Protestantska etika i duh socijalizma. Fizika i arheologija Zida. Na koga je pao

U prvom dijelu članka Žarko Puhovski postavlja pitanje epohalnosti pada Berlinskog zida, navodi neke zanemarene posljedice tog događaja i podsjeća na tendenciju harmonizirajućih interpretacija u različitim ideološkim diskursima. Upozorava na posljedice na Zapadu. U drugom dijelu diskutira pojam "željezna zavjesa", te podsjeća koje su organizacije u Hrvatskoj inicirale promjene potkraj osamdesetih

Već legendarni pad (berlinskoga) Zida nekritički je dvadesetak godina slavljen kao povijesna prijelomnica (što on, barem simbolički, svakako i jest) – a da se nije uspijevalo pojmiti što je sve bilo „dekonstruirano“ u toj prigodi. Sve dok slavlje (uz nešto pucanja, arlaukanja i raspojasanog kolektiviziranja) nije naprasno prekinuto zahtjevom za plaćanjem troškova.  Ponajprije, u zlatnome dobu postkomunizma (gotovo) nitko nije zapitao na koga je dotični zid zapravo pao. Radilo se je pritom u stvarnosti o barem dvjestotinjak tisuća ubijenih u (poslijejugoslavenskim i poslijesovjetskim) ratovima (koji su tek tada postali mogući), o otprilike dvostruko više ranjenih, o gotovo deset milijuna prognanih i izbjeglih zbog etničkih čišćenja posljetkom konstituiranja novih nacionalnih država, te, konačno, o barem dvadeset milijuna ljudi koji su, po prvi puta, (kraće ili dulje) iskusili nezaposlenost.

Odatle, naravno, ne slijedi tvrdnja da proces koji se vezuje uz pad zida nije donio velik napredak u mnogim bitnim aspektima života stotina milijuna ljudi, nego prastaro metodičko upozorenje na to da svaki politički (povijesni) uspjeh ima svoju cijenu. Ne uzme li je se na vrijeme i ozbiljno u obzir, ostane li se na prizemnim tvrdnjama kako je – s obzirom na cjelinu zbivanja (svagda ista pripovijest o „big picture“!) – nedopustivo da (naravno, „kolateralne“) žrtve (nezahvalno) zasjene „napredak za većinu“, povijest će se ponavljati; za filozofiju elegantno, kao farsa, no za mnoge konkretne sudbine, kao katastrofa.

Je li pad zida revolucija u tradiciji Francuske od dva stoljeća prije? Je li moglo biti drukčije ili se priča svodi na never ending liberal story? Francis Fukuyama

Jedno je od ključnih interpretacijskih pitanja može li se, mutatis mutandis dakako, zbivanja koja se nadovezuju na proslavljeni Zidopad doista smatrati revolucijom u tradiciji započetoj – za Modernu mjerodavno – traumatičnim ubrzanjem socijalnoga napretka iz ljeta 1789. Svakako ne slučajno, zbivanja iz 1989. nisu dala povoda ozbiljnijim razmatranjima na klasičnu temu o povijesnoj mogućnosti drukčijih putova do istoga (tj. usporediva) ishoda. Interpreti kao što su Burke ili Tocqueville nisu, dakle, podobni za kraj dvadesetoga stoljeća – ali, na žalost, ni ideologijom konzervativizma inspirirana metodička parola mladoga Rankea „Wie es eigentlich gewesen ist“ („kako je zapravo bilo“).

Dok je, naime, „velika  revolucija“ provocirala konzervativni pokušaj spašavanja „izvornih vrijednosti“ pod pretpostavkom da se u prošlosti nalaze nosive vrijednosti sadašnjosti i budućnosti (čiji se dolazak nipošto ne smije „umjetno“ ubrzavati), prevrat koji je uslijedio dva stoljeća poslije inspirirao je jedino samozvani fukujamozni „never ending (liberal) story“. U postmodernome terminologijskom kolopletu pripovijesti samo prelaze iz jedne u drugu (dimenziju), a napredak se u povijesti reducira na „vječno vraćanje jednakoga“ (s kvantitativnim promjenama). Poput Buxa u filmu čiji je naslov ovdje pozajmljen (a čiji sadržaj posve hegelovski počiva na napetosti između „Fantazije“ i „Ništa“), i suvremenici su pada Zida uskoro poželjeli još koješta, pa se pojavila potreba za novom naracijom – posve u skladu sa završnom rečenicom filma: “but that’s another story”.

„Druga priča“ nužno je ona postrevolucionarna, ona koja je – u originalu s početka devetnaestoga stoljeća – dvojila o samome smislu revolucije (kao, zapravo, povijesnoga spektakla), rabeći najčešće dva tipa prigovora – o izopačenosti izvornoga prevratnog stremljenja i o jalovosti revolucionarnoga djelovanja, jer se je sve to, možda, moglo postići i mirnim putem – polaganije, ali uz manje žrtava. U posve fizikalnome okviru izopačenost revolucionarnosti se – na tradiciji pojmovnoga para akcija/reakcija – tumači kao nužnost da “pokušaj da se društvo pomakne u određenom smjeru svakako rezultira njegovim pomakom, ali u suprotnom smjeru” (A. O. Hirschman, „Retorika reakcije“, Politička kultura, Zagreb 1999., str. 21).

U postrevolucionarnoj fazi romantizirane utopijske slike revolucionarnih promjena više nisu u modi, posredstvom dnevnih posljedica po živote (i smrti) milijuna ljudi, a povijest se nastoji razumjeti u harmonizirajućim interpretacijama, u ideologemima nacionalističke, konzervativne, ili derivativno-liberalne provenijencije

Ostaje tada tek tradicionalno interpretacijsko načelo: volentes fata ducunt, nolentes trahunt (upravo ovim Senekinim izrijekom na osnovi Kleanta, završava monumentalni Spenglerov „Zalaz zapada“ – „Der Untergang des Abendlandes“), sažeta skica pozicije osobe koja ima spoznati povijesnu nužnost e da bi znala što joj je činiti, postulirajući, dakle, povijesni subjekt koji je svagda i objekt povijesnoga djelovanja; jer, eto, sudbina vodi onoga tko želi, a vuče onoga tko to ne želi. Tek se nasuprot takvoj poziciji uspostavlja mogućnost revolucionarnoga mišljenja i djelovanja; dobro to pokazuje Humeovo opravdanje engleske revolucije time što ona iskazuje “opći princip potvrđen zdravim razumom i praksom svih vremena, koji, svakako, nije moguće nastaviti kao bilo koje posebno pravilo, ni zakonima, pa čak niti filozofijom” (D. Hume, „A Treatise of Human Nature“, Oxford U. P., London 1973, p. 563).

Drukčije rečeno, povijest neponovljivih povijesnih zgoda zbivala se je propitujući odgovore (“reakcije”) na revoluciju i njezinu “retoriku” (ideologiju). Historiju prigovora svojim povijesnim nastupima (uspjela) revolucija razmatra u novoj, postrevolucionarnoj fazi. Riječ je o razdoblju u kojemu je postalo jasnim da su revolucije izgubile privlačnost posredstvom svojih dnevnih posljedica po živote (i smrti) milijuna ljudi, o razdoblju o kojemu romantizirane utopijske slike revolucionarnih promjena više nisu u modi, a povijest se nastoji razumjeti u harmonizirajućim interpretacijama, u ideologemima nacionalističke, konzervativne, ili derivativno-liberalne provenijencije. Arheologija revolucija postala je – epohalno barem – mogućom, a to znači i smireniji pristup, premda su histerične interpretacije revolucionarnosti i dalje povremeno u igri.

Promjena nije bila utopijske naravi – sve što je Istok htio Zapad je već odavno imao

Neovisno o numerologijskim igrarijama, Zidopad se je zbio u godini obljetnice velike revolucije, a na dan obljetnice velikoga kontrarevolucionarnog izboja (9. studenoga 1938., Kristallnacht, označava u punome smislu riječi prijelaz nacističke (kontra)revolucije iz povijesne potencije u aktualnost, njezino potpuno izronjavanje u fenomenalnost). Ako je 1989. i oglašena revolucionarnim simbolom, to se je zbilo u ozračju dvostruke negacije – na djelu je bila socijalna bez političke revolucije, što niječe sva tradicionalna iskustva, a, s druge strane, promjena koja je tada željena nije bila ni u čemu utopijske naravi – sve što je Istok htio, Zapad je već odavno realno imao (ili je, barem, već bilo moguće na Zapadu).

Političke revolucije nije bilo naprosto stoga što je stari poredak sama sebe naprasno raspustio, pa je sve skupa (s izuzetkom Rumunjske, dakako) mnogo prije ličilo na završne scene „Čarobnjaka iz Oza“ (ili na iznenadnu realizaciju staroga srpskog aforizma: „Polit’ biro, pa zapalit!“), nego na revolucionarne juriše iz prošlosti, ili čak na različite scene državnih udara (ispričane kod Malapartea, ili, u amerikaniziranoj verziji, s maltene filmskim sekvencama, kod Luttwaka).  Ancien régime je implodirao jer je ostao bez sustavske podrške, bez onoga što ga je održavalo, pa se je onda i simbolički zid, logično, srušio na onu stranu koja ga je i podigla, te se je na nju i bio oslanjao.

Stari je poredak desetljećima prebivao zatvoren u ideologiju, u način života koji je bio ideologijski proizveden, premda je vladajuća ideologija, do dosade repetitivno, sebe oglašavala proizvodom „socijalističkih društvenih odnosa“ (koje je sama, ideologijski dakle, postulirala). Lokalni ekonomijski, ideologijski ili kulturni razlozi real-socijalističke zapuštenosti su dobro poznati, ali temeljna činjenica ostaje – načela su „društvene izgradnje“ (u vidu ideologizacije ovakve konstrukcije) ostala ista decenijama, a društvo u  modernome smislu riječi (kao odvojeno od političke zajednice) nije ni bilo uspostavljeno, nego, dapače, permanentno onemogućavano. U konačnici, ideologija je – sa stajališta sustava – permanentno reproducirala ekonomiju (tada je to doista bilo gospodarstvo, za razliku od suvremene privrede) kao neku vrst svoje “nadgradnje“.

Ovo se protuslovlje moglo riješiti samo na jedan način – koji je rečeni poredak zapravo stalno i poduzimao – naime, tako da se sustavno tvrdi kako je „nova socijalistička stvarnost“ bitno različite kvalitete od svih koje postoje, te je, posljedično, neusporediva sa zbiljom na „drugoj strani“. Nova vrst stvarnosti, “socijalistička” stvarnost (što i daje, opet ideologijsko, ime tzv. realnoga socijalizma) je, naravno, ideologijski pojam – realna proizvodnja, kulturna dinamika (da se o životnome standardu i ne govori) ne samo da nisu bili superiorni kapitalističkoj konkurenciji, nego su za njom (u Evropi prvenstveno) drastično zaostajali. Kako bi se sustavno spriječilo samu mogućnost usporedbe s okruženjem, režimu je bio potreban upravo socijalistički „veo neznanja“.

Ako je konzumeristički jaz dviju strana razmjerno brzo radikalno ublažen, onaj politički  kao da se je povećavao. Novi su režimi na Istoku uzdizali nacionalne vođe koji su na Zapadu djelovali kao nespretni remake starih filmova

U ovome kontekstu, ideologija nije samo pojam koji označava “lažnu svijest”, nego, posve općenito, pojam koji označava svaku ideju koncentriranu na to iz sebe izvede djelovanje (bez obzira na epistemologijski temeljno pitanje o istinitosti, pa i suvislosti, takvih ideja). A objekt je djelovanja (u totalitarnome modusu) društvo, privatnost, pojedinačnost ljudi. Odatle pak zapravo slijedi koncept društva kao umjetničkoga djela (naravno, u drukčijem smislu od onoga što ga taj izraz ima u kasnim Marcuseovim spisima), jer za real-socijalizam društvo je nešto što političkim djelovanjem tek treba biti stalno iznova stvarano (po liku političke zajednice, naravno).

Riječju, politički je poredak nakon 1989. lako izmijenjen (s izuzetkom Jugoslavije i dijelova SSSR-a), pa su – kardinalne – promjene u društvenoj strukturi nekako pale u drugi plan, jer su se zbivale manje efektno, premda s  bitno dugotrajnijim konsekvencijama. Ideja povijesti koja se (kao dinosaurus, rekao bi Nietzsche) pravocrtno kreće naprijed dovedena je u pitanje na svjetskoj razini – poredak koji je dugo, unatoč svemu, smatran (ne samo u svojim redovima) naprednijim od suprotstavljenoga (kapitalizma) mukotrpno je napredovao u smjeru onoga koji je već trebao biti „povijesno nadiđen“. Ni taj napredak nije bio pravocrtan (o žrtvama je već bilo riječi), no bio je naširoko prihvaćen kao fait accompli. Raspadom staroga političkog modela ukazalo se je pred očima sviju ono što je desetljećima bilo potiskivano, zapreteno – protivno očekivanjima mnogih bila je to ponajprije tamna strana socijalističkoga Mjeseca.

To je godinama sa zanimanjem, ali i malo prijezira pažljivo praćeno sa Zapadne strane bivšega zida (riječ je o ideologijskim, a ne o zemljopisnim odrednicama – Prag jest, i bio je, zapadnije od Beča). Promatran je masovni pokus in vitro, jer se je doista radilo o liberalno-demokratskoj revoluciji (ili, ipak: „revoluciji“) „izvan prirodne sredine“, tj. tamo gdje toga još, uglavnom, nije bilo. Etno-nacionalizam je u većini postkomunističkih sredina s lakoćom progutao ustanove vladavine prava (i to na dulji rok), a Zapad je, pretežito paternalistički, slao savjete za poboljšanje stanja i strpljivo čekao napredak. Na obje strane nije bilo svijesti o strukturnoj povezanosti etno-nacionalističke ideologije s onom staroga režima – što je olakšalo (za tolike zaprepašćujući) višedesetljetni trijumf ove prve.

Ako je konzumeristički jaz dviju strana razmjerno brzo radikalno ublažen (naime: s kvalitativne sveden na kvantitativnu razinu), onaj politički  kao da se je povećavao. Velik je broj žrtava obilježio proces nastanka novih-starih nacionalnih država, uz revitalizaciju (pra)starih kolektivističkih obračuna. Pritom je svaki nacionalizam sebe smatrao posebnom žrtvom povijesnih okolnosti – i tako, zapravo repetitivno internacionalizirao istovjetne jadikovke raznih nacionalizama. Uz to, novi su režimi na Istoku uzdizali nacionalne vođe koji su na Zapadu djelovali kao nespretni remake starih filmova (Tuđman je tu jedan od najčešće spominjanih).

Dijelovi su zida pali i na Zapad. Cijela je Evropa danas pod pritiskom secesijskih silnica: Barcelona (youtube)

Riječju, prva dva desetljeća nakon pada Zida činilo se je očitim da je postkomunizam genuino Istočno stanje, djelomice visoka cijena nadoknade povijesnoga zaostanka velikoga dijela svijeta. No, Zid je ipak dugoročno djelovao i kao simetrala; posljednjih je godina evidentno da se i na blaženome Zapadu zbivaju scene koje su donedavno smatrane značajkama zaostale evropske periferije. Čitava je Evropa danas pod pritiskom secesijskih silnica (od Brexita, preko Škotske, Katalonije, sjevernotalijanskih dijelova, do „belgijskoga čvora“), sve se glasnije govori o ideologijskoj diktaturi nad javnim prostorom (misleći pritom, uz dosta pretjerivanja doduše, na pravila „političke korektnosti“, liberalnoga svjetonazora, i sl.), primitivni populizam oslonjen na ksenofobnu emocionalizaciju dobiva dvoznamenkaste postotke podrške u gotovo svim evropskim sredinama (a likovi poput Orbana postaju političkim zvijezdama čitave evropske političke scene).

U nastojanju da – u ime superiorne (više-manje liberalne) ideologije – proguta zaostali Istok, Zapad je bitno oslabljen ozbiljnim probavnim poteškoćama. Premda je Zid pao na Istok i na Zapadu je nedvojbeno ostalo (zaraznih) cigala; arheologija (kao i fizika) Zida (tj. poretka koji ga je podigao) postaje stoga aktualno važnom za suvremene društvene i političke prilike čitave Evrope. Nije ovdje riječ o formativnim formulama foucaultovske arheologije znanja, nego o doslovnome otkopavanju/prekopavanju ostataka staroga režima – koji, nekako, nije nestao bez traga. Dapače, pokazalo se je da neke od njegovih (zapravo: najdubljih) značajki bitno korespondiraju sa suvremenim okolnostima. A ti su najdublji slojevi, prvopoložene cigle, dakako posljednji otkopavani, te su, kada su konačno otkriveni, već su bili posve uporabivi za nove (političke) gradnje.

U paraleli s Weberovom analizom prema kojoj protestantska etika (zapravo: modificirani kalvinizam) podržava orijentaciju pripadnika na bogaćenje i time promiče duh kapitalizma, danas je, izgleda, moguće formulirati metodički obrat. Podržavajući svojim funkcioniranjem orijentaciju na proizvodnju viška moći (namjesto viška vrijednosti) real-socijalistička je „religija“ svoje pripadnike (sada već i pripadnice) učinila posebice podobnima za uspjeh u suvremenim globaliziranim situacijama u kojima moć (ne samo državna) nadilazi sve druge, pa i onu kapitalsku (zadrti liberalni i marksistički svjetonazor to, naravno, i dalje zdušno niječu).

Podržani tehnologijskim promjenama u masovnome komuniciranju socijalistički obrasci politiziranja, pa i ideologiziranja svega što jest – dokazani time što su s uspjehom, pretežito u etnonacionalističkome ključu, preživjeli raspad izvornoga sustava – sve se jasnije nameću i sredinama koje su bile pošteđene izvornih real-socijalističkih iskustava. Ukratko, ako komunizmu, svim nastojanjima unatoč, nije uspjelo osvajanje Zapada, postkomunizam bi, čini se, mogao biti uspješniji.

Dodatak: trojedni lokalizirani ekskurs

U interpretaciji Zidopada s obzirom na hrvatske prilike često dolazi do ne baš produktivne rasprave o implikacijama toga događaja po domaće prilike. Jedan je od ključnih obrazaca što ih je rabila ideologija staroga sustava bio u energičnome otklanjanju pripadnosti SFRJ istočnome bloku, pa Zid nije mogao pasti na nju i njezinu nesvrstanu poziciju. Nasuprot tomu, Kolinda Grabar Kitarović u nekoliko prigoda (posljednji puta prigodom primanja Fulbrightove nagrade) insistira na drukčijoj fizici Zida, na tomu da je Hrvatska (s Jugoslavijom, dakako) vegetirala s onu stranu „željezne zavjese“. Indikativno je pritom da obje strane na isti način prihvaćaju rečeni forhang kao vrijednosnu (pa i egzistencijsku) razdjelnicu.

Riječ je o podjeli na neprijatelje „slobodnoga svijeta“ i one druge, a ne o podjeli na demokratske i one druge, na države koje štite ljudska prava i one druge. Ilustrira to jednostavna činjenica: Španjolska i Portugal žive u tom razdoblju pod većim terorom nego, primjerice, Čehoslovačka ili Bugarska

No, radi se o poratnome propagandističkom interpretiranju prastare odrednice; u glasovitome govoru u Fultonu, 5. ožujka 1946., Churchill opisuje podjelu Evrope željeznom zavjesom u striktno geostrategijskom, hladnoratovskome kontekstu (u nastavku na Jaltu). U osnovi, riječ je o podjeli na neprijatelje „slobodnoga svijeta“ pod vodstvom SAD i one druge, a ne o podjeli na demokratske i one druge, na države koje štite ljudska prava i one druge. Ilustrira to jednostavna činjenica: Španjolska i Portugal žive u tom razdoblju pod većim terorom nego, primjerice, Čehoslovačka ili Bugarska (do plebiscita 8. rujna 1946.), no oni nisu neprijatelji SAD pa pripadaju „slobodnome svijetu“ (ni oko Grčke u doba vojne hunte, 1967.-1974., nitko ne postavlja imaginarnu željeznu zavjesu).

Uostalom, Churchill svojevrsni pokus za legendarni govor u Fultonu održava u Donjem domu 16. kolovoza 1945. kada govori o tomu kako je „strah od policijskoga odvođenja ljudi bez ikakva povoda osnovna preokupacija u milijunima skromnih domova u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Austriji, Madžarskoj, Jugoslaviji i Bugarskoj…“. Na što mu iz zastupničkih klupa viču: „u Španjolskoj“, no on nastavlja svoj govor u drugome pravcu (u kojemu, usput, spominje i Zagreb iz kojega mu prijatelj koji se je tamo našao kao oficir javlja da ljudi žive u strahu i nepoznavanju demokratske prakse).

Postuliranje „željezne zavjese“ kao kriterija demokratičnosti i ljudskih prava kod nas i dalje rabe kako bi, s jedne strane, dokazali da je u Jugoslaviji život bio identičan onome u istočnome bloku. Kolinda Grabar Kitarović, u žaru takva „argumentiranja“ umjesto da govori o onima kojima nije bilo dopuštano napuštanje države i nakon početka šezdesetih (bilo ih je u svakome trenutku na tisuće) u razdoblju u kojemu je liberalizirano putovanje u inozemstvo za veliku većinu državljana-podanika SFRJ, pripovijeda o teškoćama putovanja s „crvenim pasošem“. U realnosti, prije pola stoljeća je prelaženje granica bilo znatno lakše i ugodnije no sada, naprosto zbog toga što su sigurnosne posvuda u svijetu mjere bile neusporedivo slabije no danas.

S druge strane, obrana jugoslavenske stvarnosti na osnovi toga da se FNRJ već od početka pedesetih počinju „izvlačiti“ na drugu strane željezne zavjese dobro potvrđuje o čemu se je uistinu radilo. Još u punome jeku „antistaljinističkoga staljinizma“ Jugoslaviju postupno interpretiraju kao poseban slučaj, iako je u njoj tada stupanj državno-partijske represije po svemu iznad razine Bugarske ili Poljske. No, državu na Zapadu prihvaćaju kao ne-neprijateljsku spram SAD  i to je dovoljno – pa iz smještanja zavjese ne treba olako izvlačiti fundamentalne zaključke.

II.

Radikalno nacionalistički diskurs vidi sve u svijetu, pa i velike povijesne događaje, prije svega kao poprište zavjere protiv „nas i naših“. U slabijim glavama takva pogrešna slika traje i nakon što realnost decenijama demonstrira njezinu promašenost: „Međutim, mi smo jedini narod, ne samo u Europi nego i na svijetu, koji je 1945. rušio, ne vlast, nego državu. S Hitlerom su surađivali Talijani, Rumunji, Mađari, Francuzi, Norvežani, Bugari, Slovaci, Japanci, Španjolci… ali nitko tu suradnju nije platio rušenjem vlastite države, osim Hrvata“ (Z. Hodak, „Šteta što nisam pozvan na vampirsku seansu pa da napokon doznam da bez Mike Špiljka ne bi bilo ni hrvatske države“, „Direktno“, 28. 10.). Doduše, 1945. su „srušene“ i Slovačka, Estonija, Litva, Latvija, no za hrvatsko-nacionalističku logiku to je naprosto zanemarivo, jer svaka nacionalistička slika svijeta smatra svoju naciju patentiranom žrtvom nad žrtvama. Za nju se stoga i fizika zida (desetljećima nakon njegova pada) promeće u primitiviziranu metafiziku općesvjetske urote.

III.

U trenucima prisjećanja na veliki prijelom uvijek se iznova postavlja politički elementarno pitanje: whodunit. Za razliku od oznake za podvrstu krimića, ovdje se sličan složaj rabi kako bi se ojačala trenutna pozicija nekoga od javnih subjekata – možemo li pokazati da su demokratske promjene počele s nama, ojačavamo vlastitu javnu snagu. U razdoblju nadolaska godišnjice Zidopada, Rimokatolička je crkva prva startala u toj autopromotivnoj trci istupom kardinala Bozanića 22. listopada na skupu posvećenome ovoj tridesetogodišnjici u organizaciji Odjela za sociologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Kardinal Bozanić – demokratizacija i/ili pravna država?

Na skupu (na kojemu inače uglavnom nisu govorili sociolozi nego političari) Bozanić je naglasio: „i mi smo u Hrvatskoj, kao i u tadašnjoj federalnoj tvorevini, osjetili, živjeli i jačali nadu da je moguće promijeniti europski poredak koji je proizašao iz II. svjetskoga rata i zapečaćen ugovorima na Jalti. Hrvatski episkopat i sveukupna tadašnja Biskupska konferencija dali su podršku demokratizaciji našega društva, posebno svojim porukama i izjavama, što bi zaslužilo posebnu analizu…Na zasjedanju BKJ, 12. listopada 1988. godine, osnovana je Komisija „Iustitia et pax“…

U priopćenju od 11. studenoga 1989. godine, s Izvanrednog sastanka Komisije „Iustitia et pax“ o aktualnoj društveno-političkoj situaciji čitamo i ovo: ‘Velik je korak kod nas učinjen kad se načelno usvojilo da je bitan preduvjet demokracije pravna država. Nije od manjeg značenja ni činjenica da se jednako prihvatilo načelo da je preduvjet pravne države nezavisno sudstvo. Ali nisu još jednako razjašnjeni preduvjeti za ostvarenje nezavisnog sudstva. Jedan od najvažnijih je svakako i taj da zakonodavac unaprijed zakonski strogo precizira svu materiju s područja krivičnog i kaznenog prava.’“

Očito, oprezna kao i uvijek, Crkva nije hitala u demokratizaciju, nego je tražila preciziranje „krivičnog i kaznenog prava“(!?), gotovo sindikalno nastojeći na olakšavanju položaja svojih vjernik(c)a pred sudovima. Simbolička se je cijena koju su bili pripravni platiti sastojala u priznanju da u Jugoslaviji već djeluje koncept pravne države. Unatoč (nevoljkoj) liberalizaciji krajem osamdesetih to, međutim, nije bila istina. Ništa se koncepcijski još nije mijenjalo, a ograničene su realne promjene slijedile iz unutrašnjega raspada vladajućega Saveza komunista, iz stanja u kojemu se  je ustav SFRJ, zamišljen kao programsko-normativna ikebana, odjednom našao u poziciji zbiljskoga ustava. No, to je ujedno bio i početak kraja zajednice koja – kako se je pokazalo – od samih početaka po svojem postavu nije mogla izdržati demokraciju.

U međuvremenu stvari su se razvijale dosta brzo među onima koji su shvaćali da se u Evropi zbiva nešto što je relevantno i za Jugoslaviju. Skupina članova Hrvatskoga društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava inicirala je 1. prosinca 1989. peticiju za raspisivanje pluralističkih izbora, te predložila njezin tekst, koji su potom prihvatile alternativne političke organizacije (stranke) koje su tih dana osnivane.

U toj se peticiji polazilo od toga da je „postojeći politički sistem iscrpio zadnje ostatke svoje legitimacijske rezerve“ (D. Hudelist, „Banket u Hrvatskoj“, CIP, Zagreb 1991., str. 178), te se zahtijeva:

• raspisivanje slobodnih izbora za ustavotvorni sabor u roku od mjesec dana;
• neometano ustanovljenje i hitno legaliziranje političkih stranaka i drugih političkih organizacija;
• oslobađanje svih političkih zatvorenika i obustava svih političkih procesa.

Peticiju je potpisalo oko 146000 (budućih) građana uz polulegalizirano djelovanje aktivist(ic)a novih političkih organizacija (osim HDZ-a koji je uglavnom sabotirao ovo nastojanje, uvjeren da sam treba pregovarati s političkim vodstvom SRH). U trenucima kada se je činilo da postoji politički potencijal za promjenu odozdo (uz umjerene simpatije crkvene hijerarhije) sve je, međutim, iznenada postalo nevažno – Predsjedništvo Centralnoga komiteta SKH je 10.prosinca 1989. (nakon oštrih unutrašnjih borbi u partijskome vodstvu) objavilo prijedlog „za održavanje izvanrednih općih izbora u siječnju iduće godine…u želji da se ubrzaju procesi verifikacije političkog pluralizma“ („Banket…, str. 173.). Stari je nauk potvrđen, demokracije započinju političkim aktom nedemokratske instancije (jer inače i ne trebale započinjati). No, bitno je učinjeno – pluralizam je započeo djelovati (sa svim posljedicama).

X  X   X    X    X

Kako bjelosvjetski tako i domaći kontekst zbivanja iz 1989. u tridesetogodišnjoj perspektivi sve jasnije upućuje i na to da se je svakako dogodio svjetopotresni prijelom, ali i na to da elementi starih odnosa i građevina nisu naprosto nestali (u ropotarnici povijesti, npr.). Materija od koje je nastao zid, njegove cigle – fizički i metaforički – još su uvijek u svijetu, još uvijek važi (posve drukčije zasnovani) pomalo defetistički stih: „All in all you were all just bricks in the wall“. A što li bi tek Floydovci rekli na još problematičniji sklop, na život onih koji su tek bricks without the wall? Jer, dotični je Zid toliko dugo suodređivao tolike živote (s obje strane) da to nije prestalo ni trideset godina poslije njegova (simboličkoga) rušenja.