Britanski izbori

Jeremy Corbyn, najvažniji saveznik premijerke May

Tin Radovani / 15. lipnja 2017. / Članci / čita se 24 minute

Kako je Corbyn postigao neočekivani rezultat, gdje su prepreke za korak naprijed? Zašto je vjerojatno da unatoč općem nezadovoljstvu Theresa May vodi Veliku Britaniju sljedeće dvije godine, kroz pregovore o Brexitu? Koliko Brexit stoji i tko se za što zauzima

Nakon izbora od 8. lipnja slijedeće su stvari u Velikoj Britaniji gotovo neupitne:

I. Britansko je izborno tijelo postalo izrazito nepredvidivo (a čije nije?)

II. Theresa May više nikada neće voditi konzervativnu stranku na parlamentarne izbore

III. Jeremy Corbyn je najvažniji saveznik Therese May

Krenimo redom.

I.

Treći put od 2015. Velika je Britanija završila izborni ili politički proces rezultatom suprotnim od očekivanja svih na početku:

  • 2015.: sve su stranke vjerovale kako predstoji još jedna mrtva utrka, te su tako i sastavile svoje manifeste. Jedino je pitanje bilo tko će sastavljati koaliciju. Cameron i Osborne su vodili kampanju plašeći glasače mogućom koalicijom škotskih nacionalista i Laburista. Završilo je pobjedom Torijevaca, a kako se činilo glasači su kaznili Libdemovce za koaliciju s konzervativcima glasanjem za – konzervativce.
  • 2016.: referendum o izlasku iz EU je sazvan sa čvrstim uvjerenjem svih od Nigel Faragea preko Borisa Johnsona, Davida Camerona sve do Nicka Clegga da će Velika Britanija ostati u Europskoj uniji. Farage je još u ponoć nakon zatvaranja glasačkih mjesta govorio kako u slučaju tijesne pobjede Remaina (onih koji su bili za ostanak u EU) valja organizirati još jedan referendum kako bi se dobio ‘točan’ odgovor. Uslijedio je Brexit.
  • 2017.: Theresa May je ušla u odluku o prijevremenim izborima s >20% prednosti nad Laburistima, te sa željom da učvrsti mandat i pomakne izborni ciklus kako bi što lakše osigurala svoju verziju Brexita i tranzicijskog aranžmana s EU. Rezultat ju je izbora od politčkog heroja pretvorio u političkog zombija.

Četiri su objašnjenja sada u opticaju o tome što se zapravo dogodilo na nedavnim izborima i što je britansko izborno tijelo učinilo nepredvidivim:

  1. Osveta Remainera
  2. Glas mladih i apstinenata protiv status quo
  3. Populizam, tj. revolt ‘globalizacijom zaboravljenih’ protiv elita
  4. ABM – Anyone but May ili sve samo da nije Theresa May

1) Ako bi se na rezultate nedavnih izbora gledalo kao na poruku glasačkog tijela da je glasovanjem za Laburiste u velikom broju odbacilo torijevski ‘tvrdi’ Brexit (izlazak iz jedinstvenog tržišta, kontrola granica i prelazak na WTO pravila), valja imati na pameti da i Laburisti i Torijevci jednako zastupaju interpretaciju referenduma kao mandata za ‘tvrdi’, a ne ‘mekani’ Brexit. Postoji, naime, tendencija da se laburistički pristup tu gleda kao nešto ‘mekši’, jer je nejasno govorio o ambiciji da se zadrži ‘najveći mogući’ pristup jedinstvenom tržištu. Prihvaćanjem jurisdikcije nekih europskih regulatornih i pravosudnih tijela, pogotovo Europskog suda za ljudska prava, Laburiste bi se moglo doživljavati da u ‘političkom’ smislu predlažu ‘mekši’ Brexit. Međutim, obećavajući u manifestu kontrolu imigracije (dakle, ograničenja jedne od 4 temeljne slobode EU), jaku ulogu države i renacionalizaciju dijelova infrastrukture, tome jednostavno nije tako.

Ekonomski gledano, laburistički je manifest jednako ‘tvrd’ kao i torijevski, tu u bitnome razlike nema, i jedan i drugi vode izlasku iz EU jer su im zahtjevi nespojivi s načelima funkcioniranja jedinstvenog tržišta. Dapače, moglo bi se reći da je Brexit zapravo ‘oslobodio’ ljevicu, jer je na dnevni red uveo snažnu ulogu države i nacionalizaciju, dosada ‘blokirane’ liberalnim pravilima EU. A Corbynova parola da želi ‘Brexit koji štiti radna mjesta’ jednako je prazna kao i ona Therese May ‘Brexit znači Brexit’, jer jednostavno nije povezao sve ključne točke kako bi se to osiguralo – od slobode kretanja do osiguravanja stranih ulaganja u zemlju. Osim toga, tko bi to želio Brexit koji uništava radna mjesta?  Tu vrijedi staro novinarsko pravilo – ako je suprotno od naslova besmislica, onda je i sam naslov besmislen.

Dakle, 84% glasačkog tijela se zapravo, znajući to ili ne, htijući to ili ne, izjasnilo za ‘tvrdi Brexit’. A da stvar ne bi mogla biti jasnija, u nedelju nakon izbora i Jeremy Corbyn i John McDonnell, ministar financija u sjeni, su u udarnim političkim emisijama na izravna pitanja o EU nedvosmisleno potvrdili da pod Laburistima Velika Britanija izlazi iz Europske unije i da to znači izlazak iz jedinstvenog tržišta. Doduše, trebala su samo 24 sata kako bi se podjele oko tog pitanja unutar Laburista ponovo otvorile jer je Keir Starmer, ministar za Brexit u sjeni, izjavio da bi zapravo u interesu nacije trebalo raditi na tzv. Norveškom modelu (pristup jedinstvenom tržištu i carinskoj i tarifnoj uniji). Bio je spreman čak žrtvovati kontrolu nad imigracijom, tog ključnog kamena spoticanja oko konstruiranja najbezbolnijeg razvoda s EU, rekavši kako je ona daleko manje važna od postizanja dobrog dogovora za ekonomiju.

Na koncu, 68% onih koji su 8. lipnja glasali za konzervativce su na referendumu glasovali za izlazak iz EU, dok je 64% laburističkih i 80% Libdemovih glasača bilo za ostanak. Dakle, podrška za Laburiste je disproporcionalno rasla kod Remainera, a za Torijevce kod Leavera. Teško da se može jednoznačno govoriti o osveti Remainera.

Popularnost Laburista pojačano je rasla upravo u posljednjim tjednima kampanje, više manje prateći povećanu registraciju novih i mladih glasača, i najviše je rasla upravo u onim izbornim jedinicama gdje je na koncu bila najveća izlaznost mladih

2) Nakon novih izbora definitivno je jasno da je životna dob ta barikada koja Veliku Britaniju dijeli na dva dijela, ili malo manje poetično kazano  – dob je bolji prediktor glasačkih namjera negoli klasa ili obrazovanje. Mladi su izašli u povećanom broju i većinom glasovali za Laburiste. Izlaznost nije baš bila stratosferskih 80% koliko su neki predviđali, ali je bila nadpolovična (oko 60%) i definitivno je promijenila politički profil mnogih izbornih jedinica. Corbynova je strategija fokusom na mlade i apstinente urodila plodom. Popularnost Laburista pojačano je rasla upravo u posljednjim tjednima kampanje, više manje prateći povećanu registraciju novih i mladih glasača, i najviše je rasla upravo u onim izbornim jedinicama gdje je na koncu bila najveća izlaznost mladih i s njihovom najvećom koncentracijom.  Tako su, recimo, od konzervativaca oteti sveučilišni gradovi Warwick i Canterbury. No, stariji još uvijek u većem postotku izlaze na izbore i biraju konzervativce.

3) Ako su izbori 2015. nekako najavili revolt ‘globalizacijom zaboravljenih’ koji je svoj puni iskaz dobio u Brexitu godinu dana kasnije, ovi izbori donekle relativiziraju taj trend. Slabije i srednje obrazovaniji su većinom glasovali za konzervativce gotovo jednako kao i oni iz nižih klasa (C2DE, tri najniže socijalne grupe). Ako se UKIP-ov uspjeh 2105. oslanjao upravo na ‘zaboravljene’, njih 57% se sada vratilo Torijevcima, 18% Laburistima, a manje od petine  je ostalo vjerno ‘pobuni’. Sigurno je percpecija Brexita kao sigurnijeg u rukama Therese May doprinjela splasnuću antiglobalizacijskog revolta i to pogotovo kod C2DE elementa. No, s druge strane teško se može reći da je glas za Torijevce znak populističkog raspoloženja u zemlji.

4) 10% konzervativaca i 30% Libdemovaca s izbora iz 2015. je na ovima prebjeglo Laburistima. Dobrim dijelom to je rezultat taktičkog glasovanja kojeg uvijek ima na britanskim izborima jer to diktira sam sistem. No, ovog puta sigurno dodatni razlog je bila sama Theresa May, njezin prezir spram urbanih, liberalnih elita, onih koje je označila kao ‘Citizens of nowhere’ – građana nigdine. Oni su dočekali svojih 5 minuta.

Battersea i Kensington. U Batterseau je otišao skalp ministrice za javno zdravlje Jane Ellison koja je samo prije dvije godine povećala svoju većinu za 3,4%. A u Kensingtonu, u kojem je prosječna godišnja plaća £145.000 i gdje dakle živi onih 1%, nije odjednom (i samo tamo) narasla socijalna savjest koliko je narasla antipatija spram Therese May. Na koncu, nisu bez vraga Osborne i Cameron bili predvodnici Notting Hill krila konzervativne stranke.

II.

Mike Tyson: „Svi imaju plan dok ne dobe po nosu.“

Da, gotovo je nezamislivo da Theresa May ikada više vodi konzervativnu stranku u izbornu kampanju. Ne pretjerano popularna i omiljena unutar stranke prije debakla, njezin je politički kapital naprosto nestao. Odluka o sazivanju izbora imala je svoju političku logiku, i koliko god Torijevci sada vrištali protiv nje (a kako i ne bi), s 20% prednosti nema političara koji može odoliti sirenskom pozivu istovremene sigurne pobjede na izborima i poniženja opozicije. Tu, bojim se, nema uvjerljivog psihološkog objašnjenja (pretjerana rizičnost, nemogućnost zamišljanja neuspjeha), nego jedino vrijedi politički diktat učvršćivanja moći. Izbori su bili zicer koji se nije mogao propustiti.

No, ako se već ničim izvana izazvana donese takva odluka, minimalna količina razboritosti bi diktirala da se izborno tijelo ne može uzeti zdravo za gotovo. Manifest konzervativne stranke zajedno s načinom na koji je postavljena strategija gotovo su školski primjer kako se to ne smije raditi. Doktorati će se na političkim znanostima još godinama pisati o tome.

Oslanjajući se na savjet Lyntona Crosbya (šefa kampanje) da se manifesti ne čitaju, a još manje da dobijaju izbore, May je odlučila svojim kazniti srednju klasu (nasrtanjem na njihove nekretnine), nastaviti sa smanjivanjem 57 milijardi funti velikog deficita, a pri tome ne ponuditi ništa što bi ikoga moglo privući konzervativcima. A o njezinoj odluci da ne treba ništa objašnjavati o ‘Alzheimer porezu’, da se ništa nije dogodilo, te da se ne pojavi na televizijskom sučeljavanju stranaka bolje ne govoriti.

Manifest je istovremeno razljutio bazu, a nije uspio privući drugu stranu. Konzervativni aktivisti bi na vratima nelagodno šutili na jednostavno pitanje glasača ‘A što osim smanjivanja deficita nudite?’. Pri tome, uzmemo li ambiciju o ulozi države, govorimo o najljevijem konzervativnom manifestu od Harolda Mcmillana naovamo.

Torijevska se strategija porukom o ‘sigurnosti i stabilnosti’, te o Brexitu fokusirala na središnje i sjeverne dijelove zemlje (Midlands i Yorkshire) i potpuno zaboravila na jug i sveučilišne gradove koji su se osvetili. Koliko je cijela stvar mogla završiti loše po Theresu May najbolje pokazuje uspjeh konzervativaca u Škotskoj, gdje je Ruth Davidson vodila kampanju donekle izdvojeno od matične stranke. Da nije bilo njezinih 10 mjesta (i skalp Alexa Salmonda), razgovori s DUP-om o ‘confidence and supply’ aranžmanu (za formiranje vlade) ne bi uopće bili mogući. I da, već postoji scenarij po kojem bi ona preuzela vodstvo, samo problem je da Ruth Davidson nije član Donjeg doma, nego Škotskog parlamenta.

I sada dolazimo do najbolnijeg pitanja za Torijevce – što učiniti s Theresom May? Tko ju može izazvati za čelnu poziciju u stranci i kada?

Izglednih kandidata u kabinetu je vrlo malo. Neki su u svojim izbornim okruzima ostali bez udobne većine i jedva ušli u parlament (Amber Rudd i Justine Greening), nekima je politički kapital zbog uloge u sazivanju prijevremenih izbora potrošen (Philip Hammond i David Davis), a druge je jednostavno nemoguće zamisliti kao premijera – Boris Johnson. Ako mu i padne na pamet da istakne kandidaturu, prvo novinarsko pitanje ne ide njemu nego Michael Goveu koji ga je prošle godine, nakon što su zajednički izveli Britaniju iz EU, sahranio proglasivši ga karakterno nesposobnim za čelnu poziciju u stranici. Dakle, Michael Gove, što se promijenilo?

Jedina je opcija da Theresa May ostane premijerkom još dvije godine do kraja pregovora o Brexitu

Ako bi se još i mogao naći netko tko bi vodio stranku (Michael Fallon? Bože sačuvaj, Corbyn bi ga satrao) još je složenije pitanje – kada. Mijenjati tim usred pregovora o Brexitu je blesavo, pregovori su dosta složeni sami po sebi pa ih ne bi trebalo dodatno komplicirati stranačkim izborima, a da ne govorimo o tome da bi nakon njih morali uslijediti i opći kojih se sada Torijevci zbog Corbynova rezultata zaista boje. Dakle, ili prije nego što se zahuktaju (i prije nego li se u Njemačkoj održe izbori), ili nakon završetka pregovora. Prva opcija bi praktički značila sada odmah jer bi u tom slučaju koliko-toliko inteligentno bilo imati novog šefa stranke u vrijeme održavanja stranačkog kongresa u listopadu. A to opet znači novi opći izbori krajem godine i s laburističkim zamahom u tijeku tko zna što bi na kraju bilo.

Prema tome, jedino ostaje opcija da Theresa May ostane premijerkom još dvije godine do kraja pregovora. To znači dvije godine da se stranka sredi i da vidi ima li ikoga tko bi ju mogao zamijeniti. No, to isto tako znači dvije godine vrlo neugodne parlamentarne aktivnosti u kojoj se za svaku, pa i najmanju zakonsku mjeru mora ići DUPovcima po potporu (i vjerojatno platiti za nju), ili se mora objašnjavati Englezima kako novaca za neke od ideja iz manifesta jednostavno nema jer su preusmjereni u Sjevernu Irsku, ili da od kontrole granica nema ništa jer DUP želi meku s Republikom Irskom. Šteta koju će te dvije godine nanijeti ugledu Torijevaca bitno bi mogla smanjiti njihovu elektoralnu atraktivnost kao stranke koja ‘zna’ upravljati zemljom. Da ne govorimo o tome da se za to vrijeme cijeli mirovni proces u Sjevernoj Irskoj može ozbiljno narušiti zbog toga što će britanskoj vladi u ‘confidence and supply‘ aranžmanu s jednom od strana biti vrlo teško održati ulogu nepristranog posrednika koju nužno mora imati da Sinn Fein zadrži u igri.

Ukratko, Torijevci se osvojivši više glasova nego Tony Blair 1997. nalaze između rock and a hard place, a Theresa May je politički zombi.

III.

Lyndon Baines Johnson je običavao govoriti: “Prvo pravilo politike je znati kako brojati.”

Na prvi pogled, može se reći da je Corbynova strategija pomaka ulijevo, oslanjanja na mlade i apstinente urodila plodom. Laburistički udio je povećan za 10% od prošlih izbora (najveći porast od 1945.) i najveći je od izbora 2001, za Corbyna je glasalo skoro 13 miljuna birača, odnio je izborna mjesta koja su posljednjih 100 godina bila pod kontrolom Torijevaca (Canterbury). A ipak, ovo je treći poraz Laburista za redom kojim su se tek vratili na razinu iz 2010. sa 262 zastupnika. Do parlamentarne većine mu nedostaje 60-tak zastupnika, ili skoro 10% mjesta u Donjem domu, i može se reći kako je njegova sadašnja strategija dosegla granice rasta. Dalje ovako teško da može doći do njegove transformacije od vječitog voditelja protestnih kampanja u premijera.

Slika vrijedi tisuću riječi i pogled na izbornu mapu Velike Britanije jasno ocrtava granice rasta laburističke strategije. Ona se pokazala uspješna u osvajanju većine urbanih centara, no izvan njih je veliko plavo more Torijevskih okruga, izvan kojih Laburista baš i nema.

Kako bi došli na vlast, Laburisti moraju proširiti svoju privlačnost izvan urbanih područja na jugu, jugozapadu i u središnjim dijelovima zemlje, izvan sveučilišnih gradova i to u mjeri u kojoj to nije pošlo za rukom niti jednoj prijašnjoj stranačkoj garnituri, i to tim prije jer je Škotska kao jedini pravi  četverostranački dio zemlje, od 2017. permanentno izvan igre kao sigurna oklada za njih. To znači da Corbyn mora sastaviti program koji će njegov ‘pokret’ učiniti privlačnim glasačkom tijelu koje je u svojim okruzima do sada u nedostatku alternative između torijevsko – laburističkog dvostranačja glasalo za Libdemovce. Druga, još teža opcija je privući konzerativne glasače izvan urbanih i sveučilišnih centara. I jedno i drugo znači pomak prema centru. Ako kani Cornwall uvjeriti u socijalizam, neka je Corbynu sa srećom, ni Blairu nije uspjelo približiti se Cornwallu.

Ako ne sastave strategiju koja ih vodi izvan gradova, nikada neće osvojiti vlast jer će ih u tome spriječiti izborni sustav. Laburisti su savladali kako zadržati svoje no slijedeći je korak kako privući druge.

Laburistima su glasovi na ovim izborima rasli tamo gdje već jesu, u urbanim centrima (dvije trećine Londona su laburistički okruzi), u marginalnim okruzima koje jesu ili nisu kontrolirali i u nekoliko mjesta u kojima do sada nikada nisu bili (Cantebury). Ako ne sastave strategiju koja ih vodi izvan gradova, nikada neće osvojiti vlast jer će ih u tome spriječiti izborni sustav. Problem za Laburiste može se najbolje pokazati na primjeru londonskog sjeverozapadnog okruga Acton koji je 2015. imao laburističku većinu od 274 glasova, a 2017. su osvojili većinu od 13,807. Takav porast je nedvojbeno fantastičan rezultat, ali koji na parlamentarnu stvarnost nije imao apsolutno nikakvog učinka jer nije toliko važno s kojom razlikom se pobjeđuje u okrugu, nego koliko se okruga osvojilo. Svaka izborna strategija u načelu mora imati dva elementa – kako obraniti svoje i kako uzeti protivničko. Međutim, britanski first past the post sustav tu nužnost naglašava više nego i jedan drugi. Bitne su dvije stvari: relativna pobjeda u izbornom okrugu u odnosu na najbližeg suparnika i geografska rasprostranjenost. Totalni broj osvojenih glasova je nebitan jer postoji svasvim jasna mogućnost da, kao i u SAD-u, pobjednička strana osvoji manje glasova negoli poraženi. Dapače, od Drugog svjetskog rata naovamo to se već dogodilo u Velikoj Britaniji dva puta – 1951. i 1974. Laburisti su savladali kako zadržati svoje, no sljedeći je korak kako privući druge.

Corbyn se do sada obraćao dvjema različitim zajednicama  – s jedne latentno ksenofobičnim C2DE glasačima (niže socijalne skupine) sjevernih industrijskih gradova koji na strance gledaju kao kreacionisti na dinosaure, i ABC1 ‘liberalnoj eliti’ urbanih središta juga s druge strane

Sadašnji laburistički manifest je retail politics najvišeg reda. Nije bilo sfere u koju se nije moglo staviti još redistribucijom namaknutog novca i koja nije mogla biti u državnom vlasništvu. Ne treba se čuditi, a još manje ljutiti, da su mladi glasali za nekoga tko im je rekao da će im oprostiti sve dugove i da će im omogućiti bezbolni uspon po ljestvici nekretnina. S druge strane, kako bi održao prisutnost među tradicionalnim, sindikalno organiziranim glasačima sjevera koji su se odlučili za Brexit, nudio je antimigracijsku politiku (ma non troppo) i radna mjesta u obrambenoj industriji neotkazivanjem Tridenta (opet ma non troppo jer je rekao da ga ne kani koristiti). I tu dolazimo do ključnog problema za Laburiste, naime da u srcu ovakvog laburističkog projekta leži kontradikcija, jer se Corbyn do sada obraćao dvjema različitim zajednicama  – s jedne latentno ksenofobičnim C2DE (najniže socijalne skupine) glasačima sjevernih industrijskih gradova koji na strance gledaju kao kreacionisti na dinosaure, i ABC1 ‘liberalnoj eliti’ urbanih središta juga s druge strane, građanima nigdine. Kao da se Corbynovci ne mogu odlučiti bi li uz svoj fish and chips radije pire od graška ili avokada.

Međutim, malo je vjerovatno da Laburisti na slijedećim izborima mogu održati ista obećanja, istu razinu velikodušnosti svoje retail politics. Ovakav se manifest mogao složiti u još uvijek razmjerno benignim i Brexitom nenačetim ekonomskim uvjetima. No, britanska se ekonomija već počela hladiti, a to nisu registrirali ni konzervativci ni laburisti u svojim izbornim obećanjima. Pad funte, koji se nije osjećao cijelo vrijeme nakon Brexita jer je većina kompanija hedžirala svoje valutne rezerve, počeo se osjećati u potrošnji. Inflacija je narasla na 3%, potrošnja je počela opadati jer kućanstva počinju uračunavati cijenu izlaska iz EU u svoje kupovne navike, a prvi kvartal 2017. zabilježio je najslabiju stopu rasta u G7 od Brexita.

Cijena Brexita u ovom trenutku je nepoznata, ali sasvim izvjesna, slavni ‘known unknown‘, a iznosi sve između 50 i 100 milijardi eura.

Osim toga, računica u manifestu Laburista zasnivala se na balansiranju raskošnosti obećanja i redistribucije (tj. bogati će platiti potrošnju). Torijevci zauzeti vlastitim debaklom propustili su istaknuti nekoliko vrlo očitih trikova. Onaj ključni o oprostu studentskog duga izračunat je da iznosi oko 12 milijardi funti pod pretpostavkom da se studentsko tijelo neće povećati tijekom trajanja parlamenta. Skromni rast broja studenata od 3% godišnje, što je unutar dosadašnje stope rasta broja studenata, povećava trošak tog prijedloga za 3 milijarde funti.

Međutim, najveći problem predstavlja izostanak troška Brexita, razvoda od EU, iz laburističkih računica (doduše i konzervativnih). U manifestu nema jasne ideje kako će se rasporediti ekonomska bol tog procesa. Laburisti računaju da bi povećanjem poreza na korporacije i osobe mogli nakupiti oko 49 milijardi funti (ostavimo po strani je li to dugoročno moguće – Institue for Fiscal Studies u to dvoji). Cijena Brexita u ovom trenutku je nepoznata, ali sasvim izvjesna, slavni ‘known unknown’, a iznosi sve između 50 i 100 milijardi eura. To znači da razvod od EU u potpunosti i na duže vrijeme može poremetiti ključne elemente laburističkog plana.

Dakle, u okolnostima krhkog gospodarstva i s cijenom Brexita koja će se ubrzo znati, Corbyn neće moći održati istu razinu tax and spend pristupa kojom je 2017. privukao nove glasače. Osvajanje centrističkih izbornih okruga u Torystanu bit će itekako otežano izostane li ekonomski kredibilitet u ‘skromnijem manifestu’ načetim ekonomskim promjenama i Brexitom. A s druge strane, u marginalnim jedinicama koje su Laburisti ovog puta tijesno osvojili moglo bi biti dosta razočaranih razmjerno ‘škrtim’ obećanjima i koji bi se opet mogli odati apstinenciji. Being between rock and hard place.

I tako, bez obzira na sve probleme koji su pred njime, dok u zraku visi i sama mogućnost Corbyna kao premijera, i dok se konzervativci boje njegove pobjede više nego što žele politički skalp premijerke, Jeremy je taj koji omogućava Theresi May da ostane u Downing St. 10, njezin najvažniji saveznik.

Strah od poraza jako koncentrira i uozbiljuje političare, bez obzira na ideologiju.

Famous last words.

  • Tin Radovani je viši savjetnik za strategiju na BBC