knjige

Pet klasa korisnika medijskih sadržaja. Od globalnih sveždera do izbjegavatelja vijesti. Kako participiraju u politici

Marija Janko / 30. lipnja 2019. / Publikacije / čita se 9 minuta

Tri su normativna modela demokracije, elitistička, participativa i deliberativna. Razvila su se i tri tipa medijskih sustava, liberalni, demokratsko-korporativni i polarizirano-pluralistički. Kojim sustavima pripada Hrvatska, kakav je odnos socioekonomskog statusa, intenziteta informiranja i političke participacije istraživala je Dina Vozab u knjizi (Ne)informirani građani iz koje je jedan od zaključaka da bi mediji mogli razmisliti o svojoj odgovornosti za stanje demokracije u Hrvatskoj

Po repertoaru političkog informiranja, vjerojatno ste pripadnik malobrojne hrvatske klase globalnih omnivora. To su oni koji imaju raznolike izvore, zapravo su iznadprosječno informirani iz tradicionalnih i online medija te s društvenih mreža, ali i iz specijaliziranih i stranih medija. Obrazovaniji ste, imate veći socijalni i kulturni kapital te snažniji politički interes, ali to vas nije nužno ponukalo i na veću političku aktivnost.

Interpretacija je to jednog od zaključaka knjige Dine Vozab „(Ne)informirani građani: Politička participacija u novom medijskom okolišu“ u izdanju Jesenski i Turka (2019), u kojoj je istraživala odnos medija i političkog angažmana građana, odnosno  vezu medijskih praksi različitih društvenih skupina i različitih oblika političke participacije.

Što se pokazalo? Najprije da u Hrvatskoj informiranje nema značajan mobilizacijski potencijal za političku participaciju (osim za onu digitalnu), a komercijalizirani mediji izazivaju efekt „medijske mučnine“. Jednostavno rečeno, hrvatski mediji slabo ispunjavaju jednu od važnih funkcija koju im dodjeljuju normativni modeli demokracije.

Autorica napominje kako tradicionalna istraživanja discipline političke komunikacije pokazuju da građani koji više koriste informativne medije ujedno i više politički participiraju, ali i da mediji mogu negativno utjecati, izazivajući cinizam i nepovjerenje prema politici. Treba uzeti u obzir, međutim, što je ujedno i njen fokus, da se građani informiraju vrlo nejednako, a oni nižeg statusa imaju lošiji pristup te sporije i slabije usvajaju informacije iz medija. „To je posebno izraženo u novom, umreženom medijskom okružju u kojem se građani sve više fragmentiraju i polariziraju na one koji prate odnosno izbjegavaju vijesti, ali i u odnosu na različite medijske prakse i medijske izbore i repertoare koji su im omogućeni, a što posredno utječe na njihov politički angažman“, pojašnjava Dina Vozab.

Dina Vozab

Knjiga je nastala na temelju istraživanja za doktorsku disertaciju, a u sklopu toga je autorica identificirala postojanje pet klasa medijskih korisnika ili medijskih publika u Hrvatskoj. Dobiveni statistički tipovi dorađeni su intervjuima, odnosno kvalitativnom analizom repertoara političkog informiranja, a proizlazi da na taj repertoar utječu dvije glavne dimenzije: usvojenost digitalnih medija i „posjedovanje kapitala“ (visina prihoda, obrazovanje, kulturni kapital).

Uz globalne omnivore (sveždere) koji čine 14 posto publike, dobili smo tako i tradicionalne korisnike (15 posto) koji se najčešće informiraju preko televizije i čitanjem tiska te su statistički značajno stariji i manje obrazovani od globaliziranih online orijentiranih omnivora. Slijedi skupina digitalnih korisnika (24 posto)  koji tradicionalne medije uvelike nadomještaju nacionalnim online izvorima, imaju statistički značajno nižu razinu socijalnog kapitala i manje su politički zainteresirani od prve klase. Postoje i  tradicionalni omnivori (21 posto) koji imaju raznolike izvore informiranja, ali su usmjereniji na lokalne i nacionalne sadržaje. Imaju značajno manje kulturnog i socijalnog kapitala od prve klase. Posljednja klasa su izbjegavatelji vijesti (26 posto); ona ima najviše pripadnika, što odgovara rezultatima američkih i europskih istraživanja prema kojima sve više građana izbjegava vijesti. Televizija im je glavni izvor, čitaju i novine, ali ne koriste Internet. Statistički su značajno stariji, imaju niže prihode i obrazovanje, te su manje politički zainteresirani od prve klase.

U pitanju su „idealni tipovi“ koji se, dakle, razlikuju prema svojoj društvenoj poziciji i dostupnim resursima te se informiraju na različite načine i s različitom svrhom. „Ekonomski, kulturni i socijalni kapital strukturiraju potrošnju korisnika“, naglašava autorica, „posebice  razdvajajući dvije skupine na suprotnim polovima informacijskih repertora: ‘izbjegavatelje vijesti’, koji se slabije informiraju iz manje izvora, i sofisticirane ‘globalizirane omnivore’ sa širokim informacijskim repertoarima.“ Društvena pozicija snažno određuje jaz u informiranju.

Zanimljiv je način na koji se ispitanici u intervjuima odnose prema politici, kako je percipiraju. Pokazalo se da izbjegavatelji vijesti imaju uglavnom fatalistički odnos prema politici koju se doživljava kao prljavu igru; nedostatak kapitala i resursa orijentira ih prema privatnoj sferi u kojoj imaju najviše mogućnosti kontrole i djelovanja. Hrvatski globalizirani omnivori djeluju najbliže političkom polju (jer su mediji glavno mjesto gdje se odvija „ponuda i potražnja“ političkih mišljenja i diskursa), ali oni ipak ne prate obrasce iz ranijih istraživanja u SAD-u, Francuskoj ili Velikoj Britaniji gdje, primjerice, postoji veći politički angažman kozmopolitski orijentiranih omnivora.

Participacija pojavljuje u više dimenzija: kao digitalna, građanska, glasanje na izborima, potpisivanje peticija i sudjelovanje u prosvjedima/štrajkovima, a u Hrvatskoj se sudjelovanje u prosvjedima i digitalna participacija pokazuju kao oblici koji privlače manje privilegirane građane

Razina političke participacije hrvatskih građana općenito je niža u odnosu na druge europske zemlje, a socijalni kapital značajno, ali ne snažno, oblikuje neke njene oblike. Konceptualno se participacija pojavljuje u više dimenzija: kao digitalna, građanska, glasanje na izborima, potpisivanje peticija i sudjelovanje u prosvjedima/štrajkovima, a u Hrvatskoj se sudjelovanje u prosvjedima i digitalna participacija pokazuju kao oblici koji privlače manje privilegirane građane.

Recenzent Nenad Zakošek naglašava da je autorica došla do istinski iznenađujućih rezultata koji su suprotni nalazima u mnogim sličnim istraživanjima u drugim zemljama. „Naime, u Hrvatskoj nema značajne povezanosti između socioekonomskog statusa i političke participacije osim u slučaju online participacije, koja je češća kod građana nižeg socioekonomskog statusa i povezana je s većom spremnošću na sudjelovanje u prosvjednim aktivnostima“, napominje Zakošek.

Tri modela demokracije

Dina Vozab u knjizi navodi tri normativne teorije demokracije (elitističku, participativnu i deliberativnu) te u skladu s njima tri različite funkcije medija; ovisno o tome koji model demokracije smatramo poželjnim, naše ideje o tome što je sloboda medija  i kako bi mediji trebali funkcionirati jako se razlikuju. Uostalom, naše političko iskustvo velikim je dijelom medijski posredovano, a danas se govori i o medijatizaciji politike.

Elitističkom (kompetitivnom) modelu demokracije odgovara protektivna funkcija medija kao čuvara (watchdog) protiv zloupotrebe vlasti, participativnom modelu odgovara mobilizacijska funkcija medija (model  za  koji se u svom istraživanju opredijelila autorica), koji potiču učenje i participaciju građana u političkom procesu, a deliberativnom modelu odgovara komunikacijska funkcija medija kao građanskog foruma koji omogućuje i potiče pluralističku debatu o javnim pitanjima.

Model participativne demokracije ima mnogo viša očekivanja od građana, traži se njihovo široko sudjelovanje u različitim društvenim sferama. Prema tom modelu, mediji mogu loše utjecati na participaciju ne samo zbog nedovoljno kvalitetnih informacija, već i zbog prakse „uokvirivanja“ politike kao strateške igre, odnosno pukog natjecanja političkih elita u kojem „obični građani“ nemaju mnogo utjecaja, navodi autorica. Oni su tu zapravo u ulozi gledatelja, pa jača cinizam ili alijeniranost. Vrlo je problematično i to što su mediji najviše orijentirani prema političkim elitama i prate njihove agende, isključujući obične građane iz političkih procesa.

Tri tipa medijskih sustava

Ova bi knjiga mogla doprinijeti raspravi o medijima i javnom interesu u Hrvatskoj, odnosno o  tome kako potiču ili sputavaju građanski angažman, kako (ne) ispunjavaju javni interes i jesu li zapravo korisni za demokraciju. Za bolje definiranje slike, autorica prikazuje medijske sustave na Zapadu budući da se proizvodnja sadržaja uvijek odvija u specifičnim društvenim okolnostima i unutar različitih političkih i društvenih institucionalnih okvira. Povijesno su se razvila tri modela medijskih sustava: liberalni u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Irskoj, demokratsko-korporativni u srednjoj i sjevernoj Europi, te polarizirano-pluralistički u europskim mediteranskim zemljama. Empirijska istraživanja potvrđuju neke tendencije ponašanja publika i informiranja građana ovisno o različitim karakteristikama medijskih sustava, a oni demokratsko-korporativni imaju najmanji udio građana „isključenih“ iz političkih informacija zbog aktivnih medijskih politika tih zemalja, posve suprotno od mediteranskih zemalja.

Hrvatska odgovara, poziva se autorica na ranije nalaze Zrinjke Peruško, mediteranskom modelu – s nižom kvalitetom javnih medija, manje razvijenim medijskim tržištem i većim pritiscima na medije, što utječe na obrasce upotrebe medija. Pozivajući se na niz drugih istraživanja, Dina Vozab karakterizira politički i medijski sustav u Hrvatskoj i zaključuje kako je on danas konsolidiran  nakon procesa tranzicije kroz koji je prolazio po sličnim obrascima kao i ostale postsocijalističke zemlje. Politički sustav pripada majoritarnom obliku demokracije, određen je vrijednosnom homogenošću i snažnim klijentelizmom. Citirajući istraživanja Freedom Housea za 2015., 2016. i 2017. godinu, hrvatski su mediji ocijenjeni djelomično slobodnima, a autorica naglašava kako razvoj neprofitnog medijskog sektora, najviše na internetu, pridonosi medijskom pluralizmu. Analiza publika tih medija ukazuje također na njihov značajan demokratski potencijal jer su više zainteresirane za politiku, imaju više samopouzdanja za politički angažman, više se informiraju i politički su aktivnije od publika matičnih medija.

U posljednjem poglavlju autorica raspravlja opasnosti da se publike u novom, digitalnom medijskom okolišu informiraju „u balonu“, u skladu s individualnim preferencijama ili ideološkim pozicijama, te da se na društvenim medijima okružuju osobama sličnog svjetonazora.  U Hrvatskoj digitalna participacija nije jako raširena, ali privlači mlađe građane i bliža je izvaninstitucionalnim oblicima participacije. U svijetu još traje rasprava o tome jesu li mogućnosti digitalnog građanstva uglavnom pozitivne (zbog jednake mogućnosti slanja i primanja informacija, ravnopravnije komunikacije i fleksibilnije organizacijske strukture) ili ipak uglavnom negativne (fragmentacija publika i isključivanje građana iz javne sfere).

Novija tumačenja uloge društvenih medija i digitalnih tehnologija za demokracije su bliža cyber-pesimističnoj perspektivi, kako nas je već u uvodnom poglavlju upozorila Vozab. Diskurs se kretao od „oslobađajuće tehnologije“ do tehnologije previranja te danas postoje strahovi da su informacije koje se šire putem digitalnih medija manje vjerodostojne (fake news), a ti se mediji koriste kao propagandna sredstva koja srozavaju demokratsku kulturu. Optimističnije gledanje na digitalnu političku participaciju je da ona dograđuje „stare“ oblike, stvara njihove inačice u digitalnom prostoru i omogućuje građanima sudjelovanje u politici na različite kreativne načine te  primjera digitalnog aktivizma ima bezbroj.

Gledajući iz perspektive paticipativnog modela demokracije, Dina Vozab načelno ističe da mediji mogu ostvarivati mobilizacijsku funkciju za demokraciju „ako uspijevaju potaknuti građane na konvencionalan i nekonvencionalan građanski angažman, ako informacijsko-komunikacijske tehnologije ne služe samo informiranju već postaju novi prostori građanskog angažmana i ako mediji uspijevaju mobilizirati što šire publike ublažavajući jaz u znanju, informiranju i participaciji.“ No, kako pokazuje i ova knjiga, hrvatska realnost je nešto drugo, a pitanje je koliko se može mijenjati aktualni medijski sustav.  Njegovi bi sudionici, kao i u drugim zemljama, ipak trebali promisliti koliki dio odgovornosti snose za krizu demokratskih sustava kojoj globalno svjedočimo.