Zemlja koju pokreće kulturna politika. Prisutnost žena u politici drugdje nezamisliva. Izvještaj Snježane Banović iz Finske

Iako smo lišeni čarolije Arktičkoga kruga, polarne noći i Aurore Borealis, iako ne možemo zamisliti ni približno važnost utjecaja žena u politici niti pojmiti neophodnost smještanja kulture, znanosti i obrazovanja u središte društva, od Finaca bismo mogli puno toga naučiti, naročito kad se govori o kulturi i ljubavi prema umjetnosti i obrazovanju koja ujedinjuje i - kako to mnogi ovdje vole reći - pomlađuje i usrećuje

• Naslovna slika: Finski predsjednik Sauli Niinistö pozdravlja premijerku Sannu Marin prije prvog sastanka nove vlade

Obećali smo promjene, sada trebamo akciju. Vjerujem da će se kroz nju vratiti povjerenje. Riječi su to izrečene bez puno pompe na tiskovnoj konferenciji nove finske premijerke prije nešto više od mjesec dana kada je nakon vala štrajkova odstupio premijer Annti Rinne te formirana nova, 76. finska Vlada na čijem je čelu Sanna Marin, prethodno Rinneova ministrica transporta i komunikacija. Tridesetčetverogodišnjakinja, rođena 1985. u predgrađu Helsinkija u „duginoj obitelji“ (odgajala ju je majka s partnericom) skromnih materijalnih mogućnosti, tako je postala najmlađa premijerka na svijetu, ujedno i u povijesti te zemlje, a na vodeću se poziciju probila kao zamjenica predsjednika SDP-a (A. Rinne) i čelnica vladajuće koalicije stranaka koje sve vode žene u tridesetima. Nije to čudo za Finsku koja u Europskome parlamentu ima 13 zastupnika, od kojih čak sedam žena. U Vladi pak, od 19 ministara većinu čine žene (12), među njima je i Hanna Kosonen, ministrica kulture i znanosti koja je ostala iz prethodnoga saziva. Kosonen (rođ. 1976.), diplomirana povjesničarka, po struci producentica u kulturnim i sportskim organizacijama, u novom će razdoblju trasiranja kompleksne kulturne politike nastaviti misiju prethodnika jer drugačije ne bi mogla ni zamisliti: naime, finska se kultura bazira na kontinuitetu, strateški je osmišljena i nadstranačka tj. pluralistička, inkluzivna, široko decentralizirana i participativna pa će primjerice nova administracija nakon što je ispunila prethodni strateški plan 2015. – 2019. sastavljen još za vrijeme Vlade konzervativnoga centra i njihova premijera Juhe Sipilä nastaviti za nastupajuće petogodišnje razdoblje s novim planom, i dalje pod „starim“ geslom: Dinamični kulturni život ima odlučujuću ulogu u Finskoj i kao takav kreira temelj za društvo u kojem su obrazovanje i kultura među prioritetima jer jačaju demokraciju te šire slobodu govora i svakog drugog izražavanja.

Autorica članka Snježana Banović u Finskoj u rezidenciji u Kreativnom centru Arteles. Blizu je i neizostavna sauna

Kada se spomene Finska većini u nas pada na pamet hladna klima, iako ustvari ima četiri godišnja doba: od snježno-bijele zime s polarnom svjetlošću i polarnim noćima kada sunce ne izlazi po mjesec dana do toplih ljeta s ponoćnim suncem koje, kao suprotnost zimskome, tada dva mjeseca – ne zalazi. S predrasudom o hladnoći Finske, ali i Finaca povezana je i legenda o Djedu Božićnjaku, koji pri navođenju telegrafskih podataka o njoj ima svoje počasno mjesto pa se obično kaže da je Finska je baltičko-nordijska zemlja od pet i pol milijuna stanovnika plus Djed Božičnjak (finski: Joulopuki). Njegovu postojbinu Laponiju, najsjeverniju finsku pokrajinu i domicilno područje naroda Sami, godišnje zbog Djedičina sela Rovaniemija, posjeti pola milijuna turista iz cijelog svijeta. Legenda kaže da je prva tamo došla diplomatkinja i aktivistica za ravnopravnost žena Eleanor Roosevelt, udovica američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, koja je u Finsku doputovala u zimu 1950. vidjeti gdje počinje Arktički krug. Domaćini su posebno za nju označili granicu na kojoj su sagradili i udobnu kolibu u kojoj je mogla odahnuti uz čaj i domaće kekse. Legenda dalje kaže da se ubava kolibica toliko svidjela Djedici da se u nju ubrzo i uselio. Dva desetljeća poslije, finska udruga arhitekata Arrak Group je oko nje projektirala cijelo selo i bajka je postala stvarnost sa zvončićima, sobovima i psima haskijima – sve da bi se što vjernije prikazalo pakiranje poklona koji se po legendi tovare na Djedičine sanjke, a koje kroz misiju darivanja širom zemaljske kugle vuče osam sobova. No, kad se napokon otopi snježni pokrivač koji traje od sredine listopada, bajka u Laponiji postaje nešto grublja stvarnost zbog – najezde  komaraca. Osim bajkovite i uspješne marketinške misije koja pomaže turističkim djelatnicima, kako u Finskoj tako i u ostatku svijeta, da u Rovaniemi privuku što više posjetitelja, priča o Djedici Mrazu govori i o sposobnosti Finaca da čak i prosinački kič podvedu u uređeni sustav kulturne produkcije i jakoga kulturnog identiteta koji su gradili kao i mi – od (pra)početaka, tj. bez prethodnoga nasljeđa aristokratskih ili građanskih tradicija na koje bi se naslonila. Tu, nažalost sve sličnosti s Hrvatskom prestaju jer se Finska još u davnim, najturbulentnijim povijesno-političkim vremenima odlučila upravo preko kulture, znanosti i obrazovanja graditi društveni pluralizam i integraciju.

• Čudo razvoja finskog kulturnog sustava

Za razliku od Danske i Švedske, a poput Norveške i Islanda, Finska, zemlja mnogih prirodnih, povijesno-političkih, kulturnih i znanstvenih rekorda, peta po veličini u EU nakon Francuske, Španjolske, Njemačke i Švedske, diči se, uz najbolji obrazovni sustav na svijetu i iznimno  uređenim sustavom kulture. Zajedničko Ministarstvo obrazovanja, znanosti i kulture (dalje: Ministarstvo) uključuje, uz obrazovanje (koje u novoj Vladi ima svoju ministricu Li Andersson, rođ. 1987.), znanost i kulturu još i vjerska pitanja i sport, a za ovu godinu planiran mu je proračun od gotovo sedam milijardi eura. Od toga, onaj za kulturu iznosi oko pola milijarde, tj. 2,9% državnoga proračuna. No to nije ni izbliza sve što dobiva finska kultura jer kroz intersektorsku suradnju s odjelima osnovnog i višeg odgoja te onoga za znanstvenu i vjersku politiku, u umjetničko se obrazovanje ulaže još najmanje toliko. Naime, tradicionalno svaka finska vlada još od 60-ih godina prošloga stoljeća za cilj ima sveobuhvatno jačanje sustava kreativnoga i umjetničkoga obrazovanja (od 1992. na snazi je Zakon o osnovnom umjetničkom obrazovanju kao obaveznom), sve radi omogućavanja bebama, predškolcima, đacima, studentima i ostalima, kontinuirano učenje kroz umjetnost i cjeloživotno obrazovanje u zdravom okruženju. U Finskoj usto tvrde da je tijekom života preporučljivo promijeniti barem tri različita zanimanja od kojih barem jedno blisko umjetnosti. Isto je Ministarstvo nadležno i za vjerska pitanja, naime Finci su u velikoj većini religiozni, a službene religije Evangeličko-luteranska (preko 80%) i Pravoslavna (1%) zaštićene su Ustavom koji jamči slobodu vjeroispovijesti. No, rijetko idu u crkvu te su one pune tek na Božić i na druge tradicionalne blagdane kojih imaju mnogo kao i mi.

Sibeliusova palača u novom centru Helsinkija. U Finskoj je od 1992 godine na snazi Zakon o osnovnom umjetničkom obrazovanju kao obaveznom, a preporuča se u životu promijeniti barem tri zanimanja tako da barem jedno bude blisko umjetnosti

Ministarstvo usko surađuje i s resorom okoliša i klimatskih promjena na čijem je čelu biologinja Krista Mikkonen. Za Fince između prirodnih i kulturnih bogatstava nema neke razlike pa kad s ponosom govore o svojoj zemlji najprije spomenu 188 tisuća jezera, 180 tisuća otoka (od njih više od 90 tisuća u jezerima), 35 nacionalnih parkova, zatim morsku obalu od gotovo 5 tisuća kilometara, nepregledne šume (69% površine zemlje), neizostavno i najveći europski arhipelag – Åland, najmanju finsku regiju i autonomnu pokrajinu s većinskim švedskim stanovništvom. Uz ushićenje velikim prirodnim bogatstvom, za prosječnog Finca sljedeće je na listi ono kulturno. U početku je, kao dominantan, stoljećima prevladavao švedski utjecaj – sve od 12. do početka 19. stoljeća, kad je Finska bila tek dio Švedske i kad se njome upravljalo iz Stockholma. Nakon toga prevladava ruski utjecaj, naročito od 1809. kada postaje ruska autonomna pokrajina pod vlašću prosvjetiteljski opredijeljenog  Aleksandra I., rusko-poljskog cara – ujedno i velikoga vojvode Finske koji je njome vladao od 1809. do zagonetne smrti 1825. godine. Taj omiljeni unuk Katarine Velike kojem su liberalne ideje i simpatije prema francuskim revolucionarima usadili švicarski učitelji, omogućio je Fincima značajnu kulturnu autonomiju koju je provodio po uzoru na Napoleonove reforme – godine 1812. premjestio im je glavni grad iz Turkua u Helsinki, sudjelujući time aktivno u procesu utemeljenja finske države. Iako švedski i dalje ostaje službeni jezik, nacionalni zanos je otad nezaustavljiv, no finski jezik – kao katalizator finske kulturne emancipacije što ostaje do danas – neće postati službenim sve do 1869. godine, čak šest godina poslije utemeljenja finskoga parlamenta. Finska tada ustvari postaje država u državi stvarajući svoju autonomnu vlast – ima svoj Sabor, svoj Senat, svoju lokalnu vlast, zakone, vojsku, novac i poštansku marku. Već tada Senat, svjestan snage jezika i umjetničkoga izražavanja započinje s dodjelama stipendija za umjetnike, a u skladu sa zakonom iz 1869. ustanovljuje i prve javne subvencije za pojedina umjetnička društva (najprije je 1831. osnovano Društvo književnika) dijeleći usto i nagrade darovitim umjetnicima – to je razdoblje prvoga snažnog zamaha finske kulture kad se osnivaju brojne umjetničke udruge od kojih mnoge postoje i danas.

Da bi se razumjela u nas nezamisliva prisutnost žena u javnome životu Finske, u ovome kratkom pregledu razvoja finske kulturne i drugih razvojnih politika, neizostavno treba spomenuti korjenitu parlamentarnu reformu iz 1906. kada Finkinje prve u Europi dobivaju pravo glasa, a koja će biti ključna i za proglašenje neovisnosti 6. prosinca 1917.  No, trnovit je bio put do ovoga što danas zovemo finsko kulturno, znanstveno i obrazovno čudo: uskoro, kao i u susjednome Sovjetskome Savezu dolazi do dubokih trzavica između dvije oprečne političke grupacije: Bijelih (u Finskoj uglavnom farmera) i Crvenih (uglavnom urbanog građanstva i radništva) koji će pokrenuti opći štrajk, izazvati žestoku vladinu reakciju te uskoro prouzročiti kratkotrajni građanski rat. Bijeli će izvojevati pobjedu, reći zbogom lenjinističkim idejama i utemeljiti parlamentarnu Republiku, ali će se zbog porasta desnog radikalizma na ujedinjenje nacije čekati sve do početka II. svjetskog rata i zajedničke borbe protiv fašizma. Unatoč raširenom imidžu finske kulturne politike kao centralizirane tj. s jakim uplivom tek utemeljene samostalne države, ključni su se procesi u sektoru kulture, a zbog brojnih i teških turbulencija na političkom polju borbe za moć u geopolitičkom prostoru između Švedske i Rusije, od početka zbivali daleko od političkoga centra – na gotovo skrivenim lokalnim razinama koje su funkcionirale autonomno. To je sve do danas ostala jedna od temeljnih odrednica odlučivanja u resoru kulture i obrazovanja.

Gradonačelnik Helsinkija Jan Vapaavuori i dogradonačelnice Anni Sinnemäki, Sanna Vesikansa, Pia Pakarinen i Nasima-Razmyar. Finkinje su prve u Europi dobile pravo glasa, 1906.

Razdoblje spomenutih turbulentnih političkih promjena nije utišalo muze, naprotiv – kako je već sa stvaranjem prvih umjetničkih institucija izabrala pokroviteljski model kulturne politike (patron state), Finska je nakon građanskoga rata razvila i složen administrativni sustav utemeljen na odlučivanju odozdo, sve preko osnivanja niza novih i novih fondova za glazbu, književnost, likovnu i izvedbenu umjetnost te brojnih javnih ustanova. U tome je odlučujuća bila uloga novouvedenoga sustava obrazovanja baziranog na građanskome odgoju i jačanju participativne uloge građana na odluke u kulturi. Od 1918. formiraju se i jaka ekspertna tijela stvarana po načelu arm-lenght (neovisne) organizacije kojima je država tek (neupitni) pokrovitelj, a koje će do danas ostati temeljnim načelom u finskom upravljanju kulturom. Tako će, paradoksalno, finska kulturna politika do danas ostati centralizirana, a istovremeno i decentralizirana što se može slikovito opisati ovako: država čvrsto i nadasve brižno drži/podupire/potiče/ i u redovitim reformama obnavlja snažni okvir, da bi ga lokalne zajednice, umjetničke udruge i pojedinci ispunjavali sukladno svojoj volji, bez miješanja odozgo. Spomenuti okvir ima i tradicionalne izvore održavanja: sve tamo od 1920. pa do danas većina sredstava za kulturnu proizvodnju u toj se zemlji namiču iz sredstava državne lutrije, kocke i igara na sreću, a tridesetih godina se proširuju i na sredstva iz poreza na kino ulaznice. Iz navedenoga jasno je da je kultura bila odlučujući katalizator ujedinjenja nacije koju je prethodno duboko podijelio građanski rat: stipendije, poticaji, nagrade i visoke mirovine za umjetnike, oblikovale su veliku i snažnu kulturnu zajednicu, a tolerancija prema manjinama, drugima i drugačijima sve je više zauzimala prostor u kreiranju svih politika. Nadalje, izgradnja spomenika, sve intenzivnija festivalska kultura, radio (od 1926., kao i u nas), potom i televizija ujedinili su Fince još više, a obrazovni sustav je to jedinstvo temeljeno na jezičnom dualizmu – službeni jezik uz finski (92% stanovništva) je i švedski (5,5%) – još dublje učvrstio.

Kraj II. svjetskog rata donio je nove reforme koje su kreiranje nacionalne kulture svekolike obnove još gradile na temeljima tradicija dviju velikih kultura – švedske i naročito ruske – ali sve više i na temeljima snažnoga zamaha internacionalizacije. Poslijeratni polet je dodatno ojačao sustav javnih subvencija podižući u razdoblju 1950-1980. proračun za kulturu preko dvanaest puta. Tome su kulturnome boomu naročito pridonosili vladajući mandati lijevih i liberalnih Vlada te njihovih koalicija koji su u svojim programima beziznimno u razvojne prioritete uključivali kulturu i obrazovanje te znanost (SDP, Finska narodna demokratska zajednica, Komunistička partija). Tako su ta tri, za Fince neodvojiva područja, do danas ostala u istome resoru – Ministarstvu obrazovanja, znanosti i kulture, tek se ponekad (kao sada kod premijerke Marin) radi o suživotu dva ministra, tj. ministrice.

S izgradnjom uređene socijalne države (od 60-ih nadalje) dolazi do dodatnoga progresa u finskome kulturnom sektoru, a vizija razvoja nove kulture glasi: Umjetnost i kultura su esencijalni segmenti modernoga društva; neophodni izraz postojanja nacije koji stoga traže privilegirani status i njemu sukladnu promociju u javnim poticajima. (prema Anita Kangas, Cultural policy in Finland, 2001.). Uskoro, s okretanjem modela kulturne politike od države pokroviteljice prema državi facilitatoru (1967.), s krovnom idejom o nužnosti uključivanja privatnoga sektora i civilnoga društva u kulturnu politiku, finski parlament usvaja Zakon o promociji umjetnosti i umjetnika koji, uz nužne izmjene tijekom godina vrijedi i danas, potom i Zakon o promociji kulturnih aktivnosti na lokalnoj razini iz 1980. Njima se primarno garantirala ekonomska sigurnost za umjetnike, potom velika participativna uloga građana u kreiranju kulturne produkcije i mogućnosti njezina ravnopravnog korištenja za sve te decentralizacija u odlučivanju koja se još više spušta s države na lokalne zajednice (gradove i općine), ponajviše se ogledajući u do danas kontinuiranoj izgradnji brojnih knjižnica (prvi Zakon o javnim knjižnicama izglasan je daleke 1928.), obrazovnih i kulturnih centara te amaterskih kazališta za sve grupe stanovništva. Kao treći cilj, nakon središnjega statusa umjetnika i široke participacije, ništa manje važno mjesto zauzima promocija finske kulture u inozemstvu i s tim spojena široko poticana međunarodna suradnja na svim planovima, primjerice, 2017. je proračun za promociju nacionalne književnosti u zemlji i inozemstvu iznosio preko tri milijuna eura.

Muzej Alvar Aalto u Helsinkiju. Kultura je bila ključni katalizator ujedinjenja nacije koju je prije podijelio građanski rat, a također je bila pokretač izlaska iz ekonomske krize

Takvi poticajni procesi, redovito okrenuti prema novim, suvremenijim vizijama kulture znatno su odredili i današnji odnos državne politike prema lokalnoj, a možda najznačajniji rezultat prva dva stoljeća finskih reformi u kulturi je iznimno jak utjecaj koji umjetnici, brojne umjetničke udruge, ansambli i ustanove imaju u društvu, time i na odlučivanje u kulturi. To je naročito intenzivirao pad Berlinskoga zida i prestanak sovjetskoga utjecaja na politiku i ekonomiju kad se Finska opet odlučila za promjenu kursa i traženje novoga puta u financiranju kulture koja se tada definitivno postavlja u samo središte društvenih i političkih procesa. No, istodobno, ekonomska kriza u zemlji koja je započela krajem 80-ih te se nastavila sve do polovine sljedeće dekade, očitovala se u raspadu mnogih ekonomskih institucija i kolapsu trgovine sa Sovjetskim Savezom, a bila je uglavnom posvećena smanjenju visokog stupnja nezaposlenosti, rješavanju krize u bankarskom sektoru i smanjenju javnog duga što je kao za posljedicu imalo mnoge rezove u kulturi od kojih se ona oporavljala daljnje desetljeće. Iz svega je međutim izašla jača nego ikada i danas je šesta zemlja EU po GDP-u per capita, ispred nje su samo Danska, Nizozemska, Irska, Luksemburg i Austrija.

U konceptu novoga društva informacija knjižnice su zauzele središnje mjesto, zatim dizajn i film – sve navedeno pozamašan je segment široke nacionalne strategije inovacija i poduzetništva.

Kao rezultat turbulencija u 80-ima tijekom kojih je pokrenut proces pretvaranja slabosti u snage, Finska konsenzusom opet uspostavlja razvojnu strategiju kulture i obrazovanja (takvu kakva je usput rečeno u potpunosti izostala u hrvatskome slučaju 90-ih), u kojoj kulturu premoćno preuzima civilno društvo šireći svoj utjecaj, naročito na lokalnim razinama i na ostala dva sektora u društvu: javni i privatni. Upravo je to dominantna značajka organigrama finske kulturne politike danas. Primjer takve politike vidljiv je i u strukturiranju kulturne politike EU – odmah po pristupanju Finske Uniji 1995. godine, pokrenut je proces još gušćega umrežavanja kroz brojne fondove iz kojih se sufinanciraju projekti u kulturi i s kojima se jača njezina daljnja, ofenzivna internacionalizacija uslijed čega kulturna industrija doživljava boom. Godine 1999. Parlament donosi rezoluciju koja kaže da Finska gradi društvo u kojem su pluralizam, sloboda izražavanje te ekspertiza i obrazovanje ključni faktori kulturne produkcije te je kao nova misija postavljeno vodstvo Finske u tehnološkoj politici za što su odmah doneseni i novi zakoni u kulturi. U tom konceptu novoga društva informacija (po podacima iz 2017., 88% ih se služi internetom, u Hrvatskoj 70%) knjižnice su zauzele središnje mjesto, a za njima dizajn kao finska posebnost i film kao dominanta u međunarodnoj politici Finske – sve navedeno pozamašan je segment široke nacionalne strategije inovacija i poduzetništva. Donesen je i novi zakon o autorskim pravima, naročito usmjeren na široku digitalizaciju nacionalnih umjetničkih vrijednosti. Iako se u posljednja dva desetljeća javlja sve više onih koji tvrde da kulturnu produkciju treba orijentirati na tržište, glasovi su to koji padaju u prazno: takva tradicija (kao i kod nas) u Finskoj gotovo uopće ne postoji.

• Kulturna politika Finske danas

Temelji finske kulturne politike danas, obilato natopljeni navedenom bogatom tradicijom reformi, kreću se od poticanja jedinstva među različitim slojevima i grupacijama stanovništva preko široke decentralizacije do – u ovome trenutku možda najvažnije od svega – održavanja odgovorne i dinamične administracije kao primarne u odlučivanju. U tome ključnu ulogu igraju nove tehnologije i mediji, širenje poduzetništva koje je dodatno ojačalo izvoz kulturnih proizvoda i unaprijedilo kvalitetu masovnih komunikacija. Kulturna politika kontinuiteta i njezina administracija, struktura koja se nije puno mijenjala od turbulentnih 90-ih godina, baziraju se i dalje na stručnim tijelima (Vijećima i Savjetima) o čijim ekspertizama ovise odluke Ministarstva tj. njegova Kulturno-umjetničkoga odjela, čak 19 regionalnih Ureda te prodornih gradskih Savjeta koji svi odlučuju o kulturi prema Zakonu o općinskim kulturnim aktivnostima iz 1981. godine. Tradicionalno načelo produžene ruke u odlučivanju omogućava i dalje da administracija pruža jedino neophodan okvir za cjelokupnu kreativnu produkciju bez ikakva miješanja u njezin sadržaj, način provedbe i nositelje čime se ostvaruje iznimno visoka autonomija i decentralizacija kulture. Tako se, iako je središnja vlast smještena u Helsinkiju, snaga i moć finskoga sustava kulture najbolje ogleda na lokalnim razinama –  u 19 regija, 70 pod-regija i 311 gradova i općina.

Raznolikost je to koja impresionira, a načini kako nešto tako administrirano i masovno učiniti dinamičnim i produktivnim su najrazličitiji – najkraće tu živost i raznolikost rješenja opisuje popularna finska izreka koju mi je jesenas „prodao“ finski kolega redatelj dok smo boravili na sjajno osmišljenoj rezidenciji blizu gradića Haukijärvi sjeverno od Tamperea: Za sreću postoji mnogo načina koji će upaliti, reče žena, brišući stol mačkom.

• Kreativnost i umjetnost posvuda i za sve

Snježana Banović u Nacionalnoj operi, koja je sagrađena 1993. na mjestu stare tvornice šećera.

Slijedom navedenih ideja vodilja, Finska skrbi za mnoge ustanove u kulturi, a nacionalne koje u najvećem dijelu financira država su samo tri: Finska filmska fondacija, Nacionalna Opera i Nacionalno kazalište (prethodno dionička društva, oboje podržavljeno tek 70-ih godina prošloga stoljeća – svi sa sjedištem u Helsinkiju), uz koje sufinancira i niz kreativnih projekata drugih ustanova, udruga i pojedinaca. Ciljevi i mjere kulturne politike su u novome Vladinu programu izraženi u dvije važne strategije: prvoj usmjerenoj u kontinuirano povećanje radnih mjesta u kreativnim industrijama i njihovom sve većem udjelu u GDP-u i drugoj, usmjerenoj ka još pristupačnijoj i boljoj kvaliteti usluga u kulturi. Najveći potencijal leži u šest nacionalnih agencija Ministarstva (pandan im je naš HAVC), a najmoćniji su Centar za promociju finske umjetnosti, Nacionalno vijeće za baštinu i Nacionalni audiovizualni Institut. Od svih navedenih, potonji dobiva najveći dio financijskoga kolača što nije ni čudno ako se zna da se u Finskoj godišnje producira između 20 i 25 igranih i televizijskih filmova te organiziraju mnogi nastupi finskoga filma u inozemstvu. Nadalje, velika se briga polaže u razvoj scenske umjetnosti (kazalište, ples, cirkus) u čemu smjernice, uz spomenuti Centar za promociju finske umjetnosti, zacrtavaju nezaobilazna ekspertna tijela Središnji umjetnički Savjet, Nacionalni savjet za scensku umjetnost i Nacionalni savjet za glazbu. Samostalni umjetnici – nezavisne trupe i (freelance) pojedinci također dobivaju sredstva za programe preko Centra za promociju finske umjetnosti dok se gostovanja, naročito ona glazbena, financiraju preko moćne Finske glazbene fondacije iz koje je sufinancirana i mreža od čak 28 finskih orkestara dok se preko fonda Glazba u Finskoj potiče razvoj suvremene finske glazbe. Na lokalnim se razinama nadalje sufinancira 46 profesionalnih dramskih i 11 plesnih kazališta te niz amaterskih udruga koje se bave kazalištem, plesom, glazbom i cirkusom. Samo dva kazališta imaju stalne plesne ansamble: Gradsko kazalište u Helsinkiju i Nacionalna Opera. I dok u svakoj finskoj općini postoji knjižnica, a u većini muzej, kazališta i orkestri djeluju samo u većim gradovima. Država ih pomaže, iako nije direktno nadležna za njih pa uz sufinanciranje programa skrbi o održavanju njihovih mnogobrojnih zgrada.

Slikovnice Tove Jansen odavno su veliki izvozni brand

Iako ili baš upravo zbog toga što im je književno stvaralaštvo živjelo tek kao usmena tradicija sve do 1835., Finci su najstrastveniji čitači na svijetu. Te je godine liječnik Elias Lönnrot sve sabrao i sistematizirao a potom i objavio u posebnoj knjizi koju je nazvao Kalevala te tako u 50 pjevanja sačuvao bogatstvo finskog folklora i kršćanskih legendi. Finska strast prema čitanju objašnjava se time da se rađaju, rastu, odgajaju i žive s knjigom, a boravak u knjižnicama i čitaonicama je za njih svakodnevnica, baš kao i boravak u sauni. Tako u novoj, impresivno dizajniranoj Središnjoj gradskoj knjižnici Oodi otvorenoj prije godinu dana na trgu Kansalaistori u središtu Helsinkija preko puta Parlamenta gdje se nalazi većina ostalih državnih ustanova, navala na knjige traje cijeli dan. Jasno, uz slobodan ulaz jer je njezina misija takva: slobodni pristup informacijama za sve i izbor cjeloživotnoga učenja kao nezaobilaznih preduvjeta za sreću i aktivni građanski život. U Oodiju se slobodno mogu listati i čitati knjige, novine i časopisi po izboru, uživati u kolačima i kavi (Finci su i strastveni konzumenti kave, piju je najviše na svijetu, na svakom koraku su kavane – kahvile, iako skupa, doista je odlična) ili ručati, pisati i printati u 3D formatu, može se čak rezervirati i soba za sastanke dok se djeca zabavljaju u igraonicama, pogledati film u jednoj od dvije kino dvorane, informirati se o poslovima EU ili bilo koje zemlje članice, može se šivati i plesti jer su na raspolaganju svi mogući strojevi za izradu i popravak odjeće ili naprosto uživati u prekrasnom skandinavskom dizajnu interijera. Oodi je po cijele dane ispunjen djecom, mladima, umirovljenicima, obiteljima, turističkim grupama, znatiželjnicima…Kako knjižni odjeli zauzimaju tek trećinu prostora pa kad osjete umor, korisnici na raspolaganju imaju i saunu što za Fince nije nikakvo čudo – imaju ih više od automobila, a nalaze se posvuda, od domova i poslovnih zgrada pa do benzinskih crpki. Ona nije luksuz već važno svakodnevno iskustvo i sastavni dio njihove kulture gdje se uz odjeću odbacuju brige, čiste pore, ali i ugovaraju poslovi – ponuda Finaca da im se pridružite u sauni je čast koja se ne smije propustiti. Arheološki nalazi izloženi u Nacionalnome muzeju u Helsinkiju pokazuju da su Finci uživali u saunama još prije više tisuća godina, a riječ “sauna” (od riječi „savu“ – dim)  jedina je finska riječ naširoko preuzeta u mnogim jezicima. U Kreativnom centru Arteles koji se nalazi usred šume na jezeru gdje sam boravila na spomenutoj rezidenciji, sauna je u dvorištu: stara je to i trošna crvena kućica od borovine, s pravom furunom na drva u središtu gdje se temperatura začas digne do 100 stupnjeva.

Unutrašnjost nove helsinške gradske knjižnice u Oodiju. Najstrastveniji su čitači na svijetu, a kad se umore i tu je sauna. Imaju ih više nego automobila

Vratimo se nakon saune knjigama: čak dva su važna blagdana u Finskoj posvećena književnom stvaralaštvu i kulturi: 28. veljače je Dan finske kulture tj. upravo Kalevale, a 10. listopada je Dan finske književnosti tj. oca finske književnosti Aleksisa Kivija rođenoga toga dana 1834. Kivi, autor prvog romana na finskom jeziku Seitsemän veljestä (Sedmorica braće, 1870.), početkom prošloga stoljeća dobiva status nacionalne ikone, a 1939. mu je podignut spomenik u bronci ispred zgrade Nacionalnog kazališta osnovanog 1872.  – prvo je finsko kazalište uopće, od 1902. u današnjoj zgradi, dotad djelovalo kao trupa. Kivi je do danas ostao prvi među finskim autorima – o njegovu je životu 1996. skladana opera, a prije petnaestak godina istaknuti filmski redatelj Jari Halonen snimio je igrani film Život Aleksisa Kivija.

Naročita briga polaže se – uz domaće autore – na prevoditelje koji najviše promiču finsku riječ i književnost u inozemstvu, a vrijedi i suprotno – poticanje prevođenja strane književnosti na finski, sve u skladu sa Zakonom o subvencijama za autore i prevoditelje. Primjerice, uspjeh mega-popularne autorice Tove Jansson čije su storije o genijalnim bićima Moominima odavno postale veliki izvozni brand, mjeri se u milijunima fanova po cijelome svijetu. Kampanje za širenje pismenosti s brojnim inicijativama za čitanje i prevođenje provode se redovito, posljednju je ministrica kulture i znanosti Kosonen najavila prije mjesec dana. Podrška knjižnicama, kao i udrugama pisaca stoga je snažna jer su one glavni centri za širenje mreže čitača.  Brojni su stoga fondovi za različite skupine – autore, prevoditelje, pisce-djecu, đake, studente…jer u Finskoj gotovo svi pišu pa se raspisuju natječaji za prvu knjigu, prvi prijevod, za najbolju slikovnicu itd., najviše preko Centra za promociju finske kulture, kao i Centra za biblioteke. Osim tih tijela, što se literaturne produkcije tiče postoje još i Nacionalni Centar za književnost, Centar za lako čitanje („Selkokeskus“) kao dio Finske udruge za intelektualne i razvojne poteškoće koji raspisuje natječaje s brojnim stipendijama za olakšavanje problema kod čitanja i pisanja. U svemu, samo u 2018. je u promociju knjige, čitanja i pisanja, knjižara i knjižnica uloženo čak 4,9 milijuna eura.

Što se vizualne umjetnosti tiče, nju potiče spomenuta resorna Agencija skupa s Nacionalnim Savjetom za vizualne umjetnosti i to u svim područjima vizualnih umjetnosti, fotografije, animacije, medija i ustanova. Uz njih postoji i Državna umjetnička komisija koja djeluje unutar Finske nacionalne Galerije i koja je odgovorna za otkup umjetnina u svim zgradama u vlasništvu države, za njihovo održavanje i za izgradnju novih, sve prema Zakonu o državnim garancijama za umjetničke izložbe iz 1986. Postoji i dokument nazvan Okvir za suvremenu finsku umjetnost kojem je zadatak jačanje statusa i vidljivosti novih umjetničkih djela i njihovih autora u zemlji i u inozemstvu. To je u stvari široko osmišljeni PR ured suvremene umjetnosti koji također financira resorno Ministarstvo koje osim troškova pojedinih programa, podmiruje i 40% operativnih troškova muzeja. Finska ih ima čak 150 koji su odgovorni za rad sveukupno njih 300, a uz njih postoji još i tisuću muzejskih ustanova koje uzdržavaju lokalne zajednice na dobrovoljnoj bazi, jedan od poznatijih u toj grupi je muzej pionira suvremene arhitekture i dizajna Alvara Aalta u gradu Jyväskyläi. Finska iznimnu brigu vodi i o digitalnoj baštini, o novim inicijativama u području te zaštiti postojeće građe što se posebno provodi upravo u muzejskoj djelatnosti, u arhivima i u knjižnicama koji konstantno digitaliziraju svoja golema blaga da bi bila dostupna što većem broju korisnika. Posebna ljubavna priča razvila se ovdje između politike i arhitekture s dizajnom kao tradicionalno svjetski prepoznatim finskim vrednotama, zbog čega je za ljubitelje arhitekture obavezan obilazak grada Jyväskylä, hodočasničkoga mjesta gdje se nalaze mnoga djela Alvara Aalta, genija suvremene arhitekture 20-tog stoljeća. Razvoj arhitekture i dizajna te njihovo očuvanje kroz brojne programe zaštite baštine, svakodnevna upotreba i uživanje u dizajnu jedan su od važnjih razvojnih ciljeva svake vlade i njezina ekspertnoga tijela Nacionalnoga Centra za Arhitekturu i Dizajn. Tako primjerice i u nas popularni brand Marimeko ima cijelu mrežu prodajnih mjesta u središtima svih gradova i u svim trgovačkim centrima koji se nalaze na svakom koraku jer Finci luduju za šopingom.  Ljubav prema dizajnu vidljiva je i kroz čak 29 Vladinih akcijskih planova od kojih su većina usko vezani uz programe velebnih Muzeja dizajna i Muzeja arhitekture u Helsinkiju.

Organigram uprave Helsinkija

• Permanentna prijestolnica kulture

Tradicionalno, u glavnom finskom gradu su na vlasti najčešće koalicije desnog centra, koji se povremeno izmjenjuju sa Socijaldemokratima. Presedan se dogodio na izborima 2000. kad je Zelena liga osvojila drugo mjesto – Helsinki je do danas ostao njihova najjača izborna baza – a isto su ponavljali na svim izborima do danas. Centristička stranka, unatoč tome što na nacionalnoj razini igra vrlo važnu ulogu (ministrica kulture i znanosti je njihova članica), u Helsinkiju ima simboličnu podršku. Gradska uprava smještena je u samom centru, u zgradi bivšeg  hotela sagrađenoga 1833. koji se nalazi tik do glavnog Senatskog trga, luke i gradske tržnice, između dviju katedrala – luteranske i pravoslavne. Od 1901. u vlasništvu je grada i sjedište gradske uprave kojem je na čelu petoro načelnika. Prvi među njima ujedno ima ulogu gradonačelnika, trenutno je to Jan Vapaavuori iz Lijeve koalicije, jedini muškarac uz četiri dogradonačelnice. One su u stvari na čelu gradskih Ureda (divisions) kojih je u Helsinkiju tek pet: Ured središnje administracije (pod sobom ima poslove planiranja, pripreme i izvršnih poslova), Ured obrazovanja (zadužen za predškolski odgoj, osnovne, srednje i stručne škole, odjel za švedski jezik i kulturu), Ured urbanog okoliša (urbanistički planovi, gradska zemljišta i ostala imovina, javne površine, usluge i dozvole), Ured kulture i zabave (kultura, pitanja mladih i sport).

Oodi izvana. Nakon Argentine Finska je zemlja najstrastvenijih tango plesača na svijetu.

Gradski Odjel za kulturu skrbi za muzejsko-galerijske ustanove, ali i brojne izložbene programe u Centrima za kulturu. Nadalje, pod ingerencijama grada je Helsinška Filharmonija (djeluje od 1882.), zvana i Sibeliusovim orkestrom, a smještena je zajedno s Radijskim simfonijskim orkestrom i glazbenom Akademijom Sibelius preko puta Oodija, u glazbenoj palači usred novoga centra grada koji se kolokvijalno naziva Srce Helsinkija. U susjedstvu, na jezeru Töölönlahti je i nova zgrada Finske nacionalne opere (osn. 1911.) s nacionalnim baletom (osn. 1922.) – grad zajedno s Ministarstvom, osim za programe skrbi i za velebnu zgradu i za njihov hladni pogon. Od scenskih ustanova, pod gradskom je upravom i Gradsko kazalište s dvije scene koje ima plesnu trupu Helsinki te druga gradska kazališta: Studio Elsa, Arena Stage,  Lilla i Studio Pasila. Nebrojene scenske, festivalske i druge izvedbe organiziraju svakodnevno Centri za kulturu: Annatelo, koji se nalazi u Kamppiju, najužem centru grada, a specijaliziran je za scenske izvedbe za djecu, potom Kanneltalo na zapadnoj strani koji organizira uglavnom plesne programe za sve generacije te popularni festival za mlade Loiste. Uz kazališnu, imaju svoju koncertnu dvoranu, a drže i jedan od najpopularnijih café-klubova i ravintolu (restoran) u kojem se ne smije propustiti carpaccio od sobovine s umakom od duda. Nadalje, Malmitalo se nalazi na sjeveru Helsinkija i specijaliziran je za programe folklorne i dobrotvorne izvedbe seniora i one za jasličku i vrtićku dob – nastupaju redovito u bolnicama, domovima, vrtićima…Savoy u centru grada, pored parka Esplanade nudi svakodnevno glazbeno-scenski program, ujedno je i središte više festivala tanga i flamenca. Ništa čudno jer Finska je, nakon Argentine zemlja najstrastvenijih tango plesača, a jedan od vrhunaca ljeta u Finskoj je Festival tanga (Tangomarkkinat) koji se sve od 1985. održava u Seinäjoki, drugom gradu tanga na svijetu, nakon Buenos Airesa – privlači više od sto tisuća sudionika godišnje (od populacije od 5,6 milijuna stanovnika) a vrhunac kojeg je krunidba tango kralja i kraljice. Bez obzira na dugogodišnju groznicu oko tanga, nisu zanemarene ni ostale plesne grane, primjerice Centar za kulturu Stoa, nedaleko gradskoga središta je usmjeren na suvremeni ples i cirkus pa na redovitim rezidencijama ugošćuje na desetke domaćih i inozemnih plesača i koreografa i nositelj je utjecajnoga festivala suvremenog plesa Liikkeellä marraskuussa (Pokret u studenom) i UrbanApa kao i međunarodnoga festivala maskerade MasQue.

Ljeti, kada sunce gotovo ne zalazi, u najljepšem gradskom parku Esplanade u samome središtu grada, od svibnja do kraja kolovoza traje festival Espa Stage. U Caisi, specijaliziranoj za multikulturne sadržaje organiziraju multikulturne tjedne posvećene naizmjence različitim zemljama pa se tako redovito obilježavaju Kineska Nova godina, Azijska svečanost mladoga mjeseca i dr. Kad se govori o glavnome gradu, ne smije se zaobići ni procvat filmske umjetnosti s intenzivnom filmskom produkcijom i distribucijom u nizu obnovljenih privatnih i javnih butik kina i festivala, organiziranih ponajviše u okviru spomenutih Centara za kulturu koji svi imaju kino-dvorane: Festival ljubavi i anarhije, DocPoint, festival horror filma Night Visions… Primjerice, Naperokino u Centru Annantalo ima dvoranu specijaliziranu za projekcije za bebe od 3 godine na više, u kojem se prikazuju kratki filmići u pauzama kojih majke i očevi mogu nahraniti malu publiku i presvući im pelene.

Uza sve navedeno, samo za umjetnike, inozemne i domaće, njihove stalne i povremene, kratkoročne i dugoročne projekte i edukacije, Helsinki odvaja 17 milijuna eura godišnje. Uglavnom, na novoj Mercerovoj listi za 2019. godinu – složenoj na osnovi ocjena iz političke stabilnosti, zdravstvene skrbi, gospodarske sigurnosti, stanovanja, obrazovanja, kulture i zaštite okoliša – od 231 svjetskog grada, Helsinki zauzima 31. mjesto (19. od europskih gradova). I dok je primjerice Ljubljana na 74., Zagreb je završio tek na 98.  mjestu.

Iako smo lišeni čarolije Arktičkoga kruga, polarne noći i Aurore Borealis, iako ne možemo zamisliti ni približno važnost utjecaja žena u politici niti pojmiti neophodnost smještanja kulture, znanosti i obrazovanja u središte društva, od Finaca bismo mogli puno toga naučiti, naročito kad se govori o kulturi i ljubavi prema umjetnosti i obrazovanju koja ujedinjuje i – kako to mnogi ovdje vole reći – pomlađuje i usrećuje. Tu je misiju najkraće i najtočnije sažela nekidan nova finska premijerka u jednome svom tvitu:

Na ovome radimo: želim izgraditi društvo u kojem će svako dijete moći postati ono što želi i u kojem će svaka odrasla osoba moći dostojanstveno živjeti i razvijati se.