pismo iz amerike
Menadžment sirotinje. U ulici našeg autora svi primaju neki oblik socijalne pomoći. Kao i pola Amerikanaca.
Ivo Škorić / 6. listopada 2018. / Članci / čita se 13 minuta
Ivo Škorić / 6. listopada 2018. / Članci / čita se 13 minuta
Kako je moguće, pita se (i pokušava objasniti) Ivo Škorić, da u njegovoj ulici u Rutlandu u Vermontu pola ljudi ne radi, ili radi povremeno, oni koji rade nisu vidjeli povećanje plaća godinama, a ipak svi žive u velikim kućama i voze velike automobile. I sve u doba kad je burza vrednija nego ikad, a nezaposlenost manja nego ikad. U članku se otvara rijetka tema, američki sustav socijalnih davanja, koji obuhvaća pola stanovništva, a sve na podlozi sustava raspodjele bogatstva i političkoekonomske ideologije
U zadnjih desetak godina, zapravo sve od kako su bankama i financijskoj industriji friško natiskane milijarde dolara, svakodnevno nas zasipaju radosnim vijestima o ekonomskom oporavku, neprekidnom rastu i gotovo punoj zaposlenosti – skoro kao u socijalizmu. Predsjednik Trump se u ovogodišnjem obraćanju Generalnoj Skupštini UN upravo pohvalio najvećom vrijednosti tržišta dionica u povijesti, povećanjem ukupnog bogatstva za 10 000 milijardi dolara i najnižom stopom nezaposlenosti u 50 godina. S druge strane, pola ljudi u mojoj ulici je nezaposleno, poluzaposleno, a gotovo nitko nije vidio rast plaće već godinama. Opet, usprkos tome što ne zarađuju, svi oni ipak žive, nešto jedu, štoviše žive u velikim, iako zapuštenim, kućama, i voze velike, iako slabo održavane, automobile. Kako je moguće jedno s drugim, a onda i s trećim pomiriti?
Kao što se u Hrvatskoj (Bosni, Srbiji, itd.) prisjećaju zlatnih sedamdesetih, kad su i prosječni ljudi primali pristojne plaće, lako dolazili do jeftinih kredita, gradili vikendice na moru, i putovali svaki mjesec do Trsta ili Graza u shopping, tako se zapravo i u SAD-u prisjećaju sedamdesetih prije naftne krize, kad su u New Yorku sagrađeni neboderi blizanci (WTC), kad je srednja klasa živjela sigurno i bez nervoze, djeca su im išla na jeftine, skoro džabe fakultete, radnici bili u sindikatima, koji su se brinuli da im plaće budu visoke, da imaju godišnje odmore, zdravstveno i penziju, a porezi na kapital i visoka primanja su bili dovoljno visoki da osiguraju državi novca za svoju infrastrukturu.
Zaokret u doba Reagana u SAD-u (i Thatcherice u UK) bio je početak društva kakvog imamo danas, iako to nije samo njihova zasluga/krivica. Real-socijalističke zemlje su bile pred ekonomskim krahom. Bez hladnoratovske protuteže nije bilo vanjskog ideološkog razloga zašto bi kapitalizam pretendirao da brine za dobrobit radničke klase: Thatcherica je brutalno ugušila štrajk rudara, a Reagan je paradirao kolovođe štrajka kontrolora leta u lancima u sudnici.
Danas je tek negdje 6 % radnika u privatnom sektoru u SAD-u sindikalizirano, a bez sindikata radništvo je na milosti kapitala u određivanju visine nadnica. Piketty je pokazao kako od sedamdesestih dva trenda marširaju ruku pod ruku u svim razvijenim kapitalističkim zemljama: dramatičan pad postotka sindikaliziranog radništva u privatnom sektoru i dramatičan rast prihoda 1 % najbogatijih. Sindikati su trn u oku jer zahtijevaju zdravstveno osiguranje i penzione fondove za radnike. Kriza u zdravstvu i rast broja neosiguranih, koja je uopće dovela do diskusije da zdravstveno osiguranje treba drugačije urediti nego kroz zaposlenje, baš nastupa s razbijanjem sindikata.
Godinama sam radio za manjeg poduzetnika na izgradnji i održavanju bazena. Ne samo da si on nije mogao priuštiti da mi plaća išta više od neto iznosa, nego ni sebi nije mogao plaćati zdravstveno. Na sreću, oženjen je za učiteljicu, a učitelji svi imaju osiguranje i za sebe i za svoju obitelj, jer je učiteljski sindikat (AFT) vjerojatno zadnji veliki američki sindikat (1.6 milijuna članova), trenutno najjači u zemlji, i kao takav na meti Trumpa, koji je specifično zaposlio Betsy DeVos da ga uništi. Učitelji mu ne ostaju dužni, i njihov sindikat daje 95 % svojih političkih donacija Demokratskoj stranci, te je najveći pojedinačni donator njenim kandidatima.
Ostali veliki sindikati kao Steelworkers, Autoworkers, i Longshoremen su svi oslabljeni prvenstveno slabljenjem njihovih industrija i osipanjem članstva, a Teamsters, sindikat kamiondžija, iako i dalje golem (drugi nakon učiteljskog, sa 1.3 milijuna članova; SAD ima oko 3.5 milijuna vozača kamiona) iskasapiran je desetljećima korupcije, petljanja s mafijom, ovjekovječenog filmom “Hoffa”, sudskim procesima oko toga, te deregulacijom svoje industrije 1979., koja je slijedila generalni proces deregulacije po Thatcher-Reagan receptu. Nekad su kamiondžije bili većinom sindikalizirani zaposlenici, a danas su uglavnom samostalni vozači na ugovor. Kompanije su im ugradile kompjutere u kamione tako da znaju točno gdje su i što rade u svakom momentu. A prosječna plaća se srozala sa $45 tisuća na $29 tisuća u ekvivalentnim dolarima. Usput, čisto anegdotalno, predsjednik Teamstersa danas je Hoffin sin.
Drugo što se desilo sedamdesetih je naftna kriza. Zemlje OPEC-a su odlučile pokazati da kontroliraju ponudu nafte i na neki način ucijeniti razvijene zapadne zemlje. Retrospektivno gledano, naravno, to je završilo pogubno za zemlje OPEC-a, zato što proizvođači nafte ne kontroliraju tržište nafte. SAD je najveći potrošač (1/5 svjetske nafte) i najveći kupac nafte, SAD de facto kontrolira tržište nafte, kontrolirajući cijenu dolara, za kojim je u zemljama OPEC-a veća potražnja, nego za naftom u SAD-u, posebno nakon što ih je američka diplomacija zadnja četiri desetljeća sve srdačno pogurala u sukobe i učinila ovisnima o američkom oružju, koje je postalo glavni američki izvozni produkt u zemlje OPEC-a (s izuzetkom Irana i Venecuele, koji zato trpe izolaciju, sankcije, kolaps zemlje, ako ne i rat, kako je Irak već dokrajčen).
Rast prihoda u zadnjih 40 godina je koncentriran na vrhu, i kriza iz 2008. ne da nije to promijenila, nego je taj trend samo ubrzala. Novac je podijeljen bogatima da ih preventivno zaštiti od gubitka uzrokovanog nemogućnošću siromašnih da vrate dug, dok su siromašnima svejedno oduzete kuće koje nisu mogli otplatiti.
Treće je tehnološka revolucija. Kao što su kočijaši ostali bez posla kad se pojavio automobil, tako su informatička revolucija, robotizacija, pojava interneta promijenili tržište rada. Neka zaposlenja su nestala (tko danas treba daktilografkinju?), a neka nova su se pojavila (npr. web designer). Svaka tehnološka revolucija rezultira napretkom ljudske produktivnosti, tj. treba manji broj zaposlenih da bi proizvela isti proizvod. Tako da bi se ostvario rast zaposlenosti pod tim post-revolucionarnim uvjetima, nužna je ekspanzija na druga tržišta, tj. na periferiju, a periferija onda trpi i od nezaposlenosti i od siromaštva, jer se od nje očekuje da bude prvenstveno potrošač, dok se sav kapital slijeva u globalne divove interneta, kao Amazon, Google, Apple, Facebook i Microsoft (velika petorka čija je kombinirana vrijednost danas veća od bogatstva Velike Britanije). Ta nova ekonomija treba manju grupu visoko-obrazovanih ljudi na vrhu i veći broj priučenih neobrazovanih da crnče na održavanju. Uglavnom, nova ekonomija je uslijed tih karakteristika uspješno izbjegla sindikalizaciju.
Četvrto je institucionalizirani menadžment sirotinje. Od sedamdesetih do danas nastupilo je razdvajanje krivulja rasta produktivnosti i rasta nadnica – do tada rast nadnica prati rast produktivnosti, a od onda produktivnost nastavlja rasti, a plaće relativno stagniraju (najpoznatiji Pikettyev grafikon). Rast prihoda u zadnjih 40 godina je koncentriran na vrhu – od 1979.-2018. gornjih 1 % najbogatijih postali su 228 % bogatiji, a slijedećih 19 % tek 73 %, i dalje postotak opada sve više, dok je donjih 20% u istom razdoblju postalo siromašnije. Gornja je petina 2015. pobrala jednak prihod kao ostatak društva zajedno. I kriza iz 2008. ne da nije to promijenila, nego je taj trend samo ubrzala. Novac je podijeljen bogatima da ih preventivno zaštiti od gubitka uzrokovanog nemogućnošću siromašnih da vrate dug, dok su siromašnima svejedno oduzete kuće koje nisu mogli otplatiti: oko 5.5 milijuna kuća je tako ovršeno nakon 2008.
Ti tzv. sub-prime zajmovi, koji su prije kraha 2008. bili dani siromašnima da kupe kuće, koje si ne mogu priuštiti, najčešće su išli manjinama, imigrantima, Hispanicima i crncima: crnci su imali 105 % veće šanse dobiti takav zajam nego bijelci. Bilo je to u službi proletarizacije manjina pod licemjernim plaštem širenja američkog sna o posjedovanju vlastitog doma. Najsiromašniji su postali još siromašniji, usprkos ekonomskom rastu i skoro punoj zaposlenosti. Kupovna moć srednje klase, umjesto rastom plaća, održava se rastom kredita. Ljude se tjera u dužničko ropstvo, tako da se boje izgubiti posao, i ne zanovijetaju previše kako im plaća ne raste. A da bi uopće i dobili kakav-takav posao, moraju završiti fakultet, za koji se moraju debelo zadužiti, tako da već počnu život u dugu. I tu najgore prolaze manjine i obojeni: mladi crnci imaju 85 % veći studentski dug od mladih bijelaca, a ukupan studentski dug je već oko 1,500 milijardi dolara. Dotle oni na vrhu, koji su najbliže novcu koji se dijeli šakom i kapom političkim kanalima, žive u socijalizmu za sebe, a kapitalističku spiku o tome kako treba teško raditi prodaju siromašnima u TED govorima. 
Gdje se nalazi novac? Gornja je slika prenesena iz Wall Street Journala koji objavljuje podatke Ministarstva trgovine. Vidi se da koliko (nakon revizije) u drugom kvartalu u odnosu na prvi više ide u osobno novčano bogatstvo po osnovi vlasničkih prihoda i prihoda od kamata, nego po osnovi plaća (a da se o transferima ne govori). Detaljnija je inicijalna raspodjela na sljedećem linku (za kolovoz 2018).
Socijalna davanja prate rast, za razliku od plaća, i protivno predodžbi koju Europljani imaju o Americi, država de facto subvencionira Walmart i Amazon držeći njihove nedovoljno plaćene radnike na bonovima za hranu, Medicaidu i drugim oblicima socijalne pomoći
No,ljudi baš ne skapavaju na cesti u Americi. Iako su donjoj petini populacije realni prihodi pali u zadnjih deset godina, ljudi ne umiru od gladi. Zato jer socijalna davanja prate rast, za razliku od plaća, i protivno predodžbi koju Europljani imaju o Americi. Država de facto subvencionira Walmart i Amazon držeći njihove nedovoljno plaćene radnike na bonovima za hranu, Medicaidu i drugim oblicima socijalne pomoći. Kao što je Romney rekao tokom svoje predizborne kampanje, 47 % Amerikanaca ne zarađuje dovoljno da bi uopće plaćalo porez, a prema podacima US Census Bureau objavljenim u Wall Street Journal 49.1 % američkih građana prima barem neki oblik socijalne pomoći.
To se najbolje vidi u manjim, ruralnim mjestima, s negativnim rastom populacije, s pretežno bijelom populacijom i bez imigranata, kao recimo Rutland, gradić u kojem živim u Vermontu. Oko mene, u ulici u kojoj živim, uključujući i moje stanare, pa i mene, svi primamo neki oblik socijalne pomoći – od invalidskih penzija (od rane dobi, na temelju, recimo, lošeg uspjeha u školi), preko bonova za hranu, besplatnog zdravstvenog, subvencioniranog lož ulja, plaćenog računa za struju, subvencionirane stanarine, do gotovinskih beneficija za obitelji s djecom, besplatnog školstva, i raznih dodatnih vrijednosti (ja sam čak uspio jednom dobiti da mi država plati popravak auta, registraciju, i nabavku kontaktnih leća). Mit je da se američko društvo baš uopće ne brine o svojoj sirotinji.
No, naše društvo postoji da bi ugodilo bogatima. Većina post-modernih izuma i tehnoloških novotarija dolazi od mladih bijelih muškaraca sa elitnih obrazovnih institucija i primarno je namijenjeno olakšavanju njihovih života i života njihovih drugara: Uber, Amazon Prime, Facebook.., rješavaju njihove “probleme”, kako biti što brže i efikasnije poslužen. Velegrad je organiziran da bi učinio njihove živote ugodnijim, lakšim i zanimljivijim. Galerije, kazališta, koncerti, muzika, umjetnost iz cijeloga svijeta, sve pred nosom, kratka vožnja taksijem. Yoga, pilates, masaža, frizeri, kozmetički saloni, butici, samo prošećeš niz blok. Dućani s hranom i robom iz cijelog svijeta, restorani indijski, kineski, francuski, talijanski, tajlandski, grčki, jedan pored drugog, gotovo svi u vlasništvu imigranata, apsolutno svi s većinskom imigrantskom poslugom. Bogati Amerikanci zapravo obožavaju imigrante. Kao poslugu.
Provincija je dosadna, bez imigranata, s uniformnom, standardiziranom ponudom velikih korporativnih lanaca, kao McDonalds, Applebees, Dennys. Ljudi su poluzaposleni (pola radnog vremena), primaju socijalnu pomoć, i provode ostatak vremena nabrijavajući svoje automobile
I rugaju se arogantno i posprdno primitivizmu malih sredina kao Zagrepčani Poganoj Vlaci (gdje onda, znajući to, ljudi iz inata glasaju za Trumpa, velegradskog kućevlasnika). Selo je dosadno, bez imigranata, s uniformnom, standardiziranom ponudom velikih korporativnih lanaca, kao McDonalds, Applebees, Dennys. Ljudi su poluzaposleni (pola radnog vremena), primaju socijalnu pomoć, i provode ostatak vremena u lovu na jelene, ili nabrijavajući svoje automobile. Ne postavljaju previše pitanja. Vjeruju u kapitalizam. Lijepe Trumpove naljepnice na svoje šasije. Bolnice i starački domovi su glavni pokretači lokalne ekonomije. Lokalne elite se trude privući što više penzionera. Jer se penzije i zdravstveno osiguranje penzionera (Medicare) plaćaju iz savezne kase, te su tako čisti prihod gradovima i državama u koje oni dođu umrijeti (za razliku od socijalne pomoći i zdravstvenog za siromašne – Medicaida – koji se financiraju većim djelom iz budžeta svake pojedine države, pa su tako onda siromašni i djeca zapravo teret lokalnoj upravi).
S druge strane, imigranti, bez prava glasa, koncentrirani i getoizirani u velikim gradovima, ne uživaju beneficije američke socijalne države (iako su do sada gotovo sve države omogućile legalnim imigrantima da uživaju neke oblike socijalne pomoći, a Kalifornija od ove godine to omogućuje i ilegalcima, imigranti se često boje koristiti socijalnu pomoć da im ne bi bio odbijen zahtjev za državljanstvom na temelju procjene da su ‘na teret društvu’), nego zaista puno rade, za nedovoljno velike pare, od jutra do mraka, dok im djeca odrastaju sama u malim, natrpanim stančićima bez zraka i svjetla, koje preskupo plaćaju. U neku ruku, američki mit o ostvarenju uspjeha kroz težak rad (‘hard work’) vrijedi još samo za imigrante.
Imigranti su u stvari jedini pravi Amerikanci, koji htjeli ne htjeli, žive u aynrandovskom libertarijanskom raju, bez ikakve zaštite, na milosti tržišta. Bi li netko od ovih siromašnih bijelih ljudi oko mene na selu, koji ih tako gorljivo žele deportirati, želio napustiti svoju veliku kućerinu s vrtom, i doći živjeti u sobičak, sa zidovima punim žohara, i preuzeti njihove poslove održavanja velegrada ugodnim za život vlasnicima kapitala? Nitko ne trči. Samo dižu buku. Stvaraju atmosferu straha u kojoj je vlasnicima kapitala lakše reći imigrantima: vidite, zbog takvih seljačina mi vama ne možemo ništa dati. Nije li to upravo perfektna organizacija društva?
Osim toga, politika ovdje nije nimalo dosadna. Imamo zamjenika državnog tužioca koji se šalio s policijom da neka mu dadu skriveni mikrofon da potajno snima Trumpa kako bi skupio dovoljno dokaznog materijala da pokrene postupak pod 25. amandmanom (tj. da ga ukloni kao luđaka). Imamo kandidata za Vrhovni sud kojeg nakon 36 godina pritišću je li pijan u srednjoj školi igrao neku ovdašnju varijantu “kamenog lica”. Zločesta djeca ne bi to bolje složila.
https://www.bls.gov/news.release/union2.nr0.hTm
https://www.theatlantic.com/business/archive/2016/02/blacks-hispanics-mortgages/471024/
https://www.cbo.gov/sites/default/files/cbofiles/images/pubs-images/53xxx/53597-home-cover.png
https://www.cbpp.org/income-gains-at-the-top-dwarf-those-of-low-and-middle-income-households-5
https://img.washingtonpost.com/blogs/ezra-klein/files/2012/09/NA-BQ884_Number_E_20120525153402.jpg
https://fred.stlouisfed.org/release/tables?eid=15372&rid=53
https://www.cnbc.com/2018/09/26/for-african-americans-student-debt-makes-college-more-of-a-risk.html
4,67
(9)
Loading...
20. listopada 2023. / Aktualno
18. listopada 2023. / Aktualno
5. listopada 2023. / Aktualno
2. listopada 2023. / Aktualno
14. travnja 2024. / Članci
11. travnja 2024. / Publikacije
10. travnja 2024. / Članci
6. travnja 2024. / Članci
