Hrvatski europarlamentarci, povjerenici a ne izaslanici. Videoigre i uspjeh u školi. Mediji i populizam

U Političkim analizama Višeslav Raos analizira aktivnosti hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu, a u Communication Management Review razmatra se utjecaj različitih medija na rast populizma

U radu objavljenom u časopisu Communication Management Review, koji izdaje Visoka škola Edward Bernays, navodi se da ne postoji „statistički značajna razlika“ između učenika koji igraju video igre i onih koji ne igraju kad se radi o postignutom ili očekivanom školskom uspjehu. No,„učenici koji su često igrali video igre su imali slabiji uspjeh od onih koji su u igranju bili umjereni“.

Autori Andrej Malek, Marjan Ninčević i Dunja Jurić Vukelić u svojem radu daju kratak pregled povijesti video igara i dijela dosadašnjih istraživanja o njihovom utjecaju na ponašanje djece školske dobi. Rad dopunjavaju anketom provedenom među dvjestotinjak djece završnih razreda osnovnih i srednjih škola iz središnje Hrvatske.

Kad se radi o utjecaju video igara na ponašanje djece prevladavaju uglavnom negativna očekivanja, navode. Rast kvalitete igara doprinosi rastu vremena koje djeca provode igrajući ih, a prepoznati su i slučajevi ovisnosti o igrama. Najzloglasniji dosad ispitivani utjecaj jest nasilje, a autori navode da je veza između izloženosti nasilnim sadržajima i sklonosti nasilnom ponašanju pronađena u brojnim istraživanjima. Izloženost nasilnom sadržaju dovodi do pojave i jačanja agresivnih misli, pišu autori i dodaju da je veza pronađena za druge vrste medija, ali je utjecaj video igara „najočitiji jer … video igre često stavljaju aktere u uloge s kojima se mogu emocionalno povezati“.

Autori ističu i da se puno rjeđe govori o pozitivnom utjecaju video igara. Oni se mogu podijeliti u dvije grupe: poboljšanje vještina i sposobnosti i utjecaj na učenje. Igranje igara koje zahtijevaju određeni set vještina može dovesti do njihova poboljšanja. Primjerice, igranje igara u kojima je potrebno brzo prebrojati određene objekte može poboljšati vizualnu percepciju. Utjecaj igara na učenje se najčešće veže uz igre kojima učenje i jest primarna svrha, poput raznih simulacija, a korištenje igara prilikom poučavanja nekih sadržaja „često osnažuje interes učenika“. Čak i u igrama koje su namijenjene samo zabavi može se nešto naučiti poput stranog jezika ili pojedine zemljopisne ili povijesne činjenice.

Neka kasnije istraživanja pokazivala su da ne postoji veza između igranja video igara i školskog uspjeha, ili između igranja video igara i inteligencije, agresivnog ponašanja, društvene integracije ili prosocijalnog ponašanja. U studijama u kojima je registrirana korelacija, lošiji školski uspjeh je obično određen vremenom koje učenici provedu igrajući igre, objašnjavaju autori.

Autori su svoje istraživanje proveli anketiranjem dvjestotinjak djece od kojih je 95 polazilo završni razred srednje, a 112 njih završni razred osnovne škole. Od 207 anketiranih njih 80 posto je igralo video igre, a najpopularnije su bile igre koje sadrže puno nasilja. Tridesetak posto onih koji su igrali igre su ih igrali svakog dana, dok je onih koji su ih igrali tek nekoliko puta mjesečno bilo 22,3%. Najviše njih je igre igralo do jednog sata dnevno, no bilo je i onih koji su pred ekranom provodili i više od osam sati dnevno. „Kao što je i očekivano, dječaci su puno više igrali igre od djevojaka“, napominju autori.

Autori nisu uspjeli ustanoviti „statistički značajnu razliku“ u ostvarenom i očekivanom školskom uspjehu između onih koji su igrali igre i onih koji nisu. Očekivana razlika u uspjehu ovisno o tome koliko dugo dnevno se igraju igre također „nije bila potvrđena“. Djelomično objašnjenje za takve rezultate pronalaze u tome što je više od 90 posto učenika uspjeh na kraju godine procijenilo vrlo dobrim ili odličnim što je dovelo do ograničenja varijabilnosti.

Ali, istraživanje je pokazalo da postoji veza između učestalost igranja i općeg uspjeha u školi. Prema prikupljenim podacima najbolje ocjene su imali oni koji su igrali igre nekoliko puta mjesečno i oni koji su igrali jedan do dva puta tjedno, stoji u studiji.

Za digitalne medije, migracije i migranti („oni drugi“) uglavnom su bezimena prijetnja, prvenstveno od terorizma, radikalnog islama i drugačijih civilizacijskih normi. Masmediji, često prezentiraju humanizirane priče o migrantima i njihovim patnjama, o sudbinama nesretnih ljudi koji su postali oružje za ostvarivanje političkih ciljeva gospodarskih i političkih elita svjetskih sila. Knjige i druge publikacije ističu kao pozitivno to što će migranti uložiti svoj radni vijek u gospodarstvo država koje su ih prihvatile, ali upozoravaju na promjenu etničke i vjerske slike zemalja

U istom izdanju časopisa Communication Management Review objavljen je i članak u kojem se ispituje uloga digitalnih medija i uspona populizma u kontekstu izbjegličke krize. Autori Marta Takahashi, Franjo Skoko i Davor Pavić opisuju da su početkom migrantskog vala s Bliskog istoka tijekom 2015. i 2016. Europljani bili gostoljubivi, no sa značajnim rastom broja migranata, taj se odnos počeo mijenjati. „Među određenim grupama stanovništva razmahala se ksenofobija i netolerancija prema migrantima, koju su pojačavali sporadični incidenti u kojima su migranti sudjelovali. Neočekivana izbjeglička kriza potakla je uspon populizma i porast popularnosti desne političke opcije, koja je sve probleme u društvu počela povezivati upravo s pitanjem migracija. U osnaživanju populizma važnu ulogu imao je i medijski sustav, osobito digitalni mediji, koji su postali primarna komunikacijska i mobilizacijska platforma populista“, navode autori.

Digitalni mediji su svi mediji koji svoj medijski sadržaj objavljuju ili nude putem interneta ili putem digitalnih mreža i uređaja, a uključuju brojne društvene medije, kao što su blogovi, mikroblogovi, forumi, društvene mreže, online udruženja, društvene internetske stranice i drugo. „Digitalni mediji su vrlo važni za uspon populizma jer su postali primarna komunikacijska i mobilizacijska platforma populista, a osim toga privlače i pozornost mainstream medija pa im se medijska vidljivost dodatno pojačava Osim što objave na digitalnim medijima brzo povezuju populiste i simpatizere ideološki i inspiracijski, povezuju ih i financijski te operativno“, navode autori članka.

Autori dolaze do zaključka da kad digitalni mediji (primjerice društvene mreže), elektronički mediji (primjerice radio i televizija) te knjige i druge publikacije prikazuju recentna migracijska zbivanja, doima se kao da je riječ o tri različita fenomena. „Za digitalne medije, migracije i migranti („oni drugi“) uglavnom su bezimena prijetnja, prvenstveno od terorizma, radikalnog islama i drugačijih civilizacijskih normi. Masmediji, suprotno digitalnim medijima, često prezentiraju humanizirane priče o migrantima i njihovim patnjama, o sudbinama nesretnih ljudi koji su postali oružje za ostvarivanje političkih ciljeva gospodarskih i političkih elita svjetskih sila. Knjige i druge publikacije, općenito uzevši, o fenomenu migracija govore dvojako. Ističu kao pozitivno što će migranti uložiti svoju mladost i svoj radni vijek u gospodarstvo država koje su ih prihvatile, ali istodobno upozoravaju na promjenu etničke i vjerske slike zemalja u koje je došao velik broj migranata te političke, kulturne i gospodarske posljedice tih promjena u budućnosti.“

Autori dodaju i da iako „još ne postoji dovoljan broj istraživanja o ulozi digitalnih medija u komunikaciji i organizaciji populista, kao ni ciljanih istraživanja o utjecaju medijskog populizma na populističke težnje građana, stječe se dojam da digitalni mediji nisu jedini ‘krivci’ za uspon populizma, ali su značajni ‘sukrivci’ zbog protežiranja populizma – privlačenja i mobilizacije pristaša te pozivanja da preuzmu kontrolu (jer ih država ne može zaštititi)“.

Krajem prošle godine objavljene su i nove Političke analize u izdanju Fakulteta političkih znanosti. Među objavljenim člancima nalazi se i kratka analiza rada hrvatskih zastupnika i zastupnica u Europskom parlamentu koju je napravio Višeslav Raos. On je svoje istraživanje proveo analizom zastupničkih pitanja i zaključuje da su hrvatski zastupnici u EP „postavljali znatno više europski, nego li nacionalno tematski određenih pitanja“. Stoga, posredno se može govoriti kako kod europarlamentaraca iz Hrvatske više preteže idealtipski obrazac parlamentarnog ponašanja kojega zovemo “povjereničkim”, a manje onaj koji se označava “delegatskim”, objašnjava Raos.

Takav obrazac ponašanja konceptualno je u skladu s idejnom zamisli samoga Europskog parlamenta. „Međutim, potrebne su dodatne analize kako bi se ispitalo zašto, primjerice u 2015. godini, dolazi do značajnoga skoka u broju zastupničkih pitanja za pisani odgovor, a potrebno je istražiti i na koji način u slučaju hrvatskih eurozastupnica i eurozastupnika djeluju povratne veze između nacionalne i europske stranačke razine, tj. na koji način se odvija dinamika tematskih fokusa“.

Uz Raosov rad Političke analize donose i članak Maje Rogulj i Gabrijele Kišiček sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu koje se bave populizmom kao retoričkom taktikom u suvremenom hrvatskom političkom diskursu, a unutar članka opisuju i populizam zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića te stranke Živi zid.

Osim spomenuta dva časopisa u posljednje vrijeme ovih je dana objavljen i novi broj časopisa Media, Culture and Public Relations kojeg izdaje Hrvatsko komunikološko društvo te novi broj Filozofskih istraživanja u izdanju Hrvatskog filozofskog društva.

Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu objavio je novo izdanje svojeg časopisa Food Technology and Biotechnology, a izašao je i novi broj Inžinjerstva okoliša kojeg objavljuje Geotehnički fakultet u Varaždinu. Hrvatski savez građevinskih inžinjera je pak objavio i posljednji lanjski broj svojeg časopisa Građevinar.

Uz njih, Institut za javnu upravu je objavio novi broj svojeg časopisa Hrvatska i komparativna javna uprava, a Pliva Hrvatska je glavnu temu posljednjeg broja časopisa Medicus posvetila svojem legendarnom antibiotiku azitromicinu.