Nova knjiga

Postoji li sve na svijetu zato da završi u lijepoj knjizi

Nadežda Čačinovč / 28. studenoga 2017. / Članci / čita se 8 minuta

Otkako je od ove godine umirovljena, o dugogodišnjoj profesorici estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Nadeždi Čačinović održava se već drugi simpozij. O prvom, na Filozofskom fakultetu, Ideje.hr su izvijestile, a drugi je pripremilo Hrvatsko društvo pisaca. U međuvremenu je profesorica Čačinović objavila još jednu knjigu, Uvod u filozofiju književnosti, u izdanju Leykam international. Ljubaznošću autorice i izdavača ovdje objavljujemo završni esej iz te knjige

«Le monde est fait pour aboutir à un beau livre»[i].

Tu Mallarméovu rečenicu navodi se iz  različitih  pobuda,  rade to ponosni bibliofili, prkosni stanovnici bjelokosnih kula, pa zakasnjeli pripadnici esteticizma, a i mnogi drugi. Ponekad s određenom suzdržanošću, u rečenicama poput «iako ne dijelim Mallarméovo mišljenje…», a ponekad i bez neke jasne namjere, zato što zvuči zgodno i učeno.

Nije da su se ljudi prestali ozbiljno baviti Mallarméom ili čak njegovom mitskom Knjigom svih knjiga. No to uglavnom nisu ljudi koje privlači jednostavna rečenica kojom sam počela, već oni koji su zapanjeni modernošću toga simbolizma s kraja stoljeća pa pažljivo pretražuju svaki Mallarméov redak, uključujući i njegove tekstove u modnom časopisu. S pravom, jer tako upravo otkrivaju njegovu začudnu suvremenost. Pišući o modi ili o slučaju anarhista Tailhadea s istom strogošću kao i svoje stihove, on doista polazi od toga da može preobraziti ili barem uspješno reciklirati sve na što naiđe u rečenice s objektivnom opstojnošću. U usporedbi s time popularni se Borgesov tekst o «Kultu knjiga» čini gotovo trivijalnim. Kod njega se lijepo prevedena Mallarméova rečenica («El mundo existe para llegar a un libro») pojavljuje kao izraz estetičkoga opravdavanja patnji i zala, kao u osmom pjevanju Odiseje gdje se kaže da bogovi izazivaju sukobe kako bi kasnija pokoljenja imala o čemu pjevati.

Nema, doduše, sumnje u to da je jedna od značajki moderne upravo to da Dobro, Lijepo i Istinito nisu neupitne i povezane vrijednosti. Borges ne razvija svoju ideju opravdavanja zla zbog djela koje nastaje već daje kratki pregled povijesti ophođenja s knjigama: od Platonova Fedra, uzdizanja knjige u objavljenim religijama, slučaja Don Quijotea, govorenja o knjizi prirode kod Francisa Bacona, navodi Religio Medici Thomasa Brownea o tome da je sve što postoji umjetno zato što je priroda Božje umjetničko djelo, slijedi još i Leon Bloy koji piše da smo svi mi riječi ili slova jedne jedine magične knjige koju zovemo svijet (za tu je misao mogao naći još primjera, od Kabale do Swedenborga).

Misao je to upravo suprotna Mallarmeovoj jer je takva knjiga uvijek već tu, a ne nešto što tek nastaje.

U univerzumu pisanja (pa i takvoga kojim nastaju ove rečenice) knjiga je dovezna točka, cilj, krajnje dostignuće. Osim toga, ona je slika, ideja, utemeljujući mit, metafora, utoliko jače što se javlja strah da je predmet uz koji vežemo taj imaginarij, kodeks, «analogna» knjiga, u opasnosti.

Prof. Čačinović: U jednostavnoj i staroj metafori svijet je kao knjiga: možemo ga čitati, ima smisla. Rekla bih da je moje polazno uvjerenje da je knjiga kao svijet, da je svijet sadržan u njoj i da mu ona daje smisao i opravdanje

Knjiga koju imamo pred očima ima jasnu prisutnost, a opet je u pravilu samo jedna od brojnih sličnih primjeraka, ona je ponovljiva. Ona jedna Knjiga kao cilj oduvijek je pomalo i utjeha i zavaravanje: ni najmarljiviji čitatelj već odavno ne može svladati mnoštvo knjiga, ali predodžba da sve one rade u istom pravcu može biti uglavnom nesvjesna utjeha. Svi čitatelji rade na takvoj svojoj Knjizi.

Oduvijek rabimo prijenosnike kao metaforu za spoznajne procese. Ideje su smatrali nečim što se utiskuje u voštane tablice, a poletnu točku našeg umovanja praznom pločom. Govori se kako nam se na samrti ili u samrtnoj opasnosti pred očima odvija film, a sad posvuda nailazimo na usporedbe našega mozga i računala. Metaforičko nas govorenje o metafori oduvijek prati: citiramo kao autoritet Ernsta Roberta Curtiusa koji o knjizi kao simbolu u Europskoj književnosti i latinskom srednjovjekovlju piše:

»Upotrebu pisma i biti knjige u svrhu metaforike nalazimo u svim epohama svjetske književnosti, ali uz značajne razlike, uvjetovane tokom opće kulture.» U općoj kulturi stalno nailazimo i vrlo trivijalne i vrlo složene usporedbe. Curtius navodi složene i duge metafore koje se odnose na oranje u smislu pisanja. Zanimljivi pomaci nastaju u tako poznatoj sintagmi «knjiga prirode». Okretanje prirodi jest u prvom tumačenju renesansno odbacivanje objavljene istine u korist izravnog proučavanja prirode ali, kako čitamo, vrlo često su sekularizirane srednjovjekovne mistično-filozofske spekulacije. Taj bitno predmoderni karakter  «knjige prirode» lako je pokazati.

Tisak je velikim umnožavanjem broja knjiga i svim ostalim pomacima, uniformiranjem, prekidanjem veze između čitanja i pisanja donekle načeo status Knjige kao predmeta divljenja i beskrajnih interpretacija, ali samo donekle. Neke su slike samo slike, a neke su ikone: pa čak i jeftino tiskane, a blagoslovljene sličice pretpostavljam imaju posebno djelovanje za vjernike.

Walter Benjamin, kao inače često, dobar je autoritet za kontinuitet i njegovo prekidanje kad govori, pozivajući se na Hofmannsthala, o «čitanju onoga što nikada nije bilo napisano».[ii] Točnije, citat glasi: »Historijska je metoda filologijska metoda, metoda zasnovana na knjizi života. Hofmannsthal to naziva ‘čitanjem onoga što nikada nije bilo napisano’. Čitalac na kojega se to odnosi istinski je povjesničar.»

To nije knjiga kao cilj, to je knjiga kao put izbavljenja.

Zar nije već mnogo puta zapaženo kako je zapravo teško nešto predočiti u mislima, stvoriti naprimjer jasnu, pouzdanu sliku osobe koje volimo? Prizivajući je dobivamo niz začudo nejasnih i nezadovoljavajućih, također i nepouzdanih dojmova. A nemamo poteškoća u zamišljanju likova o kojima čitamo.

Današnji načini korištenja knjige kao metafore očigledno su ambivalentni. Jean-Luc Nancy napisao je knjižicu u čast jedne knjižare, a naslov bih vrlo približno prevela kao Poslovanje s mišljenjem. [iii] To je naslov koji smatram primjerenim ideji knjige: ideji koja je od samoga početka ideja čitanja, a tako uvijek i ideja još jedne knjige, pa onda još jedne.

Ideja knjige jest da nema kraja knjigama, da se množe i šire, ali i toga da se uvijek iznova u nekoj od tih umreženih knjiga javlja savjet da knjige treba odbaciti i napraviti nešto… Zapravo, Nancy je posve u pravo kada piše da «čitanje ne vodi u još više čitanja nego u sve ostalo, u ono što se ponekad zove djelovanje, a ponekad iskustvo, sve ono kada se sudaramo s nečitljivo zbiljskim.»

Desetljeća moga akademskoga života bila su obilježena pokušajem da primijenim stav da nema ničega izvan teksta. No i u toj ortodoksiji potisnuto se zbiljsko povremeno vraćalo. U Nancyjevoj knjižici digitalne se inovacije pojavljuju na uzbudljiv način koji stalno revidira tu potisnutost. Ekran za njega više nije ni medij ni poruka, već suptilni i provodni elektricitet nezaustavljive ekspanzije koji proizvodi nepregledno mnoštvo virtualnih stranica što ih možemo prizvati i ponovno vratiti u neko plinovito stanje. Jacques Ranciêre također nalazi nove opise za način kako se knjiga projicira prema realnosti, koja nije ona o kojoj piše nego ona u kojoj se mora pretvoriti u djelo, u čin. Uključenost knjige u performativne funkcije jezika potvrđuje se u načinu djelovanja Mallarméova pisanja i načina kako nije ni mimetičko, ni deskriptivno, ali priziva, imenuje i zapovijeda. U jednostavnoj i staroj metafori svijet je kao knjiga: možemo ga čitati, ima smisla. Rekla bih da je moje polazno uvjerenje da je knjiga kao svijet, da je svijet sadržan u njoj i da mu ona daje smisao i opravdanje, i to bez obzira «o» čemu piše.

Ne bih naravno željela da u tome sekularnom stavu jednostavno budem negativno fiksirana uz predodžbu o knjizi objave. Na kraju krajeva, barem u židovskoj tradiciji izvorna knjiga stvara komentare komentara i tako unedogled: nije gotova.

Možda i stanovnici bjelokosnih kula smišljaju slična opravdanja: no doista ne mislim da se «zatvaram u svijet knjiga». Knjige su svijet, samo jasnije.

Zar nije već mnogo puta zapaženo kako je zapravo teško nešto predočiti u mislima, stvoriti naprimjer jasnu, pouzdanu sliku osobe koje volimo? Prizivajući je dobivamo niz začudo nejasnih i nezadovoljavajućih, također i nepouzdanih dojmova. A nemamo poteškoća u zamišljanju likova o kojima čitamo.

U ovome je Uvodu trebalo biti pokazano kako se o književnosti najprije mora govoriti kao o osnovi svake kulture, kao o pričama, osnovnom snalaženju. Nakon toga spoznaja traži pouzdane me- tode i književnost-priča smješta se u posebno, vlastito područje. Proizvođači književnih djela to mogu smatrati dostignućem, potvrdom vlastitih zakonitosti.

Svakako odustajanjem od spoznaje utvrđuju inače uvijek krhki raspored filozofija-znanost-književnost.

Svijest o krhkosti toga rasporeda ne znači odustajanje od namjera dopiranja do istine o svijetu, životu, sebi samima. To samo znači da postoje poteškoće u izricanju jednoznačnih istina, neproturječnih istina, pa je filozofiji susret s pisanjem koje s time nema poteškoće krajnje korisno.

S tim stanjem stvari možemo se suočavati na razne načine. Giorgo Agamben je u Ideji proze[iv]   inscenirao takav susret filozofije i pjesništva, pisanja određenog filozofskom intencijom i pjesničkoga zvuka i ritma. U tome ključnom odnosu značajne su mnoge «ideje», materijalnoga, jedinstvenosti, ljubavi, moći, politike i pravde, mira i istine, epohe, misli i imena, glazbe i sreće, djetinjstva, šutnje, svjetla i pojave; dakako, slave, smrti i buđenja.

Filozofsko promišljanje književnosti može ostati i suzdržanim, držati se tradicionalnoga rječnika, odabrati udaljeni pogled,  no relevantno će biti samo uz svijest o zajedničkom korijenu književnosti i filozofije te o zajedničkom poslu fiksiranja riječi.

[i] Stéphane Mallarmé, Oeuvres Completes; Paris: Ed. Mandor/Aubry 1945., str. 872

[ii] Ovdje moram priznati da me je na tu varijantu teksta iz Benjaminovih «Teza o filo- zofiji povijesti» upozorio Daniel Heller Roazen u predgovoru za jedan Agambenov izbor tekstova.

[iii] Raspolažem tek engleskim izdanjem: Jean-Luc Nancy, On the Commerce of Thinking,

New York 2009

[iv] Giorgio Agamben, Idea della prosa; Milano: Feltrinelli 1985.; hrvatski prijevod: Ideja proze; Zagreb: AGM 2004.