Znamo li vrijednost ulaganja u obrazovanje? Propusti i pogreške u radovima uglednih ekonomista

U recentnim se radovima nekih istaknutih intelektualaca i akademskih ekonomista nalaze ozbiljne nepravilnosti i nedostaci, piše Darko Oračić. Riječ je o pogrešnom prikazivanju sadržaja opusa jednog autoriteta, nenavođenju empirijskih studija koje proturječe tezama autora te navođenju značajne empirijske analize koje u referenci nema. Autori su zaposlenici državnih sveučilišta i zagovornici povećanja državnog financiranja obrazovanja radi smanjenja društvene nejednakosti.  

• Naslovna fotografija: Minimalistička ilustracija vage s knjigom na jednoj i novcem na drugoj strani (ChatGPT 4o)

• Autor je rukovoditelj Odsjeka za strateško upravljanje u Središnjem uredu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje.

Tijekom zadnjih nekoliko godina u zapadnim su zemljama objavljene važne knjige i članci nekih sveučilišnih nastavnika i istraživača koji zagovaraju politiku ujednačavanja prilika u društvu putem ekspanzije javnog obrazovanja, posebno visokog. Premda je riječ o uglednim akademskim ekonomistima, pojedini dijelovi njihovih djela i radova sadrže velike netočnosti i propuste.

Branko Milanović istaknuti je istraživač društvene nejednakosti, zaposlenik Gradskog sveučilišta u New Yorku (engl. City University of New York). Milanović u knjizi pod naslovom Kapitalizam, sâm predlaže velika ulaganja u javno školstvo kako bi se državne škole i sveučilišta po kvaliteti izjednačili s privatnim obrazovnim ustanovama koje pohađaju djeca bogatijih ljudi i time pridonijeli jednakosti ekonomskih šansi. Osim povećanja izdataka za državno školstvo, Milanović traži i ukidanje povoljnog poreznog tretmana koji imaju privatna sveučilišta i srednje škole.[1]

­­

Milanović prikazuje i komentira, između ostalog, Marxovu teoriju o klasama u društvu 19. stoljeća. (Željko Lukunić / PIXSELL)

U knjizi Viđenja nejednakosti opsežno prikazuje i komentira, između ostalog, teoriju Karla Marxa o klasama u društvu 19. stoljeća.[2] Milanović pokazuje da Marx preuzima Ricardovu shemu prema kojoj postoje zemljoposjednici, kapitalisti i radnici, a zatim dodaje seljaštvo, samostalno zaposlene odnosno „sitnu buržoaziju“ te nezaposleni ili podzaposleni „lumpenproletarijat“. Uspoređuje Marxova povijesno-politička djela Klasne borbe u Francuskoj i Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea s apstraktnijim Kapitalom (treći tom) te zaključuje da su u pogledu opisa klasne strukture društva gotovo identični.

Milanović u nastavku tvrdi da u Marxovoj klasifikaciji nedostaju državni zaposlenici te navodi dva povjesničara koji su u socijalnu tablicu francuskog društva onoga vremena svrstali skupine viših i nižih državnih službenika. Milanović napominje da klasa državnih zaposlenika obuhvaća osobe od radnika u uslužnom sektoru kao što su poštari do najviših državnih dužnosnika poput ministara i generala.

Milanovićeva tvrdnja da Marx u navedenim djelima ne spominje državne zaposlenike nije točna. U zadnjem nedovršenom odjeljku trećeg toma Kapitala pod naslovom „Klase“ pojavljuje se riječ „činovnici“,[3] a u djelu Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea stoji dugačak odlomak koji započinje sljedećom rečenicom:

„Ta izvršna vlast sa svojom golemom birokratskom i vojnom organizacijom, svojom razgranatom i složenom državnom mašinerijom, svojom armijom činovnika od pola milijuna, pored armije od još jedne polovine milijuna – taj strahoviti parazitski organizam, koji se kao neka mrežasta opna obavija oko tijela francuskog društva i začepljuje mu sve pore, nastao je u doba apsolutne monarhije, s raspadom feudalizma, koji je on ubrzao.“[4]

Marx u navedenom tekstu opisuje obilježja i genezu francuske državne birokracije, nabraja državnu imovinu od mostova do nacionalnog sveučilišta te oštro kritizira birokratizam i etatizam. Riječ je o važnom dijelu Marxova opusa – Osamnaesti brumaire objavljen je u novinama i potom kao knjižica za autorova života.

Milanović, dakle, negira da je Marx pisao o državnim zaposlenicima, a time, naravno, i da je kritizirao etatizam. Za razliku od toga, Milanović s Marxom dijeli kritički stav prema ekonomskim teorijama koje zanemaruju pitanje klasne nejednakosti i koje (stoga) služe materijalnim interesima kapitalista. Štoviše, Milanović tvrdi da su bogataši financirali neke intelektualce koji su razvijali takve teorije: „Poslovni su interesi stalno gajili, kroz financijske priloge institucijama i pojedincima, tipove analize koji minimiziraju ili stavljaju po strani pitanja raspodjele.“[5] Milanović kao primjere navodi međunarodno liberalno Društvo Mont Pélerin i libertarijanski Institut Cato u Washingtonu. „To je jednostavno zato“, objašnjava Milanović, „što bogati imaju (po definiciji) više novca i više za izgubiti od politika koje bi potkresale njihovo bogatstvo.“[6]

Milanović, međutim, ne spominje činjenicu da su neka državna sveučilišta u SAD-u, i to tijekom takozvanoga Hladnog rata s državama u kojima je marksizam bio službena ideologija, na platnoj listi imala marksiste koji su napisali opsežne knjige o klasnoj nejednakosti.[7] Osim toga, Milanović ne razmatra očiglednu mogućnost da ideologija egalitarizma i ekspanzije javnog školstva služi materijalnim interesima njegove vlastite društvene skupine.

­­

Izraz „stvaralačko razaranje“ je koristio Schumpeter u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija iz 1942.

U 2023. godini objavljen je zbornik The Economics of Creative Destruction.[8] Izraz „stvaralačko razaranje“ koristio je ekonomist Joseph Schumpeter u knjizi Kapitalizam, socijalizam i demokracija iz 1942. godine.[9] Pola stoljeća kasnije, Schumpeterove su ideje razradili i formalizirali ekonomisti Philippe Aghion i Peter Howitt.[10] Od tada su do danas provedena brojna teorijska i empirijska istraživanja u okviru paradigme stvaralačkog razaranja. Spomenuti zbornik sadrži radove predstavljene na konferenciji koja je održana u čast Aghionu i Howittu.

Jedan je od radova članak Richarda Blundella, Xaviera Jaravela i Otta Toivanena pod naslovom „Nejednakost i stvaralačko razaranje“.[11] Sva su trojica nastavnici na europskim državnim sveučilištima.

Blundell i suradnici nastoje opovrgnuti teorijsku tezu Charlesa Jonesa, profesora na privatnom sveučilištu, da je inovacijsku aktivnost moguće potaknuti sniženjem najviše stope poreza na dohodak. Autori prikazuju rezultate jedne starije ankete koja upućuje na zaključak da inovatori nisu u velikoj mjeri motivirani očekivanim novčanim dohotkom te da ih više privlači mogućnost istraživanja i izumljivanja. Autori također navode neke teorijske modele prema kojima izbor karijere znanstvenog istraživača odnosno inovatora nije uvjetovan očekivanjem financijske nagrade.

Blundell i suradnici, međutim, ne spominju empirijsku studiju koja je objavljena znatno prije njihova članka i koja pokazuje, suprotno njihovim tezama, da oporezivanje dohotka jako utječe na produktivnost inovatora u SAD-u. Istraživanje su proveli Ufuk Akcigit, John Grigsby, Tom Nicholas i Stefanie Stantcheva, svi nastavnici na privatnim sveučilištima.[12] Akcigit je jedan od urednika spomenutog zbornika, a Stantcheva je u zborniku prikazala rezultate istraživanja.[13]

Umjesto sniženja najviših poreznih stopa, Blundell i suradnici predlažu značajno povećanje državnih izdataka za obrazovanje. Po njihovu mišljenju, dostupnost besplatnog obrazovanja u STEM područjima, sve do doktorskog studija, zajedno s motivacijskim predavanjima i mentorstvom, omogućila bi talentiranoj djeci manje bogatih i manje obrazovanih roditelja da postanu inovatori. Pojavili bi se, tvrde autori, novi „Einsteini“ i „Marije Curie“. Time bi se navodno smanjila društvena nejednakost te znatno povećala ukupna inovacijska aktivnost i gospodarski rast.

Porast broja istraživača tijekom zadnjih nekoliko desetljeća bio je popraćen znatnim opadanjem produktivnosti njihova rada

Blundell i suradnici u ovom slučaju također ne spominju jednu relevantnu empirijsku studiju koja je objavljena znatno ranije. Ta studija uklanja osnovu za optimizam u pogledu učinaka povećanja broja znanstvenih istraživača. Naime, skupina je ekonomista, od kojih su gotovo svi s privatnih sveučilišta, pokazala da je porast broja istraživača tijekom zadnjih nekoliko desetljeća bio popraćen znatnim opadanjem produktivnosti njihova rada. Posebno su nedostajale važne nove ideje koje bi značajno utjecale na tehnologiju i gospodarski rast.[14]

Blundell i suradnici, zaposlenici državnih sveučilišta, propustili su navesti, dakle, dostupne empirijske studije koje su proturječile njihovim tezama o ekonomskoj neučinkovitosti manjeg oporezivanja te učinkovitosti većeg državnog financiranja visokog obrazovanja.

­­

Aghion priznaje da oporezivanje koje državi donosi prihode negativno djeluje na rast, ali napominje da rashodi obrazovanje i istraživanje imaju pozitivan učinak.

Philippe Aghion francuski je ekonomist u čiju je čast, kao što je spomenuto, organizirana konferencija i objavljen zbornik. U knjizi The Power of Creative Destruction, Aghion se s koautorima bavi, između (mnogo toga) ostalog, utjecajem oporezivanja na gospodarski rast.[15] Aghion priznaje da oporezivanje koje državi donosi prihode negativno djeluje na gospodarski rast, ali napominje da državni rashodi na infrastrukturu, obrazovanje i istraživanje imaju pozitivan učinak.

Aghion tvrdi da predznak neto učinka ovisi o opsegu korupcije u društvu. On navodi objavljenu empirijsku analizu koju su, zajedno s njim, potpisali Ufuk Akcigit, Julia Cagé i William Kerr, a koja se, po njegovim riječima, temelji na podacima o najvišoj stopi poreza na dobit, percipiranom opsegu korupcije i stopi gospodarskog rasta u različitim zemljama. Aghion ističe kako rezultati analize pokazuju da oporezivanje djeluje negativno na rast u zemljama u kojima je korupcija velika, ali i da ono ima pozitivan učinak u zemljama u kojima je korupcija mala.

Čini se, dakle, da čak i najveće oporezivanje djeluje pozitivno na gospodarski rast ako se prihodi od poreza pošteno koriste za financiranje društveno korisnih stvari poput infrastrukture, obrazovanja, istraživanja itd. To bi značilo da ne treba postavljati granice oporezivanju i državnoj potrošnji ako je država/nacija poštena. Nalazi navedene analize izgledaju kao snažno opravdanje državne potrošnje općenito te državnog financiranja obrazovanja i istraživanja posebno.

Jedini je nedostatak spomenute analize u tome što nje jednostavno nema u referenci. U objavljenom članku pod naslovom „Taxation, Corruption and Growth“, koji su zaista potpisali spomenuti autori, obrađuju se razlike između američkih saveznih država, a ne između zemalja odnosno nacija. Rezultati istraživanja pokazuju da relativni opseg oporezivanja, kako se povećava, iz čimbenika koji djeluje pozitivno na gospodarski rast u jednoj točki postaje negativan čimbenik, te da je ta točka viša u saveznim državama s manjim opsegom korupcije odnosno niža u saveznim državama s većim opsegom korupcije.[16] Aghion navodi rezultate istraživanja američkih saveznih država koji donekle podupiru njegove teze, ali očigledno nisu dovoljno uvjerljivi. Puno uvjerljiviji bili bi slični rezultati dobiveni analizom podataka o različitim zemljama.

Aghion je nastavnik na dva francuska državna sveučilišta i veoma je blizak francuskom predsjedniku Macronu. Aghion je javno pohvalio Macronovu obrazovnu reformu kao put za povećanje socijalne mobilnosti odnosno smanjenje društvene nejednakosti.[17] Macron se obratio sudionicima konferencije koja je organizirana u čast Aghionu i napisao predgovor spomenutom zborniku u kojemu tvrdi da ekonomski liberalizam više ne odgovara potrebama vremena te da u Francuskoj treba znatno povećati državno financiranje obrazovanja, istraživanja itd.[18]

Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima ustanove u kojoj radi. Autor zadržava sva prava.

• Bilješke

[1] Branko Milanović, Kapitalizam, sam, Budućnost sistema koji vlada svetom, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021., preveo Đorđe Tomić, str. 69.

[2] Branko Milanović, Visions of Inequality: From the French Revolution to the End of the Cold War, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2023., str. 125-130.

[3] Karl Marx, Kapital, Kritika političke ekonomije, I-III, BIGZ, Beograd, 1978., preveli Moša Pijade i Rodoljub Čolaković, str. 1870.

[4] Karl Marx, Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u: Glavni radovi Marxa i Engelsa, Stvarnost, Zagreb, 1978., priredili Adolf Dragičević, Vjekoslav Mikecin i Milomir Nikić, preveo Hugo Klajn, str. 579-580.

[5] Milanović, Visions of Inequality, str. 254.

[6] Milanović, Visions of Inequality, str. 255.

[7] Na primjer: John Roemer, A General Theory of Exploitation and Class, Harvard University Press, Cambridge, Mass., 1982. i Erik Olin Wright, Classes, Verso, London, 1985.

[8] Ufuk Akcigit i John Van Reenen (ur.), The Economics of Creative Destruction: New Research on Themes from Aghion and Howitt, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2023.

[9] Joseph Schumpeter, Capitalism, Socialism and Democracy, Routledge, London, 2010., str. 71 i dalje.

[10] Philippe Aghion i Peter Howitt, „A Model of Growth through Creative Destruction“, Econometrica, god. 60 (1992.), broj 2, str. 1736-1747.

[11] Richard Blundell, Xavier Jaravel i Otto Toivanen, „Inequality and Creative Destruction“, u: The Economics of Creative Destruction, str. 175-220.

[12] Ufuk Akcigit, John Grigsby, Tom Nicholas i Stefanie Stantcheva, „Taxation and Innovation in the 20th Century“, NBER Working Paper br. 24982, rujan 2018., revidirana verzija listopad 2018.

[13] Stefanie Stantcheva, „The Effects of Taxes on Innovation: Theory and Empirical Evidence“, u: The Economics of Creative Destruction, str. 668. Istraživanje je prije toga prikazano u Jonesovu radu (Charles I. Jones, „Taxing Top Incomes in a World of Ideas“, NBER Working Paper br. 25725, travanj 2019., str. 5).

[14] Nicholas Bloom, Charles I. Jones, John Van Reenen i Michael Webb, „Are Ideas Getting Harder to Find?“, NBER Working Paper br. 23782, rujan 2017.

[15] Philippe Aghion, Celine Antonin i Simon Bunel, The Power of Creative Destruction: Economic Upheaval and the Wealth of Nations, The Belknap Press of Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2023., izdanje u mekom uvezu, str. 100-103. Na omotu je knjige Aghionovo ime napisano većim slovima, što znači da je Aghion glavni autor.

[16] Philippe Aghion, Ufuk Akcigit, Julia Cagé i William Kerr, „Taxation, corruption, and growth“, European Economic Review, god. 86 (2016.), str. 24-51.

[17] Philippe Aghion i Benedicte Berner, „Macron’s Education Revolution“, Project Syndicate, 7. ožujka 2018.

[18] Emmanuel Macron, Foreword, u: The Economics of Creative Destruction, str. xi-xiii. Snimka Macronova obraćanja sudionicima konferencije održane u čast Aghionu dostupna je na internetu (Conference – Economics of Creative Destruction – Day 4).