoje velike društvene odgovornosti i funkcije kao i povjerenja koje im je dao narod zbog njihove nadarenosti, postavivši ih u red prvih građana.

Kao i prije i poslije tijekom duge kazališne povijesti, svi otpori i dubioze, novotarije i mode redovito su izražavani kroz vic i anegdote. Jednu od njih na temu samoupravljanja zapisao je neumorni Moric Danon-Žika u svoju zbirku nazvanu Kazališne diskusije:

A: Konačno je došlo i to vrijeme!

B: Kakvo vrijeme?

A: Da glumac upravlja teatrom.

B: Da, da! Samouprava!

A: Ne znam, kako će to u kazalištu izgledati?

B: Čemu taj pesimizam?

A: Pa tko će nam dijeliti uloge?

B: Sami!

A: Opet će biti nezadovoljstva.

B: To je prošlost. Svi ćemo od sada igrati glavne uloge. Kad glumci uzmu u ruke svoje kazalište, onda više neće biti sporednih uloga!

A: U tom slučaju treba poslati apel piscima da ne pišu komade sa sporednim ulogama!

Napokon, u cilju razjašnjenja niza dubioza, potkraj 1952. održano je posebno savjetovanje dramskih umjetnika na temu samoupravljanja kada je izabrana strukovna komisija koja je formulirala tzv. opća načela i upute za uspostavu novih pravila o organizaciji i poslovanju koja moraju što prije donijeti sva kazališta. Zlatko Matetić, novinar i kazališni kritičar Vjesnika, ali i sekretar za kazališna pitanja u Savjetu za nauku i kulturu NR Hrvatske, u to se vrijeme očito kolebao po pitanju instrumenata samoupravljanja, prvenstveno Savjeta i njihovog polja djelovanja i odgovornosti (Savjeti još nisu toliko zreli i kompaktni da bi se bez štete uplitali u pitanje repertoara i umjetničkog pravca kazališta), a još veću, ali i transparentniju njihovu ulogu u upravljanju kazalištem zagovarao je direktor Drame Mirko Božić, pledirajući za još jače aktiviranje tijela koja bi vodila politiku u interesu cijelog kolektiva, a ne samo pojedinaca.

Tekst kritičara Vjesnika i načelnika u resornome ministarstvu RH Zlatka Matetića  o implementaciji novih samoupravnih mjera u zagrebačkom kazalištu

Njegov je intendant Matković bio od početka do kraja mandata izrazito sumnjičav po pitanju (kako je to istaknuo u jednom izrazito polemičkom tekstu na tu temu koji je uzbudio brojne partijske duhove u Zagrebu i Beogradu) izjednačavanja glumaca i pjevača s – pekarima!

O novini u kazalištima gdje je, uz preširoku i nedovoljno definiranu funkciju Savjeta, središnji problem zapravo bilo pitanje definiranja pojma društvena kontrola, u Vjesniku je nakon Matetića progovorio svojim pomalo patetičnim stilom, mimo ekstremnih borbenih mišljenja i prvi predsjednik prvog umjetničkog Savjeta u samoupravnoj Hrvatskoj Tito Strozzi, definirajući samoupravljanje prvenstveno kao organizacijsku novinu kojom se ukida dekretivna uprava, a uspostavlja ona izabrana. No, Strozzi nije mogao istovremeno negirati umjetničku i organizacionu krizu koja se s ovom novotarijom otvorila u kazalištu, priznavši da  su nove zasade samoupravljanja u stvari zbunile mjerodavne.

Nando Roje, intendant koji će naslijediti Matkovića i voditi Operu i Balet HNK po svjetskim pozornicama te dovoditi najveće svjetske ansamble i soliste u Zagreb

Kasnije, u mandatu intendanta Nanda Roje, izuzetno uspješnoga u glazbenoj grani, u javnosti se šire glasovi o propadanju i upravljačkoj konfuziji u Drami što su mnogi pripisivali nedovoljnom nerazumijevanju sustava samoupravljanja. I dalje nije bilo sasvim jasno kako ga primijeniti u tako tradicionalno jako postavljenom sustavu u kojem intendant i njegovi suradnici imaju mandate za donošenje većine odluka. Primjerice, još u prosincu 1953., na kolegiju Drame v.d. direktora Drame Mirko Perković bio je zasut pitanjima i prijekorima kolegica i kolega u vezi nadležnosti samoupravnih tijela u kazalištu jer se i dalje nije znalo koje su im nadležnosti, koje obaveze, a koje prava. Prvak Emil Kutijaro se pitao da li je uopće njihov rad ispravan na što mu je Strozzi replicirao da je sad samouprava u teatru i da ansambl upravlja teatrom, iako ni njemu samome nije jasno u čemu je razlika bivše organizacije teatra i sadašnjeg vođenja. Nije bilo ni traga oduševljenju koje će primjerice iskazati Stipe Šuvar tri desetljeća nakon ovih događanja, ustvrdivši da je samoupravljačko iskustvo u nas nezaobilazna i po značenju dalekosežna kulturna činjenica.