Inventura Ive Bićanića

Prokletstvo memorije. EU kao federacija, Plenković kao Crvenkovski. Normativni optimizam i nepromjenjiva regionalna nejednakost

Ivo Bićanić / 24. srpnja 2020. / Članci / čita se 8 minuta

Kad čuje planove i obećanja Ivo Bićanić ne može si pomoći, kroz glavu mu prođe da je to već čuo. I da od toga nije bilo puno. Pomoć iz Europske unije, ulazak u monetarnu uniju, pa i kadrovske križaljke u novoj vladi, sve ga to podsjeća na nešto ...

Nije nezabavno imati pamćenje, manje je zabavno što to dođe tek s godinama. U ovom trenutku, sredinom 2020., mi koji dulje pamtimo uočavamo tri zabavna paradoksa kojima smo u Hrvatskoj svjedoci. Prvi se tiče službene hrvatske politike u pogledu EU financiranja troškova nastalih uslijed korona-šoka i dogovora oko proračuna. Drugi je posljedica oživljavanja normativnog optimizma u vezi s uvođenjem eura. Treći je vezan uz postojanu središnju ulogu kadroviranja u našemu društvu. 

  1. Tko bi gori, eto je doli

U utorak ujutro završeni su pregovori o financijskoj pomoći nakon šoka izazvanog globalnom epidemijom COVID-a 19 i pregovori oko proračuna EU-a u slijedećih sedam godina. Pregovori su bili važni, možda se čak pokažu i presudnima jer su vrlo vjerojatno restrukturirali EU i usmjerili ga prema federaciji (ovakvim razvojem situacije EU se, naime, po prvi put zadužuje kao entitet. Doista je zanimljivo u kojoj mjeri tu bitnu stvar hrvatski mediji nisu naglašavali). U pregovorima o iznosu i uvjetima pomoći oni koji su se bavili pitanjem vraćanja duga, dakle pitanjem koje se tiče cijeloga EU-a (a ne samo zemalja članica, to je taj put prema federaciji), etiketirani su kao škrti i nesuosjećajni. (Iako te “šparne” zemlje članice zapravo zaslužuju naše daleko veće simpatije, to više što će upravo one vraćati lavlji dio duga EU-a koji će do Hrvatske i ostalih “žicara” doći kao poklon bez značajnih uvjeta. Dug koji preuzme EU neće vraćati Talijani i Hrvati nego Finci i Danci.)

U vezi s Hrvatskom zanimljivo je pritom sjetiti se kakva je u jednom sličnom kontekstu nekoć bila hrvatska situacija i kako promjena položaja može stubokom, u upravo paradoksalnoj mjeri, promijeniti stavove.

U Jugoslaviji je Hrvatska bila njezin razvijeniji dio, oko 15-20% iznad nacionalnog prosjeka.  Jugoslavija je bila zemlja izrazito velikih prostornih nejednakosti pa je gradila vrlo značajan sistem pomoći “nedovoljno razvijenim republikama i SAP Kosovo”. Između bogatih koji su plaćali i nerazvijenih koji su primali vladale su neprekidne trzavice. Pritom oni koji su davali, kao Hrvatska (koja je zbog svoje veličine davala najviše), nisu načelno bili protiv toga da daju i pokažu solidarnost, ali su inzistirali na uvidu u način korištenja, odnosno htjeli su uvjetovati trošenje (ostao je zabilježen primjer Sarajeva i organizacije zimskih olimpijskih igara novcima razvijenih koji, međutim, u procesu trošenja nisu imali pravo reći ni riječ). S druge strane, oni koji su primali nisu htjeli ni čuti za ikakvo miješanje u svoje unutarnje stvari i za upute što da rade s primljenom pomoći, tvrdeći dabi im to ugrozilo samostalnost i da oni sami ionako najbolje znaju što im treba. Svaka sličnost sa sadašnjim raspravama u EU je namjerna.

Financirale razvijene republike, trošenjem upravljalo Sarajevo, to je bila optužba. Otvorenje Zimskih olimpijskih igara 1984.

Dakle, nameće se zaključak da dok je davala i bila “gori”, Hrvatska je imala navlas istu politiku i argumente kakve sada u EU imaju one zemlje, poput Danske ili Nizozemske, od kojih se očekuje da daju. A danas, kada bi trebala primati, odnosno kada je “doli”, hrvatska politika i diskurs nevjerojatno nalikuju argumentima nekadašnje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije ili Kosova. Oni stariji među nama dok slušaju Plenkovića, kao da čuju ondašnjeg Branka Mikulića ili Krstu Crvenkovskog. Zanimljivo je u kojoj mjeri Hrvatska danas, kada hoće što je više moguće zagrabiti, nema više nikakvog sluha za svoje nekadašnje stavove iz onih vremena kada je davala. I još jedna napomena: prema jednoj od mojih “mini teorija”, upravo je ondašnji jugoslavenski sistem prostornih preraspodjela bio među glavnim uzrocima raspada bivše države.

 2. Monetarna unija

Ulaskom u ERM II Hrvatska je prividno napravila važan korak u pristupanju evropskoj monetarnoj uniji. Rasprava o mudrosti tog koraka ne manjka, čini se da gotovo svi o tome imaju nekakvo mišljene. Među komentarima prevladavaju oni o trivijalnostima (koliku će inflaciju izazvati zaokruživanje, što će biti otisnuto na kovanicama koje izdaje Hrvatska), neki se pak bave manje važnim pitanjima (transakcijskim troškovima i valutnim rizikom), a neki se dotiču lažne svijesti (hoćemo li bolje živjeti kada uvedemo euro, što je sa suverenitetom i treba li ukidanje kune biti stvar referenduma). Na sreću,nađe se i poneki komentar i analitičar koji se usredotočuju na bitne aspekte cijelog pothvata (primjerice, na teoriju novca, monetarni pluralizam, značenje monetarne integracije ili na pitanje mudrosti pristupanja monetarnoj uniji s ugrađenom greškom; tu je, naravno, i pitanje što je s Italijom, tempiranom bombom koja otkucava, a prema kojoj je Grčka mačji kašalj).

Paradoks o kojem je ovdje riječ tiče se konvergencije. Hoćemo li članstvom u eurozoni ubrzati svoje približavanje bogatijem dijelu Evrope, postati bogati kao, recimo, Slovenci (a o Austrijancima da i ne govorimo)?

Samo zbog monetarne integracije nećemo, i to iz dva razloga. Prvo, zato jer nominalna konvergencija (sve veća sličnost zakona i regulative) ne vodi nužno realnoj konvergenciji (smanjenju ekonomskog zaostatka u svim njegovim vidovima). Drugim riječima, monetarna unija nema nužno veze s realnom konvergencijom, a ako se vremenski i poklope, to će se dogoditi iz nekih drugih razloga. Paradoks o kojem je ovdje riječ tiče se takozvanog “normativnog optimizma”, stariji ga se sjećaju jer se o tome mnogo govorilo sedamdesetih, a mlađi će sada naučiti o čemu se radi. Prema normativnom optimizmu, dovoljno je urediti norme da se promijeni stvarno ponašanje. Evo i primjera: ako imamo iste zakone kao Danci, znači li to da se jednako i ponašamo? U teoriji se ovo standardno ilustrira tvrdnjom da Danci voze po istim prometnim pravilima kao i Grci, no iskustvo vožnje u te dvije zemlje posve je drugačije.

Naš je posebni paradoks i u tome da se Hrvatska nagledala normativnog optimizma u svojoj povijesti, a da on nikada nije polučio prave rezultate. To se tiče “velikih” promjena (odnosno, načina na koji je zemlja provela ukidanje kmetstva ili koliko je trajno uspjela održati reforme iz vremena socijalizma, osamostaliti se, uvesti kapitalizam ili pak postati članicom EU-a), no tiče se i onih”malih” (ovdje vrijedi spomenuti Banovinu Hrvatsku, reformu iz 1966., program stabilizacije iz 1981. ili 1993., razne privatizacije, izgradnju autocesta). Ukratko, sve to na koncu nije promijenilo relativni položaj zemlje i usmjerilo je ka realnoj konvergenciji. Nema nikakvog razloga misliti da će ovaj put biti drugačije.

Drugi je problem ozbiljniji i zapravo ponovno paradoksalan. Nerazvijeni krajevi Hrvatske u monetarnoj su uniji s ostatkom zemlje već jako dugo, no oni koji su bili “pasivni” tridesetih ili pedesetih godina i danas su “pasivni”. Nitko nije promijenio klub, a institucionalna konvergencija uz preraspodjele unutar Hrvatske nije dovela do realne konvergencije. Dvije karte ovo lijepo ilustriraju (“službeno nerazvijeni” 1966.-1970., i 1985.-1990., obje karte svojedobno je izradio Aleksandar Bogunović, vjerojatno najveći znalac o hrvatskim regijama). Monetarne unije prvo dinara, a kasnije kune, nisu razvile ni Liku niti Kordun, pa ni dijelove Posavine. Za realnu konvergenciju potrebno je mnogo više od monetarne unije.

  1. Kadroviranje

U trulom socijalizmu crvotočne Jugoslavije komunisti su znali za važnost kadroviranja. Paradoks je da je tako i u bajnom kapitalizmu stamene Hrvatske pod vodstvom HDZ-a (ili možda ipak kroni kapitalizmu ruzinave zemlje ?) Dva su nedavna primjera raskrinkala ovaj paradoks. Na temelju dobivenih preferencijalnih izbornih glasova Božidar Kalmeta i Ivan Anušić smatraju da i u novoj vlasti imaju pravo na udio u podjeli kolača. Prvi je iskusniji pa, koliko se vidi iz medija, ne traži ministre nego ljude iz drugog i trećeg ešalona gdje se, kako nas uči primjer Josipe Rimac, skrivaju velike prilike i prava poprišta važnih događaja. Drugi medijima potpuno otvoreno kaže da valjda sa svojim dobivenim glasovima ima pravo na ministarsko mjesto pa je jadnu Tomečak, Tromečak, Tramišak ili tako nekako, u roku od dvije noći s položaja nižeg činovnika županije s manje od 300.000 stanovnika gurnuo na položaj na kojem će ona morati surađivati s centrom EU-a koji skrbi za 400 milijuna ljudi. Naravno, gotovo je izvjesno da će to biti disaster, no Anušić će imati svojeg čovjeka na položaju moći. I još važnije: i Kalmeta i Anušić pokazali su gradu i svijetu da mogu “isporučiti” posao i pobrinuti se za svoje. Oni koji s njima piju kave, ne trebaju se bojati.

Naš je paradoks da se nekadašnje komunističko i ovo današnje hrvatsko poimanje kadroviranja nije nimalo promijenilo. Naravno, i posljedice su iste, odnosno jaka erozija profesionalnosti. I sada, kada je ovaj naš trajni paradoks ovako potpuno razobličen, mi bismo trebali vjerovati da će Plenković, osokoljen izbornim rezultatima i oslobođen utega raznih struja u svojoj stranci, pokazati svoje pravo lice, ambiciozno provoditi reforme i odvesti nas među civilizirane zemlje? Kako je krenuo, “moš mislit” da će nas tamo odvesti.

Ministrica Tramišak (Radio Sljeme)

No, župan Ivan Anušić ima iza sebe izuzetno plodan tjedan pa nas je naučio nešto još važnije i upozorio nas na varijantu  paradoksa. Jugoslavija nije imala ni direktivno ni centralno planiranje, nije imala ni uređena tržišta u odnosu na neke ključne stvari, a mnoge su cijene bile regulirane. Prije puno godina, jednom visoko pozicioniranom kadru upućeno je pitanje kako da se u takvom neredu upravlja? Branko Horvat,koji prepričava ovu dogodovštinu,kaže da je kadar odgovorio kao iz topa: “Telefonom!” Župan Ivan Anušić nam je nedavno rekao više-manje to isto.

Njemačka mljekarska firma Meggle ima pogon u Osijeku koji, zbog lošeg poslovanja, namjerava ugasiti krajem godine. Meggle je o svojim planovima pristojno i na vrijeme obavijestio sve zainteresirane kako bi se oni za to mogli pripremiti. Saznavši za ovu vijest, župan Anušić iskreno se u mikrofon zapanjio – pa kako on o tome ništa ne zna? Zašto to njemu nitko nije rekao? Zašto nisu došli k njemu da se to sredi? I na koncu i povrh svega: Kakvi su to hrvatski menadžeri koji su dozvolili da se proizvodnja preseli u Bihać i, horribile dictu, Kragujevac?!