Crtica o Nobelovoj nagradi za književnost 2017

Kao da je Sherlock Holmes bio Japanac

Nadežda Čačinovč / 12. listopada 2017. / Aktualno / čita se 3 minute

Kazuo Ishiguro, sasvim jedinstveni pisac, čija je kompleksnost skrivena ispod mirnog pripovijedanja u svakodnevnome: čak i kada se pojavljuju nadnaravne pojave, čak i zmajevi

U nekom od brojnih napisa o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost prenesen je i odgovor iz 2015. u kojemu Kazuo Ishiguro opisuje koje su mu knjige u mladosti bile značajne pa govori o tomu kako je s dvanaest i nešto godina, dakle nekih sedam godina nakon što se s roditeljima iz Japana preselio  u Englesku, bio potpuno opsjednut Sherlockom Holmesom. U svakodnevnim je školskim razgovorima  i govorio na njegov otmjeni način  – no u školi su svi mislili da su to neki japanski maniri.

To nije priča o traumi. Sve je u okviru sasvim pristojnog ophođenja, poanta i nije naglašena. Nerazumijevanje je u krivom tumačenju – zbog očekivanja da je riječ o nekome tko je ipak drugačiji.

Jedno od očiglednih svojstava opusa novoga nobelovca velika  je raznovrsnost, ali raznovrsnost u priznatim književnim žanrovima. Nije riječ ni o Svetlani Aleksijevič i brisanju granica fikcionalnoga i faktičkoga u njezinom djelu koje je izazvalo polemike o tome da li je uopće riječ o književnosti pa ni o Bobu Dylanu koji je, dakako, autor stihova ali je većinom percipiran kao glazbenik,  a sa konzervativnog motrišta još i kao glazbenik granično komercijalne vrste.

Ovaj put nema nekih velikih prigovora, unatoč stanovitom iznenađenju, jer Ishiguro nije bio visoko na odgovarajućim kladionicama.

Obrazloženje predsjednice komiteta za ovu nagradu naglasilo je  tradicionalne vrline ovoga pisca, pritom koristeći  velika imena prošlosti kao one koje nastavljaju svoj život  u njegovim knjigama.

Takvo obrazloženje nije dostatno naglasilo radikalnost njegovog udaljenoga pogleda. Možda je moguće čitati priču o butleru  – koju saznajemo iz njegovih vlastitih riječi pa nam taj nepouzdani pripovjedač takoreći mimo volje saopćava kako je promašio život – kao anglofilsku, nostalgičnu rekonstrukciju nestalog života ali to je doista pretjerano naivno čitanje pa je čak i filmska verzija toga romana, naime Ostataka dana, sa sjajnom glumačkom ekipom mnogo manje bezazlena.

No nikakvo naivno čitanje nije moguće kada smo suočeni sa životom klonova, bića stvorenih za potrebe korištenja organa ukoliko bude potrebno, u također ekraniziranom romanu  Never Let Me Go: Nikad me ne ostavljaj. Pa ni junak knjige o Umjetniku plovećeg svijeta, knjige smještene u Japan nakon Drugog svjetskoga rata u kojemu se još jedan nepouzdani pripovjedač mora suočiti sa svojim ponašanjem u imperijalističkom Japanu, ne može biti laki predmet uživljavanja.

To je Kazuo Ishiguro, sasvim jedinstveni pisac, čija je kompleksnost skrivena ispod mirnog pripovijedanja u svakodnevnome: čak i kada se pojavljuju nadnaravne pojave, čak i zmajevi, kao u Pokopanom divu.

Zanimljivo je, naravno, i nagradom potaknuto raspravljanje o funkcioniranju globalizirane književnosti. Goethe je u često citiranoj rečenici u razgovoru s Eckermannom  to formulirao tako: “Danas nacionalna književnost ne znači mnogo; počinje razdoblje svjetske književnosti i svatko bi morao doprinijeti dolasku toga razdoblja.“ Goethe svakako nije mislio da prelaženje na takav sveobuhvatni okvir znači da primjerice on sam morao prestati pisati na njemačkom jeziku: ako smijemo nešto pretpostaviti o njegovoj namjeri onda bismo je  mogli opisati kao nadilaženje uskosti vlastite sredine i praćenje toga što se drugdje radi i stvara.

Globalizirana književnost kakvu imamo danas za razliku od svjetske književnosti  proizvod je tržišnih odnosa i odnosa moći.

Možda je lakše nekome, koji je kao Ishiguro slučajnim okolnostima već mlad ušao u drugi jezik i u književni sustav velike komparativne prednosti kakve pruža anglo-američka književnost, zadržati stanovitu slobodu u pisanju nego nekome koji na nekom manjem jeziku mora ponuditi nešto zanimljivo gospodarima književnoga tržišta.  Japanska književnost je, doduše, poseban slučaj i svako malo nameće svjetski relevantne autore pa i Murakamija za kojega se  već neko vrijeme očekuje da bude laureat.

Ipak,  spojem prividnog nastavljanja tradicije u kojemu se svatko malo otvara ponor pod nogama,  Ishiguro je svakako zaslužio nagradu.