Znanost o uvođenju eura: velika očekivanja, divergentni učinci; put važniji od pristupa

Euro nije ni sklonište ni katastrofa. Bilo je i dobrih i loših rezultata i u eurozoni i izvan nje. U velikoj mjeri, države su samostalno odgovorne za sebe, citira Karlo Vajdić jedan znanstveni rad u pregledu u kojem prikazuje posljedice uvođenja eura na kretanje trgovine, bruto proizvoda i ponašanje poduzeća

Naslovna fotografija: Grčka luka Pirej, kako je prikazana na internetskoj stranici kineskog veleposlanstva u BiH

U domaćoj javnosti i medijima proteklih se mjeseci pojačala rasprava o uvođenju eura pri čemu najsnažniju potporu zamjeni domaće valute europskom daje Hrvatska narodna banka (HNB). Zajednička europska valuta od početka je veliki eksperiment, pokrenut s dobrim namjerama, no kritika te ideje nikada nije nedostajalo. Posebno su ojačale nakon Velike recesije iz 2008.

Uz katastrofična predviđanja, potaknuta slučajem Grčke, Recesija je u prvi plan izbacila razlike između malih država koje koriste euro i velikih, poglavito Njemačke, koje imaju najvećeg utjecaja na monetarnu politiku Europske središnje banke. Tijekom krize ponovo je zaživjela i ideja o tzv. Europi u dvije ili više „brzina“ koja podrazumijeva različite razine integracije za pojedine članice.

Zajednička valuta, uz tzv. Schengenski sporazum, predstavlja najvišu dosad postignutu razinu integracije članica Unije. HNB i Vlada RH su prije nešto manje od godinu dana objavile i službenu Strategiju za uvođenje eura kao službene valute u Hrvatskoj koja sadrži analizu glavnih koristi i troškova uvođenja eura. Prva rečenica eksplicitno tvrdi: „koristi uvođenja eura u Hrvatsku veće su od troškova“ i nastavlja da su koristi „trajne i relativno visoke“, a troškovi „uglavnom jednokratni i niski“. Kao najveća korist navodi se „uklanjanje valutnog rizika“. Više od 90% od barem 500 milijardi kuna hrvatskog duga u stranoj valuti je ili u euru ili vezano uz euro, te da će zbog takve visoke eurizacije koristi od prelaska na euro u Hrvatskoj biti veće nego u drugim članicama.

U HNB-u navode da će doći do smanjenja rizika bankovne i platnobilančne krize, kao i do potpunog uklanjanja rizika valutne krize, da će se smanjiti kamatne stope što bi trebalo „povoljno utjecati na uvjete zaduživanja svih domaćih sektora“, te da će uvođenje eura pozitivno utjecati i na investicije. Kao dodatne koristi navode i ukidanje mjenjačkih troškova te znatno smanjenje naknada za prekogranična eurska plaćanja. Uz iznimku uklanjanja valutnog rizika važnost svih efekata uvođenja eura (i pozitivnih i negativnih) u analizi se proglašava „srednjom“ ili „malom“.

HNB u obrazloženju Strategije ostavlja prostora neizvjesnoj budućnosti. Dok tvrdi da su koristi veće od troškova, priznaje ipak i  da je „neke učinke teško kvantificirati jer ovise o budućim ekonomskim kretanjima“. Tvrde i da „gubitak mogućnosti samostalnog vođenja monetarne i tečajne politike ne čini znatan trošak“ jer očekuju da će ECB voditi „primjerenu“ zajedničku monetarnu politiku

U tome se ističe procjena da je gubitak samostalne montearne politike od „male“ važnosti, a HNB to objašnjava činjenicom da je zbog hrvatske situacije (visoka eurizacija) prostor za samostalnu monetarnu politiku ionako malen. U Strategiji se navodi i da je gubitak samostalne monetarne politike „trajni“ učinak uvođenja eura. Iskustva iz proteklih dvadeset godina otkad postoji euro ukazuju da je upitno koliko je važnost gubitka samostalne monetarne politike stvarno malena.

Čak i HNB u obrazloženju Strategije na više mjesta ostavlja prostora neizvjesnoj budućnosti. Dok u pojedinim trenucima tvrdi da su koristi veće od troškova, u drugima ipak priznaje da je „neke učinke teško kvantificirati jer oni ovise o budućim ekonomskim kretanjima“. Tvrde i da „gubitak mogućnosti samostalnog vođenja monetarne i tečajne politike ne čini znatan trošak“ jer očekuju da će ECB voditi „primjerenu“ zajedničku monetarnu politiku a to bi Hrvatskoj trebalo odgovarati jer je njen poslovni ciklus ionako usklađen s poslovnim ciklusom eurozone. Uz sve to, strategija navodi da će breme vođenja ekonomske politike nakon uvođenja eura pasti najvećim dijelom na „primjerenu“ fiskalnu politiku.

Kontrast između kratkoročnih i dugoročnih efekata upravo je vidljiv u posljednjih nekoliko godina. HNB tu razliku čak i ističe napomenom da iako su rani empirijski radovi „govorili o relativno velikom učinku uvođenja eura na trgovinu, u radovima koji zasebno promatraju kretanje globalne trgovine i/ili trgovinskih integracija od uvođenja eura procijenjeni su učinci zamjetno ublaženi“. U nastavku članka donosimo pregled radova o očekivanjima i učincima uvođenja eura.

Neka najranija istraživanja koja su se bazirala na brojkama otprije 2002. godine (kad je euro uveden u gotovinski promet) predviđala su rast trgovine među članicama eurozone od 5 do 15 posto. No, analize provedene u međuvremenu su uglavnom složne da su te brojke pretjerane i da je utjecaj eura na rast trgovine bi puno niži.

Robert Zymek i Alina Mika, tada oboje sa Sveučilišta u Edinburghu, u analizi objavljenoj u travnju 2016. navode da su „koristeći podatke o bilateralnoj trgovini među 153 države u razdoblju od 1992. i 2013. ponovo procijenili efekt eura na države koje su ga rano i one koje su ga uvele kasnije. Zaključili smo da ne postoji statistički značajna korist od članstva u eurozoni na bilateralnu trgovinu za bilo koju grupu.“

Efekt eura na trgovinu nije značajan. Jedan od razloga za to je to što je uvođenje eura jedna od posljednjih faza u dugotrajnom procesu europske integracije i zbog toga ne može radikalno utjecati na volumen trgovine među državama. Dakle, efekt se postiže u pripremnom razdoblju za pristupanje eurozoni.

U analizi objavljenoj još 2010. Aleksander Aristovnik i Matevž Meze, obojica sa Sveučilišta u Ljubljani, ispituju utjecaj eura na trgovinu na primjeru Slovenije i to u razdoblju stvaranja eurozone (1999. godina), dakle prije nego što je Slovenija pristupila zajedničkoj valuti. Navode da stvaranje eurozone nije imalo nikakve dugotrajnije posljedice na trgovinu Slovenije s eurozonom. Temeljem dotad dostupnih podataka predviđali su i što se može očekivati od pristupanja eurozoni i zaključili da „Slovenija (i vjerojatno druge potencijalne članice monetarne unije) od uvođenja eura mogu primarno očekivati rast uvoza iz eurozone i samo minimalan rast izvoza“. Autori su u svojem radu podsjetili da „prema prijašnjim istraživanjima, efekt eura (na trgovinu, op.) nije značajan. Jedan od razloga za to je to što je uvođenje eura jedna od posljednjih faza u dugotrajnom procesu europske integracije i zbog toga ne može radikalno utjecati na volumen trgovine među državama“. Dakle, efekt se postiže u pripremnom razdoblju za pristupanje eurozoni.

Utjecajem eura na trgovinu posebno se pozabavio Richard Baldwin, dugogodišnji profesor međunarodne ekonomije na Postdiplomskom institutu u Ženevi. Baldwin se bavi trgovinom u prvim članicama eurozone i koristi podatke u razdoblju do 2006., no napominje da je do rezultata došao „nakon velikog truda da odvoji utjecaj eura od utjecaja drugih pro-integracijskih politika“ koje su se također primjenjivale u tom razdoblju. Taj trud, dodaje Baldwin, smanjio je konačnu brojku „ali je potrebno da se bude apsolutno siguran da je euro bio taj koji je izazvao efekt“. S tom napomenom zaključuje da je ukupni pozivitan utjecaj eura na trgovinu bio „u rasponu od oko dva posto“.

Baldwin je izdvojio dva glavna kanala kroz koja euro utječe na trgovinu. Prvi su kanal relativne cijene gdje izdvaja ulogu eura kao faktora koji utječe na konkurentnost kroz pad cijene među raznim izvoznicima i to kako za one iz eurozone tako i za one izvan nje. Baldwin ističe da „smanjenje troškova bilateralne trgovine među državama eurozone (niži troškovi transakcija, osiguranja i sl.) nisu imali značajnog utjecaja na relativne cijene robe.“ Drugi glavni kanal kroz koji je euro pozitivno djelovao na trgovinu je pojava trgovine novom robom. „Osnovna ideja je da je euro potaknuo kompanije da u eurozonu počnu izvoziti širu ponudu svojih proizvoda”, objašnjava Baldwin.

Do sličnih rezultata došlo je i četvero autora u istraživanju objavljenom u ožujku 2015. Vanessa Gunnella, Camilla Mastromarco, Laura Serlenga i Yongcheol Shin su svoju analizu posvetili posljedicama koje euro ima na trgovinu unutar EU. Nakon razmatranja podataka za razdoblje od 1960. do 2008. za 91 par zemalja među 14 članica Unije zaključuju da „utjecaj eura na trgovinu iznosi 3-4%, mnogo manje nego što su pokazivala prethodna istraživanja“. U analizi se dodaje da će države koje razmatraju uvođenje eura „imati koristi od aktualnih procesa integracije, ali bi se trebale čuvati od obećanja znatnog povećanja trgovine unutar EU“.

Trojica autora sa Sveučilišta u Varšavi, Andrzej Cieślik, Jan Jakub Michałek i Jerzy Mycielski, su se analizom efekata koje euro ima na trgovinu država srednje i istočne Europe bavili u dva navrata. Prvo su procjenjivali efekte temeljem podataka iz razdoblja 1993. – 2007. da bi nešto kasnije, u radu objavljenom 2014. svoju analizu proširili na razdoblje od 1990. do 2010. godine. Rezultati njihovog istraživanja pokazuju da „eliminacija volatilnosti tečaja rezultira u rastu trgovine za nove članice, ali pristupanje eurozoni nije imalo pozitivne efekte na volumen izvoza analiziranih država“. Među zaključcima autori su se osvrnuli i na krizu 2008. i 2009. napomenuvši da su „nove države članice koje nisu pristupile eurozoni ili nisu vezale svoje valute uz euro iskusile deprecijaciju svojih valuta u odnosu na euro kao reakciju na negativan trend poslovnog ciklusa u 2008.-2009. To je privremeno snizilo njihove relativne cijene i poboljšalo trgovinsku bilancu tih država na kratki rok. Zbog toga su nove članice EU s fleksibilnim tečajem bile u relativno boljoj poziciji.“

Kakva bi bila razina BDP-a da nije bilo monetarne unije? Države srednje Europe – Njemačka, Nizozemska i Austrija – nisu iskusile ni rast ni pad zbog uvođenja eura. Irska, Španjolska i Grčka su zabilježile pozitivne i značajne skokove, dok su Italija, Belgija i Portugal brzo zaostale u odnosu na predviđanja (Fernandez, Perea). Pozitivan efekt na rast je znatno viši u manje razvijenim državama i gotovo u potpunosti nestaje s razvojem (Coricelli, Brezigar Masten i Masten)

Osim procjena utjecaja eura na trgovinu znanstvenici i istraživači su ispitivali kakve posljedice jedinstvena valuta ima na gospodarski rast. Maurizio Conti sa Sveučilišta u Ženevi objavio je prije četiri i pol godine analizu kojom ispituje efekte uvođenja eura na razinu BDP-a po stanovniku kroz uzorak sedamnaest europskih država u razdoblju od 1990. – 2010. „Rezultati pokazuju da je uvođenje eura moglo imati pozitivan efekt na razinu BDP-a po stanovniku u razini od 3-4%. Uz to, postoje dokazi da, je utjecaj nove valute bio slabiji u državama koje su u trenutku uvođenja eura imale visoki omjer duga prema BDP-u“, stoji u istraživanju.

Cristina Fernández i Pilar García Perea, obje iz španjolske središnje banke, su 2015. objavile analizu u kojoj se pitaju „kakva bi bila razina BDP-a po stanovniku u eurozoni da nije bilo monetarne unije?“ Autorice navode da „euro nije donio očekivani skok na permanentnu višu razinu rasta“. Objašnjavaju da je „u ranim godinama monetarne unije, ukupni BDP po stanovniku u eurozoni porastao blago iznad razine koju su predviđali; no od sredine dvijetisućitih ta je razlika u potpunosti nestala. Države srednje Europe – Njemačka, Nizozemska i Austrija – nisu iskusile niti rast niti pad zbog uvođenja eura. Irska, Španjolska i Grčka su zabilježile pozitivne i značajne skokove, no samo tijekom godina rasta koje su pratile uvođenje eura, dok su Italija, Belgija i Portugal brzo zaostale po ostvarenom BDP-u po stanovniku u odnosu na predviđanja“.

Analizu potencijalnih posljedica širenja eurozone na rast novih članica kroz jačanje financijske integracije i razvoj nacionalnih financijskih tržišta napravili su Fabrizio Coricelli, Arjana Brezigar Masten i Igor Masten. Njihovi rezultati potvrđuju „pozitivne efekte na rast i kroz razvoj nacionalnih financijskih tržišta i kroz financijsku integraciju“, no efekti su „vrlo nelinearni“. Pozitivan efekt na rast je znatno viši u manje razvijenim, odnosno tranzicijskim, državama i on gotovo u potpunosti nestaje s višom razinom razvoja. „Dodatno, financijska integracija možda sama za sebe i nema pozitivan efekt na rast“, ističu autori nego taj efekt „najviše ovisi o razvoju nacionalnih financijskih tržišta, makroekonomskoj stabilnosti i kvaliteti institucija“. Pozitivan efekt financijske integracije tako je vidljiv samo kod razvijenijih država. Generalno gledajući, pak, proces uvođenja eura bi mogao stvarno imati pozitivne efekte na rast novih članica jer osigurava višu razinu makroekonomske stabilnosti i bolje institucije, opisuju autori.

Prije dvije i pol godine Branislav Žúdel i Libor Melioris iz Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) procijenil su i makroekonomske posljedice uvođenja eura u Slovačku. Koristeći podatke nakon 2006. (Slovačka je euro uvela 2009.) zaključuju da je „uvođenje eura u Slovačku do 2011. povećalo realni BDP-a po stanovniku u toj državi za otprilike 10%“. Dvije trećine tog rasta ostvarene su već do 2008. čime se „naglašava snažan efekt iščekivanja“, a ostatak u razdoblju do 2011. Autori u svojoj analizi napominju i da je „Slovačka zadržala plivajući tečaj tijekom recesije 2009. godine, ekonomija bi privremeno bila bolja za otprilike 2%“.

Petros Ioannatos sa Sveučilišta Kettering u američkoj državi Michigan u svojem prošlogodišnjem radu pokušava dati odgovor na pitanje „je li euro pojačao rast eurozone?“ Autor zaključuje da „ne postoje znatniji efekti rasta u eurozoni koji bi proizašli iz uvođenja eura“. Do rezultata Ioannatos dolazi usporedbom s ekonomijama izvan eurozone i kaže da se „stopa rasta eurozone ne razlikuje od stopa rasta Velike Britanije, Švedske i Danske“, država koje su strateški odlučile ne koristiti euro, nego nastaviti koristiti vlastite valute. Razlika nije uočena niti u usporedbi s Norveškom ili SAD-om, a stopa rasta eurozone je „bitno niža od stopa Švicarske, Kanade i Australije, ali viša od rasta Japana“, zbog čega autor u konačnici drži da „se može zaključiti da ne postoje sistemski efekti rasta u eurozoni koji bi proizašli iz uvođenja eura“.

Dio stručnjaka pozabavio se i nekim pojedinačnim, a ne makroekonomskim, posljedicama koje uvođenje eura ima na pojedine države. Rumunjski ekonomist Nicolae Marinescu je ispitao koje efekte uvođenje eura ima na kompanije u istočnoj Europi. On kaže da za te kompanije ulazak u eurozonu može imati pozitivne i negativne efekte „ovisno o situaciji u pojedinačnoj kompaniji“. Kao neke od posljedica Marinescu navodi: jaču konkurenciju zbog veće tranparentnosti cijena, prilike za širenje na nova tržišta, ali i opasnost od gubitka postojećih klijenata pod prijetnjom nemogućnosti širenja kapaciteta.

Ne postoji puno dokaza da „euro sam po sebi ima primjetan efekt na odluke europskih kompanija da počnu izvoziti“. Vrlo mali postotak europskih kompanija koje izvoze ukazuje na to da se većina tvrtki, posebno manjih, odlučuje fokusirati samo na vlastita domaća tržišta i da „jedinstveno tržište možda ne funkcionira optimalno“

Slično pitanje obradili su i Lionel Fontagné, Thierry Mayer i Gianmarco Ottaviano iz briselske analitičke tvrtke Bruegel. U skladu s već primijećenim efektom da „jedinstvena valuta utječe i na raznovrsnost proizvoda i izvozne cijene, dodatne mikroekonomske koristi eura su se iskazale više kroz konvergenciju cijena nego kroz širenje palete proizvoda“. Autori dodaju i da ne postoji puno dokaza da „euro sam po sebi ima primjetan efekt na odluke europskih kompanija da počnu izvoziti“. Vrlo mali postotak europskih kompanija koje izvoze ukazuje na to da se većina tvrtki, posebno manjih, odlučuje fokusirati samo na vlastita domaća tržišta i da „jedinstveno tržište možda ne funkcionira optimalno“, stoji u istraživanju. Autori su se osvrnuli i na efekte eura na trgovinu procjenjujući pozitivan utjecaj na trgovinu unutar eurozone na „ispod pet posto“, što je „relativno umjereni rezultat u odnosu na inicijalna očekivanja“.

U članku iz 2016. dvojica autora s američkih sveučilišta, William Miles i Chu-Ping C. Vijverberg, ispituju je li euro smanjio ili povećao usklađenost poslovnog ciklusa za države eurozone. Autori podsjećaju da su u prvim godinama eura neke ‘periferne’ države poput Irske i Španjolske ostvarivale snažan rast, koje je pratilo i napuhavanje cijena imovine zbog čega bi im u razdoblju od 1999. do 2006. možda odgovarala restriktivnija monetarna politika. S druge strane Francuska i Njemačka, bogatije države ‘centra’, su tada bilježile slabiji rast i njima je odgovarala labavija monetarna politika i niže kamatne stope koje je tada diktirala Europska središnja banka. U nešto bližoj prošlosti, kad su se mnoge države periferije našle u problemima s poticanjem rasta i smanjenjem nezaposlenosti, odnosno u situaciji kad bi im odgovarala ekspanzivna monetarna politika, ECB je odbijala olabaviti svoju monetarnu politiku barem do preokreta 2012. godine.

Autori primjećuju da se efekti ulaska u eurozonu iskazuju u pojačanoj trgovini zbog čega nagađaju da bi trebalo bi doći i do sinhronizacije poslovnih ciklusa pa bi čak i države koje se prije priključenja monetarnoj uniji nisu činile kao podobni kandidati, u konačnici postale prilagođene. Podsjećaju da je debata oko pripremljenosti određene države za ulazak u eurozonu podijeljena između onih koji vjeruju da bi potencijalni članovi trebali ispuniti određeni broj kriterija prije priključenja, i onih koji vjeruju da će sam čin priključenja stvoriti uvjete nužne da bi koristi od jedinstvene valute bile veće od troškova.

Rezultat studije ide u smjeru prvog mišljenja, odnosno onog da bi potencijalne članice eurozone trebale ispuniti određene kriterije prije priključenja. Među obrađenim primjerima, autori navode da je u dva slučaja uvođenje eura značilo smanjenje usklađenosti poslovnog ciklusa sa centrom. Istovremeno, od tri promatrane države koje nemaju euro, dvije nisu iskusile nikakav manjak usklađenosti usprkos tome što su zadržale vlastite valute, a jedna je čak poboljšala usklađenost otkad je stvoren euro usprkos tome što nije pristupila monetarnoj uniji. Samo u jednom slučaju – nizozemskom – je zabilježeno jačanje usklađenosti poslovnog ciklusa nakon pristupanja monetarnoj uniji.

U prvim su godinama eura neke ‘periferne’ države poput Irske i Španjolske ostvarivale snažan rast, koje je pratilo i napuhavanje cijena imovine zbog čega bi im u razdoblju od 1999. do 2006. možda odgovarala restriktivnija monetarna politika. S druge strane Francuska i Njemačka, bogatije države ‘centra’, tada su bilježile slabiji rast i njima je odgovarala labavija monetarna politika i niže kamatne stope koje je tada diktirala Europska središnja banka

Kako su Irska, Grčka i Portugal nakon uvođenja eura iskusili smanjenje usklađenosti poslovnog ciklusa s ostatkom eurozone, a Nizozemska je zabilježila jačanje, pitanje je očito koliko je koja zemlja već spremna pristupiti monetarnoj uniji. Ako je država spremna, kao što je to bio slučaj Nizozemske, sinkronizacija se poboljšava. Ako država nije spremna, što je puno češće, pristupanje uniji dovodi čak i do smanjenja integracije.

Autori zaključuju da bez obzira na koristi koje donosi jedinstvena valuta, ulazak u monetarnu uniju vjerojatno neće povećati, a mogao bi smanjiti poklapanje cikličnosti za one države koje nisu već uvelike integrirane. Korist od jedinstvene monetarne politike za zrele članice eurozone te za male ekonomije je zbog toga „pod velikim upitnikom“.

Svojevrsni sukus različitih mišljenja daje Tibor Palankai s budimpeštanskog Sveučilišta Corvinus u svojem radu iz 2015. Palankai prvo podsjeća na činjenicu da bi uvođenje eura propalo u mnogim članicama EU da se o tome odlučivalo na referendumima. „Analize troškova i koristi koje donosi euro su pokazale kontradiktorne rezultate, one ne daju jasne i jake argumente bilo za ili protiv u diskusiji oko uvođenja jedinstvene valute,“ objašnjava Palankai i dodaje da ti argumenti „nisu definitivno dovoljno jaki da bi utjecali na stavove bilo političara, bilo javnosti u bilo kojem smjeru“.

On navodi da bi po pitanju nastavka širenja eurozone prvo trebalo adresirati i riješiti dva problema „kako bi se postigla značajna promjena stavova i politika“. Kriza eura „je proizašla iz globalne financijske krize“, tumači Palankai. „Nitko ne može dokazati da bi euro sam bio krivac za svoju krizu. No, slabosti u postavkama eura su dovele do pogoršanja posljedica koje su bile dovoljno snažne da se u pitanje postavi i samo postojanje sustava. Euro nije bio niti sklonište ni katastrofa. Bilo je i dobrih i loših rezultata i u eurozoni i izvan nje. U velikoj mjeri, države su samostalno bile odgovorne za posljedice“, drži Palankai.

Dodaje da ono što je potrebno nije bilo samo rješenje grčke krize, pa i krize eura jer je teško očekivati da će nove države prihvatiti euro prije nego što se greške u njegovim postavkama isprave. „Ako unija ima perspektivu i želju uključiti sve svoje članice u projekt monetarne unije, na ta pitanja treba odgovoriti. Reforme bi trebale značiti širenje integracijskih kapaciteta eurozone koji odgovaraju interesima srednjeeuropskih kandidata i ispunjavanje njihovih očekivanja kako bi se stvorila potrebna javna podrška za euro u tim državama.“

Slično je mišljenje još dvije godine prije Palankaija imalo dvoje stručnjaka s Instituta za ekonomska istraživanja Halle u Njemačkoj. Hubert Gabrisch i Martina Kämpfe su tada napisali da su prijašnje strategije uvođenja eura došle pod pitanje jer su posljedice globalne financijske krize razotkrile „novu prijetnju stvarnim ciljevima konvergencije, odnosno znatnu ranjivost kod prenošenja financijske nestabilnosti na realnu ekonomiju“. Postojanje tih ekstremnih rizika za stvarnu konvergenciju znači i potrebu za nove strategije uvođenja eura koje „ne uključuju određivanje datuma za prihvaćanje valute i koje dozvoljavaju fleksibilnije i protuciklične monetarne, fiskalne i politike plaća“.

Sredinom prošlog desetljeća i u Češkoj i Bugarskoj i Poljskoj, pa tako i u Hrvatskoj većine građana su mislile da je euro dobra ideja (u Bugarskoj je podrška dosezala čak 74%). S vremenom je podrška pala na današnju razinu. Nove članice EU koje su prije izražavale skepsu, poput baltičkih država, uglavnom karakterizira solidan skok podrške euru neposredno prije ili nakon što su uvele euro

Osim stručnih članaka o efektima eura, jedan nešto manje sofisticirani, ali jako interesantan pokazatelj je anketa Eurobarometra koja se provodi polugodišnje i pokazuje udio stanovništva koje podržava euro u svakoj pojedinoj članici EU. Generalni zaključak koji se može donijeti iz tih podataka je da su stanovnici država koje imaju euro zadovoljni što ga imaju, a stanovnici onih koje ga nemaju zadovoljni time što ga nemaju.

Prema posljednjim podacima, iz studenog lani, više od četiri petine građana Njemačke, Latvije, Finske, Belgije, Irske, Estonije, Luksemburga i Slovenije izražava podršku euru. S druge strane se pak nalaze Češka, Velika Britanija, Švedska, Danska, Bugarska, Poljska i Hrvatska gdje je podrška euru manja od 40%, s time da u Češkoj iznosi tek 21%. Po ovom kriteriju izdvajaju se tek Rumunjska i Mađarska jer one ne koriste euro, ali je podrška zajedničkoj valuti kod njih nešto viša od polovične (redom 55% i 53%) mada je u posljednjih četrnaest godina za koje postoje podaci skliznula za deset postotaka u Mađarskoj, i za čak dvadeset u Rumunjskoj.

Slične padove od dvadeset pa čak i trideset postotaka zapravo bilježe sve nove članice EU koje danas ne koriste euro. Sredinom prošlog desetljeća i u Češkoj i Bugarskoj i Poljskoj, pa tako i u Hrvatskoj većine građana su mislile da je euro dobra ideja (u Bugarskoj je podrška dosezala čak 74%). S vremenom je podrška pala na današnju razinu. Nove članice EU koje su prije izražavale skepsu, poput baltičkih država, uglavnom karakterizira solidan skok podrške euru neposredno prije ili nakon što su uvele euro.

Velike ekonomije su također interesantna priča. Francuska i Njemačka su, primjerice, s vremenom zavoljele euro, dok je Italiji sve mrskiji. U travnju 2001., dakle prije uvođenja eura u gotovinski promet, podrška toj valuti u Francuskoj i Njemačkoj je bila polovična, redom 49% i 53%. Danas čak 81% Nijemaca misli da je euro dobra ideja, a pridružuje im se 72% Francuza. Italija je, nasuprot tome, bila prilično entuzijastična jer je početkom 2001. čak 83% građana izražavalo podršku euru. Danas to čini 63% njih, a bilo je razdoblja kad se taj udio približavao i razini od 50 posto.

Potrebno je, svakako, izdvojiti i slučaj Grčke gdje je podrška euru bila solidna od početka do sredine prošlog desetljeća. U anketi iz svibnja 2005. ona pada ispod 50 posto i oko te brojke se vrti sve do listopada 2008. kad, začuđujuće, raste natrag na 58%. Posebno je interesantno da podaci pokazuju da čak niti u najtežim trenucima Grčke krize podrška euru nije padala ispod 60%, a danas euro dobrom idejom smatra oko dvije trećine Grka.

Jasno je iz ovog kratkog pregleda da lakog odgovora na pitanje uvođenja eura i posljedica koje bi to moglo imati za domaću ekonomiju nema. Uvođenje eura može imati i štete i koristi, jednako kao što to može imati svako uvođenje valute. Možda je upravo kuna relativno dobar primjer jer je s njenim uvođenjem umjesto dinara nestao barem dio psihološke povezanosti s valutom koju se smatralo bezvrijednom i podložnom inflatornim pritiscima. Šalju li oni koji sada zagovaraju neupitnu zamjenu kune eurom sličnu poruku?