Galbraith u Zagrebu

Čovjek koji se bavi nejednakošću, a Piketty mu ide na živce

Karlo Vujeva / 21. svibnja 2017. / Članci / čita se 8 minuta

Univerzalni trend što se tiče nejednakosti ne postoji, ne vrijede ni Kuznets ni Piketty, no Galbraith zaključuje da daljnjeg općeg rasta nejednakosti nema, premda se zadržala na vrlo visokim razinama

U organizaciji Financijskog kluba i AlterEconomy Foruma (AEF) 15. je svibnja na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu predavanje održao James K. Galbraith, jedan od najistaknutijih suvremenih heterodoksnih ekonomista i vodećih autoriteta za istraživanje ekonomske nejednakosti. Kao profesor na Sveučilištu u Texasu ujedno je i voditelj velikog UTIP projekta (University of Texas Inequality Project), a upravo je najvažnije rezultate svog istraživanja predstavio i u Zagrebu.

Najveći izazov

Profesor Galbraith više je puta istaknuo metodološke probleme pri mjerenju nejednakosti dohotka i bogatstva. Podaci su istodobno manjkavi i kompleksni, a velik broj istraživača i heterogenost pristupa nerijetko daju kontradiktorne rezultate. Galbraith upozorava da je razumno pouzdana i potpuna metoda mjerenja nejednakosti, kroz vrijeme i između različitih zemalja, najveći istraživački izazov. Dosadašnja istraživanja uglavnom su producirala podatke s Gini koeficijentima, limitirane na period nakon 1950. godine. Njihova pokrivenost bila je mjestimična, sa snažnom orijentacijom na razvijene zemlje, a mjere bazirane nekad na bruto, nekad na neto dohotku, na kućanstvima ili individuama, na samom dohotku ili pak potrošnji.

On se oslanja na specifičnu i vrlo jednostavnu Theilovu metodu za usporedbu divergencije, odnosno (promjene) jaza dohotka između promatranih grupa. Sama metoda, naravno, dolazi s prednostima i nedostacima. Prednosti naspram anketa kućanstava i metoda baziranih na (ponekad neuvjerljivim i nepouzdanim) izračunima pariteta kupovne moći su evidentne što se tiče objektivnosti, no s druge strane limiti u zahvaćanju konkretnih promjena unutar samih jedinica promatranja mogu biti izraženi.

Tečaj i nejednakost

Galbraith svoju metodologiju i EHII dataset (Estimated Household Income Inequality) u sklopu spomenutog UTIP projekta predstavlja imajući sve to na umu. Krajnji rezultat je konzistentni, jedno-konceptualni dataset (UTIP-UNIDO) s 3872 procjene za 149 zemalja (1963-2008). Trendove nejednakosti grupira prema tipu zemalja: razvijene, tranzicijske i zemlje u razvoju.

Nalazi i jasnu (a zanemarenu) pozitivnu vezu između rasta tečaja (u odnosu na američki dolar) i rasta nejednakosti u gotovo svim zemljama (s iznimkom Italije).

U teorijskom smislu, najveći doprinos mjerenju nejednakosti dao je S. Kuznets sredinom 20. stoljeća, s poznatom inverznom (zvonolikom) U-krivuljom koja stilizira rast a zatim ublažavanje nejednakosti usporedno s procesima urbanizacije i industrijalizacije u cjelokupnom ekonomskom razvoju neke zemlje.

Narativ o rastu nejednakosti

Međutim, dominantni narativ posljednjih nekoliko desetljeća je upravo rastuća nejednakost, dodatno naglašena divergentnim procesima između razvijenih i manje razvijenih zemalja u vrijeme globalizacije. Naravno, Kuznets nije bio u krivu per se, već ishod modela po konstrukciji ovisi o danim pretpostavkama, ali i konkretnim predmetima analize. Naime, ukoliko se industrijalizacija dogodi nakon agrarne ere u kojoj su dominirali, primjerice, monopolistički vlasnici plantaža (umjesto egalitarnih poljoprivrednika iz originalne pretpostavke), nejednakost bi prvo padala (a ne rasla).

Slična se analogija može primijeniti i u kontekstu globalizacijskih procesa (liderstvo u tehnologiji, financijama i kapitalnoj opremljenosti koje potiče istovremeni rast dohotka i nejednakosti u pojedinim zemljama – odnosno, rast umjesto pada nejednakosti u drugoj fazi).

Galbraith u svom teorijskom radu stoga predlaže mogućnost nove ‘proširene Kuznetsove krivulje’, a empirija ju potvrđuje na primjerima SAD-a, UK-a i Japana.

Većina zemalja na padajućem dijelu krivulje

Fokusirajući se na nejednakost plaća (a ne cjelokupnog dohotka), nasuprot dominantnoj, jednodimenzionalnoj percepciji o univerzalnom rastu nejednakosti, Galbraith na određeni način vraća relevantnost Kuznetsovoj analizi, ističući da se većina zemalja zapravo nalazi na padajućem dijelu krivulje, s jasnim (i vrlo izraženim) iznimkama Kine i SAD-a te nekih drugih razvijenih zemalja. (Pri tome ne treba miješati relativne promjene nejednakosti unutar zemalja i sektora s jasnim trendom rasta apsolutne globalne nejednakosti te značajnim izostankom konvergencije između centra i periferije posljednjih nekoliko desetljeća).

Averzija prema Pikettyju

Većina teorija rastuće nejednakosti bazira se na mikroekonomskim pretpostavkama (tehnološki šok, kapitalna intenzivnost, fleksibiziranost tržišta rada, efekt trgovinske liberalizacije i slično), dok se Galbraith oslanja na mezo- (Kuznets) i makro-pristup koji uključuje strukturne promjene makroekonomskih kategorija.  Ističe i averziju prema vrlo popularnoj analizi T. Pikettya, koji makro-simplifikacijama (i grafičkim manipulacijama) pretpostavlja tendencije povratka u strukturu kapitalizma 19. stoljeća.

Što se tiče konkretnih globalnih tendencija, Galbraith više puta ističe polit-ekonomsku perspektivu i važnost raspada sustava iz Bretton-Woodsa. Do 1971. godine nema opće tendencije (razlike u nejednakosti su vjerojatno bazirane u različitim javnim politikama). Od 1971. do 1980. nejednakost u svijetu se smanjuje, s malom (ali važnom) iznimkom razvijenog industrijskog Zapada (koji pada u stagflatornu recesiju). Pad nejednakosti je bio posebno velik u zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (naftni šokovi), ali također i u južnim zemljama Latinske Amerike.

Situacija se drastično i univerzalno mijenja 1981. Nejednakost oštro raste prvo u Latinskoj Americi i Africi (dužnička kriza), ranih 1990-ih epicentar rasta nejednakosti premješta se na Istočni blok, a kasnih 90-ih u Aziju (azijska kriza i liberalizacija ekonomija Indije i Kine).

Situacija se ponovno mijenja 2000. godine. Nakon rekordnog rasta kamatnih stopa ranih 1980-ih (Volckerov šok) i prolongiranog razdoblja relativno visokih kamatnjaka, američka monetarna ekspanzija ih smanjuje praktički do nule dok cijene primarnih dobara diljem svijeta rastu (commodity boom; 2000-2008).

U ovom razdoblju, događa se zenit nejednakosti u Kini, Rusiji i većini Južne Amerike, s posljedičnom tendencijom (blagog) pada.

Ni Kuznets ni Piketty – nema univerzalnog trenda

U navedenom kontekstu, Galbraith implicira opravdanost (proširene) Kuznetsove analize, uz iznimke na nižim razinama dohotka (Kina) te, uslijed utjecaja tehnologije i financijalizacije, na najvišim (SAD). No, bitnije je da ne postoji univerzalan trend nejednakosti, bilo prema dolje (Kuznets) ili prema gore (Piketty). Veliki rast nejednakosti ponajprije je trend specifičnog razdoblja nakon Volckerovog šoka (1980-2000).

Međutim, dok daljnjeg općeg rasta nejednakosti nema, razine na kojima se zadržala su uglavnom vrlo visoke, čineći tako svijet 2010-ih značajno i neusporedivo različitim od poslijeratnog svijeta prijašnjih generacija, a u uvjetima stagnacije razvijenih zemalja, takav scenarij može biti podloga političkoj nestabilnosti i ekonomskoj nesigurnosti u dužem periodu.

Imajući to na umu, obrazac kretanja nejednakosti ovisit će prije svega o endogenim politikama, lokalnim i globalnim akterima i prisustvu, odnosno ustrajanju ili nestanku (izostanku) političkih, odnosno demokratskih institucija i frikcija koje osiguravaju socijalna prava širih slojeva društva.

Četiri determinante

Branko Milanović, vjerojatno najpoznatiji istraživač globalne nejednakosti, u navedenom je kontekstu detektirao je 4 determinante mogućeg daljnjeg rasta nejednakosti:

1) rastući udio dohotka od kapitala, koji je u razvijenim zemljama snažno koncentriran među najbogatijima (Gini oko 90),

2) rastuća povezanost visokih dohodaka i od kapitala i od rada u rukama istih ljudi,

3) homogamija (obrazovani i bogati drže se zajedno) i

4) igrači sami pišu pravila igre (rastući utjecaj bogatih na mjere ekonomske politike i održavanje visoke nejednakosti).

U konačnici, pitanje nejednakosti teško je odvojivo od problematike ekonomskog rasta. Ukoliko dođe do restauracije akumulacije na višim razinama, apsolutni rast dohotka mogao bi odgoditi društvene sukobe koji sve više izbijaju na površinu. Ali tada temeljnim postaje pitanje mehaničkih (ekoloških) granica daljnje ekonomske ekspanzije u postojećim institucionalnim uvjetima.