studija
Život i ideologija Juliusa Baranovskog. Žrtva staljinskih logora i dalje vjernik komunizma
Božo Kovačević / 17. ožujka 2022. / Rasprave / čita se 38 minuta
Božo Kovačević / 17. ožujka 2022. / Rasprave / čita se 38 minuta
Iz tiska uskoro izlazi knjiga 'Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu' Juliusa Baranovskog, koji je u staljinskim logorima i zatvorima proveo dvadeset godina. Božo Kovačević priča kako je i zašto taj izopćenik i sumnjivac u svim sredinama u kojima je živio, čak i u logoru, do kraja ostao na braniku komunizma
Vrhovni sud Ruske Federacije donio je 28. veljače 2022. godine konačnu odluku o zabrani rada organizacije Memorial. Ta organizacija bavila se proučavanjem političkog terora u Sovjetskom Savezu, objavljivanjem dokumenata o žrtvama Staljinovih čistki, poviješću sustava radnih logora poznatog pod nazivom Gulag i strukturom upravljanja tom monstruoznom organizacijom. Uz imena i osnovne podatke za više od 2,6 milijuna logoraša, na stranicama Memoriala objavljeni su i podaci o svim zaposlenicima represivnog aparata Gulaga. Kako se Putinova vlast već dugi niz godina legitimira kao nastavljač tradicije ruske državnosti, koju je u sovjetskom razdoblju afirmirao Josif Visarionovič Staljin uspostavivši poveznicu s ruskim vladarom iz 16. stoljeća Ivanom Groznim, ocijenjeno je da je problematiziranje masovnih zločina počinjenih u Staljinovo doba štetno za državne interese kako ih razumije aktualna ruska vlast.
Jedan od tužitelja istaknuo je da Memorial objavljivanjem materijala o zločinima sovjetske vlasti „primorava pobjednike da se kaju“, a sud je i to obrazloženje prihvatio kao pravovaljanu osnovu za odluku o zabrani rada organizacije. Procedura likvidacije Memoriala započeta je podnošenjem zahtjeva državnog odvjetnika Vrhovnom sudu Ruske Federacije 8. studenog 2021., a završena je 28. veljače 2022. odbacivanjem žalbe Memoriala na presudu Vrhovnog suda od 28. prosinca 2021. godine. Osnovni grijeh bio je taj što su putem interneta ili na druge načine objavljivani materijali bez upozorenja da ih objavljuje inozemna agentura, kako su ruski zakoni definirali Memorial budući da je svoju djelatnost financirao i donacijama novčanih sredstava iz inozemstva. U presudi od 28. prosinca 2021. godine Vrhovni sud je konstatirao da je „Memorial sudjelovao u političkoj djelatnosti na teritoriju Ruske Federacije putem širenja, u ovom slučaju korištenjem suvremenih informacijskih tehnologija, mišljenja o rješenjima koja donose državni organi i o politici koju provode, a isto tako i oblikovanjem društveno-političkih pogleda i uvjerenja s ciljem ostvarivanja utjecaja na razradu i realizaciju državne politike“. Sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje državnog odvjetnika da je Memorial „pokušavao rehabilitirati nacističke prijestupnike, diskreditirati organe državne vlasti Ruske Federacije i stvoriti lažnu sliku SSSR-a kao terorističke države“.
Ime Juliusa Jemeljanoviča Baranovskog navedeno je na popisu žrtava sovjetskog političkog terora organizacije Memorial. Ime daleko poznatijeg i proslavljenog autora kultne knjige 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera nije na tom popisu, kao što ondje nema imena brojnih jugoslavenskih komunista koji su u sklopu političkih čistki bili ubijeni ili su robijali u sovjetskim logorima. Zabranom rada Memoriala onemogućen je daljnji rad na pribavljanju dokumenata i upotpunjavanju popisa više milijuna žrtava politički motiviranih administrativnih i sudskih presuda ponajprije u Staljinovo doba, ali i u svim razdobljima povijesti SSSR-a. U ovom članku pokazat ću kako je Baranovski, koji je bio žrtva političkog progona u SSSR-u, uporno nastojao uvjeriti javnost da su logori bili nužni, a zatvaranje vjernih komunista i postupci logorskih uprava prema logorašima da su bile deformacije na temelju kojih se ne smije izvoditi zaključak da je SSSR u osnovi bio promašen projekt. Da je živ, Baranovski bi vjerojatno prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda Ruske Federacije da je Memorial stvarao lažnu sliku o SSSR-u kao terorističkoj državi. Zbog toga mi se čini zanimljivim pokušati objasniti kako je moguće da je Baranovski kao nedvojbena žrtva sovjetskog sustava smatrao svojom dužnošću braniti taj sustav od nedobronamjernih kritičara. Upravo to je učinio knjigom Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu, napisanom 1975. godine, a uskoro bi trebala biti objavljena.
Julius Baranovski (1904-1999) rodio se u obitelji ukrajinskih grkokatoličkih emigranata u Bosni. Taj tipično austro-ugarski etnički inženjering za obitelj Baranovski nije bio uspješan. Doselivši se u Bosnu kao uspješni graditelj crkava, otac obitelji Baranovski uskoro je osiromašio jer pravog tržišta za njegov posao ondje nije bilo. Djetinjstvo i najraniju mladost Julius Baranovski, najmlađi od devetero djece, proveo je u siromaštvu. Član Saveza komunističke omladine Jugoslavije postao je 1921. godine, a član Komunističke partije Jugoslavije 1924. Partija ga je poslala na školovanje u Sovjetski Savez 1926. godine.
Jedanaest godina kasnije sovjetska ga je vlast poslala u Gulag. Baranovski je u sovjetskim logorima proveo dvadeset godina, od 1937. do 1957. godine. No, to nije pokolebalo njegovu vjeru u socijalizam kao najbolje društveno uređenje i u Sovjetski Savez kao pravu radničku državu koja je smatrao jamcem da će ideali o oslobođenju radničke klase biti ostvareni u cijelom svijetu. To potvrđuju i njegove riječi iz predgovora trotomnoj knjizi sjećanja Sibirski led u srcu kad kaže:
„Kažnjen sam bez krivnje, suđen bez suda. Unatoč svemu tome, nikad nisam osuđivao SSSR kao zemlju, niti ruski narod. Proklinjao sam Staljina i njegove nebrojene pomagače koji su socijalizmu nanijeli više štete nego itko na svijetu. Bio sam Staljinov najprezreniji sužanj, a i dalje sam se osjećao tvrdokornim borcem za komunističke ideale i socijalizam u sovjetskoj zemlji.“
Budući da je svaku etapu svog boravka u SSSR-u, kako na slobodi tako i u logorima, mogao potvrditi odgovarajućim dokumentima, Baranovski se smatrao najkompetentnijim svjedokom zbivanja u prvoj zemlji socijalizma, ali i najpozvanijim stručnjakom za objašnjavanje uzroka velike čistke i velikog terora tridesetih godina. Premda oštar kritičar Staljina, Baranovski se nije odrekao svojih uvjerenja stečenih u mladosti i potpuno oblikovanih tijekom školovanja u Sovjetskom Savezu.
Julius Jemeljanovič Baranovski nedvojbeno je tragična ličnost. Sovjetski Savez za njega je bio kolijevka i uzor svakog socijalizma, a pripadnost komunističkom pokretu davala je smisao njegovu životu. Prva država socijalizma u čiju je izgradnju uložio volju, sposobnost i polet svoje mladosti te više od dvadeset svojih robijaških godina nestala je prije njegove smrti. Svjedočio je njezinom usponu i njezinom padu. Predmet njegove vjere, izvor moralne snage i pokretač njegovih djela raspao se pred njegovim očima. S povijesne pozornice, s lica Zemlje iščezlo je ono što je Baranovski mogao smatrati ciljem koji opravdava sredstva, vidljivom potvrdom ostvarivanja njegovih mladenačkih ideala i činjenicom koja je njegovim zanosima i njegovim patnjama davala smisao.
Sasvim je razumljivo da je ideje komunizma prihvatio mladi čovjek koji je život započeo kao jedno od devetero djece u siromašnoj obitelji potomaka ukrajinskih useljenika i još je u najranijoj mladosti bio primoran potucati se od nemila do nedraga da bi preživio. Bijeda i nepravde koje su obilježile živote mladih i siromašnih ljudi u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, s jedne strane, te glasovi o državi u kojoj je Lenjin rastjerao buržoaziju te radnike doveo na vlast, s druge, navodili su mlade ljude da se angažiraju u političkom djelovanju komunističke omladine i u radničkim prosvjedima. Tako je i Baranovski već od 1921. godine u članstvu SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), a u Komunističku partiju primljen je 1924. godine. Njegov partijski rad, ali i djelovanje u Nezavisnom sindikatu kožarskih radnika, bili su zapaženi i rukovodstvo KPJ odlučilo je poslati ga na školovanje u SSSR.
Na taj put koji je odredio njegov život Baranovski je krenuo 1926. godine. Zbog prijetnje uhićenja otputovao je žurno, bez pripremljenih svih partijskih dokumenata. Ostavši bez putovnice u Poljskoj, sovjetsku je granicu prešao ilegalno. Kako ni s njegovom partijskom dokumentacijom nije bilo sve u redu, sovjetske su ga vlasti najprije držale u zatvoru, a zatim u progonstvu u Voronježu. Ondje su ga radnici dobro primili, a on je iskoristio priliku da uz posao pohađa i večernju školu te, premda na to nije imao pravo, i partijsku školu. Tako se Baranovski, koji u svojoj domovini nije završio nikakvu školu i bio je polupismen, pridružio milijunima onih koje je sovjetska vlast obrazovala i odgajala po svojim kriterijima stvarajući od njih nove ljude, ljude po mjeri potreba izgradnje socijalističkog društva. Sam Baranovski, u prvoj knjizi trilogije Sibirski led u srcu, kaže. „Država je tražila i osiguravala za sebe nove intelektualce, socijalističke, proleterske, iz redova radničke klase i siromašnog seljaštva.“ (Baranovski 1985 I:144-145)
Pruženu priliku Baranovski je u potpunosti iskoristio. Kad je, nakon tri godine, napokon razriješeno pitanje njegovog članstva u KPJ i ukinut njegov status prognanika, primljen je u SKP(b), Svesaveznu komunističku partiju (boljševika). Nakon što je uspješno završio večernju školu i istaknuo se u obavljanju partijskih zadaća – što je obuhvatilo i angažman u provedbi kolektivizacije, jedne od mnogih mračnih epizoda u povijesti Sovjetskog Saveza – Baranovski je napokon otputovao u Moskvu gdje su u različitim službama Kominterne radili jugoslavenski komunisti od kojih je neke poznavao iz vremena svog partijskog ilegalnog rada u Zagrebu, a neke je ondje upoznao i s njima uspostavio srdačne odnose. Ondje je završio studij šumarstva dvaput položivši iste ispite. Naime, zapazivši da fakultete završavaju i studenti koji nisu ovladali potrebnim znanjima, vlasti su odredile da i oni koji su već položili ispite to moraju učiniti opet, ovaj put pod strožim nadzorom. Baranovski je bio uspješan i u ponovljenom pokušaju. Za vrijeme studija snažno se angažira u partijskom radu te po nalogu Partije obavlja odgovorne dužnosti u različitim dijelovima SSSR-a, što je uključivalo i odlaske u žitorodne dijelove zemlje radi prikupljanja ljetine sve dok kolektivizacija nije bila završena.
Baranovski je bio svjestan da bi u zemlji iz koje je došao u Sovjetski Savez za čovjeka njegova statusa stjecanje inženjerske diplome bilo gotovo nezamislivo. O tome u prvoj knjizi trilogije Sibirski led u srcu piše:
„U staroj Jugoslaviji tako nešto nisam mogao ni zamisliti. Postigao sam visoko obrazovanje zahvaljujući Partiji i vladi Sovjetskog Saveza, Partiji i radničkoj klasi svoje domovine, zahvaljujući svima koji su me kao besprizornog dječaka, golog i bosog, pokupili s ulice i dali mi posao i komad kruha.“ (Baranovski 1985 I:247)
Postavši svoj čovjek s fakultetskom diplomom Baranovski je napokon dobio i stalno zaposlenje u organima vlasti Kalinjinske oblasti. Za njega, suprugu i njihovo dvoje djece trebao je otpočeti mirniji život uglednih građana. No, uskoro je i sam postao žrtvom sustava koji ga je kao čovjeka oblikovao, u koji je vjerovao, u čijoj je izgradnji predano sudjelovao. Upravo u Kalinjinu je 1937. godine počela njegova golgota. Započeo je njegov dvadesetogodišnji put po sovjetskim zatvorima, logorima i progonstvima koji će trajati sve do 1957. godine. Rezimirajući svoja uznička iskustva u prvoj zemlji socijalizma Baranovski je konstatirao da je od 1926. do 1957. godine bio „osam puta hapšen, sedam puta pod istragom, četiri puta osuđen“. (Vlahović, Baranovski 5. novembar 1969.) U prvom svesku knjige Sibirski led u srcu napisano je da je kao politički kažnjenik u SSSR-u Baranovski šest puta bio pod istragom i triput osuđen. „U toku života proveo sam u zatvorima, logorima i progonstvu više od dvadeset i dvije godine. Bio sam u sedamnaest različitih zatvora, u dva logora i četrnaest logorskih stanica i u šest prognaničkih stanica strogog režima.“ (Baranovski I:273) Bio je, dakle, žrtva sustava koji ga je stvorio, u čijem razvoju je zdušno sudjelovao. Ali svega nekoliko redaka ispod tog nabrajanja stanica na svom trnovitom putu Baranovski otklanja svaku pomisao da je time mogla biti pokolebana njegova vjera u prvu zemlju socijalizma:
„Najprije moram reći zašto su, po mom mišljenu, zatvori i logori bili potrebni prvoj zemlji socijalizma. Strašno je to u što su se izrodili, ali bili su potrebni. Neka me se proglasi i staljinistom, ali ja želim reći istinu, kako sam doživljavao te zatvore u onim ranijim vremenima.“ (Baranovski 1985 I:273)
U knjigama Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957) i Sibirski led u srcu 1-3 do u pojedinosti opisan je životni put Juliusa Baranovskog i prikazana iscrpna kronologija njegovih stradanja u sovjetskom sužanjstvu. U pisanju tih knjiga pomogli su mu Joža Vlahović i Živko Vnuk. Premda ih je potpisao Baranovski i premda su nastale na temelju tisuća stranica onoga što je sam Baranovski napisao, one su ipak oblikovane pod dominantnim utjecajem shvaćanja priređivača o tome što na koji način treba biti prezentirano jugoslavenskoj javnosti. Naglasak je bio na opisu strahota i užasa sovjetskih logora čime je trebao biti postignut kontrast u odnosu na jugoslavenski politički sustav koji se i na domaćem i na međunarodnom planu legitimirao svojom antistaljinističkom idejnom orijentacijom. Baranovski je, naravno, veličao Tita i iskazivao zahvalnost što mu je pružena prilika da se vrati u Zagreb, grad njegovih komunističkih početaka. Ali njegov svjetonazor oblikovan u vrijeme procvata staljinizma i njegov pojmovni instrumentarij za razumijevanje političkih zbivanja u potpunosti određen sovjetskim obrazovanjem i iskustvom bili su u koliziji sa shvaćanjima i namjerama priređivača njegovih knjiga. Najjednostavnije rečeno, nisu ga mogli prikazati kao glasnogovornika jugoslavenskog puta u socijalizam jer je za njega sadržaj pojma socijalizam ipak bio definiran onim što su ga naučili u partijskoj školi u Voronježu dvadesetih i na brojnim partijskim konferencijama u Moskvi početkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća. U pogovoru trilogiji Sibirski led u srcu, svjestan te neusklađenosti namjera priređivača i habitusa autora, Joža Vlahović upozorava da bi jugoslavenski čitatelj mogao zamjeriti „autoru na iskrenosti što je pisao onako kako je mislio i kako danas, ustrajno i dalje misli i misli da tako valja misliti“. (Baranovski 1985 III:288)
Problematika knjige Juliusa Baranovskog Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu obrađena je u završnim dijelovima prve knjige trilogije Sibirski led u srcu. No, ondje su se priređivači potrudili i tekst obogatili pojedinostima, proširili rječnik i naglasak stavili na psihičke dvojbe i iskušenja kroz koje je Baranovski prolazio ne znajući hoće li prije stići poziv Kominterne za odlazak u Španjolsku ili službenici NKVD-a s nalogom za hapšenje. U onome što je i kako pisao sam Baranovski, naglasak je na njegovom pokušaju objašnjenja uzroka i posljedica velikih staljinskih čistki te na osporavanju književnih i memoarskih djela u kojima se kritizira sovjetski politički sustav. Radi se, zapravo, o obrani Sovjetskog Saveza tezom da su logori, ropstvo i teror predstavljali deformacije u osnovi dobrog sustava vladavine. Kritičari i kroničari – od Mandeljštamove, Ginzburgove, Kiša i Solženjicina do Štajnera – neopravdano generaliziraju najgore strane Gulaga iz određenog razdoblja prikazujući ih kao sliku cijelog SSSR-a, tvrdi Baranovski. Poseban kuriozitet predstavlja njegov dramski pokušaj Budite dobri prema svima.
Dakako, zanimljivo je znati kako je uopće došlo do toga da je Baranovski napisao svoju knjigu Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu. Na prvoj stranici strojem otisnutog teksta od 274 stranice u tvrdom platnenom uvezu piše da je završen 1975. godine. Na unutrašnjoj strani stražnje korice rukom je napisano:
„Dopisnik Stuparić od CK KPH vratio. Donio mi je nazad ovu knjižicu s objašnjenjem da se ona ne smije za javnost dati!
Nakon toga, a sa najavom da ja namjeravam po nekim pitanjima dati za javnost reportažu, pozvali su me u CK SKH i predložili su mi da sve to kao strogo povjerljivo ja zajedno napišem i dam u CK SKH na pregled!
Sa velikom opreznošću ja sam napisao novu knjigu, kao strogo povjerljivu, od 237 kartica koju su mi u CK isto zabranili dati za javnost.“
Ovih nekoliko redaka napisanih nesigurnom rukom otkrivaju da Baranovski nije najbolje vladao hrvatskim jezikom, ali i da nije u potpunosti usvojio činjenicu da se vladajuća politička organizacija u to vrijeme više nije zvala Komunistička partija Hrvatske nego Savez komunista Hrvatske. Isto tako doznajemo da je Darko Stuparić, tadašnji novinar lista Vjesnik, rukopis Baranovskog odnio na uvid nekome u CK SKH i otuda mu prenio poruku da se rukopis ne smije objaviti. Kako je Baranovski, čini se, ustrajavao u namjeri da svoj rukopis objavi, iz CK SKH uslijedio je poziv za razgovor u kojem mu je rečeno da ono što ubuduće napiše njima predoči radi nadzora. Ne znamo, nažalost, kada i s kim je Baranovski tom zgodom razgovarao. Možemo pretpostaviti da je Stuparić u CK odnio kraću verziju knjige, a Baranovski kasnije drugu, opširniju. Zasad ostaje nepoznato tko mu je u CK SKH rekao da ni tu opširniju verziju knjige ne smije objaviti.
Baranovski je, dakle, sredinom sedamdesetih godina odlučio stati u obranu Sovjetskog Saveza od kritičara čije su knjige bile objavljene u Jugoslaviji šezdesetih i početkom sedamdesetih. On se toga poduhvatio jer se osjećao odgovornim za pojavu vala kritika staljinizma u prvoj polovici sedamdesetih godina. Smatrao je da je opširan razgovor s njim, koji je u beogradskom listu Politika Joža Vlahović objavio u nastavcima od 2. do 17. studenog 1969. godine, bio pogrešno shvaćen kao poticaj za generalni obračun sa staljinističkim sovjetskim naslijeđem. Poslije sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj 1968. godine u Jugoslaviji se počelo otvorenije govoriti o staljinizmu. Mig za to dala je i vlast ponajprije stoga da bi se javnost mobilizirala u obrani jugoslavenskog samoupravnog socijalizma od moguće sovjetske agresije. U javnost je trebalo iznijeti strahote koje je proizvodio ljudožderski sovjetski sustav da bi se kod građana izazvala takva odvratnost koja je kod njih podizala spremnost za obranu zemlje i jugoslavenskog socijalizma s ljudskim licem. Vlahović je smatrao da će životna priča Juliusa Baranovskog savršeno poslužiti u kontekstu tadašnje pažljivo programirane jugoslavenske antistaljinističke katarze. „Ništa nije izgledalo primamljivije i zanimljivije da se od takvog čovjeka kao od svjedoka cijelog Staljinskog mračnog samodržavlja, dobije dramatična životna ispovijed i to sam od njega i zatražio.“ (Vlahović u Baranovski 1985 III: 283) Poslije dugog nagovaranja, Baranovski je napokon pristao, ali uz niz ograda. Odbio je iznositi najdrastičnije primjere torture iz istraga i najmračnije pojedinosti iz logorskog života.
No, i ono pažljivo izabrano i triput pretreseno za Baranovskog je bilo previše. Iznenada je odlučio da se prekine objavljivanje njegove priče. Jedan od mogućih razloga za tu odluku bila je bojazan da bi njegova djeca u Sovjetskom Savezu – sin i kćerka iz prvog braka – mogla stradati zbog njegove ispovijesti. Možda mu je trebala kakva čvrsta potvrda partijskih autoriteta da je ono što radi doista u interesu radničkog pokreta i komunizma, a takva je potvrda izostala. Vjerojatno je osjetio da bi feljton objavljivan pod naslovom Život komuniste Baranovskog mogao biti iskorišten u antikomunističke svrhe. A možda je iznenada shvatio da svojom ispoviješću dovodi u pitanje sve u što je čvrsto vjerovao, da svom životu oduzima smisao. Knjiga Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu njegovo je objašnjenje onoga što se i zašto događalo u prvoj zemlji socijalizma, ali i očajnički pokušaj dokazivanja da sve patnje koje su ga zadesile, nepravde, torture i poniženja nisu bili usputne i nevažne posljedice mahnitanja ničim kontrolirane zločinačke vlasti, da sve to nije bilo uzaludno, beskorisno i besmisleno.
Kao gost Devetog kongresa Saveza komunista Jugoslavije 1969. godine Baranovski je slušao govore u kojima se spominjalo revolucioniranje svijesti i razrada koncepta demokratskog centralizma. To ga je podsjetilo na vrijeme kad je kao mladi partijski aktivist radio na izgradnji socijalizma u Sovjetskom Savezu i učvršćivanju vlasti Partije. No, unatoč uobičajenoj komunističkoj terminologiji, taj je kongres predstavljao stanovitu prijelomnicu u povijesti SKJ. Novim Statutom ukinut je Centralni komitet SKJ, a nekadašnje ovlasti tog najautoritativnijeg tijela komunističke stranke, u kojem se unutarpartijska demokracija pretvarala u nedemokratski nametnutu javnu politiku, u potpunosti su pripale republičkim partijama. Uz već jasno vidljive nerazriješene probleme odnosa unitarizma i nacionalizma, na dnevnom redu su pitanja robne proizvodnje kao jedinog mogućeg oblika racionalne društvene reprodukcije. Otvarala su se vrata tržištu kao mehanizmu alokacije resursa, a ukidali su se državni fondovi za financiranje proširene reprodukcije. Sve to više nije imalo nikakve veze s centralnim planiranjem i sovjetskim petoljetkama. Jugoslavenski su se komunisti prilagođavali ekonomskim, društvenim i kulturnim prilikama toga doba, čiji nastanak su omogućili raskidom s realnim socijalizmom i otvaranjem prostora slobode. Baranovski nije razumio novo ozračje, novi duh vremena. Isprva zaveden uobičajenim frazama iz komunističkog retoričkog repertoara pristao je objaviti svoja sjećanja uvjeren da će time pridonijeti borbi za učvršćivanje onakvog socijalizma kakav je svojedobno gradio u Voronježu, Moskvi i Kalinjinu. Kad je shvatio da se ono što on iznosi u svojim sjećanjima u javnosti koristi kao argument ne samo protiv Sovjetskog Saveza, nego i protiv komunizma općenito, Baranovski je ustuknuo. Joži Vlahoviću uskratio je mogućnost da u njegovo ime do kraja ispriča „primamljivu i zanimljivu“ antistaljinističku priču po mjeri političkog ukusa toga vremena u Jugoslaviji.
No, jedan drugi bivši politički uznik, žrtva staljinskih čistki, osjetio je duh vremena i iskoristio pruženu priliku. Karla Štajnera je upravo Baranovski upoznao s Jožom Vlahovićem, kako tvrdi Nadežda Baranovski. To poznanstvo dovelo je do suradnje koja je 1971. godine rezultirala objavljivanjem knjige 7000 dana u Sibiru. Bio je to veliki hit ne samo u Jugoslaviji, nego i u svijetu. Štajner se u potpunosti prilagodio namjeri priređivača da objavljivanjem svjedočenja o najmračnijim stranama sovjetske zbilje istodobno afirmira vrijednosti jugoslavenske inačice komunizma. U ime te afirmacije Štajner u predgovoru prvom izdanju svoje slavne knjige nije spomenuo činjenicu da su dva primjerka tog rukopisa završenog 1959. godine, koje je predao Zvonku Brkiću u Zagrebu i Veljku Vlahoviću u Beogradu, netragom nestala. O tome je progovorio tek 1981. u intervjuu za časopis Ideje. Knjiga je ugledala svijetlo dana zahvaljujući tome što je treći primjerak rukopisa bio na sigurnom, kod Štajnerovog brata u Lyonu. (Štajner 1981:101)
Premda je Baranovski bio prvi koji je poslije Devetog kongresa SKJ javno svjedočio o svojim stradanjima u sustavu sovjetskih logora, Štajner je postao najpoznatiji svjedok i najuvaženiji kritičar čudovišne staljinističke prakse masovnog porobljavanja pojedinaca i naroda, bjesomučnog ubijanja ljudi od kojih mnogi nisu imali ni približnu predodžbu o tome zašto ih se smatra nepodobnima, a kamo li neprijateljima naroda i države. U više navrata Baranovski je kritizirao Štajnera. Učinio je to 26.12.1972. godine u pismu Sekretarijatu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, adresiranom na Milku Planinc, Vladimira Bakarića, Juru Ivezića i Peru Cara. U tom pismu tvrdi da Štajner nije bio član KPJ 1922. godine kad je u Zagrebu otvorio svoju tiskaru, nego da je bio privatni poduzetnik. Isto tako dovodi u pitanje istinitost podataka o Štajnerovoj biografiji u Sovjetskom Savezu jer, za razliku od Baranovskog koji o svakoj fazi svog boravka ondje ima dokumente koji potvrđuju istinitost njegovih tvrdnji, Štajner takve dokumente nikome nije dao na uvid. (Sekretarijatu…1972) U svojim knjigama Baranovski je kritizirao Štajnera jer je ovaj, navodno, tvrdio da nitko od stražara i drugih službenika NKVD-a nije dobro postupao s kažnjenicima. Zamjerao je Štajneru i to da je o stvarima koje su mu govorili drugi pričao kao o svojim osobnim iskustvima. U tom neskrivenom animozitetu moglo se naslutiti da je ponešto od onog što Štajner spominje kao vlastite doživljaje zapravo preuzeo iz dotad neobjavljenih rukopisa Baranovskog. Za to nije iznio dokaze. Nastojao je, dakle, diskreditirati Štajnera kao vjerodostojnog svjedoka i stvarnu žrtvu staljinskih čistki.
Kao odgovor na široku popularnost i uvažavanje koje je Štajner doživio, Baranovski je pomalo ljutito i uvrijeđeno napisao na stranicama svoje knjige:„Moram reći da sam ja od svih meni poznatih autora koji pišu o čistkama u SSSR-u najmjerodavniji svjedok ne samo čistki već i društveno-političkih zbivanja u SSSR-u od Oktobarske revolucije.“ (12/34) Njegov život, iskustvo sudjelovanja u sovjetskom školovanju socijalističkih kadrova, kontakti sa širokim krugom sovjetskih ikona – od Staljinove žene Alilujevne i Molotovljeve žene Žemčužine do Nikite Sergejeviča Hruščova u vrijeme dok je ovaj, kao i Baranovski, bio perspektivni student – te dokumenti o svakoj stanici njegove dvadesetogodišnje logorske golgote, činili su ga i čine ga relevantnim svjedokom tog vremena. Ali nespremnost da sagleda manjkavosti svog obrazovanja sovjetskog tipa i u osnovi maniheistički strukturiran mentalni sklop nepokolebljivog vjernika ozbiljna su ograničenja za sveobuhvatnije i nepristrano objašnjavanje onoga što se i zašto dogodilo u Sovjetskom Savezu, ali i za razumijevanje suvremenih zbivanja. Te manjkavosti su osobito vidljive kad Baranovski kritizira autore književnih djela, a njegov kritičarski instrumentarij u tim djelima može detektirati samo slaganje ili neslaganje s njegovim svjetonazorom.
Kako smo vidjeli, Baranovski je smatrao da je Partija instancija koja mu treba priznati mjerodavnost za svjedočenje o Sovjetskom Savezu, ali to priznanje nije stiglo. Jugoslavenski komunisti koji su se još 1948. godine istrgnuli iz Staljinova zagrljaja i koji su otpočeli vlastiti društveni eksperiment ponosili su se ne samo dostignućima radničkog samoupravljanja i sveopćim ekonomskim, društvenim i obrazovnim napretkom, nego i potpuno otvorenom kulturnom razmjenom s inozemstvom. Procvat jugoslavenske arhitekture, literature, filma, kazališta, glazbe i likovne umjetnosti bio je jasna potvrda uspjeha njihove antisovjetske orijentacije. Masovna kultura, potrošačke aspiracije i potrošačke mogućnosti pripadnika sve brojnije jugoslavenske srednje klase u urbanim središtima bili su usporedivi s aspiracijama i mogućnostima srednje klase na Zapadu. Ne samo prosvjećenijoj publici, nego i partijskim ideolozima bio je stran sovjetski socrealistički estetski katekizam koji je Baranovski primjenjivao u svojoj kritici kritičara staljinskih čistki. Oni od kojih je Baranovski zatražio da mu priznaju mjerodavnost u političkom i estetskom vrednovanju bili su svojim vrijednosnim opredjeljenjima puno bliži onima koje je Baranovski kritizirao, negoli Baranovskom.
Među kritičarima staljinskih čistki s kojima Baranovski obračunava Aleksandar Solženjicin zauzima povlašteno mjesto. Zanimljivo je da taj obračun nije potaknut najslavnijim Solženjicinovim djelom Arhipelag Gulag, koje se pojavilo 1973. godine, nego njegovim ranije objavljenim književnim djelima i poznatim Pismom sovjetskim vođama. Možda se u nevještom pokušaju Baranovskog da odredi što je to u Solženjicinovom pisanju neprihvatljivo, loše i pogrešno najjasnije ocrtava apsurdnost njegova pokušaja da opravda politiku koja ih je obojicu, zajedno s još nekoliko milijuna ostalih njihovih supatnika, tretirala kao roblje nasumično pokupljeno s polja, ulica, iz kuća i ureda. To da je u Staljinovom Sovjetskom Savezu svatko strepio za svoju sudbinu i sudbinu svojih bližnjih Solženjicinu je dostatna osnova za osudu sustava. Baranovski misli da je sustav bio dobar unatoč greškama koje su rezultirale time da on i njemu slični pravovjerni članovi Partije i lojalni sovjetski građani budu tlačeni jednako kao klasni neprijatelji i ostali svjesni ili nesvjesni neprijatelji naroda.
Čak i da nije pisao svoja književna djela s motivima Gulaga, Solženjicin bi za Baranovskog bio problematičan zbog toga što je svojedobno bio komunist pa se odrekao tog svog uvjerenja. A kad se nekome dogodi takav pad u herezu, dopušteno je o njemu pretpostaviti sve najgore. U svom pravovjernom zanosu Baranovski iznosi netočan podatak da je Solženjicin bio Židov. Zatim tvrdi da je Solženjicin, nakon što se odrekao komunizma, prešao na pravoslavlje i na koncu na katolicizam. Ova posljednja transformacija nije se dogodila. Baranovski ne navodi otkuda mu te netočne informacije. Ali temeljem te smjese točnih podataka i izmišljotina, on izvodi zaključak da „čovjek koji je sposoban mijenjati svoje stavove i poglede, to je najopasniji čovjek za narod, za društvo, jer je on zbog svojih osobnih interesa spreman klevetati cijelo društvo, zbog svojih interesa on je spreman preći preko kostiju tisuću nevinih ljudi.” (106-107) Premda je Solženjicin bio logoraš kao i Baranovski i premda Solženjicin, kao ni Baranovski, nikoga nije denuncirao ni poslao u logor, Baranovski zna da je Solženjicin zbog svojih interesa spreman ubiti tisuće ljudi. Za Solženjicina, čiji je jedini grijeh da više nije komunist i da to javno obznanjuje, Baranovski nema razumijevanja i smatra ga potencijalnim zločincem, a one koji su osmislili veliki teror tridesetih godina i koji su osobno izdavali naloge za ubojstva stotina tisuća ljudi Baranovski razumije i opravdava ih samo zato što su to činili u ime vjere kojoj je i on pripadao.
Naloge Politbiroa CK SKP(b) provodio je NKVD. Sve šefove te organizacije, koji su bili prokušani boljševici, imenovao je Politbiro. Baranovski vjeruje da je Politbiro, unatoč neizbježnim greškama, bio u pravu, a NKVD je za njega, unatoč rijetkim primjerima poštenih postupaka oficira te organizacije, oličenje apsolutnoga zla. Sva svjedočenja o Gulagu govore o tome da su logorske vlasti pogodovale kriminalcima i koristile ih za teroriziranje političkih zatočenika. Baranovski nije izuzetak u tom pogledu. Ali je izuzetan po tome što mu ni to nije bilo dostatno da posumnja u nalogodavce po čijim je instrukcijama NKVD postupao ni u ideale u ime kojih se sve to radilo. Da ne bi ostao bez ikakvog svjetonazorskog uporišta i da ne bi obesmislio svoj pošteni rad na izgradnji socijalizma, on je morao vjerovati da je infernalna inscenacija Gulaga neka greška, neko odstupanje od idealno zamišljene predstave, da postupci NKVD-a nisu predviđeni izvornim scenarijem. Krivicu za monstruozne postupke NKVD-a nije vidio u onima koji su i njega i Solženjicina poslali u logor. Vidio ih je u zlim ljudima koji su se infiltrirali u Partiju, u protivnicima Oktobarske revolucije kojima je bilo mjesto u logorima i koji su ondje, zli kakvi su bili, dobro zamišljenu misiju NKVD-a pretvorili u paklensko oružje protiv Partije i Države. Budući da je Solženjicin opisivao i one događaje kojima Baranovski nije svjedočio u vrijeme svog dvadesetogodišnjeg zatočeništva, on zaključuje da je Solženjicin morao imati povlaštene informacije o funkcioniranju NKVD-a i o načinima donošenja odluka unutar te organizacije. Ukratko, Solženjicin je bio zao jer je prestao vjerovati u komunizam i time se kvalificirao za doušnika NKVD-a. Solženjicin je, tvrdi Baranovski bez ikakvih dokaza za to, „bio neki povjerljiv čovjek u organu NKVD-a kad je već znao što se i gdje se u toj strogo povjerljivoj ustanovi radi – jer to običnom čovjeku nije bilo moguće. Znači, čemu da se onda vjeruje? Ili je on bio u NKVD-u obavještajac ili je sve to što je on napisao za šarašku njegova izmišljotina kao i druga njegova pisanja.“ (107)
Nikakva razumijevanja Baranovski nema ni za Jevgeniju Ginzburg ni za Nadeždu Mandeljštam. Iz njegove perspektive, vrhunska proza Ginzburgove, kojom je opisala svoje stradanje u Gulagu ništa manje strašno od njegovog stradanja, samo je naknadna potvrda opravdanosti njezina zatvaranja jer je odustala od komunizma i postala njegova kritičarka. Ona je temeljito obrazovana intelektualka i majstorica lijepe riječi pa svoja sjećanja oblikuje korištenjem širokog izbora stilskih sredstava i evociranjem znanja stečenih predrevolucionarnim građanskim školovanjem. Budući da crno-bijela kritičarska optika Baranovskog može detektirati samo razliku između komunizma i antikomunizma, koja potire sve druge nijanse i vrijednosti, on ne vidi i ne osjeća potresnost scena poput ove u kojoj je opisana priprema logorašica za transport iz jednog logora u drugi:
„Sad ih, kao borbeni zadatak po programu, čeka ratovanje s papirom. Ni komadić papira ne smije izaći s transportom. Da ne bismo pokušale nešto napisati i baciti iz vlaka. Ni papira, ni kartona, ni bilo čega na čemu se može pisati. Zato nam sigurno i otimaju tako okrutno naše fotografije. Kao sad gledam onu golemu hrpu fotografija bačenu pravo na dvorište.
Kad bi neki režiser htio da prikaže tu gomilu u krupnom planu, vjerojatno bi mu zamjerili zbog proizvoljnog postupka. I kao sasvim neumjesno pretjerivanje smatrali bi režiserov pokušaj da, prema svojoj zamisli, prikaže u krupnom planu golemu vojničku čizmu kako gazi brdo fotografija, s kojih se smiješe svojim ´grešnim´ materama djevojčice s vrpcama i mališani u kratkim hlačicama.“ (Ginzburg 1971: 302-303)
Potresno sjećanje Nadežde Mandeljštam na Staljinovu strahovladu koja se uvukla među ljude, u svaki kutak njihovih stanova, njihovih misli i osjećaja, Baranovski tumači samo kao njezin pokušaj „kojim ona nastoji istaknuti svog Osipa i na tome nešto zaraditi“. (109) Ništa u njemu nisu pobudile ove riječi Nadežde Mandeljštam:
„Kad je čovjek osuđen na propast, nema više ni straha. Strah je tračak nade, strah je volja za život, strah je potvrđivanje sama sebe. Strah je pravi evropski osjećaj koji se njeguje poštovanjem sama sebe, spoznajom o vlastitoj vrijednosti, o svojim potrebama, pravima i željama. Čovjek se drži onoga što ima, i boji se da to ne izgubi. Strah i nada uzajamno su povezani. Kad izgubimo nadu, gubimo i strah – nemamo se za što više bojati.“ (Mandeljštam 1978:46-47)
Boljševički zavjet, dakako, isključuje strah, propisuje neustrašivost. Kao pravi boljševik, Baranovski nije mogao priznati da je osjećao strah. Uvjerenja o vlastitoj ispravnosti nije mu nedostajalo. Sve te puste godine nije gubio nadu da će se ispraviti nepravda učinjena njemu i drugim pravim boljševicima koji su bili zatočeni u sovjetskim logorima. Riskirao je život boreći se za istinu i pravdu u ime onoga što je imao, u ime svoje boljševičke vjere. Nju nikako nije htio izgubiti ni u logoru ni mnogo godina nakon oslobođenja kad je cijeli svijet govorio da je baš institucionalizacija te vjere i njezino poistovjećivanje s interesima države i vlasti dovelo do u dotadašnjoj povijesti nezabilježene civilizacijske i humanitarne katastrofe zvane Gulag. Zbog unaprijed isključene mogućnosti da bi boljševik zbog bilo čega mogao osjećati strah, Baranovski se nije mogao prepoznati u navedenim riječima Nadežde Mandeljštam. Odbio je sebi priznati da se i u logoru, a osobito nakon oslobođenja, panično bojao, da ga je mučio strah od mogućeg gubitka vjere u postojanje neke više svrhe bez koje bi njegova nezaslužena stradanja bila potpuno nepotrebna, a njegovi očajnički napori za izvršavanje planova u logoru bili potpuno besmisleni krici zaboravljenog, ostavljenog, odbačenog, jadnog i bezumnog bića.
Deset godina poslije prvog izdanja Štajnerove knjige Joža Vlahović je napokon nagovorio Baranovskog da dopusti objavljivanje svojih sjećanja. Četiri godine kasnije objavljena je i trilogija Sibirski led u srcu. U međuvremenu, u razdoblju od 1981. do 1985. godine, objavljena su i logorska sjećanja Agate Oreški i Bože Kuštere. Ali u to vrijeme u javnosti su se već počela pojavljivati zakašnjela sjećanja na jugoslavensku verziju komunističke inkvizicije. U jugoslavenskoj javnosti osamdesetih godina tema Golog otoka zasjenila je Gulag. U to vrijeme, kad je sindikat Solidarnost u Poljskoj započeo borbu za oslobađanje Srednje i Istočne Europe od sovjetskog zagrljaja, isticanje vjernosti boljševičkim idealima i predanosti izgradnji socijalizma djelovalo je poprilično anakronično. Sve manje ljudi zanimalo se za svjedočenje o tome da su se uvjereni boljševici zatočeni u sovjetskim logorima tijekom Drugog svjetskog rata zauzimali za izvršavanje planova jer je to doprinosilo „našoj mobiliziranosti da potpomognemo pobjedi nad fašizmom, vjerujući da ćemo dokazati svoju nedužnost i da će istina trijumfirati nad lažima. Radili smo zdušno na ostvarivanju robijaških zadataka i tako praktično pridonosili jačoj antihitlerovskoj koaliciji.“ (Kuštera 1984:91)
Nezapaženo je prošlo i ono što je Baranovski, za razliku od 1969. godine kad je to odbijao učiniti, otvoreno govorio o razmjerima sovjetskog terora u provedbi kolektivizacije. U prvoj knjizi trilogije Sibirski led u srcu on konstatira da je
„prilikom kolektivizacije u evropskom dijelu Sovjetskog Saveza, sa sedamdeset osam milijuna stanovnika, od 1929. do 1932, uhapšeno petnaest-šesnaest milijuna ljudi, dvadeset milijuna bilo je raskulačeno, iako većina nije imala mnogo zemlje. Od toga broja preseljeno je u daleka područja zemlje oko petnaest milijuna ljudi, ne računajući pet-šest milijuna umrlih od gladi ili ubijenih.“ (Baranovski 1985 I:193-194)
Tridesetak godina nakon što je to učinio Hruščov i petnaestak godina nakon što se u Jugoslaviji otvorio drugi val destaljinizacije, ni njegovo izrazito kritičko portretiranje orkestratora velikog terora – od Staljina, Kaganoviča, Molotova i Maljenkova do Berije – za jugoslavensku javnost više nije bilo senzacionalno i novo. Što su uvjerljiviji bili podaci o zastrašujućim razmjerima terora koji je desetljećima organizirano provođen u prvoj zemlji socijalizma, to je bilo više dvojbi i pitanja u vezi s temeljnim opredjeljenjem Baranovskog upravo za sovjetski socijalizam. Ako su svi najistaknutiji rukovodioci, cijela Partija, državni aparat i NKVD u ime izgradnje socijalizma koordinirano provodili plansko uništavanje milijuna ljudi, što je navodilo Baranovskog da baš u tom modelu organizacije države i društva i dalje vidi mogućnost za ostvarivanje poštenog i pravednog svijeta kojemu je posvetio cijeli svoj život?
Iz jednog neobjavljenog pisma Joži Vlahoviću, koje se nalazi u ostavštini Juliusa Baranovskog, doznajemo da je 1989. godine – točno dvadeset godina nakon što su se njih dvojica sreli i dogovorili se da će objaviti feljton u Politici – došlo do konačnog razlaza između njih. Razlog je taj što se Vlahović koleba u pogledu vjernosti komunističkim idealima dok im on, Baranovski, i dalje ostaje vjeran. (Poštovani Joža Vlahović 1989)
Kao i kod Hruščova u njegovom tajnom referatu, i kod Baranovskog odbacivanje kulta Staljinove ličnosti popraćeno je potvrdom kulta Lenjinove ličnosti. Uvjeren u gotovo svetački Lenjinov karakter i njegovu bezgrešnost, Baranovski u prvoj knjizi svoje trilogije, ne navodeći izvore, tvrdi:
„Lenjin, to se zna, nije dopustio da njegovu atentatorku Kaplanovu osude na smrt. Lenjin je poslije ranjavanja umro u pedeset četvrtoj godini života, a njegova atentatorka živjela je u dobrim zatvorskim uvjetima još petnaest godina i umrla u sedamdeset petoj.“ (Baranovski 1985 I:318)
Pomalo je nevjerojatno u knjizi punoj opisa neljudskog tretmana zatvorenika u sovjetskim zatvorima i logorima naći konstataciju da je itko u Sovjetskom Savezu živio „u dobrim zatvorskim uvjetima još petnaest godina“. S obzirom na sve što je Baranovski prošao i na opise bezrazložno surovog kažnjavanje zbog i najmanjih počinjenih ili čak nepočinjenih prijestupa u sjećanjima drugih logoraša, sasvim je nezamislivo da bi atentatoricu na vođu revolucije boljševici ostavili na životu. Baranovski i priređivači njegovih knjiga možda nisu znali da je Fani Kaplan bez suđenja ubijena metkom u potiljak četiri dana nakon atentata na Lenjina. To ubojstvo se dogodilo u Kremlju, praktično pod prozorima Lenjinove rezidencije. Naredbu je izdao Jakov Sverdlov, čovjek koji je naredio ubojstvo carske obitelji u Jekaterinburgu. Ali Baranovskom i priređivačima su morali biti poznati podaci o crvenom teroru koji je uslijedio nakon tog atentata. Kako su za organizaciju atentata na Lenjina bez ikakvih dokaza bili optuženi socijalni revolucionari, u sljedećih nekoliko mjeseci po Lenjinovim naredbama i pod njegovim nadzorom ubijeno je 800 socijalnih revolucionara i drugih političkih protivnika boljševičke vlasti. Baranovski je, u duhu svog pravovjerja, naglasio jedno nepostojeće djelo milosti svojega idola, a prešutio bezbrojne stvarne zločine koje je taj idol počinio.
Baranovski je doživio nestanak Sovjetskog Saveza, zemlje u čijoj je izgradnji sudjelovao kao partijski aktivist i kao logoraš vjerujući da savjesnim radom u logorima pridonosi ostvarivanju socijalne pravde. Svjedočio je i nestanku komunističke Jugoslavije, zemlje čija vlast ga je prihvatila te je njegov predani rad na izgradnji komunizma u Sovjetskom Savezu i njegova stradanja u Gulagu priznala kao zasluge i žrtve za jugoslavenski komunizam pa mu je u to ime dodijelila niz odlikovanja. Ostao je bez obje svoje prave domovine. Postao je apatrid, čovjek bez domovine. A njegov život je i počeo tako.
Njegovi roditelji, grkokatolički Ukrajinci doseljeni u Bosnu krajem 19. stoljeća, živjeli su u neprijateljskom okruženju. Zbog niza nesretnih okolnosti osiromašili su. Kao došljake nisu ih voljeli Bosanci, a katolički Poljaci, koji su isto tkao ondje bili doseljenici, nisu ih voljeli jer su ih smatrali pravoslavcima. Bijedni i izopćeni, članovi obitelji Baranovski nisu se osjećali kao svoji na svome. Juliusu Baranovskom, koji se kao mladić pridružio komunističkom pokretu, pružila se prilika da otputuje u zemlju svojih snova i nada. I ondje je na početku bio tretiran kao stranac, ali se prilagodio, obrazovao se, izborio se za položaj u društvu i postao pravi sovjetski čovjek. Kao pravi sovjetski čovjek on se i u logoru zauzimao za izgradnju socijalizma i ispunjavanje norme što ga je činilo strancem u očima onih logoraša koji nisu bili komunisti ili su to prestali biti suočeni sa surovom stvarnošću. Sovjetske vlasti smatrale su ga sumnjivim i krivim zbog toga što je porijeklom bio Ukrajinac i zbog toga što je bio član Komunističke partije Jugoslavije. Komunistička Jugoslavija, u kojoj su na vlasti bili drugovi iz vremena ilegalnog partijskog rada i bivši funkcionari Kominterne s kojima je surađivao u Moskvi, Baranovskom je doista postala domovina. Ali s vremenom se pokazalo da se praksa jugoslavenskog komunizma razlikuje od sovjetskih koncepcija koje je Baranovski usvojio u partijskim školama u Voronježu i Moskvi. Tu razliku Baranovski je intenzivno osjećao. U predgovoru trilogiji Sibirski led u srcu on je napisao:
„Bio sam staljinski najprezreniji sužanj, a i dalje sam se osjećao tvrdokornim borcem za komunističke ideale i socijalizam u sovjetskoj zemlji. Znam da neki misle da je to smiješno i reći i vjerovati nakon svega što sam proživio u Sovjetskom Savezu. Ponekad naslutim i ljudsku porugu, prijekor ili ironiju kojom me se želi prikazati vječnim robom dogme, nekim koji čak i na vlastitom stradanju nije ništa naučio.“ (Baranovski 1985 I:XI)
Ni kad se raspala Jugoslavija, njegovo izopćeništvo nije prestalo. Devedesetih godina Baranovski se učlanio u Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Njegova članska iskaznica nosila je broj 36. No, zagrebačka podružnica tog društva izbacila ga je iz članstva 9. listopada 1997. godine. Obrazloženje te odluke poziva se na Statut koji određuje da se političkim zatvorenikom smatra „osoba koja je radi svojih političkih uvjerenja ili drugog oblika otpora i borbe za hrvatsku državnu nezavisnost bila lišena slobode“. Dalje se obrazlaže ovako: „Imenovani je bio lišen slobode iz drugog razloga, pa se time nije ostvarila pretpostavka odlučna za mogućnost prijama za člana Društva.“ U broju 76-77/1998. lista Zatvorenik objavljen je Statut Internacionalne asocijacije bivših političkih uznika i žrtava komunizma. U članku 2 između ostalog piše da je zadaća te organizacije utvrđivanje i dokumentiranje stradalništva bivših političkih uznika i žrtava komunizma, utvrđivanje i dokumentiranje zločinačke naravi komunizma i svakog drugog oblika totalitarizma te moralna i pravna rehabilitacija i obeštećenje bivših političkih uznika i žrtava komunizma. Na toj stranici lista Zatvorenik tada već devedeset četverogodišnji Baranovski rukom je napisao: zašto ja ne pripadam političkim zatvorenicima? Možemo pretpostaviti da bi mu bivši nacionalni revolucionari okupljeni u Hrvatskom društvu političkih zatvorenika odgovorili da njemu ondje nije mjesto jer se on borio za Sovjetski Savez a ne za Hrvatsku i stoga što i dalje zagovara komunizam premda je bio njegova velika žrtva.
Kad je Mladen Stojković, suradnik Šumarskog ista, u Knjižnici grada Zagreba potražio knjigu Juliusa Baranovskog da bi mogao napisati članak u povodu njegove smrti, ondje su ga „odvraćali od čitanja ovog djela te je bilo potrebno pričekati za to neko bolje vrijeme.“ (Stojković 1999:516) I nakon što je umro, Baranovski je bio nepoželjan i nepodoban. Po tko zna koji put opet je bio stranac.
Zabranom rada Memoriala vlasti Ruske Federacije kao da su odlučile na potpuni zaborav osuditi sve koji su bili žrtve Staljinove represije. Sjećanjima Baranovskog i sjećanjem na Baranovskog pokušat ćemo učiniti da se to ne dogodi.
Baranovski, Julius Jemeljanovič (1981), Zatvorska i sibirska sjećanja (1926-1957), Zagreb: Stvarnost
Baranovski, Julius Jemeljanovič (1985), Sibirski led u srcu I,II,III, Zagreb: Centar za informacije i publicitet
Ginzburg, Jevgenija (1971), Kronika kulta ličnosti, Zagreb: Znanje
Kuštera, Božo (1984), Od Ugljana do Vorkute, Samobor: Zagreb
Mandeljštam, Nadežda (1978), Strah i nada, Zagreb: Znanje
Oreški, Vlado; Nikolić, Milan (1983), Sibirski pečat, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber
Poštovani Joža Vlahović, pismo Juliusa Baranovskog 22.10.1989.
Sekretarijatu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, pismo Juliusa Baranovskog, 26.XII.1972.
Stojković, Malden, Šumarski list, 9-10/1999: 516-517
Štajner, Karlo (1981), Ruka iz groba, Zagreb: Globus
Verhovniy sud Rossiyskoy Federacii, chrome-extension://efaidnbmnnnibpcajpcglclefindmkaj/viewer.html?pdfurl=https%3A%2F%2Fwww.memo.ru%2Fmedia%2Fuploads%2F2022%2F01%2F13%2Freshenie-verkhovnogo-suda.pdf&clen=1094783&chunk=true
Vlahović, Joža (1969), Život komuniste Baranovskog, Beograd: Politika, 2.-17. novembra
Zatvorenik, 76/77 1988:13
5,00
(2)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
