Obrazovanje

Korisna znanja

Nadežda Čačinovič / 20. ožujka 2017. / Članci / čita se 5 minuta

Ilustracija

Nadežda Čačinović u diskusiji o tome kakva treba biti škola analizira koja su znanja korisna na primjeru prekida trudnoće i početka života

STEM znanja su neupitno priznata kao korisna znanja. Možda još ima nekih džepova vjerskoga fundamentalizma one vrste kojemu je sumnjiva svaka radoznalost, svako zavirivanje u pojedinosti stvoriteljevog uratka, ali većinom se cenzori razne vrste zadovoljavaju kontrolom upravo nad društvenim i humanističkim područjem, žele zadržati pravo na tumačenje cjeline, nad diskursom.

To je i osnova za upozoravanje na korisnost ove vrste znanja. Nema potrebe prizvati humanističke vrijednosti i zgražati se nad instrumentaliziranjem – kada se znanstvena i matematička znanja pristojno poučavaju, poučavaju se kao samosvrha pa bi već to moralo staviti u zagrade prebrzo prilagođavanje – pitanje je, naravno, koliko možemo očekivati pristojnost.

No u strogosti istraživanja ne zastaje se na onome što se tiče pretpostavki i posljedica rada a onda i istraživača samoga. To se mora dodati. Tko smo i gdje smo, što hoćemo i možemo, kakvi su odnosi moći, to shvaćamo tek iz priča i slika, iz svijesti o povijesnim mijenama.

Nastanak života

Usporedit ću razne vrste korisnih znanja na aktualnom primjeru, pitanju prekida trudnoće i početka života.

Inicijative za zabranu prekida trudnoće pozivaju se na znanstvenu činjenicu nastanka života, nešto točnije – početka života. Povijest nas uči da je to promjena unutar, primjerice, kršćanskoga učenja koje je, bitno dualistički, živo biće definiralo kao posjednika duše, a o-duševljenje smještalo kasnije u povijest zametka i ploda. Kako znanstvenici-medicinari doista ne uvode takvu hipotezu naknadne intervencije, mnogi su spremni govoriti o početku života u trenutku spajanja spermija i jajašca. No što to točno znači? Jajašca i spermiji su živi, dapače, pokretni dio živih bića i ono što se događa nema ni po kakvoj analogiji srodnosti sa znanstvenim izazovom istraživanja nastanka života na našoj planeti iz…

U spajanju jajašca i spermija dana je mogućnost razvoja individualnoga života. Mogućnost koja ovisi o devet mjeseci prihvaćanja, hranjenja, brige. Za dio sudionika u raspravi moguća majka nema nikakvu subjektnost – ona je samo mjesto odvijanja neumitnoga procesa, posve podređena pravima jedne mogućnosti, potencijalnosti, njezina odluka da tu mogućnost ne ozbilji proglašava se ubojstvom. Čak i branitelji prava na izbor ne nalaze rječnik protiv tih optužbi pa govore o izbjegavanju gorih posljedica i pravu na privatnost. Odustajanje od mogućnosti jest za sve nas teška odluka. No duga povijest prekida trudnoća i rizik kojemu su se tolike žene izlagale pokazuje duboke korijene onoga što se danas zove reproduktivnim pravima. Što je to oduzimanje kontrole ženama, shvatit ćemo iz povijesti patrijarhata – i moralnom imaginacijom koja se vježba književnošću. Logikom se istražuje valjanost zaključivanja… I tako dalje.

Ukratko, niska razina društvenih i humanističkih znanosti ima izravno štetne posljedice za snalaženje u svijetu.

Najbolji nastavnici su oni koji su u potpunosti svjesni težine materije, fanatici znanja. Kritičko mišljenje se ne poučava, nego egzemplificira. Raspravljanje nije društvena igra. Ne može se očekivati da svi nastavnici budu intelektualno izazovni, ali bez barem jednoga ili dva, škole su tužna mjesta.

Niska razina nastave znanstvenih predmeta, priprema za inženjersko-tehnološku vrsnoću, nepoznavanje matematike onemogućuju hrvatskim učenicima priključak najvišim dostignućima na tim područjima. To je argument – ne prilagođavanje hrvatskim poduzećima i njihovim zahtjevima jer ona očito nisu na najvišoj razini.

O kritičkom mišljenju

Konačno, i najvažnije: ne voditi se predodžbom o korisnosti znanja, ne podređivati sadržaj nastave zamišljenim ishodima.

Reformski prijedlozi govore o promicanju kritičkoga mišljenja, osposobljavanja učenika za primjenu naučenoga i snalaženje u zadacima i izazovima.

Uz najbolje namjere, time se uvodi redukcionizam i trivijalnost. Najbolji nastavnici su oni koji su u potpunosti svjesni težine materije, fanatici znanja. Kritičko mišljenje se ne poučava, nego egzemplificira. Raspravljanje nije društvena igra. Ne može se očekivati da svi nastavnici budu intelektualno izazovni, ali bez barem jednoga ili dva, škole su tužna mjesta.

Pritom nije važno iz kojega su područja, STEM ili ne. Moja nastavnica biologije bila je takva. Demonstrirala je napetost mišljenja i istraživanja. Nikada se nisam namjeravala baviti njezinim predmetom niti je to očekivala od mene. Bio je to naprosto užitak u znanju.

Konačno, odnos nastave STEM područja i društveno-humanističkog valja razmotriti sa stajališta uloge škole. Bojim se da ne samo da ne postoji nikakva potreba da je dalje prilagođavamo društvu već obrnuto: današnja škola odlično reproducira društvene odnose. Ne omogućava ispravljanje nepravdi stvaranjem jednakih mogućnosti. Daje se onima koji imaju: koji imaju obrazovane roditelje, dodatna sredstva. Ne daje, primjerice, kulturni kapital onima koji ga nisu donijeli.

Voljela bih neprilagođenu školu, školu alternativnosti, čak i usporavanja – zbog dugoročne koristi za sve nas.