Šonje u polemici s Rohatinskim: “Odgovornost je eteričan koncept”. Čemu služi neovisnost ako nema moći?

Glavna je Šonjina teza da centralni bankari nemaju moć. Na njoj se temelji i odricanje od odgovornosti: ako nema moći, nema ni odgovornosti. Međutim, svaka centralna banka ima moć pa tako i Hrvatska narodna banka. Šonje brka (ne)moć i neizvjesnost ishoda. Da nema moć, sva rasprava o neovisnosti bila bi besmislena.

• Naslovna fotografija: Velimir Šonje i Željko Rohatinski

• Prethodni članci: Neovisnost i demokratska odgovornost centralnih banaka; Rasprava sa Šošićem, nastavak. Nejednakost, neovisnost, odgovornost. Transformacija prirode HNB-a

I. Uvod

Bilo je samo pitanje trenutka kad će zaiskriti. Na Ekonomskom fakultetu u Rijeci Željko Rohatinski, guverner Hrvatske narodne banke od 2000. do 2012, predstavio je 15. svibnja knjigu Kriza u Hrvatskoj i na pitanje iz publike spomenuo „ciljano tiskanje novca“ kao jednu od sastavnica moguće (Vladine) akcije spasa Uljanika. Ideja nije nova. Rohatinski ju je, spominje u knjizi, javno eksplicirao 2014. godine[i], a neizravno nabacivao već od 2011., kao način pokretanja ekonomije koja je tada bila u debelom zaostajanju. Dan nakon predavanja ideja je objavljena u Novom listu, a zatim prenesena na portalima. Nije trebalo čekati ni 24 sata da bi analitičar Velimir Šonje objavio članak Funkcionalno tiskanje novca Željka Rohatinskog, u čijih se 12 kartica pristojna kontrola emocija očituje u skoro svakom retku[ii]. U članku ima izraza koji apriori diskvalificiraju („čarobni štapić“, „iluzija“, „otac hrabrost“), nespretnih rečenica, nedorečenosti, proturječja, sve vjerojatno zbog adrenalina. No, spomenute formalne karakteristike su tek površina; sadržaj je daleko poticajniji.

Šonje se slaže da se ideja o funkcionalnom tiskanju novca „može provesti“, ali smatra da to „nije poželjno“; ne zato što bi izazvalo inflaciju (kao što možda netko pretpostavlja), nego zbog „iskrivljenja funkcioniranja demokracije“. Rohatinski nije odgovorio Šonji, a ni itko drugi nije prihvatio raspravu, možda i uz pretpostavku da je to „između njih“.  A nije, odnosno kolikogod da i jest, nema smisla da ostane samo između njih. Rohatinski je bivši guverner, a Šonje bivši glavni ekonomist HNB-a; rasprava je u najmanju ruku dio hrvatske monetarne povijesti.

Drugi mogući razlog izostanka daljnje rasprave je pretpostavka da te teme nisu više ni važne ni aktualne budući da Hrvatska nezaustavljivo kroči prema eurozoni. No tek bi taj stav bio problematičan. Pitanje pozicije centralne banke u demokraciji se nakon Velike recesije opetovano tematizira. Funkcija centralnih banaka unutar eurozone, uloga u financiranju ekonomije, odnosi s državom, neovisnost i položaj u demokraciji sigurno nisu zatvorene teme. Ovaj članak prikazuje ključne pojmove, neovisnost, demokratsku poziciju i odgovornost centralnog bankarstva u vodećih hrvatskih monetarnih ekonomista. Tako ulazi u seriju članaka o centralnom bankarstvu i ekspertima u demokraciji.

II. Pozicija

Šonjine tvrdnje, stavovi,  zaključci i primjedbe Rohatinskom, prilično su isprepleteni, izravno i neizravno jedni upućuju na druge. Ipak, razmjerno jednostavno i neproturječno mogu se dokumentirati sljedeće točke:

• da je centralna banka, kao neovisna, izdvojena iz demokratske odgovornosti kod upravljanja javnim resursima
• da centralna banka „nema moć“
• da odbacuje odgovornost jer je riječ o „eteričnom konceptu“

Po mojem sudu ta je pozicija neodrživa. Šonje se s pravom usredotočuje na pojmove hrabrost i odgovornost, koji su leitmotiv Rohatinskijeve knjige, a zatim ih, po kratkom postupku, odbacuje: hrabrosti je „politički program Željka Rohatinskog“ kojim „zamjenjuje glavnu temu“; glavna je tema „tehnički opis monetarnih mjera o kojima bi se moglo stručno raspravljati“, a i odgovornost je proglasio „eteričnim konceptom“.

Može se međutim pokazati da se i Šonjina kritika Rohatinskog temelji na konceptu demokratske odgovornosti, koji je odbacio. To je, čini mi se, njegova glavna proturječnost – odbacuje pojam odgovornosti, čime temelj gubi i njegova kritika Rohatinskog. Jači su Šonjini prigovori o brodogradnji kao „nesolventnoj“, „gubitaškoj djelatnosti s očito vrlo niskim multiplikativnim učincima“. Glavni argument protiv selektivnog kreditiranja (ako je Rohatinski ciljano tiskanje novca tako zamislio), Šonje ne može izvesti bez koncepta demokratske odgovornosti.

Općenitije, glavni je problem u odnosu političkog i ekonomskog u tome što se ekonomistički diskurs zapliće u proturječja kad neka pitanja nastoji eliminirati naprosto ih proglašavajući „političkima“[iii]. Jedno od tih zapletanja je shvaćanje da neovisnost centralne banke znači izolaciju od demokratske odgovornosti. To ću ovdje nastojati pokazati s možda previše pojedinosti, ali to je izraz ozbiljnog shvaćanja kako teme tako i sudionika rasprave.

Zašto Uljanik a ne Rimac? Pitanje koje se postavlja

III. Pozicioniranje

Šonje dakle tvrdi da se ideja Željka Rohatinskog o ciljanom tiskanju novca „može provesti“, ali se „ne mogu očekivati pozitivni učinci – samo negativni, i to jako negativni, ali ne u vidu inflacije, već u vidu iskrivljenja funkcioniranja demokracije.“ U sljedeća dva odlomka članka (Otac hrabrost;  EU i euro kao okvir za pasivne i bezveznjake) Šonje prikazuje „širi okvir rasprave“ i neuobičajeno mnogo citira knjigu[iv], a zatim se  „vraća“ i postavlja seriju „ključnih pitanja ‘kako’“, od kojih posljednje glasi:

„Kako, na koncu, a od toga je sve i počelo, monetarne instrumente prilagoditi tako da omoguće ‘funkcionalno tiskanje novca’ ili ciljanu (selektivnu) monetarnu ekspanziju koja će pogodovati nekoj grani, brendu, izvozniku ili brodu?”

S obzirom na vlastitu tvrdnju da se ideja “može provesti”, očekivati je da zna “kako”? Samo dva paragrafa dalje Šonje ipak postavlja zaista ključno pitanje, “zašto” (koje navodno “nitko ne postavlja”; to – naravno – nije točno, svi su postavljali baš to pitanje):

„zašto bi se ‘materijalni i ljudski resursi’ kanalizirali prema jednoj gubitaškoj djelatnosti s očito vrlo niskim multiplikativnim učincima; nitko ne pita zašto bi uopće neke grane ili firme uživale podršku države a neke ne; i nitko ne pita zašto Uljanik, a ne Rimac, Varteks, firma ili grana Žnj, ili možda, kvragu zašto ne, Arhivanalitika, zašto ne svi?“

Na ovo, ključno pitanje, ćemo se vratiti. Radi se ustvari o dva pitanja:

(a) zašto bi se resursi kanalizirali prema gubitaškoj djelatnosti s niskim multiplikativnim učincima (može se samo izgubiti); (b) zašto ne prema svima (čak ako se resursi ne kanaliziraju gubitašima, nego prema propulzivnim granama i poduzećima, zašto ne bi svi imali jednaku priliku pristupa javnim resursima)?

IV. Neovisnost

Nakon pitanja „zašto“, Šonje opet divergira – izlaže jednu od teza o nastanku „modernog i neovisnog centralnog bankarstva“, jer je „zlatni standard bio nezgrapno rješenje“. Ideja je: „Vlast će kroz demokratsku borbu  – parlament i proračun – rješavati sukobe oko javnih resursa, a središnja banka će primarno brinuti o kvaliteti i adekvatnosti ponude novca.“ Šonje (zacijelo) vidi da je riječ o idealističkoj podjeli, da u realnosti nije tako, ali se te podjele drži barem kao načela. Rohatinskom prigovara da je se ne drži:

„on govoreći o monetarnoj politici (‘funkcionalno tiskanje novca’) zapravo govori o fiskalnoj i strukturnoj politici: politici državne razvojne banke, preuzimanju rizika intervencije, preoblikovanju ekonomske strukture i sl.“

U neočekivanom obratu Šonje kao da sugerira da Rohatinski to „govori kroz prizmu monetarne politike“ ne bi li intervenciju izmaknuo demokratskoj odgovornosti:

„Zašto o tome govori kroz prizmu monetarne politike odnosno ‘funkcionalnog tiskanja novca’, a ne kroz prizmu fiskalne i strukturne politike što uključuje državni proračun kroz koji u vladinoj i saborskoj proceduri treba razriješiti političke konflikte koji se kroz njega prelamaju?“

Postoji i blagonaklonija interpretacija: Rohatinski „funkcionalnim tiskanjem novca“ predlaže da centralna banka, zajedno s vladom, preuzme (demokratsku) odgovornost, a ne da je izbjegne. No, kojegod tumačenje bilo točno, bilo da Rohatinski predlaže centralnu banku odgovorno aktivirati ili zloupotrijebiti, Šonje nesumnjivo podrazumijeva da se demokratska odgovornost primjenjuje na proračunsku raspodjelu javnih resursa a da je centralno bankarstvo iz pitanja demokratske rasprave izuzeto. Eksplicite:

„Vlast će kroz demokratsku borbu  – parlament i proračun – rješavati sukobe oko javnih resursa, a središnja banka će primarno brinuti o kvaliteti i adekvatnosti ponude novca.“

Nije riječ samo o idealističkoj nego i o ideološkoj podjeli sfera, koja proistječe iz shvaćanja (stabilnog) novca kao neutralnog sredstva. Da su te podjele sfera i tako koncipirana neovisnost centralnog bankarstva i novca pogrešni (to jest ideološki, što znači jednostrani i zato neodrživi) te koji se sve argumenti koriste u izmicanju demokratskoj odgovornosti, razotkriva se u sljedećem dijelu Šonjinog članka[v].

V. Nemoć

Glavna je Šonjina teza da centralni bankari nemaju moć. Na njoj se temelji i odricanje od odgovornosti: ako nema moći, nema ni odgovornosti.

„… samim se centralnim bankarima ponekad može učiniti da imaju nevjerojatnu moć – npr. moć redizajnirati gospodarsku strukturu, realocirati resurse, odlučivati o poslovima, proizvodnji i razvoju.“

„Pristup Željka Rohatinskog je obećanje o moćima novčane politike koja u rukama tehnokrata poprima čudotvorne moći. Problem s tim obećanjem je u tome što bivši guverneri samim svojim statusom imaju moć u javnosti stvarati iluzije o moćima monetarne politike. Bilo bi puno više fer da je Rohatinski svoje iskustvo iskoristio za pokušaj da monetarnu politiku rastereti od viška očekivanja i ukazivanjem na ograničenja s kojima se i sam susretao.“ (podebljao Ž.I.)

Međutim, svaka centralna banka ima moć pa tako i Hrvatska narodna banka. Onaj tko u zajednici upravlja novčanom politikom, bilo operacijama na otvorenom tržištu ili administrativnim mjerama, neizbježno ima moć (čak i sudjelovati u redizajnu gospodarske strukture). Šonje brka (ne)moć i neizvjesnost ishoda koji ovisi i o drugima. Vedran Šošić glavni ekonomist HNB-a piše, ne slučajno, da centralna banka ima „arsenal“. Upotreba bilo kojeg oružja iz tog arsenala joj ne osigurava pobjedu, čak ni pogodak, meta se može izmaknuti, suradnik može zakazati, ali centralna banka –  ima moć. Da nema moć, sva rasprava o neovisnosti bila bi besmislena. Centralna banka ima moć kojoj ne može izbjeći nikakvim vratolomijama o „neovisnosti“ i zato što ima moć ima i demokratsku odgovornost.

Radi ilustracije valja se vratiti na Šonjino pitanje „zašto“: „zašto Uljanik, a ne Rimac, Varteks, firma ili grana Žnj, ili možda, kvragu zašto ne, Arhivanalitika, zašto ne svi?“

Pitanje je odlično – zašto ne svi? Zašto je nekim firmama u Hrvatskoj i sad, bez „ciljanog tiskanja“, lakše do novca nego drugima? Koliko je stvar u administrativnim mjerama kojima Hrvatska narodna banka – kako bi rekao Šonje – „realocira resurse“, „redizajnira gospodrsku strukturu“ te posredno „odlučuje o poslovima, proizvodnji i razvoju“. Regulacija zahtijeva da je u Hrvatskoj lakše dobiti kredit uz nekretninski kolateral nego uz tehnološku ideju.[vi] Nema nikakve dvojbe da Hrvatska narodna banka ima stručne, statističke, pa i političke argumente (pristupanje eurozoni) za svoje odluke. Ali regulacija nikad nije neutralna, nego „realocira resurse“, „redizajnira gospodrsku strukturu“, „odlučuje o poslovima, proizvodnji i razvoju“. Jedno je pitanje zašto ulagati u propalu firmu, a drugo o neizbježnoj ulozi upravljanja novcem u (re)dizajnu gospodarske strukture? To HNB radi, administrativnim mjerama ili na otvorenom tržištu i ne može izbjeći odgovornost za efekte, čak i kad su nenamjeravani.

VI. Kontekst

Ako ima moć (a HNB će je imati i nakon pristupa eurozoni), kako stoji stvar s odgovornošću. Upravo se pitanje pozicije centralnog bankarstva u demokraciji nakon Velike recesije preispituje zajedno s cijelom dotad dominantnom ekonomskom paradigmom. Svijet je nakon Velike recesije drukčiji, uočavamo nove fenomene, nove odnose. Po prirodi stvari to se sporo artikulira, razaznaje, a u Hrvatskoj skoro nikako. Šonjin osvrt na Rohatinskog upućuje da je tome tako možda a) zbog zatvorenosti prema preispitivanju paradigme; b) zbog toga što preispitivanje paradigme treba ići duboko, do pitanja političkog uređenja i etičkih načela; c) zato što poticaji za preispitivanje sami izgledaju kao deja vu.

Što se tiče c), poticajima za preispitivanje paradigme koji dolaze od Rohatinskog, Šonje nastoji oduzeti snagu tvrdnjom da se radi „reinkarnaciji stare, tisuću puta ponovljene teze“. Sličan se prigovor može uputiti i mnogima drugima (i Woodu). Načelno, to i nije argument (ako se stare ideje vraćaju, ispada da nisu bezvrijedne) i jest argument (današnjica zaista izgleda neusporediva sa starim svijetom), no zapravo cilj takve retorike (kao i retoričkih pitanja koja Šonje postavlja, vidi Dodatak), nije raspravu prihvatiti nego zaustaviti, dakle a). Rekao bih da se preispitivanje otklanja upravo zato što treba ići duboko, do razotkrivanja političkog uređenja i etičkih načela, prema tome b).

VII. Odgovornost

Šonjine  se argumente ne može apriori odbaciti. Oni su oblikovali i još oblikuju ekonomsku zbilju, no tvrdnje da centralna banka „nema moć“, osim da „brine za kvalitetu i adekvatnost ponude novca“ s jedne strane skrivaju efekte centralnobankarskih aktivnosti (o čemu je bilo riječi), a s druge strane  –  kao da pozivaju na pomirenje sa stanjem stvari. U tim okolnostima pozivanje na hrabrost i preuzimanje odgovornosti pada na plodno tlo. To je glavna poruka Željka Rohatinskog i središte osvrta Velimira Šonje. Prema njemu, hrabrost i odgovornost su „politički program“, „eterični koncepti“ kojima Rohatinski pribjegava „u nedostatku tehničkih opisa monetarnih mjera o kojima bi se moglo stručno raspravljati“.

Odgovornost jest kompleksan, ali nije nejasan koncept. S njom se svakodnevno susreću pojedinci i institucije, preuzimaju ili se odriču odgovornosti, i drugi ih jasno razumiju, iako se prepiru. Odgovornost se ne može odbaciti zaključkom da je to „eteričan koncept“, to samo može značiti odbijanje preuzimanja odgovornosti

Stvar je u tome da odgovornost uopće nije „eteričan koncept“,  što god Šonje time mislio. To jest kompleksan, ali nije nejasan koncept. Odgovornost nije nejasna, s njom se svi svakodnevno susreću, kako pojedinci tako i institucije, preuzimaju ili se odriču odgovornosti, i drugi ih jasno razumiju, iako se prepiru. Odgovornost se ne može odbaciti zaključkom da je to „eteričan koncept“, to samo može značiti odbijanje preuzimanja odgovornosti (a što se na svaki način pokušava, među ostalom i ideologijom „neovisnosti“).

Inflacija je puno „eteričniji“ koncept, neegzaktan (aproksimativan). U osnovi, radi se o arbitrarnoj konstrukciji kojom se uspoređuje neusporedivo, o pretpostavci, više ili manje funkcionalnoj, koja je s drugim ekonomskim veličinama u akcidentalnim odnosima (cf. Phillipsova krivulja). Nefunkcionalni fokus na kretanje potrošačkih cijena i previše je toga zanemario u Velikoj recesiji (asset price inflation). Težište tog zanemarivanja i tog fokusa su politički odnosi. Eliminiranje inflacije u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća izazvalo je političko preslagivanje, odnosno bilo je  posljedica promjene političko-ideoloških odnosa. I hrvatski antiinflacijski program, u čijem su koncipiranju sudjelovali Šonje i Rohatinski,  bio je rezultat promijenjenih političkih i ideoloških odnosa i izraz stanovite odgovornosti prema građanima i dijelu ekonomije, koji su i omogućili uspjeh programa.

Phillipsova je krivulja nepouzdana za današnja objašnjenja odnosa stopa inflacije i nezaposlenosti.

VIII. Obrat

Utoliko je zanimljiviji Šonjin prigovor da se Rohatinski „ne bavi razvojnim ograničenjima na koja nailazi realni monetarno-kreditni proces“, a da na preuzimanje odgovornosti poziva „u nedostatku tehničkih opisa monetarnih mjera o kojima bi se moglo stručno raspravljati“. Na prvu, primjedbe su čudne: Šonje sam veli da je ciljano tiskanje novca „moguće provesti“; čemu onda zahtjev za „tehničkim opisom“, i to od guvernera HNB-a u dva mandata. Što tu sugerira isticanje „nedostatka“ tehničkog opisa? Na drugu, red ih je opet uzeti ozbiljno. Šonje pozivanje na hrabrost i odgovornost obezvređuje kao „politički program“, čime implicite sugerira da su realna ograničenja i tehnička pitanja (samo) ekonomske prirode.

Tu nastupa obrat – realna ograničenja i tehnička pitanja su politička (političkoekonomska) pitanja. U činjenici da je to politički program nema ništa loše. Tko bi, uz koje uvjete, do koje razine imao pravo pristupiti ciljano tiskanom novcu? Samo gubitaši, strateške grane ili svi – to je političko pitanje? Uzet u najboljoj vjeri, Šonjin zahtjev za „tehničkim opisom“ ustvari je zahtjev za „političkim opisom“, on ustvari  pita bi li „ciljano tiskanje novca“ bilo izvedeno u uskom krugu centralne banke, vlade i pojedinih poduzeća (to je HNB znala raditi)? Ta se tehnička pitanja ne mogu postaviti bez (odbačenog) koncepta demokratske odgovornosti. No, kako god to bilo dizajnirano, ishod bi bio neizvjestan, ne bi ovisio samo o centralnoj banci, nego i o vladi, korisnicima tih kredita i (financijskom) tržištu.

Dobrohotno tumačeno, pozivanje na hrabrost i odgovornost ne mora biti izraz nekih skrivenih razloga odnosno osobnih ambicija, nego izraz svijesti o rizičnosti pothvata. Skupljanje hrabrosti se može legitimno protumačiti kao svijest o mogućnosti neuspjeha. „Realna ograničenja“ su postupci drugih sudionika u toj aktivnosti, vlade, firmi, građana, njihova međusobnog povjerenja i odgovornosti.

IX. Javnost

Demokratska odgovornost pretpostavlja demokratsku javnost. Rohatinski je osoba snažne javne karizme; to podrazumijeva mnoštvo onih koji ga više slijede nego što o njegovim riječima racionalno raspravljaju. Zdravo je Rohatinskom postavljati pitanja, zdravo za društvo. U suočavanju s karizmom Šonje je, možda, zaključio da tehnička i pitanja o realnim ograničenjima vode racionalnoj raspravi.

No ni Šonji nitko nije postavio pitanje zar nije „iskrivljenje funkcioniranja demokracije“ redukcija demokratske raspodjele javnih resursa na fiskalnu politiku i europske fondove a isključenje iz nje upravljanja novcem.

U prvom članku o Woodovoj knjizi prikazao sam kako je širenje panike u suočavanju s prijetnjom Velike recesije bila strategija zaobilaženja demokratske odgovornosti (prema građanima), slično kao i u slučaju Agrokor u Hrvatskoj. Prepreka demokratskoj deliberaciji je komunikacijski prostor podijeljen na echo chambers i ispunjen propagandnim kampanjama. Wood je odgovornost prebacivao na nositelje te prakse. Rohatinski legitimno postavlja pitanje gledaju li „postojeće strukture“ na svoje aktivnosti kao na „stepenice u izgradnji međunarodne karijere“ ili kao na „izravni izazov i svoju misiju“. S time što se pitanje o privatnom i javnom interesu odnosi i na sve druge, i na njega.

Dodatak

Nije ili-ili nego i-i

U mnoštvu sadržaja Šonje postavlja dva retorička pitanja:

• Na koju indoktrinaciju kroz obrazovni sustav Rohatinski misli u smislu nametanja jedne slike svijeta, a što uzrokuje nepovjerenje u vlastitu državu, i kako se to točno povezuje jedno s drugim?
• Kako je u Hrvatskoj, zemlji s najvećim udjelom proračuna opće države u BDP-u s obzirom na dostignuti stupanj razvitka, i s ogromnim sustavom državnih poduzeća, na djelu aklamacijsko prihvaćanje ideologije slobodnog, jedinstvenog tržišta?

Pitanja su retorička, iako – odnosno upravo zato što – Šonje na njih zna, odnosno može znati odgovor, ali ga ne želi razmatrati. Što se tiče drugog pitanja, moguće je u zemlji kakvu je opisao Šonje imati aklamacijsko prihvaćanje slobodnog, jedinstvenog tržišta. Prihvaćanje slobodnog jedinstvenog tržišta bilo je praktički aklamacijsko i potkraj socijalizma. Ali, aklamacijsko prihvaćanje ideje nije dovoljno za njezinu realizaciju. U realizaciji ljudi ne postupaju uniformno, kako im ideologija zada nego slobodno biraju u skladu s okolnostima. Stvari krenu drugim smjerom ne samo zbog „tehničkih“ razloga koje Šonje spominje (kako?), nego su „tehnički“ problemi posljedica nenamjeravanih posljedica s kojima se suočava realizacija svake ideje. Da tome nije tako idealni svijet bi već realizirali utopisti, socijalisti itd.  Slobodno, jedinstveno tržište je također jedna ideologija.

Drugo, moguće je imati udio proračuna u BDP-u koji ima Hrvatska i ogroman sustav državnih poduzeća i istovremeno fenomene koji osnažuju predodžbu o „razularenom neoliberalnom kapitalizmu“. Hrvatska je uz taj proračun i državna poduzeća također i šampionka prekarnog rada u Europskoj uniji. Stvari nisu ili-ili, nego su prije i-i. U članku Nedemokratski kapitalizam i nova tranzicija, koji smo zajedno pisali, Šonje je prihvatio mogućnost supostojanja dvaju sustava. Čemu sad odbijanje te mogućnosti?

Sintagmu „nametanje jedne slike svijeta“ tumačim upravo kao manikejsko odbijanje mogućnosti supostojanja velike države, k tome nedemokratske i koruptivne, s tržištem na kojem vladaju ponižavajući odnosi moći. Iako ne mislim da je to „uzrokovalo nepovjerenje u vlastitu državu“, nego su da su ga svojim postupcima izazvali lideri te države. S malo prisjećanja ta pitanja prestaju biti retorička.

Bilješke

[i] Kad je Rohatinski 2014. godine iznio ideju o razvoju operacija na otvorenom tržištu radi pokretanja gospodarstva prva je reakcija bila da joj se priječe propisi. U knjizi (str 57) Rohatinski prvenstveno opovrgava tu reakciju te tvrdi da ne bi bili ugroženi ni ciljevi HNB-a u pogledu stabilnosti cijena ni fiskalna konsolidacija.

[ii]Čitam to prvenstveno kao nešto između njih kao monetarnih autoriteta, a ne kao osoba. Uvjerljivost monetarnih autoriteta uvijek se temelji i na povjerenju, djelomično dakle na sklonostima, simpatijama, emocijama. Obojica su u tome uspješni, iako svaki na svoj način i svaki u svojim ulogama. Tom pitanju ovdje neće biti posvećena pažnja (iako u nekom drugom članku tema sudara karizmi/autoriteta  zaslužuje biti razmatrana).

[iii] U tom je pogledu zabavno prepucavanje autoriteta je li uvođenje eura političko ili ekonomsko pitanje. Guverner HNB-a Boris Vujčić ističe da je to političko pitanje, o čemu ustvari nema sumnje, ali Vujčić kao da time želi skinuti odgovornost s centralne banke, kao da poručuje  – u konačnici odlučit će vlast, parlament, možda čak građani referendumom. Rohatinski pak tvrdi da je to ekonomsko pitanje, čime kao da prije svega želi vratiti lopticu u teren centralne banke, no time joj ustvari prebacuje i političku odgovornost.

[iv]Pogledate li druge Šonjeove prikaze knjiga u njima je puno manje citata nego interpretacija.

[v] To je bila tema prethodnog osvrta na članak Vedrana Šošića, a također uvodnog u kojem je prikazana knjiga Jamesa Wooda u kojoj se demokratska odgovornost razumije kao odgovornost prema građanima

[vi]Nedavno je investitor Nenad Bakić ustvrdio da banke ne slijede Varteks, nego interese inozemnih vlasnika. Kolikogod on kao investitor vidio potencijal u Varteksu, ne samo (inozemne) banke nego i regulator/supervizor vidi u tekstilnoj industriji općenito, a u Varteksu s njegovom poviješću posebno, dužnika s drukčijim stupnjem rizika nego neke prvorazredne firme i uvijek može, radi stabilnosti sustava zahtijevati dodatno novčano osiguranje kod dodjeljivanja kredita.