Uvođenje eura (6)

Može li u Hrvatskoj biti kvalitetne rasprave o euru? Malj državnih institucija i slobodni strijelci!

Ivo Bićanić / 31. siječnja 2019. / Članci / čita se 10 minuta

Ivo Bićanić donosi popis tema o kojima se u Hrvatskoj treba ozbiljno raspraviti prije ulaska u eurozonu, no ujedno i ističe skepsu oko vjerojatnosti razumne rasprave. Jedna struja je već unaprijed odlučila, imat će malj državnih institucija, novce, ljude i resurse. Druga je neorganizirana i neusklađena, bez pristupa novcima i resursima, bez pravih mogućnosti da razradi svoje dobre ideje. To ne obećava jednaki tretman ideja, ali osigurava ugrađenu pristranost što nije put do najboljeg rješenja.

Potpisivanjem članstva u EU Hrvatska se obvezala uvesti euro, to u ugovoru piše. Pitanje oko uvođenja eura u Hrvatsku počele su se kotrljati u jesen 2017. Središnja banka je tada složila jedan plan propagiranja teme i jasno se zauzela za što brže uvođenje eura. Na taj dobar plan se prikrpala vlada i tako smanjila ozbiljnost posla jer od stručne rasprave s kojom je trebalo početi napravila je politički show koji spada na kraj posla (o tome sam nešto pisao u Globusu broj 1405, 10.11.2017).

Stvari su onda zamrle, no nedavno se zanimanje za uvođenje eura vratilo. Opet se priča o euru i Hrvatskoj i to je dobro. Ovaj je val mnogo širi. Učesnici su raznolikiji (od ekonomista do pitanja u Saboru) i stoga su mišljenja šarolikija. Prevladavaju usmena izlaganja i improvizacije na blogovima u kojima samo poneki autori iznose zanimljive ideje, ali ipak se ne radi o strogo argumentiranim raspravama, nego o slobodnijoj formi tako da, nažalost, u tome svemu malo je pisanih rasprava (iznimka su ‘Plava knjiga’ i Ideje.hr).

No, bez obzira na to, glavne ideje su na stolu (sumnjam da će biti novih, svakako neće biti radikalno novih) i to je početak, ali ostaju četiri važna mjesta za napredak. Prvo, treba ozbiljno shvatiti i raskrinkati neozbiljne ideje i ljude (koji govore, recimo, da uvođenje eura svodi Hrvatsku na himnu i mahanje zastavicama). Drugo, treba doraditi i iscizelirati i analitički urediti dosta iznesenih stavova koji su vrijedni rasprave, ali su šlampavo izneseni, nerijetko kao razmišljanje na nogama ili kao prva skica koju autori nisu drugi puta pročitali. Treće, i najvažnije, ima mnogo prostora za primijenjena istraživanja. Ti radovi bi trebali, gdje je moguće, uz raspravu vezati brojeve, cijene, troškove i veličine koje su neophodne za upućenu odluku.

Četiri pitanja se posebno ističu, a koja u dosadašnjem toku nisu prikladno uzeta u obzir. Bez ozbiljnog odgovora na njih ne može biti izabrano ni dobro rješenje. To su:

  1. Perspektiva: Mogu li općine Garčin ili Cerna s okolicom imati svoj novac?
  2. Stvarne alternative: Koje su stvarne alternative između kojih se bira?
  3. Sukob interesa: Zašto bi anticiklična monetarna politika eurozone štetila Hrvatskoj?
  4. Globalizacija: Zašto članstvo u eurozoni vodi divergenciji?

Perspektiva: Mogu li općine Garčin ili Cerna sa svojim okolicama imati svoj novac?

Prvo je stvar perspektive, veličina je važna. Što je Hrvatska Europskoj uniji (s UK), najsličniji su općina Garčin s okolicom i općina Cerna s okolicom u Hrvatskoj. Što se ekonomskih stvari tiče, što je Junckeru Plenković (ili svojedobno Milanović Barrosu), to su Plenkoviću načelnik općine Garčin Mato Grgić odnosno načelnik Cerna Goran Begović. Doduše, Plenković sjedi za stolom sa Mutti i velikim dečkima i ima moć davanja veta, što Grgić i Begović nemaju, ali nemojmo se zavaravati što tamo radi kada se ozbiljno raspravlja o ekonomskim pitanjima, njegov domet mogu biti vicevi u pauzi za kavu i da uživa kada mu Juncker namigne ili ga povuče za kaput.

Općine Garčin i Cerna s okolicom mogu imati svoj budžet i mogu svašta raditi da poboljšaju svoje regionalno gospodarstvo, mogu privlačiti ili odbijati poduzetnike i poslovne ljude, ali ne mogu imati svoj novac i ne mogu ‘živjeti’ bez ostatka Hrvatske (s druge strane, po istoj logici bi ih Plenković trebao daleko više uvažavati). Hrvatska nema suverenosti mada ima ljude s titulama guvernera i predsjednika vlade i ministricu vanjskih poslova. Kao i za Garčin i Cernu, suverenost se svodi na glavnog policijota, glavnog reketara (nije Marić reketar, ovo navodim kao hômage Mancuru Olsonu) i glavnu žicarku.

Stvarne alternative: Koje su stvarne alternative između kojih se bira

Za ozbiljnu raspravu oko uvođenja eura važno je znati koje su stvarne alternative između kojih se bira. Bira se između postojećeg sustava fiksnog tečaja koji intervencijama HNB-a oscilira unutar uskih granica i uvođenja eura koji je zapravo fleksibilan tečaj (zanimljivo je kako svi u Hrvatskoj zaboravljaju da je euro fleksibilan tečaj).

Ne bira se između Hrvatske s potpunom ekonomskom suverenošću i aktivnom tečajnom i monetarnom politikom, dopunjenom fiskalnom politikom i politikom zapošljavanja i rasta s jedne strane i članstva u eurozoni s druge strane. Oni koji raspravu vode u okvirima idealne ekonomske politike i članstva u eurozoni vode raspravu u krivim okvirima. Tako rasprava o eurozoni postaje rasprava o korjenitim promjenama domaće ekonomske politike, a ne prijelaza iz sadašnjeg sustava u eurozonu.

Alternative su, dakle, produljiti sadašnji sustav jer od njega ima koristi ili ga skratiti uvođenjem eura. Na prvi pogled, odgovor nije jasan. Možda Hrvatska može i tim malim oscilacijama tečaja ublažiti vanjske šokove bolje nego da tih oscilacija nema. Recimo, zbog regionalnih asimetrija ili desetljećima uhodanih različitih profila priljeva i odlijeva novca. Razloga se može još smisliti, ali to je pitanje na koje treba odgovoriti.

Sukob interesa: Zašto bi anticiklična monetarna politika eurozone štetila Hrvatskoj

Rasprava nekih se vodi u okvirima ciklusa i anticiklične politike. Hrvatska možda ima Kitchinove (jednogodišnje) nacionalne cikluse, ali sigurno nema nacionalne Juglarove (višegodišnje zvane i poslovne cikluse).

Tu se kriju dva važna pitanja. Prvo se tiče anticiklične politike Europske središnje banke (ECB). Za „peglanje“ istog ciklusa, je li politika ECB-a za Hrvatsku drugo najbolje rješenje? Ako prijenos europskih i svjetskih Juglarovih ciklusa bolje u Hrvatskoj može „peglati“ HNB fiksnom kunom, onda ima razloga čekati s gubitkom tih opcija. Drugo se tiče ostalih monetarnih politika ECB-a. Ako su one loše za Hrvatsku, je li moguće uz postojeći režim osigurati bolju prilagodbu nego u eurozoni? Naravno, kada ECB donosi odluke, nema na umu Hrvatsku (ni hrvatske općine Garčin i Cerna s okolicom), ali štete li njene odluke Hrvatskoj? Jednima je u raspravi o euru implicitno da štete, a drugi o tome šute.

U oba slučaja to je pitanje ekonomske analize i primijenjenih istraživanja. U slučaju teorijske analize stvari su jednostavnije, mada nemamo na raspolaganju rezultate. U slučaju primijenjene analize tim se pitanjem ne bavi, a moglo bi se u vezi s Velikom recesijom. Jesu li kroz recesiju Slovenija, Estonija i Portugal mogli bolje proći bez eura? To je pažnje vrijedno pitanje.

Globalizacija: Hoće li u eurozoni biti konvergencije

Do istočnog proširenja, cijeli EU je bio konvergencijski klub (dapače, zvan je „EU konvergencijski stroj“’). Nakon toga su se stvari zakomplicirale: Velika recesija, jugoistočna proširenja, kratke serije, kriza u Grčkoj, itd.). Sada se ne zna kako stoje stvari i lamata se svakakvim mišljenjima i, često, vrlo dvojbeno izvedenim rezultatima.

Dilema u ovom pogledu je trojaka i ni u jednom slučaju nemamo jasan odgovor. Prvo, ako je konvergencijski stroj „zaribao“ i imamo višetračnu EU, može li Hrvatska bolje sama, s kunom, ili joj je bolje u svom EU klubu, s eurom ili bez njega? Drugo, ako stroj nije „zaribao“, je li konvergencija nezavisna od EU-a i može li Hrvatska brže konvergirati sama? Treće, kako se treba o tim pitanjima postaviti zemlja s ispodprosječnim rastom proizvodnosti? To su sve pitanja koja treba istražiti i odgovor nije ni na drugi pogled jasan.

U neku ruku se sva tri pitanja mogu promatrati naočalama „globalizacije“’. Za Hrvatsku je učlanjenje u eurozonu jednako kao i sudjelovanje u globalizaciji. Tu se konvergencija svela na pitanje trgovine, otvorenosti i funkcioniranja tržišta, ali i podjele koristi. ‘Svijet’ ima nesumnjive koristi od globalizacije, ali pojedine zemlje, regije, zanimanja ili pojedinci mogu imati drugu sudbinu. I to treba istražiti u hrvatskim okvirima.

Ova gore četiri pitanja vezana uz euro za sada nemaju jasan odgovor. Takvih pitanja ima još. Primjerice, pitanje ulaznog tečaja je možda presudno, ali za sada o tome svi šute. Također, koliko je mudro ulaziti u work in progress eurozonu. Je li mudrije pričekati dok se ne znaju obrisi monetarne unije u koju se ulazi (jer ovakva kakva je – je neodrživa)? Odgovor na ova pitanja je važan jer je odluka oko uvođenja eura i članstva u euozoni ozbiljna.

Što bi se trebalo napraviti da se dođe do dobre odluke?

Na kraju, treba reći da postoji velika vjerojatnost da do razumne rasprave o euru u Hrvatskoj neće doći. Tri su razloga. Prvi je ekonomsko predznanje sudionika i njihova osobna taština i sklonost komociji. Drugi su razlog asimetrični uvjeti u kojima se nalaze sudionici. Jedni će imati malj državnih institucija, poglavito HNB-a i ministarstva. Imat će novce, ljude i resurse za bavljenje svojim preferiranim rješenjem i političkim aspektom. Svojom težinom i bukom će jednostavno moći prevladati. S druge strane su im neorganizirani i neusklađeni slobodni strijelci koji su kao rogovi u vreći, bez podrške institucija, bez pristupa novcima i resursima, dakle bez pravih mogućnosti da svoje dobre ideje razrade. To jednostavno ne obećava jednaki tretman ideja, ali osigurava ugrađenu pristranost što nije put do najboljeg rješenja. Treći je razlog država, koja je već odlučila što hoće i ima stroj za mljevenje drugačijih ideja i neistomišljenika.

Što bi pametna vlast napravila? Svakako ne bi „farbala“’ neke tipove u Rigi da je sve u redu niti bi naše građane „farbala“ njihovim komplimentima. Prvo, prisilila bi HNB da siđe sa svog pijedestala i počne uvažavati druga mišljenja i uđe u dijalog s neistomišljenicima i ne tretira ih kao neznalice. Drugo, valjalo bi osnovati fond kojim se financiraju nedržavna istraživanja kako bi se podigla razina diskursa i raznolikost. Treće, i osobito važno, uzela bi u obzir učesnike sklone pojednostavljenim rješenjima i njihove predrasude. To se ne smije zaboraviti ako se neće Orban, Trump ili nekakvi AfD, Pet zvjezdica i takvi. Uvođenje eura se lako može prikrpati na mnogo drugih stvari koje ne obećavaju dobar put i dobro rješenje.

Dodatak (svi su brojevi grubo zaokruženi, važni su odnosi): Odakle Cerna s okolicom i Garčin s okolicom? EU ima 500 milijuna stanovnika (512.6) milijuna) i prosječni realni BDP po stanovniku od 30.000 ppu odnosno nominalno od 27.700 €. Hrvatska ima 4 milijuna stanovnika (0.7% EU, 7 promila) a Zagreb 800.000 (0.2% EU, 2 promila) i prosječni realni BDP po stanovniku od 18.500 ppu (62% EU) odnosno nominalno od 11.500 € (42% EU) . Traži se grad ili mjesto u Hrvatskoj koji ima 0.2% stanovnika Hrvatske i njegova okolina koji zajedno imaju 0.7% stanovništva Hrvatske i 62% realnog i 42% nominalnog BDP-a po stanovniku Hrvatske. To je mjesto sa 5.600 stanovnika i šire područje od 28.000 stanovnika i realno 11.470 ppu odnosno nominalno 4830 € po stanovniku (35.000 kuna). Što se dohotka tiče, nema podataka o dohotku na razini općina i gradova te veličine pa treba duboko udahnuti i herojski zaokruživati. Tako treba tražiti usporedivu veličinu u siromašnom dijelu najsiromašnijih županija.  Najsiromašnije županije su 2015. bile Virovitičko-Podravska županija čiji je prosjek 2015. bio 44.538 kuna po stanovniku, odnosno u Brodsko-Posavskoj županija čiji je prosjek 2015. bio 46.119 kuna po stanovniku. U oba slučaja županijski prosjeci su bitno viši od traženog broja od 35.000 kuna. Tražena mjesta su u Virovitičko-Podravskoj županiji Orahovica (5.792 stanovnika) i Cerna (4.990 stanovika) a u Brodsko-Posavskoj županiji mjesto Garčin (5.320 stanovnika) i Rešetari (5.171 stanovnika). Zbog dohodovnog kriterija najsličniji su općina Garčin s okolicom i općina Cerna s okolicom. Da se traže gradovi potrebne veličine, bilo bi krivo, ali lakše, to su Đakovo (27.745 stanovnika), Vukovar (27.683 stanovnika) i Čakovec (27.104 stanovnika), oni su malo veći od Požege i Zaprešića, ali bitno manji od Bjelovara, Vinkovaca i Koprivnice. No, dohodak u svima je bitno veći od traženih 35.000 kuna po stanovniku.