Američka noć. Periodično ponavljanje nasilnih nemira i pobuna u Sjedinjenim Državama

Zar bi američkim neprijateljima bilo nešto ljepše nego vidjeti da se trg ispred Barclays Centra pretvori u američki Tian An Men, pita se u završnoj rečenici svojeg izviješća o nemirima u Americi Ivo Škorić.

• Naslovna fotografija Bijele kuće s ugašenim svjetlima postala je viralna kad su je u vrijeme prosvjeda na mrežama podijelili mnoštvo istaknutih pripadnika Demokratske stranke, među ostalim Hilary Clinton, Bill Pascrelli i bivši strateg predsjednika Baracka Obame David Axelrod, a zatim i  drugi. Dobro im je poslužila kao ilustracija političke krize, iako informacije da je riječ o snimci Bijele kuće u trenutku kad  se Donald Trump s obitelji spustio u bunker nije točna – ova je fotografija stara pet godina, pišu Yahoo news, premda izgleda korektno prikazuje atmosferu.

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Emmet Till, Rodney King, Michael Brown, Freddie Gray, Philando Castile, Alton Sterling, Sandra Bland, Laquan McDonald, Tamir Rice, Eric Garner, Breonna Taylor, Ahmaud Arbery, Rekia Boyd, Walter Scott, George Floyd – neke su od poznatih žrtava američkog rasizma u posljednjih pedesetak godina.

Iz današnje perspektive izgleda upravo nevjerovatno da smo još pred dva, tri tjedna brinuli o tome koliko će ljudi umrijeti od covid-19 virusa i je li nam pametno izaći medju ljude, trebamo li za svaki slučaj uzeti masku, ipak, neka nam je pri ruci, jer u nekim dućanima viču ako je nemamo, u drugim nas pak neće uslužiti ako je nosimo. Brinuli smo kad će se otvoriti restorani i frizeraji, kad ćemo ponovno moći putovati avionom i ići u teretanu. Pratili smo na vijestima kako propadaju dijelovi ekonomije, kao avioprijevoznici (American Airlines, United Airlines, Southwest Airlies, Delta Air Lines) i maloprodajni lanci odjeće (JC Crew, Nieman Marcus, Brooks Brothers). Gledali smo sa strepnjom kako gnjevni bijelci pod teškim naoružanjem i bez otpora organa reda okupiraju skupštine država zahtjevajući da se epidemiološke restrikcije uklone, a da u isto vrijeme policija prebija mladu crnu ženu na stepenicama podzemne željeznice u Brooklynu pred očima njenog petogodišnjeg djeteta jer je spustila masku ispod brade dok razgovara preko mobilnog. Slušali smo kako su najbogatiji postali još bogatiji za 282 milijarde dolara, dok se broj nezaposlenih u medjuvremenu popeo na 41 milijun.

Pred kraj prošlog mjeseca u više od polovice američkih država, kako je broj novozaraženih počeo opadati, restriktivne mjere su postepeno uklanjane, i ljudi su polako izmilili na ulice. Burza se potpuno oporavila, dapače, raste ko blesava, kako su milijuni običnih ljudi svojim stimulusom kupili jeftinije dionice dok je sve drugo bilo zatvoreno, što će sigurno jednom završiti tragično, baš kao mjehur nekretnina 2008.

I začas je sve bilo po starom: teror nad obojenim manjinama se nesmetano nastavio. Dok prije 8 dana kap nije prelila čašu, videom ubojstva uhapšenog Georgea Floyda na ulici u Minneapolisu. George Floyd, 46 godina, dva i kusur metra visok, atletski gradjen, crni muškarac, koji je izgubio posao zaštitara u lokalnom noćnom klubu zbog pandemije, pokušao je krivotvorenom novčanicom od $20 kupiti cigarete u dućanu u vlasništvu palestinskih imigranata u okrugu koji zastupa Ilhan Omar, u jednom od najprogresivnijih, najdemokratskijih gradova u Americi, s velikim brojem imigranata iz Laosa, Somalije i Bosne. Prodavačica je uočila da je novčanica krivotvorena i pozvala je policiju. Floyda, iako je bio u zatvoru nekoliko godina zbog provale u Texasu, ljudi opisuju kao mirnog i nenasilnog diva, koji pomaže rodbini i pjeva gospel u crkvi. Policija je došla s dva automobila i uhapsila Floyda, stavivši mu lisice na ruke. Tada se tek pojavljuje treći policijski auto i Derek Chauvin, daleki rodjak čovjeka koji nam je poklonio rijec “šovinizam”. Chauvin je u 19 godina službe nagomilao 17 prigovora za brutalnost, 3 uhapšenika je ranio vatrenim oružjem, jednog smrtno. No, nikada za to nije odgovarao. Činjenica, da nije nikada osudjen, niti dok je državna tužiteljica Minesote bila Amy Klobuchar, pokopala je njene podpredsjedničke šanse, iako ona sada tvrdi da nije odbila podići optužbu, nego da porota nije donijela presudu.

Floyd, ne mogu disati, na Berlinskom zidu

Dvije minute nakon pojave Chauvina na mjestu dogadjaja, Floyd je na zemlji, pored policijskog vozila, prignječen koljenima troje policajaca, i dugih 5 minuta tugaljivo zapomaže i jadikuje: “ne mogu disati”, “boli me”, “ubijate me”, “mama!”. Promatrači upozoravaju Chauvina, koji kleči na Floydovom vratu, da je Floyd možda zaista loše, no on se na ništa ne obazire. Vidimo na videu kako Floydu počinje teći krv iz nosa, ustiju i očiju. Prestaje kukati. Chauvin nastavlja klečati na njegovom vratu sve dok se kola hitne pomoći ne pojave, gotovo punih 9 minuta, iako je svima, koji gledamo video, jasno da je Floyd već neko vrijeme u nesvjesti, ili, ne daj bože, mrtav. Golemo mlohavo Floydovo tijelo je tada prebačeno na nosiljku i navrat nanos ukrcano u kola hitne pomoći. U bolnici je odmah proglašen mrtvim. Autopsija je kasnije ustanovila da je uzrok smrti gušenje, najvjerojatnije prekidom dovoda krvi u glavu, prignječivanjem krvnih žila u vratu. Iako Chauvin ubija vezanog Floyda praktički pred očima cijelog svijeta, on i još tri policajca bivaju prvo tek suspendirani uz plaću: iz slučaja u slučaj policija ne disciplinira svoje nasilnike, iako takav postupak onda neminovno i opetovano rezultira prosvjedima i uličnim neredima. Bilo je jasno svakome tko je vidio video i tko je sposoban nešto naučiti iz povijesti i prethodnih nereda izazvanih izbjegavanjem da se kazni policajce za brutalnost (Emmet Till, Rodney King, Freddie Gray, Philando Castile, Alton Sterling, Sandra Bland…), da ulica neće prihvatiti da se Chauvina ne strpa u zatvor.

Druga dva nedavna slična slučaja su ulični bijes još umnogostručili. U ožujku je policija u Louisville, KY ubila 26 godišnju crnkinju, medicinsku sestru, Breonnu Taylor, upavši joj u kuću dok je spavala, zato jer su sumnjali da je njen bivši dečko, uhapšen zbog prodaje droge, koristio njenu kuću kao skladište, što se ustanovilo pogrešnim, no ona je svejedno mrtva. Iza nje nije ostao video da odmah zapali emocije. U veljači je tim otac-sin bijelci u Južnoj Georgiji odlučio automobilom sustići Ahmauda Arberya, 25 godišnjeg crnca, kojeg su vidjeli da trči kroz njihovo susjedstvo: pokupili su puške i krenuli za njim; kad su ga stigli, ubili su ga u stilu južnjačkog lyncha od pred sto i više godina. Nisu uhapšeni. Prihvaćena je njihova obrana da su za svoje živote strahovali od nenaoružanog mladića kojeg su krenuli goniti jer su sumnjali da je došao pljačkati u njihovu četvrt. Otac je bivši lokalni policajac. I tek kad se video njihovog zlodjela pojavio tri mjeseca kasnije, prouzročivši oprobrium, stavljeni su u zatvor. Već je video Arberyevog ubojstva zakuhao raspoloženje manjina do usijanja. Video Floydovog ubojstva tek 2 tjedna nakon i ponovljena greška da ne hapse, doveli su do situacije u kojoj smo danas, tako da više uopće ne marimo za virus, za maske, i da li će nam bake i djedovi crknut u staračkim domovima ili ne. Jer što će nam život ako živimo u nepravdi, neslobodi i bijedi?

Los Angeles 1992. (foto sa stranice Past Daily)

U posljednjih sedam dana nemiri su se proširili u 250 gradova u Americi. Toliko ljudi nije bilo na ulicama od 1968. Ovakvi neredi su nažalost uobičajeni, svake 2-3 godine, ali lokalizirani – tamo gdje se policijski zločin počinio, tamo su nemiri. Rijetko, kao u slučaju Rodney King (Los Angeles, CA, 1992.) i Michael Brown (Ferguson, MO, 2014.) nemiri su po cijeloj Americi. Ovo je, medjutim, prvi puta da se protestira svuda – prosvjedi protiv rasističkog američkog policijskog nasilja postali su globalni – London, Pariz, Berlin, Toronto, Sidney, Auckland, Lagos, Beirut, Chile, Adis Abeba, globalna katarza, baš poput šezdesetih. Milijuni nezaposlenih i srednje škole, već treći mjesec zatvorene skoro u cijelom svijetu zbog pandemije, proizvode velik broj mladih ljudi koji ne spavaju noću ako uopće više i spavaju. To svakako objašnjava masovnost prosvjeda. Dosta smo više svi sjedili doma. A za dva tri tjedna ćemo vidjeti da li će bolnice zatrpati novi val zaraženih. Postoji i kvalitativna razlika. Osim po masovnosti i globalnosti sličnost sa šezdesetima je i po većoj količini nasilja nego na što smo navikli u našoj, u zadnjih četrdeset godina ne pretjerano revolucionarnoj, zemlji.

SAD-u domaće nasilje nikako nije strano: Chicago Race Riots 1919. i Harlan County War 1931. su bili krvaviji od ovoga što se sada dešava. Ali zapaljena policijska vozila danas obično vidimo jedino na televiziji, u Francuskoj, recimo. Amerikanci se već dugo nisu ovako iživjeli na ulici. Obično, nakon jednog takvog incidenta, gdje policija nekog njihovog ovako sadistički bešćutno ubije, mladi crnci zapale svoju četvrt i demoliraju male lokalne dućane, čiji vlasnici, često imigranti, bankrotiraju (Koreanci u Los Angelesu, tokom Rodney King slučaja, Bosanci u St Louisu, tokom Michael Browna), i nikome više nikada ne padne na pamet otvoriti dućan u njihovoj četvrti. Ovaj puta je zapaljena policijska postaja u Minneapolisu, gdje je Chauvin radio. I prosvjednici su je okružili dok nije izgorjela do temelja. I dan nakon toga Chauvin jeste uhapšen. Lekcija koju tako učimo je da policija neće svoga uhapsiti dok je se ne preplaši i fizički ne ugrozi. Ovaj puta dokona, bijesna mladež, osokoljena osvetničkom pravdom za Floyda, i za Arberya, no uglavnom svih rasnih i etničkih grupa, i svih političkih uvjerenja, od Anti-Fa do Proud Boysa i bijelih supremacista, koji su što do prekjučer protestirali epidemiološke restrikcije, tko god već ima malo muda, obilazi na biciklima i skatebordima skupe, bogate četvrti, pljačka dućane velikih lanaca kao Target i razbija izloge Cartiera, Guccia, Prade i Bergdorf Goodmana.

Pobune u Chicagu 1919. i u Kentackyju 1931, bile su krvavije nego trenutačna, dosad

Kod mene u Vermontu je mirno. Mirni prosvjedi. Jedino se pojavio jedan grafit “oink, oink” (glasanje svinje) na fasadi policijske postaje u Burlingtonu. Vermontska policija je osudila policiju Minneapolisa. No, Los Angeles, Atlanta, New York, Seattle, Washington DC i većina drugih većih američkih gradova se već sedmu noć suočavaju sa sve agresivnijim i nasilnijim ponašanjem prosvjednika, ulice su pune razbijenog stakla, i izgorijelih policijskih vozila. Finiji svijet se boji izaći van kad padne mrak. I policija je svake noći sve nasilnija. Guraju automobilima ljude u Brooklynu. Rastjeruju mirne prosvjednike suzavcem da bi se predsjednik mogao slikati ispred crkve s biblijom u ruci. U Minneapolisu je fotografkinja iz Nashvillea, Linda Tirado, izgubila oko od policijskog gumenog metka, podsjetivši nas na slične slučajeve u Chileu i Hong Kongu. U Washingtonu lomače gore ispred Bijele kuće, dok je Bijela kuća u mraku, Trump se skriva u bunkeru, a s krova vrebaju snajperi s metar i pol dugim puškama i infracrvenim dalekozorima. U New Yorku su prosvjedi počeli na trgu ispred Barclays Centra (košarkaška dvorana kluba Brooklyn Nets). Prosvjede je poveo Black Lives Matter, no bilo je prisutno i more drugih organizacija i udruga, te su prvih 2-3 dana prosvjedi bili uglavnom mirni i nenasilni, ACLU je bio pri ruci sa odvjetnicima, i politički aktivisti su uglavnom uspjeli spriječiti oportunističko pljačkanje dućana (tako Target pored Barclays Centra nije opljačkan). Policija je željela iskoristiti autobus javnog prijevoza da preveze uhapšenike do pritvora, ali je vozač odbio voziti i otišao doma, ostavivši autobus nasred trga uz pljesak prosvjednika. Narednih dana i noći prosvjedi su se proširili na druge djelove grada, Queens, Manhattan, downtown, midtown, uglavnom mirni marševi tokom dana, i palež i pljačka kad padne mrak. Posljednje 4 noći proširili su se eksponencijalno, kao virus, i našli grad jednako zatečen onim što je slijedilo, baš kako je bio zatečen i virusom. Tek nakon što su porazbijani svi izlozi precijenjenih butika u Sohou i uzduž Broadwaya na downtown Manhattanu, te provaljeno u Macy’s i Bergdorf Goodman u midtownu, vlasnici su počeli užurbano stavljati šperploče preko izloga dućana svuda na Manhattanu, pa grad izgleda kao da se sprema uragan. Guverner Cuomo i gradonačelnik DeBlasio su se dogovorili uspostaviti policijski sat u gradu od 11 navečer do 5 ujutro, a kad to nije nitko poštovao, pomakli su na 8 navečer, i tako do kraja tjedna, što je još manje ljudi poštovalo, i to mirnih, nenasilnih prosvjednika, stavljajući policiju pred dilemu – da li ići njih hapsiti samo zbog kršenja policijskog sata? (Nisu još krenuli tim putem.)

Neredi i pljačka nisu dobri za imidž Black Lives Matter. Kako su se mirni i nenasilni prosvjedi svuda pretvorili u nerede i pljačku, tako su se pojavili i različiti izgovori i objašnjenja. Prvo, naravno, je “nismo mi”, nego izvana ubačeni agitatori. Tokom pokreta šezdesetih južnjačka je policija taj termin koristila za aktiviste sa sjevera, koji su dolazili motivirati ljude da se bore za svoja prava. BLM tim terminom očito cilja na suvremene aktiviste s juga, onakve kakvi su prosvjedovali u Charlottesvilleu, koji su možda došli u New York da svojim postupcima naštete ugledu BLM pokreta. Točno je da u ovim prosvjedima ima mnogo bijelaca. Zato su tako masovni. Većina su Anti-Fa ili barem na tu stranu. No, nije isključeno da su neki prikriveni. Na kraju krajeva i krajnja desnica i krajnja ljevica nose crno. Na Manhattanu su razbijeni prozori na zgradi AFL-CIO sindikata. Zar bi to ljevica učinila? Grafiti na zgradi sindikata, koji psuju policiju (Fuck 12, 1312, ACAB…), su tagirani nacističkim Wolfsangel simbolom. Diskretno, samo za znalce. A Twitter je otkrio da je fašisticka organizacija Identity Evropa otvorila profil @Antifa_US. “False flag” operacije sasvim sigurno stoje iza dijela nasilja. Drugo, ni Anti-Fa nije baš da se nećka razbiti izlog, dakle dio vandalizma sigurno i njih ide. Njihova logika je valjda da kapitalistički sistem ništa drugo ne čuje niti razumije osim materijalne štete, i samo ga se tom štetom može prisiliti na promjenu. Dok neki puta, izgleda, nije potrebno nikakvo posebno političko opredjeljenje da bi se bacio Molotov-koktel.

Diskretno, samo za znalce. Grafiti  koji psuju policiju (Fuck 12, 1312, ACAB…) tagirani su nacističkim Wolfsangel simbolom.

Ne mogu se sjetiti kad je netko zadnji puta koristio to 70 godina staro rusko oružje, no postalo je ponovno popularno sada u New Yorku. Tko zna, možda je to Putinovo maslo. Samantha Shader, 27 godišnja bjelkinja iz sela Catskill, 100 km sjeverno od New Yorka, vrlo blizu famoznog Woodstocka, bacila je molotovku na policijski kombi sa 4 policajca unutra. Molotovka je inače jednostavno oružje, no Samantha je škrtarila na sastojcima, koristeći umjesto krpe – toaletni papir – i boca se nije htjela zapaliti, nego se ugasila u kombiju, a policajci su izašli i uhapsili je. Ustanovili su da je tražena zbog raznih prekršaja u 11 država unutar 3 godine. No nitko ne zna njena politička uvjerenja. A sad je terete za terorizam. U Brooklynu, nedaleko Barclays Centra je park Fort Greene, preko puta Brooklyn Tech srednje škole. Tamo je uspješno zapaljen policijski kombi molotovkom, ali je neka kamera odnekud uspjela snimiti i počinioci su uhapšeni. Crnci, ovaj puta. Colinford Mattis i Urooj Rahman, oboje mladi odvjetnici, on za prestižnu firmu na Manhattanu, ona za ljudska prava. Revolucionari? Povratak Weathermen Underground? Zvonko i Julienne Bušić BLM-a? Optužuju ih ne samo za zapaljeni kombi nego i za proizvodnju i distribuciju molotovki kojima su drugi drugdje zapalili policijska vozila (broj zapaljenih vozila nije još dostupan).

Svaka bivša kolonijalna sila ima svoju vlastitu priču i osjećaj krivnje (London – Grenfell Tower, Paris – Adama Traore, Toronto – Regis Karchinski-Paquett, Sydney – David Dungay…). I ovakve scene nasilja nad povijesnim nasilnicima već smo vidjeli i iz Londona i iz Pariza. Nepotrebno se zgražamo nad zapaljenim policijskim zgradama i vozilima, i orobljenim dućanima, dok s druge strane u školskim udzbenicima slavimo uništavanje britanske imovine u Bostonskoj luci i zapaljenu Bastilju. Materijalna šteta od pljačke i razbijanja je velika, i naročito teška dućanima koji su dva mjeseca stajali zatvoreni zbog pandemije – jedini pravi dobitnik u tome je Bezos i Amazon. To medjutim ne umanjuje štetu koju zdravlju društva čini nepravedna i gruba policija, koja svojim postupcima promiče rasizam. Pljačkanje je uglavnom čisto oportunističko. Sirotinja si grabi kad i dok može. Jednom kad se društveni ugovor raspadne i organi represije izgube legitimitet, uvijek će biti onih koji će takav trenutak iskoristiti da sebe namire nečim sto inače žele a ne mogu si priuštiti. To ne znači da se etički tako nešto može i smije podržati, no mora se moći pragmatički razumjeti, baš kako je Martin Luter King rekao šezdesetih: “Gradski neredi nisu da bi se osvojio teritorij ili kontrola institucija, nisu pobune. Njihova svrha je šokirati bijelu zajednicu. Oni su nakazna forma prosvjeda. Pljačka je akt katarze, uznemirenja bijele zajednice kršenjem svetosti imovine.” MLK je tu citirao Viktora Hugoa: “Ako se dušu ostavi u tami, grijesi će biti počinjeni. Nije kriv onaj koji počini grijeh, nego taj tko je spustio tamu.”

Razna kineska ministarstva i mediji radosno poručuju američkim političarima, i Pelosi i Trumpu da sad mogu uživati gledajući nemire uživo sa svojih prozora, pa ne moraju više brinuti o Hong Kongu. Slijedeći korak, koji svi očekujemo,  vojska je na ulicama

I predsjednik Trump je posegao za šezdesetima u svojoj reakciji na nerede, palež i pljačku, tweetavši “after the looting, comes the shooting” (nakon pljačke, dolazi pucanje), riječi Walter Headleya, šefa policije Miamia 1967. Twitter je ocjenio taj tweet kao poziv na nasilje i cenzurirao ga, što je jako naljutilo predsjednika, koji bi tako rado imao neupitnu moć jednog Putina ili Xia, da je smjesta donio dekret o socijalnim mrežama, ali što će? Zabraniti Twitter? A kako će onda tweetati? Xi, u medjuvremenu, uživa. Razna kineska ministarstva i mediji radosno poručuju američkim političarima, i Pelosi i Trumpu da sad mogu uživati gledajući nemire uživo sa svojih prozora, pa ne moraju više brinuti o Hong Kongu. Zaista, u Minneapolisu je policija uhapsila ekipu CNN-a tokom prijenosa uživo, prizor kakav nismo vidjeli niti iz Kine ili Rusije. Predsjednik CNN-a je odmah intervenirao kod guvernera Minesotte i ekipa je puštena. Ali snimka je ostala. I slijedeći korak, koji svi očekujemo, kao što smo u ožujku očekivali karantenu i zatvaranje grada, vojska je na ulicama. Nacionalna Garda je već u Minneapolisu, a savezna vojska štiti Trumpa u Washingtonu DC. U rijetkim, izvanrednim situacijama predsjednik, uz privolu guvernera, može poslati vojsku da intervenira unutar SAD-a, no to je ekvivalent prelaska legija preko Rubikona u Rimskoj Republici. Zar bi američkim neprijateljima bilo nešto ljepše nego  vidjeti da se trg ispred Barclays Centra pretvori u američki Tian An Men?