Žuti prsluci, Macron i kriza demokracije (1)

Tradicija pobune i slobode: Francuzi uvijek žele svrgnuti one koje su sami postavili

Alexandra Knez / 23. siječnja 2019. / Članci / čita se 10 minuta

U dva će članka Alexandra Knez opisati ekonomske, socijalne i političke aspekte krize Žutih prsluka u Francuskoj. Ovim prvim uvodi nas u francusku političku tradiciju

  • Alexandra Knez, prevoditeljica i fotografkinja, rođena je i odrasla u Parizu, magistrirala je na Sorbonne amerikanistiku i anglistiku. Živi na relaciji Francuska-Hrvatska. 

Nakon burnog prosinca, u kojem su prosvjedi Žutih prsluka gotovo bacili na koljena Macronov plan reformi i značajno smanjili prihode od predbožićne kupovne groznice, pitanje je može li dosad najmlađi francuski predsjednik spasiti svoju političku karijeru. Revolt koji je počeo oko jednog poreza za ekološku tranziciju kristalizirao se u golu mržnju samog Macrona koji mnogima utjelovljuje sve negativnosti aktualnog poretka. Francuskom nije lako upravljati, u njoj je stalna opozicija ulice. General De Gaulle je to najbolje opisao rekavši da Francuzi uvijek žele svrgnuti one koje su sami postavili. Je li sve tako jednostavno?

U doba kada politika, političke ideje i političari gube moć i atraktivnost, kada je ekonomija jedina mjera svega, u Francuskoj se probudio stari revolucionarni duh. Iako se u stoljeću “kraja povijesti”, globalizacije i robotizacije svega lako rugati takvom stanju uma, ima u njemu nečeg što govori o čovjeku, slobodi i njegovu samoostvarenju, a kroz to što pojedinac može odlučiti, odgovorno djelovati i izvući se iz apsurda i tjeskobe. Francuzi si možda češće nego drugi postavljaju filozofska pitanja. To je odraz njihove edukacije i njihove povijesti. Od malena su upoznati i kondicionirani idejama francuskih i drugih prosvjetitelja koji su postavili temelje modernih država-nacija.

Stalež koji je ništa, a želi biti nešto

U siječnju 1789. Emmanuel-Joseph Sieyès, katolički opat, političar i esejist, izdao je pamflet Što je Treći Stalež?(Qu’est ce que le Tiers-Etat?). U njemu postavlja tri pitanja: Što je treći stalež? Sve. Što je dosad bio? Ništa. Što želi? Da postane nešto. Sieyès ukazuje da najmoćnija dva staleža, crkva i aristokracija, žive na račun trećeg, iako čine manje od 3 posto stanovništva Francuske. Treći stalež nema nikakvu ulogu u donošenju odluka. No, želi imati svoje mjesto. Sieyès daje generalne crte situacije i kako provesti reforme. Pamflet se, u osvit Francuske revolucije, u četiri tjedna prodao u 30.000 primjeraka. Sieyès je 1799., smatrajući da promjene nisu dovoljno umanjile nesposobnost i oportunizam u francuskoj politici,  sudjelovao u puču koji je na vlast doveo Napoleona Bonapartea. Smatrao da je Nacija iznad svega i da se može izražavati samo kroz Ustav. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina je bila prvi korak. Ta je revolucija izazvala poznate promjene širom Europe i svijeta.

Francuzi su svoj univerzalni utjecaj već tad shvatili ozbiljno. Napoleon, kojega često prikazuju tiraninom, uveo je niz reformi koje su feudalizam zamijenile modernim poretkom. Najvažniji je Code Civil (1804.) koji zabranjuje specifične privilegije, jamči slobodu vjere i postavlja temelje profesionalizacije javne administracije. To je jedan od najutjecajnijih zakona o građanskim pravima u svijetu. Prošlo je, naravno, mnogo godina dok Francuska nije stvarno postala republika “slobode, jednakosti i bratstva”. Pariška Komuna iz 1871, za vrijeme Treće Republike, još je jedna pobuna koja je se utisnula u francusku memoriju. Francuska je izgubila rat protiv Prusije, ostala bez istočnih regija i s velikim ratnim dugom. Komunari su tražili bolje uvjete života i uvođenje besplatnog laičkog državnog obrazovanja. Potaknuli  su ideju “participativne demokracije”.

Treća Republika (1870.-1940.) Francuzima je donijela slobodu medija (1881.), pravo na sindikalizam (1884.), pravo na razvod braka, pravo na okupljanje u društveno korisne svrhe sto je omogućilo stvaranje političkih stranaka (1905.), separaciju crkve i države (1905.) i uvođenje državnog obaveznog besplatnog laičkog obrazovanja (1881.-1882). Marseillaise postaje himna, a 14. srpnja Dan Bastilje i državni praznik koji slavi veliku francusku naciju. No, tada se pokazalo da ipak postoje dvije Francuske, konzervativna koja je glasala za one koje uvode red i održavaju tradiciju i ona druga, progresistička. Taj dualitet se je održao do kraja Drugog svjetskog rata.

Četvrta Republika osnovana je 1946. Iako oslabljena kolonijalnim pitanjima (Indokina, Alžir) gdje je taj dualitet konzervatizma i progresizma bio najsnažniji, donijela je Francuzima sve elemente solidne države blagostanja. Ekonomski polet, nacionalizacija strateških sektora označili su početak famoznih Trente Glorieuses, 30 godina rasta i blagostanja. Iako je Revolucija ishodište svega sto čini Francusku, Trente Glorieuses su zlatno doba po kojem se sve mjeri.

Kad je u Parizu 1968. u Petoj Republici generala De Gaullea odjeknula studenska revolucija kojoj su se uskoro pridružili radnici, slutio se kraj tom zlatnom dobu. Nazirala se je kriza 70-ih, bilo je sve vise nezaposlenih, specifične industrije su već propadale, počele su priče o selekciji u obrazovanju, o smanjenju državnih službi. Studenti su smatrali da je konzervativna Francuska još nadmoćna nad progresističkom i da žele drukčiju budućnost od kapitalističke i kolonijalne. Kriza je označila kraj De Gaulleove karijere i početak kraja kulturološke dominacije konzervativaca. Dovela je na vlast George Pompidoua, bivšeg direktora Rothschild Banke. Francuska je krenula u financijski i globalni kapitalizam.

Puno se analitičara posljednjih tjedana raspisalo o tome koliko revolt Žutih prsluka sliči onom iz 1968. Neki su tvrdili da je više nalik revolucionarnom revoltu iz 1789. Komuna je također citirana više puta. No, može se reći da je revolt Žutih prsluka kombinacija i kulminacija svih francuskih bitaka. Francuzi smatraju da im se pred očima ruši sve za što su se stoljećima borili, dobro organizirani porezni sustav, zdravstvenu zaštitu, mirovinski sustav, obrazovanje za sve, dobar zakon o radu i dobra radnička prava, i da drugim Europljanima nije ništa bolje. Iako je pobjeda socijalista Mitterranda 1981. dočekana s velikom euforijom i velikim očekivanjima, građani su tek kasnije shvatili da počinje preobrazba u socijaldemokraciju liberalnog tipa.

Mitterrand je bio europeist, smatrao je da Europskoj uniji nedostaje političke vizije. Želio da Francuska i Njemačka, pomirene, vode Uniju prema svojoj velikoj povijesti, i sve je napravio za to. Znao je da se zemlje Europe u nadolazećoj globalizaciji ne mogu boriti same. Kako je Njemačka sve više značila u ekonomiji Europe, tako je počela određivati smjer i eksportirati svoj ordoliberalizam. Mitterrand je prihvatio uvođenje mjera štednje koje je Europa već tada tražila.

Kako su se mijenjale stranke i političari na vlasti, kako je Europa rasla i preuzimala sve više moći, tako je francuski narod, kao i mnogi drugi Europljani, shvatio da se ništa ne mijenja u njihovu korist, da se vladajuće elite bogate, da je posla sve manje i da socijalne stečevine klize u zaborav. Štoviše, smatraju da sve manje sudjeluju u demokraciji, da se sve događa mimo njih i njihovih želja. Referendum iz 2005. o europskom ustavu, koji su građani odbili, Francuzima je pokazao koliko vrijedi njihovo mišljenje. Ništa. Lisabonski Sporazum je kasnije usvojen. Taj referendum je već označio novu podjelu francuskog društva, na one koji pobjeđuju u novoj globalnoj utrci, i one koji ne uspijevaju držati ritam. Ta podjela se sad odražava u revoltu Žutih prsluka.

Francuzi su u zadnjih par godina tako saznali da su fiskalna optimizacija i utaja poreza u njihovoj državi dosegli vrtoglavih 80 milijardi eura godišnje (najnovija cifra bi čak bila 100 milijardi). K tome, novac podijeljen firmama kroz famozni CICE (porezna olakšica za kompetitivnost i zapošljavanje) iz doba prijašnjeg predsjednika Hollandea uopće nije donio obećana radna mjesta ni smanjio odlazak kapitala i poreznog novca izvan Francuske. Časopis Alternatives Economiques je analizirao debakl CICE 2017. Brojke su jednostavno zapanjujuće. Francuski porezni sustav je samo 2014. i 2015. ostao bez 27,8 milijardi eura, a 2017. je cifra dosegla 62,2 milijarde eura. Državna administracija je diskretno objavila da je zahvaljujući CICE otvoreno do 250.000 radnih mjesta. Kap u moru. Najviše su profitirale velike francuske firme CAC40. Časopis La Tribune, jedan od najvažnijih u sektoru financija, burze, tržišta i kapitala, u kolovozu 2018. objavio je članak o rekordnom iznosu isplaćenih dividenda velikih francuskih firmi: 44 milijardi eura samo u drugom tromjesečju, sto je povećanje od 23,6 posto u jednoj godini. To su francuski giganti kao AXA, BNP Paribas, Sanofi, Total i LVMH. Vlasnik LVMH je Bernard Arnault, jedan od najbogatijih ljudi svijeta, posjedovao je La Tribune do prije par godina i prodao ga kako bi kupio Les Echos, još jedan važan ekonomski časopis. Umreženost francuskih medija s elitom kapitala je priča za sebe.

Bernard Arnault

No, porez raste za većinu francuskih srednjih i malih firmi i za većinu građana. Što taj porez više raste, to se više primjećuje koliko kvaliteta državnog obrazovanja opada (sve manje profesora zbog niskih plaća prosvjetara, raspadanje školskih zgrada i infrastrukture, prenapučeni razredi većinom djece nižih klasa koje si ne mogu platiti sve brojnije privatne škole), koliko bolnice i zdravstvo pate zbog mjera štednje (država gura direktore bolnica da privilegiraju zahvate koji donose novac i sa što manje zaposlenika, bilo to doktora ili medicinskih sestara). Francusku trese skandal državnih (i privatnih vrlo skupih) staračkih domova, gdje svaka medicinska sestra mora voditi računa o barem 20 umirovljenika, gdje ljudi umiru prepušteni sami sebi i tabletama za spavanje.

Zadnjih godina se nižu štrajkovi zaposlenika francuske željeznice SNCF. Europska unija nalaže privatizaciju. Francuska ju je izbjegavala do dolaska Macrona. Mladi predsjednik je zaposlenike SNCF, naročito željezničare (cheminots) prezentirao francuskoj javnosti kao privilegirane u kriznom razdoblju. Reforme su pokrenute. Mjeseci paralize prometa nisu pomogli. Željeznice su 1930-tih nacionalizirane baš zato što privatizirane nisu funkcionirale.

Francuski poljoprivrednici su na rubu živaca. Broj samoubojstava raste iz godine u godinu. U Parizu se na klupama Nacionalne skupštine raspravlja kako treba ukinuti glifosat, no ne nudi se nikakav drugi proizvod koji bi omogućio poljoprivrednicima da očuvaju visoku razinu proizvodnje. Godinama su se zaduživali i modernizirali da bi sad ispalo da ne štite prirodu ili da ne mogu konkurirati na globalnoj razini. Urbana Francuska raste (Pariz i još par većih gradova, gdje cijena stanova i najamnina vrtoglavo rastu, a gustoća doseže vrhunac) “periferna Francuska” (termin za sve sto nije Pariz ili velegrad) nestaje, gase se državne službe u manjim, a smanjuju u srednjim, gradovima, ukidaju se željezničke stanice i rute kako bi se zamijenile mršavim autobusnim prijevozom. Francuska izvan gradova više ne vrijedi, nije dovoljno okretna, nije dovoljno cool ni dovoljno ekološki osviještena, niti vrijedna pažnje.

Francuski građani se s pravom pitaju gdje njihov porez ide. I pitaju se zašto oni kojima se najviše tog poreza uzima nemaju više skoro ništa. Ni doktora, ni škola, ni prijevoza, ni posla. Smatraju s pravom da je politička volja fokusirana ekskluzivno na žitelje Pariza i velikih gradova. Taj urbano/regionalni jaz, jednih koji uspijevaju i drugih koji ne prate ritam doveo je do eksplozije bijesa. Zašto bi većina Francuza plaćala ekološki porez na dizel dok ga ne plaćaju aviokompanije ni velike firme poput Totala, kojima je nafta posao.

Većini diljem Francuske treba auto da bi došli do posla, do dućana, do bolnice. Njih se penalizira da bi se udovoljilo građanima Pariza ili Bordeauxa koji imaju odlične gradske prijevoze, koji imaju i vremena i novca da razmišljaju o ekologiji (iako ironično puno češće putuju avionima). Vise od polovice francuskih građana ne žele biti ti koji će nositi sami na svojim leđima ekološku tranziciju države i državne službe dok najbogatiji Francuzi izbjegavaju svoje obaveze jer im je to suptilno omogućeno od strane same vlade i vladajućih.

Emmanuel Macron nije ni Kralj, niti je Car, ni general De Gaulle. On je spoj famozne francuske tehnokracije i elita. Zakoračio je brzinom munje u visoku politiku i našao se u poziciji ekstremne moći. To mu je naročito omogućila promjena u Ustavu još aktualne Pete Republike kojom je mandat predsjednika Francuske je  2000. smanjen sa sedam na pet godina. Zastupnički izbori koji su se za vrijeme prijašnjih mandata održavali na polovici mandata (kako bi Francuzi eventualno izrazili svoje nezadovoljstvo predsjednikom i njegovom vladom) premješteni su odmah nakon izbora predsjednika. Što izabranom predsjedniku efektivno daje u startu većinu u svim vladinim tijelima.

De Gaulle je sakralizirao i ojačao status predsjednika, promjena Ustava 2000. mu daje još potpuniju kontrolu. Obrazloženje i izgovor leže u tome što su razne disolucije Nacionalne skupštine i zastupnički izbori dovodili do situacije koja je uvijek bila specifično francuska: kohabitacija između predsjednika jedne političke stranke s prvim ministrom i vladom druge političke stranke. Ne treba posebno spominjati koliko je to destabiliziralo državne poslove i politiku, no Francuzima se činilo da je sustav bio više demokratski.

U sljedećem članku – Politički kontekst pobune Žutih prsluka i Macron