Nijemci i Brexit

Pismo: Skupina uglednih Nijemaca “iz dubine srca” pozvala Britaniju da ostane u Europskoj uniji

Anđelko Šubić / 19. siječnja 2019. / Aktualno Članci / čita se 8 minuta

Potpisnici zaista jedinstvenog pisma su čelnica CDU Annegret Kramp-Karrenbauer, čelnica SPD-a Andrea Nahles, čelnici stranke Zelenih, predsjednici udruga njemačke industrije i njemačkih sindikata, Njemačke evangeličke crkve, uprave Daimlera, Airbusa... sve do bivšeg golmana njemačke nogometne momčadi Jensa Lehmanna. O odnosu Nijemaca prema Brexitu piše Anđelko Šubić

  • Naslovna fotografija: Tjednik Der Spiegel iz 2016. godine

“Gospodo, bez vaše velike nacije, ovaj kontinent ne bi bio ono što jest danas: zajednica određena slobodom i napretkom. Nakon užasa Drugog svjetskog rata, Britanija nas nije napustila. Dobrodošlicom je dočekala povratak Njemačke kao suverenu naciju i europsku silu. To mi, kao Nijemci nismo zaboravili i zahvalni smo zbog toga.”

Tako počinje doista jedinstveno pismo objavljeno u listu The Times 18. siječnja 2019. u kojem čitav niz njemačkih uglednika poručuju Britancima kako ih “iz dubine srca pozivaju da ostanu u Europskoj uniji” – i da će im vrata uvijek  ostati otvorena. Potpisnici su i čelnica CDU Annegret Kramp-Karrenbauer i čelnica SPD-a Andrea Nahles, čelnici stranke Zelenih, predsjednici udruga njemačke industrije i njemačkih sindikata, Njemačke evangeličke crkve, uprave Daimlera, Airbusa… Sve do bivšeg golmana njemačke nogometne momčadi Jensa Lehmanna.

Jedva da koja vanjskopolitička tema toliko zaokuplja Nijemce kao što je to Brexit. Još od odluke da se održi referendum o napuštanju Europske unije je to nezaobilazna tema ne samo njemačkih medija, “velike” politike, privrede i svijeta novca. I u razgovoru politički zainteresiranih građana u pravilu se dolazi do pitanja: što to hoće Britanci? I što će to značiti za Njemačku i Europsku uniju?

Iako su u manjini, ne nedostaje i zluradih komentara: zbogom Britanijo, sad ćeš skupo platiti svoju imperijalnu napuhanost. Europa lako može i bez Londona jer je Britanija uvijek bila kočničar integracije Unije. U gospodarstvu, Europa ne ovisi o Velikoj Britaniji, ali Britanci itekako ovise o Europi i njenom golemom slobodnom tržištu. Londonski City i brojne američke, ali i kompanije drugih zemalja svijeta koje su tamo imale svoja europska predstavništva užurbano traže neko drugo mjesto u Europskoj uniji da ostanu u prostoru zajedničkog tržišta.

Analize koje predviđaju crne dane za Veliku Britaniju naći će se i u ozbiljnim listovima, znanstvenim radovima baš kao i u tabloidima. Ali često će isti medij, ponekad i isti dužnosnik samo koji dan kasnije izreći sasvim drugo: Brexit je katastrofa i za nas

Frankfurt je odlično mjesto koji bi lako mogao postati još važnije financijsko i gospodarsko središte Europe. Britance će Brexit skupo koštati: govori se i o padu tamošnjeg BDP-a od 8%. Doba “Rule Britannia” i carstva gdje sunce nikad ne zalazi je odavno prošlo i sami su si krivi što su lakovjerno nasjeli na lažna obećanja lidera Brexita. Utoliko se sa velikim užitkom izvještavalo i o ostavci Borisa Johnsona i o nedavnim riječima Nigela Faragea kako se Britanci “moraju suočiti sa realnošću” i očekivati drugi referendum. Naravno, za razliku od Faragea, njemački mediji očekuju sad posve drugi ishod.

Analize koje predviđaju crne dane za Veliku Britaniju naći će se i u ozbiljnim listovima, znanstvenim radovima baš kao i u tabloidima. Ali često će isti medij, ponekad i isti dužnosnik samo koji dan kasnije izreći sasvim drugo: Brexit je katastrofa i za nas. Odlazak Velike Britanije iz Europske unije će možda koštati Britance, ali će veoma skupo koštati i Njemačku – politički, gospodarski, no to će biti osobni udarac i za čitav niz Nijemaca koji gaje osjećaje  prema Britancima, često drukčije od onih koje Britanci gaje prema Nijemcima.

Politički, tu je svakako na prvom mjestu projekt Europske unije: i prošli talk-show Maybrit Illner postaje ZDF emitiran ove srijede nosi naslov “Bye-Bye Britannia – hoće li EU preživjeti Brexit?” Naslov nije nikakvo paničarenje nego odraz duboke zabrinutosti Nijemaca što će biti sa Europskom unijom bez Velike Britanije.

Bye-Bye Britannia – hoće li EU preživjeti Brexit?: emisija Maybrit Illner na postaji ZDF

Nijemcima će gorko nedostajati Velika Britanija. Novac koji je ta zemlja, kao jedan od najvećih platiša u EU slala u zajednički proračun je zapravo manji problem. Mnogo veći problem je budući odnos snaga: ma koliko se trudili pokazati slogu, svatko u Bruxellesu će vam priznati kako tu vlada vječito rivalstvo između “starih” i “novih” članica, “sjevera” i “juga” Europe, “istoka” i “zapada”. Bez stare, tradicionalno štedljive zemlje sjevera kao što je Velika Britanija i Njemačkoj će biti teže držati svoju poziciju. I što će možda još više nedostajati: tipičan britanski pragmatizam koji je i prečesto bio spas od opet tako tipičnog njemačkog ustrajanja u pravilima i propisima “pa makar pucale kosti.”

London je u pravilu bio oprezan prema “super-državi” Europi – tamošnji žuti mediji će ići sve do tvrdnje o “četvrtom Reichu” po želji i volji Berlina. Tu je i stara nepovjerljivost Britanaca prema zajedničkoj valuti euru i kako se uvijek iznova vidi, ne može se baš reći da taj oprez nije bez razloga. Poziv zagovornika Brexita da njihova domovina mora imati posljednju riječ kada se radi o životu njenih građana odraz je i neospornih nedostataka u demokratskom odlučivanju Europske unije. Ali i Nijemci žele obuzdati tu europsku birokraciju i vratiti osnovni smisao zajedničkoj Europi i baš tu itekako treba pomoć Londona. Kakva je to Europa bez jedne od najstarijih parlamentarnih demokracija svijeta?

Njemačka objede o “Reichu” zato sluša sa zaprepaštenjem i zapravo ne shvaća, zašto je se optužuje. U Njemačkoj vlada dojam kako je baš Berlin uvijek bio pouzdani partner Londonu. To se osobito tiče gospodarstva: davno su prošla vremena kad je Velika Britanija prisilila njemačke proizvođače da na svoje proizvode stavie oznaku “Made in Germany” kako bi bilo jasno da je riječ o kopiji i manje vrijednom čeliku nego britanski. U fazi kad još jedva da ima primarne i sekundarne industrije u britanskom gospodarstvu, teško se možemo sjetiti neke industrijske grane gdje bi njemačke i britanske tvrtke bile neposredni konkurenti. Konačno, čak i Rolls Royce i Mini su BMW, a Bentley je dio Volkswagena.

Njemačka i Velika Britanija, dobrim dijelom ravnopravne u gospodarskoj snazi lako su se mogle složiti i čitavu Europsku uniju navesti na dosljednu liberalizaciju tržišta. Doduše, Telekom je morao gledati kako mu Vodafone i u Njemačkog grabi dio tržišta dok su slično mišljenje imali i britanski trgovački lanci kad se otokom širio Aldi ili Lidl. Ali već i kod burzi u Londonu i Frankfurtu su obje strane shvaćale kako samo zajednički mogu prihvatiti izazove.

Što će biti nakon Brexita – nitko ne zna. Handelsblatt piše da i Vodafone razmišlja premjestiti sjedište iz Velike Britanije u neku zemlju EU gdje mu je sad i najviše korisnika, njemačke tvrtke aktivne u Velikoj Britaniji – bio to Aldi ili BMW, zapravo jedva mogu procijeniti što će za njih značiti Brexit. Bio on “meki” ili “tvrdi”.

To je još veće pitanje kad je riječ o posve osobnim odnosima stanovnika ove dvije zemlje. Nema sumnje da vlada određeno poštovanje za onu drugu naciju: slogan Ich Dien (Ja služim, i to baš na njemačkom) krasi i grb princa Charlesa, a anglofilija u Njemačkoj je doista sveprisutna. Čak i političar AfD-a, Alexander Gauland jedva da skida svoj sako od (kako izgleda, Harrisovog) tvida, a dok tu Mercedes ili BMW vozi svatko, pravi stil će se pokazati tek ako se sjedne u Jaguar (vlasnik: zapravo indijski Tata Motors).

Nisu Britanci rekorderi u ispijanju čaja (popiju oko 200 litara godišnje) nego stanovnici sjeverne njemačke pokrajine Istočne Frizije – tamo se godišnje popije preko 280 litara. I kod ostalih tekućina se rado gleda na otok: još uvijek nisu presušile kolone dobrostojećih Nijemaca koji obilaze destilerije whiskya po pustošima Škotske da bi unazad par godina u Njemačkoj nastupio pravi hype za ginom. Konačno, i Queen Mum je svaki dan popila čašicu – i kao od šale prevalila stotu.

Sa druge strane otoka teško da ima toliko blagonaklonosti prema “Hunima”: neviđen pokolj u Great War, kako Britanci zovu Prvi svjetski rat nije zaboravljen i još uvijek se dobro zna tko je bio na drugoj strani – baš kao i u Drugom svjetskom ratu. Bilo je zanimljivo s Nijemcima raspravljati o nedavnom filmu Prijelomni čas (Darkest Hour) gdje je tu jedva tko uopće shvatio kako se zapravo, opet kao i u filmu Dunkirk, u prvom redu radi o domoljubnoj zadaći spašavanja Britanaca koji su ostali zatečeni u osvojenoj Europi.

Oko 860 tisuća Britanaca živi u Europskoj uniji  i – ne znaju što će im donijeti Brexit. Najviše ih je u Španjolskoj (oko 300 tisuća), Francuskoj (150 tisuća), ali i u Njemačkoj živi oko 100.000 Britanaca. Jedva da itko od njih očekuje i od Johnsona i od britanske vlade da im opet šalje brodove koji bi ih “spasili”. Nije drugačije ni s oko 300.000 Nijemaca koji žive u Velikoj Britaniji.

Odličan sažetak odnosa Britanaca i Nijemaca može se naći u autobiografskoj knjizi Johna Le Carrea “Tunel za golubove”: Le Carre je u mladosti često dolazio u posjet u Njemačku – on je i studirao germanistiku u Bernu. Opisuje zgodu kad je u Njemačkoj bio na izletu. Neposredno nakon rata, negdje u šumi pored njih je prošao jeep sa britanskim vojnicima koji su im nešto doviknuli. Svi u društvu su od Le Carrea željeli saznati što su rekli. Preveo im je kako su im britanski vojnici zaželjeli ugodan dan.

Na to se poveo oduševljen razgovor kako su Britanci simpatični i pristojni, uglađeni i korektni. Le Carre zapravo nije imao srca prevesti im što je taj vojnik doista doviknuo: “Onda momci! Trenirate za sljedeći put?” Tu vrstu humora Nijemci nikad nisu naučili shvaćati. Ali, i to će nedostajati svima nama u Europskoj uniji.

And now, something completely different…