Život i filmovi od humora i tuge. Od bijega iz siromaštva do izgnanstva iz Hollywooda

Charlie Chaplin prošao je put od dickensovskog djetinjstva do svjetske zvijezde i miljenika hollywoodske publike, piše Nataša Hrupec u podsjećanju na biografiju slavnog umjetnika. U svojim je filmovima kapitalizmu suprotstavljao ljudsko biće, a njegovi socijalistički pogledi u konačnici su ga doveli do izgnanstva iz svijeta filma.

Naslovna fotografija: Prizor iz fima Modern Times (1936.), u nas prevedenog kao Moderna Vremena.

• Autorica je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, autorica jedne zbirke kratkih priča i jedne nagrađene zbirke pjesama u prozi.

Na Kenningtonskoj cesti, u Londonu, Chaplin je proveo veći dio djetinjstva. U to vrijeme tamo je već niklo više lijepih kuća pa je gledao upregnute ponije u dvokolice, kicoše i glumce iz vodvilja u odijelima iz kockastog sukna i u okruglim šeširima. Na početku 19. stoljeća to je bila obična jahaća staza koja je vodila ravno do Brightona i stanovnici su tad sa svojih balkona ograđenih željeznom ogradom promatrali kralja Eduarda IV. dok je kočijom išao za Brighton. Kad su se preselili tamo, njegova je majka, Lily Harley, već je bila pomalo propala vodviljska glumica i tu na toj cesti, stasao je pionir Hollywooda. Veći dio djetinjstva bio je u bijedi i izgnanstvu, gladan više nego sit. Bijedan dječak postat će zvijezda, a onda će se sukobiti s klasnom institucijom. Na sajmu američke filmske industrije nema mu spomenika. Njegova biografija je s one strane oceana dočekana s porugom. Jasno je da se opsežna autobiografija treba čitati kritički, treba imati na umu da je tu mnogo toga prešućeno, nekim važnim osobama su posvećene dvije rečenice, ali zato je prepuna hvalospjeva slavnih.

Prvi dio, njegovo dickensovsko djetinjstvo je dirljivo, jedan je vrijeme čak proveo u sirotištu u Lambethu. Majka nije imala sredstava da prehrani njega i brata Sydneyja. Zbog bolesti grla više nije nastupala. Bila je ismijana na pozornici i tad je dječak prvi put uskočio da bi spasio stvar, izašao je kao petogodišnjak na pozornicu i otpjevao Jack Jones i pokupio prvi pljesak. Otac nije plaćao alimentaciju, bio je alkoholičar i zabavljač. Nije bilo lako vodviljskim glumcima izbjeći alkohol, poslije nastupa odlazilo se u kazališni bar popiti nešto s gostima. U barovima nekih teatara zarađivalo se bolje, nego od ulaznica. Kad je majka doživjela slom živaca, kratko su brat Sidney i on živjeli s ocem i njegovom ljubavnicom, no kad bi otac popio, postajao je nasilan. Zato ga je Charlesova majka i ostavila. O njemu je govorila i s humorom i tugom.

Tuga se miješala s humorom čitav njegov život koji se doista odvijao na tom grotesknom rubu između komičnog i tragičnog. I okolnosti odrastanja su bile nesvakidašnje. Otac je umro kao alkoholičar u tridesetsedmoj godini, majka je bila bez novca i psihički skrhana, a djeca su se morala snalaziti na razne načine. Najčešće je to bila gluma, pantomima, zabava, to im je bilo najprirodnije, to im je bilo poznato, ono na što su se mogli osloniti. Majčin otac bio je Irac koji se nakon sudjelovanja u irskim ustancima smjestio u Londonu i radio kao postolar, a baka je bila napola Romkinja i to je smetalo obitelji, ali ona je stalno isticala da su njeni uvijek redovito plaćali porez za zemlju. Djed i baka bili su rastavljeni, o razlozima se šutjelo. Djed ju je zatekao s ljubavnikom, kasnije je čuo od tete. Majka je kao mlada pobjegla s nekim čovjekom u Afriku i kratko raskošno živjela. S njim je imala sina Sydneyja. Kasnije je spominjala da je bila premlada da bi bila mudra i ostala s njim. Vratila se u Europu, ušla u vezu  s Charliejevim ocem. Nakon rastave, dok je majka nastupala, još su dobro živjeli, ali nakon toga Charles je iskusio svu okrutnost siromaštva.

Chaplin je u mladosti odrastao u teškom siromaštvu, a obitelj se snalazila na razne načine. Na slici je poznata scena iz filma Gold Rush (1921.), u kojoj Charlie jede cipelu.

Unatoč životu s nižim društvenim slojem, majka nije dopustila da zapuste jezik. Morali su paziti na govor, majka izoštrenog uha neprekidno ih je ispravljala. Kad ih je uspjela izvući iz sirotišta, budući da je nakratko popravila svoje financije, iznajmila je bijedan stan i životarili su na toj cesti, jedva su preživljavali, ali bili su sretni jer su opet zajedno. Majka je šivala, čak je preko tjedna nosila bratovo odijelo založiti do subote, a onda bi ga opet podigla u subotu tako da ga je Sidney koristio za vikend, jer su mu se rugali kad je svoju službenu odoru nosio i vikendom. I tako je godinu dana nosila založiti odijelo preko tjedna i za to dobivala sedam šilinga. Snalazili su se na razne načine, u Charlesu je živio jak trgovački duh, prodavao je novine, radio u tiskari, puhao staklo, izrađivao igračke, cijepao drva, ali imao je, kao i brat mu, jedan cilj, a to je da postane glumac.

Majka je opet u par navrata na duže razdoblje zadržana u duševnoj bolnici. Bila je iscrpljena, izgladnjela i slomljena. Njeni dječaci su se pomalo okušavali na pozornici s više ili manje uspjeha i sitne uloge u kazalištu pomogle su im da prežive. Međutim taj težak život, jezivo siromaštvo i bijeda na početku života, ozbiljno su odredili Chaplina.

U pubertetu je obožavao grubosti i dramu, sanjao je i spoticao se i u tome razdoblju je bio puno sam. Razumijevao je stav, psihologiju teddy boya (dečka lošeg ponašanja), odjevenog u edvardijansko odijelo, dečka koji sanja o naklonosti, romansama i drami i kad taj dečko vidi višu klasu kako se kicoši i on pomišlja na isto. Pisao je Chaplin u svojoj biografiji o njemu, o takvom boyu kao o feniksu koji se uzdiže iz pepela jedne zapravo lopovske vladajuće klase. Loše ponašanje potaknuto  je podsvjesnim osjećajem da je čovjek samo jednim dijelom ukroćen, a da zapravo postaje moćan pomoću prevare, okrutnosti i nasilja. Rano je uvidio da je vladajuća klasa u velikoj mjeri lopovska.

Chaplinova prva ljubav s plesačicom Hetty Kelly završila je neslavno, ali ostala mu je ideal ženske elegancije i ljepote.

U pubertetu je ušao u Karnovu družinu i zaljubio se u Hetty Kelly, plesačicu iz kazališta. Brzo ju je pozvao na sastanak, a ona mu je rekla: Pa još ne znam ni kako izgledate bez tog crvenog nosa. I doista s maskom klauna i zabavljača bio je sjajan, a kakav je bio ispod toga time su se bavili njegovi biografi i kroničari. Ispod je bilo, naravno, više slojeva kao što to uostalom bude kod ljudi, ispod je živjela persona i tašta i preosjetljiva, tvrdoglava, hirovita, egocentrična. Prva ljubav je završila neslavno uglavnom zbog njegove naglosti i nespretnosti, ali ostala mu je ideal ženske elegancije i ljepote.

Godine 1909. odlazi s Karnovom kompanijom u Pariz. Nastupaju u Folies Bergereu i Charles je oduševljen gradom (njegov je otac bio napola Francuz). Grad je ispunio njegova očekivanja, napisao je da su kavane govorile o radosti života, radost i živahnost lebdjeli su u zraku. Upoznao je Debussyja koji mu je rekao: „Vi ste instinktivni muzičar i plesač.“ Vratio se u Englesku pun tuge i s trupom ubrzo prvi put odlazi u Ameriku. Nije volio rastanke, samo je napisao: Odoh u Ameriku. Pisat ću. Voli te Charlie. Tamo je odjenuo kostim u kojemu ga svi pamtimo, odijelo od suviše uskog fraka, širokih hlača, šešira i prevelikih cipela. Putovao je preko Kanade brodom za prijevoz stoke. U New Yorku je odmah osjetio da je to mjesto biznisa, okrutno i drsko. Tog prvog dana ljudi na Aveniji učinili su mu se ili poput njega samog, osamljeno i izolirano ili su se šepurili kao da je čitav grad njihov. Mnogo se ljudi držalo odbojno i hladno poput metala. U početku nisu bili baš sjajno primljeni od publike. Zapisao je:

Amerikanac je optimist, zauzet svojim osvajačkim snovima, neumoran u svojim pokušajima. „Ubij“ nešto na brzinu! Zdipi pare! Hvataj maglu! Gledaj svoja posla! Ipak, uz ovakve hvalisave postupke razvedrio se i moj duh. Koliko god to bilo paradoksalno, neuspjeh je učinio da sam se počeo osjećati lako i nesputano. U Americi je bilo još toliko drugih prilika. Više je volio Srednji zapad, tamo je bilo sporo i opuštenije. Za Chicago je napisao da je bio tmuran grad u kojem je još živio duh granice, (…) poletna i heroična metropola „dima i čelika“.

I konačno 1910. dolazi u Kaliforniju do obale Pacifika i vrata Orijenta, dolazi u San Francisco. Mladi Mark Sennett gleda ga u kazalištu, Chaplin je igrao pijanca, svidio mu se i rekao je prijatelju da će ga angažirati ako ikad postane zvjerka. Mark Sennett bio je osnivač filmske kompanije Keystone, glumac, producent i Kralj komedije, prvi je afirmirao komiku gegova, jurnjavu i gađanja tortama.

S trupom se vraća u Englesku i piše da je London prema njemu bio ravnodušan. Jednu večer provodi na izletničkom brodu svog gazde Mr. Karna. Brod je bio osvijetljen sijalicama u boji razvučenim oko palube. I odjednom čuju histeričan smijeh i rugalački ton: „O, gledajte naš ljupki čamčić, gledajte ga! Bili su to uređeni i bogati ljudi, neki gospodin i njegova lady. Bio je to snobovski ispad protiv razmetljivosti srednje klase. Chaplin je gledao neko vrijeme, mislio je: Buckinghamskoj palači se ne bi rugao, ne bi vikao: O gledajte u kako velikoj kući živimo! Počele su ga boljeti duboke klasne razlike koje sad tako intenzivno osjećao u Engleskoj. Postao je osjetljiv na ljude koji su kod drugih primjećivali i čak naglašavali, više ili manje suptilno, socijalnu inferiornost. I shvatio je da ne može više živjeti doma. Tonuo je u sivilo, krivio je svoje porijeklo i postajao depresivan. Kad je dobio vijest da opet idu u SAD, bio je oduševljen. I pomalo je krenuo njegov uspon i to u svakom smislu. Osim sve većeg uspjeha u kazalištu, počeo je i intenzivno čitati. Nije se htio osramotiti, htio se obraniti znanjem, nije želio dopustiti da bude prezreni neznalica. Čitao je Twaina, Poea, Whitmana i druge. Vlati trave su ga trajno ranjavale. I onda je stigla ponuda od Kessela, jednog od vlasnika kompanije Keystone i otvorila su mu se filmska vrata.

Rastao se s Karnovom kompanijom i trupom. Oni su se vratili u Englesku, a Chaplin odlazi u Los Angeles. Bio je to ironičan rastanak jer su mu zajedljiv dar namijenili: sasušene komadiće šminke u staniolu. Život je bio pun grotesknih momenta, ali njemu su se tada otvorila filmska vrata.

U Keystoneu je trebao igrati u komediji nekog novinara reportera, nije mu se svidio taj humor, mehanički efekti i montaža. Bio je srdit i očajan, neprekidno se svađao. Scenariji su bili očajni, dobio je zadatak da odjene nešto šaljivo. Ništa mu se od toga nije sviđalo, ali onda je dobio ideju za kostim: …dosjetio sam se da obučem neke mlohave hlače i što veće cipele, te da uzmem štap od trske i polucilindar. Htio sam da sve bude u kontradikciji: hlače prevelike, kaput tijesan, malen šešir i goleme cipele. Nisam znao treba li da se predstavim mlađim ili starim. Dodao je i kratke brkove. O liku još nije imao ideju, ali kostim kad se našao na njemu rađala je lik, došao je pred Sennetta i mahao štapom i ovaj se od srca smijao, a Chaplin mu je objašnjavao lik:

…ovaj je momak vrlo raznoličan; on je skitnica, džentlmen, poeta, sanjar i usamljen čovjek koji nikada ne gubi nadu u romansu i avanturu. On će vas navesti na pomisao da je učenjak, muzičar, vojvoda ili igrač pola. Međutim, on nije sposoban za drugo nego da skuplja opuške cigareta, ili da otme djetetu njegovu poslasticu. I, naravno, ako mu se samo ukaže prilika, udarit će neku damu odostraga – ali jedino kad je strašno ljut.

Zanimljivo je da taj lik zapravo nije bio blizak Amerikancima, ali bio je stvaran i živ i palio je u Chaplinu ideje. I dalje su se nastavljali sukobi na snimanjima, nije mogao prihvatiti da je komedija njima bila samo uvod u sveopću strku, stvaranje burgija i akcija i one su morale biti brze. Ako bi i uspio progurati nešto svojega, to su mu mesari u montaži srezali. No, pomalo je rastao njegov uspjeh kod gledatelja, uspio se izboriti da sam režira i piše scenarije i od tada je samostalno režirao svoje komedije i postao je ljubimac publike. U tim svojim davnim filmovima, bio je ispred ostalih, mnogo su u kompaniji naučili od njega, a i uspjeh ga je učinio privlačnim. Imao je ideju, na njoj je gradio gegove i tako je nastajala priča. Uspijevao je da izazove i suze i smijeh, a onda napušta kompaniju i odlazi u drugu: Essanay u Niles pa kasnije Mutal.

Lik skitnice nije bio blizak Amerikancima, ali bio je stvaran i živ. Scena iz filma The Tramp (1915.)

Uz početne teškoće vezane uz prilagodbu, počeo je izbacivati po sedam rola vesterna za tjedan dana, a zatim bi se odmarao. Počeo je snimati i komedije, sad je već doživio ogromnu popularnost, pred kino dvoranama su se stvarali redovi za njegove filmove. Novac i slava su rasli. Kad je krenuo vlakom za New York (putovanje je trajalo pet dana), mnoštvo ljudi dočekivalo je na stanicama njegov vlak i dočekivali su ga pozdravnim govorima. Iznenadila ga je slava i stvorila mu neku osamu. Imao je osjećaj da njega poznaje svatko, a on nikog. Bio je i sretan i potišten. Raspoloženja su se izmjenjivala, često je bio neraspoložen sa svim navodnim preduvjetima za sreću: imao je mladost, novac i slavu.

U Los Angelesu se družio sa zapadnim bogatunima i u biografiji ih detaljno navodi i to je vrlo dosadno nepotrebno i neuvjerljivo. S jedne strane je prezirao kapitalizam, a s druge strane volio je biti u društvu bogatih i slavnih i to je isticao pa spominje Clarka, kralja bakra, H. Hughesa, genijalca i ekscentrika, R. Valentina za kojeg je napisao da nikad nije vidio čovjeka privlačnijeg ženama, a one nikoga nisu tako varale kao njega. U to vrijeme snima film U robnoj kući i čitava se strka događa na pokretnim stepenicama, ulazi pomalo u kolotečinu i svaki mjesec izbacuje po jednu komediju od dvije role. To je bilo sretno razdoblje njegove karijere, a onda je počeo potpisivati milijunske ugovore. Brat je bio zadužen za financije, a Charles je sklapao prijateljstva.

Nižinski je navodno bio oduševljen njegovom komikom, rekao mu je: Vaša je komedija nalik na balet, vi ste u stvari plesač. Obožavao je Anu Pavlovu, za njega njena je umjetnost bila je prozračna i briljantna, zatim D. Fairbanksa, pa Dude, nju je smatrao najvećom glumicom i tako dalje. Imao je jedino teškoća s ljubavnim zapletima u svojim komedijama, imao je muke s time jer nije lako izvesti da se neka lijepa djevojka zainteresira za skitnicu i to je bio problem u njegovim filmovima. Rješavao bi to pomoću samilosti ili bi djevojka bila slijepa i kako je rasla njegova vještina konstruiranja priče, smanjivala se sloboda komedije.

Chaplin je dobro znao da je svijet komedija u totalu, a tragedija u krupnom planu

Ništa manje jednostavno nije mu bilo ni s njegovim brojnim, stvarnim životnim zapletima i raspletima. Nakon jednog razvoda je navodno skroz osijedio. No, na filmu je našao rješenja, imao je intenzivnu želju za stvaranjem komedije i ta želja rađala je nove ideje. Dovodio je likove u teškoće, a zatim ih je izbavljao. Ono što je racionalno kroz njegov humor je prestajalo biti, ono važno postalo je nevažno. Tu onda ima prostora i za kritiku društva, jer Chaplin je dobro znao da je svijet komedija u totalu, a tragedija u krupnom planu.

Kad su počele su kružiti glasine da će se sve filmske kompanije ujediniti, Charlie i njegov brat unajmili su detektiva, odnosno djevojku koja je zavodila jednog brbljavca i doznala, udruženje bi vezalo sve kinodvorane ugovorom i odlučili su se osnovati vlastitu kompaniju koja će prodavati svoje proizvode na otvorenom tržištu. Tako je nastala kompanija United Artists, koju je osnovao s Mary Pickford i Douglasom Fairbanksom. Mnogi producenti su im se pridružili.

U to vrijeme Chaplin se prvi put oženio. Mildred Harrid bila je njegova izabranica, pisao je da nije bio zaljubljen, brak je trajao kratko s natezanjima oko razvoda. Bila mu je suviše konfuzna i neodlučna, nije mogao prodrijeti ili možda točnije, kontrolirati njene misli.

Prizor iz filma The Kid (1921.). U to su vrijeme braća Chaplin već dovela svoju majku u Ameriku, navraćala je i u studio gdje su joj pokazivali svoje filmove.

Majčino zdravlje se u nekoj engleskoj duševnoj bolnici popravilo, ili su se, sad već situirani sinovi, sjetili nakon dosta vremena. Prošlo je deset godina otkako je boravila po raznim bolnicama u Engleskoj i sinovi su je napokon odlučili dovesti u Ameriku. Smjestili su je u jedan bungalov pored mora i posjećivali je, navratila bi i u studio gdje su joj pokazivali svoje filmove. U to vrijeme film Mališan doživio je velik uspjeh. Chaplin je već mnogo naučio o filmu. Kamera mu je bila nenametljiva, štedio je vrijeme brzim rezovima i pretapanjem scena pa je imao dinamiku filmske tehnike. Zapisao je: Sve što vam treba jest deset milijuna dolara, mnoštvo ljudi i kostima, raskošna postava i inscenacija. U slavu ljepenke i platna i mlitava Kleopatra provozat će se Nilom… Od glumca je očekivao uravnotežen intelekt s osjećajima, cijenio je istančanost i suzdržanost u glumi.

Nakon uspjeha s Mališanom, odlučio je otići u Englesku, veselio se što će vidjeti London sad kao slavan i bogat čovjek, a Englesku je zahvatilo chaplinovsko ludilo. Na dočeku je bilo mnoštvo s gradonačelnikom, u štampi su osvanuli naslovi: Chaplin se vraća poput osvajača, a on je čeznuo da tiho posjeti stara mjesta. Uspio se konačno iskrasti iz hotela Ritz. Gledao je očaj svog djetinjstva, gledao je prozore podstanarskog stana u kojemu je izgladnjela majka gubila razum. Lutao je kroz Kennington i progutala ga je tuga. Ulice njegovog siromaštva još su uvijek imale snagu da ga bace u beznađe. Bogatstvo i slava omogućili su mu da raskrinka slavne, vidio ih je izbliza i vidio je nesavršenosti, prezirao je simbole poput mača, štapa i jahaćeg biča. To su za njega bili simboli snobizma. Naglasak stečen na koledžu također je, sad je to sigurno znao, varljiva artikulacija koja ne svjedoči vrlinu ni inteligenciju. Bio je svjestan svoje povijesti i svoga individualizma, u sebi je osjećao pretke i njihova stremljenja, htijenja i snove. Njihove porive osjećao je u sebi, povijest snova se ponavljala, sebe je osjećao kao zbir svega toga.

Otputovao je do Pariza i Berlina i svugdje je bio dočekan ovacijama mnoštva i koridorima policije. Brao je lovorike, bio je zadovoljan i pomalo tužan. Boravkom u Kenningtonu, na ulicama u kojima je stasao i proživljavao teške dane bijede, nešto se u njemu dokrajčilo. Taj dio života učinio mu se poput sna. Rad na filmu bila je sad njegova stvarnost. Vratio se u Ameriku, snimio Trku za zlatom oženio se po drugi put, dobio dva sina Charlieja i Sydneyja. O tom braku u svojoj biografiji govori s dvije rečenice, a baš će ta žena, Lita Grey, o njemu napisati mnoge pritužbe. Kad je radio na filmu na filmu Cirkus, umrla mu je majka. Bio je jako potresen. Vidio je njen promašen život, njenu patnju, hrabrost i osobito ono što im je usadila usprkos tome što su bili sirotinja, a to je osjećaj da nisu običan proizvod bijede. Kako je stario, polako je poput svoje majke, počeo vjerovati u nedokučivo, u sile dobra u tome nedokučivom.

U Njemačkoj dolazi Hitler na vlast. Prve podatke o Hitleru saznao je iz članka prijatelja Vanderbilta koji se na neki način uspio uvući u jedan logor i vidio je nacistički teror, međutim u Americi mu je malo tko vjerovao, svima se to činilo nestvarno i nemoguće. Kad je Chaplin vidio Hitlera na slikama učinio mu se lošom kopijom njega i nije ga mogao shvatiti ozbiljno. No, kad je Einstein morao napustiti Njemačku, više mu nije izgledao šaljivo. Einsteina je upoznao, večerao par puta s njim u filmskom društvu i nerijetko su razgovori zapinjali. Bili su to udaljeni svjetovi, navodno je P. Negri rekla za jednom večerom Einsteinu da se ošiša. Zajedno su bili i na premijeri Svjetla velegrada u Los Angelesu i te večeri dogodilo se za ono vrijeme nešto nevjerojatno, a nama tako poznato i iritirajuće. Naime u pola komedije zaustavili su film da bi na pet minuta malo reklamirali novu kino-dvoranu. Chaplin je poludio i publika također, počeli su lupati nogama o pod i govornik se izgubio. Einstein je u brisao suze na završne scene, film je bio odlično primljen, čist dobitak od filma bio je ogroman, iako je već prije tri godine pojavio zvučni film i glumci su pomalo zaboravljali umjetnost pantomime.

Chaplin (desno) se u Britaniji družio s Churchillom (lijevo). Nije mu bilo jasno kako izbor socijalističke stranke nije utjecao na status kralja i kraljice. (Creative Commons / CC BY 2.0)

Film je doživio velik uspjeh i u Europi, kamo Chaplin odlazi, i u autobiografiji spominje da se družio s Churchillom, raspravljao je s njim i o tome, jer nije mu bilo jasno, kako izbor jedne socijalističke stranke u Engleskoj ne utječe na status kralja i kraljice, ali  Churchill mu je pojasnio da bi mu za to u Engleskoj zbog takve primjedbe odsjekli glavu. Upoznao je i Gandhija i on mu je pojašnjavao svoju odbojnost prema strojevima riječima: Indija se mora osloboditi engleskog gospodstva. U prošlosti strojevi su nas učinili ovisnim o Engleskoj i zato se ne možemo riješiti zavisnosti jedino tako da bojkotiramo svu robu koju proizvode strojevi. (…) To je naš način napada na tako moćnu naciju kao što je Engleska… I još je izjavio nešto što mi svjedočimo, naime smatrao je da se vrhunska nezavisnost sastoji u odbacivanju nepotrebnih stvari. Susreo se i s tadašnjim laburističkim premijerom koji mu je ispričao da je kralj; kad je premijer prvi put primljen u Buckinghamskoj palači, pitao prvo za sebe i svoj položaj: Well, što vi socijalisti kanite učiniti od mene?  Često se viđao i s književnikom H. G. Wellsom, otvorenim socijalistom koji je u to vrijeme bio oduševljen uspjesima New Deala i bio je uvjeren da će se iz umirućeg kapitalizma u Americi roditi socijalizam. Naravno da je Chaplin spomenuo zakazivanje socijalizma u Rusiji, ali Welles je rekao da socijalizam kad se zaista dogodi neće zakazati, a u Rusiji je prerastao u diktaturu.

Chaplinov interes za socijalizam porastao je s njegovim dolaskom u SAD. Politiku nije više shvaćao kao povijesno pitanje, već ekonomsko. No, kritičniji biografi spominju da on u suštini nije razumio društvena kretanja i da je često bio kontradiktoran (Joyce Milton piše: Charlie samo misli da misli i razmišlja.) Jednom ga je u Parizu, kad je tamo boravio da mu dodijele orden viteza Legije časti, neki mladi džentlmen, predstavivši se kao prijatelj zajedničkog prijatelja, navabio da iznese svoje svjetonazorske stavove. Poslije se ispostavilo da je bio reporter i  sve je završilo u novinama, preko cijele stranice osvanuo je naslov: Charlie Chaplin nije patriot. Otvoreno je govorio da ne može podnijeti patriotizam kad je u njegovo ime ubijeno šest milijuna Židova i još je dodao da slične ubilačke namjere leže uspavane u svakoj naciji, vatrena ljubav za domovinu vodi u nacizam i nije htio činiti nikakve žrtve u političke svrhe. Umirati za diktatore za njega je bio nonsens.

Pred sam Drugi svjetski rat Chaplin se ženi treći put s Paulette Goddard. Igrala je u njegovom sljedećem filmu Moderna vremena. Vidio je dobro svojim socijalnim očima da mladi ljudi nakon pet godina provedenih u proizvodnom lancu postanu nervne ruševine. Dvoje bijednika: on i Paulette pokušavaju se snaći u modernim vremenima. Na više razina taj je problem mučio Chaplina, ni on se još uvijek zapravo ne može snaći u zvučnom filmu. Pred praizvedbu pojavili su se komentari da je film komunistički. Film je doživio ogroman uspjeh. Rat se u Europi zahuktavao.

Chaplin je krenuo, na prijedlog prijatelja, pisati scenarij o Hitleru na bazi zamjene ličnosti, jer Hitler i skitnica imaju iste brkove i dosjetio se da bi mogao igrati obojicu. Kao Hitler bi govorio huškajući mase, a kao skitnica mogao bi i dalje biti nijem. Svidjela mu se ta ideja i bacio se na posao. Kad je krenuo posao na filmu, počeo je dobivati anonimne prijetnje i alarmantne poruke od kompanije. Bojali su se da će imati teškoća s cenzurom te da  film neće moći prikazivati u Britaniji, ali Chaplin je odlučno išao dalje. U to vrijeme još nije bio svjestan jezivih strahota u koncentracijskim logorima, to bi ga možda i pokolebao. Bio je zaokupljen namjerom da ismije lupetanje o čistokrvnoj rasi. No, prije nego je završio film Engleska je bila u ratu s nacistima, ploča se okrenula i ured iz New Yorka je vapio da požuri s filmom. U to vrijeme umire mu veliki prijatelj Douglas Fairbanks, u biografiji navodi da je to jedini glumac s kojim se sprijateljio.

Veliki diktator bio je prikazan u New Yorku, u dvije dvorane i publika je bila oduševljena, ali kritike su bile drugačije. Prigovarali su završnom govoru. Daily News je utvrdio da maše pred publikom komunističkim prstom. No, ubrzo su ga pozvali da pročita govor iz filma na radiju neposredno prije nego će SAD stupiti u rat.

Rastaje se od Paulette, Veliki diktator tuče rekorde gledanosti, a u američke institucije ugnijezdili su se nacisti pa je Rooseveltov hladni rat protiv Hitlera bio otežan. Nacisti su bili pred Moskvom i to je vrijeme kad počinju Chaplinove teškoće. Nazvao ga je šef američkog Komiteta za pomoć Rusiji i zamolio ga da održi govor na mitingu umjesto ambasadora koji se iznenada razbolio. Zamolili su ga da govori barem jedan sat, započeo je s: Drugovi! i bio gromoglasno pozdravljen. Bio je to zanosan govor koji je vladi trebao za stvaranje političke klime javnog odobravanja za uključivanje SAD- a u rat. Chaplin je bio srčan i iskren naglasivši da su Americi trenutno Rusi saveznici i im treba pomoći otvaranjem Druge fronte. Nekoliko godina kasnije, spočitavat će mu te govore, a kritičniji biografi nazivat će ih staljinističkim govorancijama. Strah od komunizma je u Americi bio ogroman, za njih je komunizam opasna pojava koja želi srušiti liberalnu demokraciju Zapada. Uslijedilo je razdoblje zatvaranja i uhođenja članova KPSAD.  I Oppenheimeru je također zbog stavova i veze s KP opozvana sigurnosna dozvola i to je okončalo njegovu karijeru nuklearnog fizičara i pristup atomskim vojnim tajnama. Na toj listi opasnih za državu nalazio se i Einstein.

Chaplin je još neko vrijeme živio mirno, a onda upada u turbulentnu vezu s neuravnoteženom Joan Barry. Punio je novinske stupce, štampa ga pribija na stup srama naslovima: Chaplin, otac nerođenog djeteta, dao ju je uhapsiti, ostavio je na cjedilu. Tužila ga je zbog očinstva, ali testovi su pokazali da nije otac djeteta i oslobođen je, no ugled mu je narušen svim tim istupima.

U tom teškom razdoblju, u vrijeme makartizma, upoznaje Oonu, mnogo mlađu djevojku odlučnu i sigurnu unatoč mladosti, i tajno se vjenčaju. S njom će napustiti Ameriku, otići u Englesku, a zatim se trajno nastaniti u Švicarskoj. S njom je imao osmero djece i proveo najljepše godine života, tako je barem zapisao. Kad je snimao svoj posljednji film u Americi „Svjetla pozornice“, imao je problema s cenzurom, predbacivali su mu da napada društvo i cijelu državu. Bio je u čudu, branio se: Pa dobro, država i društvo nisu bezgrešni, i dopušteno je kritizirati ih, zar ne?

Chaplin je s Oonom imao osmero djece (šestero ih je na ovoj fotografiji iz 1961.), a svoju je starost proveo u Europi uživajući u obiteljskom životu.

Napadi nisu prestajali, napadali su ga Katolički ratni veterani, Katolička legija, zamjerali su mu što nikad nije tražio američko državljanstvo. Ispred kinematografa, tad se prikazivao Monsieur Verdoux, bili su protestanti s transparentima: Chaplin je simpatizer komunizma, Bacite tuđinca iz zemlje, Pošaljite Chaplina u Rusiju i sl. I odlučio je otići iz Amerike, ali ipak zatražiti zahtjev za dozvolu povratka i s tim je imao grdnih problema i mučnih ispitivanja. FBI je vodio tajne dokumente o njemu i htjeli su ga istjerati iz zemlje. I ono što je trebao biti odmor u Europi, pretvorilo se u trajni odlazak.

Od kraja zadnjeg svjetskog rata, bio sam predmet laži i propagande od strane moćnih revolucionarnih grupa koje su, svojim utjecajem i uz pomoć američkog žutog tiska, stvorile nezdravu atmosferu u kojoj se liberali mogu izdvojiti i kazneno goniti. Shvatio sam da je praktički nemoguće nastaviti moj rad na filmu te sam se odrekao svog boravišta u Sjedinjenim Državama. S time se naravno svi ne slažu i tvrde da je morao napustiti Ameriku zbog „nemorala“. Čini se da nema činjeničnih temelja za tu optužbu.

Činjenica je da se nije uklapao u mržnju protiv komunista, nije uzeo američko državljanstvo i usprotivio se Komitetu za antiameričku djelatnost čije je ime smatrao nečasnom frazom. Mir na kraju pronalazi u obiteljskom životu, svjestan koliko je imperativ profita uništio ljudskost. Svega deset godina stariji od prve kino-predstave, okusio je slavu Hollywooda, a onda postao njegov izgnanik. Njegov život je bio pobuna i neprekidno je izazivao konzervativne nazore. Osjećao je kako je svijet kapitala dehumanizirajući, osjetio je to odmah na početku kad je stupio na američko tlo, ali lomilo se u njemu,  jer Amerika je bila prostor gdje se on mogao razmahati kao umjetnik, ali 1952. se prelomilo. I napušta taj svijet osjećajući se sve više u njemu strancem.

Lukavac, kicoš i bonvivan prerasta u malog klošara kojim se uspijeva pobuniti. Humorom ocrtava bijednika, siromaška prepuštenog kapitalu. U Modernim vremenima taj lik doživljava slom živaca od tekuće vrpce nakon što su ga na silu nahranili strojem za hranjenje, a zatim dobije otkaz pa nezaposlen biva uhićen, misle da je komunist koji predvodi prosvjed. Uglavnom je ili gladni radnik ili mornar na prljavim olupinama debelih brodovlasnika. Neprestano se bori za posao, a onda u Modernim vremenima na kraju odustaje, odlazi s djevojkom, dosta mu je tog otuđenog rada. Sabotira. I njegov lik i njegov tvorac imaju u sebi otklon. Bune se. Bolni pokreti nakon svakog neuspjeha pokazuju apsurd. Kamo li sreće da smo osjetljivi k’o njegov junak. Kakav bi tek napad doživio njegov skitnica danas da mora svoj problem rješavati s govornim automatima. Problemi se više ne mogu riješiti na ljudskoj razini, odnosno sve vodi k tome da se na toj razini više ne rješavaju.

U Velikom diktatoru brani čovjekovu slobodu, svijet se brzo mijenja, a dobrota je izgladnjela. Kapitalizmu je stalno u svojim filmovima suprotstavljao ljudsko biće, ono posljednje što imamo, a što kapitalističko društveno uređenje osporava. I ekonomska terminologija se libi upotrijebiti riječ čovjek, on je resurs, potencijal, zaposlenik ili klijent. Njegov lik, gladan i poderan, pokušava spasiti svoje dostojanstvo i to je tragično. To su oni momenti kad nam dođe da u komediji zaplačemo, a svijet globalno jeste komedija koja se individualno pretvara u tragediju. Društveni principi djelovanja prijatelje pretvaraju u doušnike, danas se to naziva konkurencija. Njegov skitnica vodi sam svoj rat, a zlo ga progoni, ali on nije krotak, kad već ne može ništa promijeniti, odbija to zlo potpomagati. Svojom se legendarnom komikom borio protiv zla.

U Ameriku dolazi još samo jednom 1972. primiti počasnog Oskara. Ovacije su trajale dvanaest minuta i bio je primljen kao car. Tri godine kasnije britanska ga kraljica proglašava vitezom. Umire 1977. Isticao je da su mu posljednja desetljeća bila su ispunjena srećom jednostavnog obiteljskog života.

• Izvor

Charles Chaplin, Moj život, Matica hrvatska, Zagreb, 1966.