demokracija i eksperti (5)

Rasprava sa Šošićem, nastavak. Nejednakost, neovisnost, odgovornost. Transformacija prirode HNB-a

Željko Ivanković / 3. kolovoza 2019. / Rasprave / čita se 18 minuta

Vedran Šošić ističe da njegov članak "nije rasprava o velikim temama koje će oblikovati 'teoriju i praksu' središnjeg bankarstva u narednim desetljećima i poziciju središnjih banaka u demokratskim društvima“. To je, naravno, nemoguće. Pokušat ću, piše Željko Ivanković, pokazati da iz Šošićeva članka, unatoč njegovoj fokusiranosti na uspješnost HNB-a,  ipak izviruju i „velika“ pitanja odgovornosti, neovisnosti i pozicije centralnih banaka u demokratskom poretku

I. Okvir

U povodu knjige Jocelyn Pixley Central Banks, Democratic States and Financial Power (2018) napisao sam članak o „neovisnosti centralnih banaka, njihovoj demokratskoj odgovornosti i utjecaju na socijalno raslojavanje“, koja su od izbijanja Velike recesije jedna od fokus-tema. U članku je i osvrt na jedan govor guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića, te komentar kako se HNB distancira od ekonomskih i socijalnih kretanja. Prije objave zamolio sam opaske od Vedrana Šošića, glavnog ekonomista HNB-a. Kad sam ih dobio, predložio sam da ih objavimo uz moj članak, no on ih je odlučio prirediti u poseban tekst.

Ovdje se, putem analize tog Šošićevog članka, nastavlja rasprava o demokratskoj odgovornosti HNB-a[i]. Zajedno s prikazom osvrta Velimira Šonje na knjigu Željka Rohatinskog Kriza u Hrvatskoj te ideju bivšeg guvernera o „ciljanom tiskanju novca“ ova rasprava čini niz članaka o knjigama o centralnom bankarstvu  i ekspertima u demokraciji. Ovaj put, okvir analize iskristalizirao se u prikazu knjige Central Banking in a Democracy Johna H. Wooda.

HNB nezaustavljivo korača u sustav Europske centralne banke. Iako nacionalne centralne banke u Eurozoni na svojim internetskim stranicama ističu da su zadržale i obavljaju centralnobankarske poslove, ali ih koordiniraju s drugim članicama, izvan svake je sumnje da se ulaskom u taj sustav mijenja priroda HNB-a. Iz tog se kuta ova rasprava (o HNB-u) čini debelo zakašnjelom. Možda nudi tek neke sastavnice za neku buduću analizu tri desetljeća hrvatske monetarne samostalnosti koja će kad tad uslijediti. No kako raspravlja razmjerno apstraktna pitanja, kao što je

odgovornost HNB-a za šire socijalne i ekonomske trendove, na primjer za kretanje nejednakosti, te povezano pitanje

neovisnosti centralnog bankarstva i

– institucionalne prirode centralne banke,

vjerujem da može biti informativna za razumijevanje političke, socijalne i ekonomske pozicije centralnog bankarstva. Pitanja koga servisira i kome je i za što ECB stvarno odgovorna te kome će kao njena sastavnica biti odgovorna HNB, u hrvatskoj javnosti tek dolaze na dnevni red. U to ime može biti korisno razjasniti neke nenamjerne nesporazume koji su se u ovom dijalogu pojavili.

Vedran Šošić, glavni ekonomist Hrvatske narodne banke

II. Teme

Šošić najviše pažnje posvećuje mojem uvidu da „hrvatska centralna banka nikad nije razvila ‘operacije na otvorenom tržištu’, nego se zadovoljila škrtim i ograničenim alatima, a sve u ime opsesije stabilnošću potrošačkih cijena i bankovnog sustava“; njegov su fokus škrti alati i operacije na otvorenom tržištu. Ocjenjuje da sam se u članku „osvrnuo na područja za koja drži(m) da svjedoče slabu, ili barem slabiju uspješnost HNB-a u odnosu na poželjnu“.

To nije točno. Ne tvrdim da je centralna banka bila „slabo ili slabije uspješna“. Moj je prigovor HNB-u „distanciranost od ekonomskih i socijalnih kretanja“, dakle (ne)odgovornost za ekonomska i socijalna kretanja. Distanciranje od odgovornosti institucije koja ima moć je, po meni, puno teži prigovor nego njezina „slaba ili slabija uspješnost“.

Može se biti odgovoran, a ne uspjeti. Tom su riziku centralne banke itekako izložene. Bi li produbljivanjem financijskih tržišta (razvojem operacija na otvorenom tržištu) stvari bile bolje ili gore (i za koga) ne ovisi samo o centralnoj banci nego i o drugima, o vladi, bankama itd. Drugi mogu poduprijeti HNB ili sabotirati njezine napore u oba slučaja – bilo da HNB demonstrira odgovornost ili se distancira. Neizvjesnost u pogledu toga što će činiti drugi ne može biti izgovor da se HNB odrekne odgovornosti, da se distancira od ekonomskih i socijalnih kretanja, a to tumači kao realizaciju principa neovisnosti centralne banke.

Šošić ističe da njegov članaknije rasprava o velikim temama koje će oblikovati ‘teoriju i praksu’ središnjeg bankarstva u narednim desetljećima i poziciju središnjih banaka u demokratskim društvima“.

To je, naravno, nemoguće. Iz svake „male“, „konkretne“ teme neizbježno izviruju „velike teme“ koje ih utemeljuju i uokviruju. Stvar je samo volje da ih se prepozna i prikladnosti trenutka za raspravu. Pokušat ću pokazati da iz Šošićeva članka, unatoč njegovoj fokusiranosti na uspješnost HNB-a,  ipak izviruju i „velika“ pitanja odgovornosti, neovisnosti i pozicije centralnih banaka u demokratskom poretku. Za početak, Šošić se sam osvrnuo na ulogu centralnih banaka i monetarne politike u rastu nejednakosti, o čemu se nakon Velike recesije dosta raspravlja. Temu je adresirao i guverner HNB-a Vujčić u izlaganju iz 2016[ii].

III. Nejednakost

Ima već nekoliko godina da je HNB načinio blic-analizu koja je pokazala ogromnu nejednakost štednje u Hrvatskoj. U sklopu suradnje s ECB-om radilo se i na anketi o nejednakosti imovine, ali nikako da vidimo te rezultate. Iz određenog kuta manje je važna (ne)jednakost materijalne imovine. S jedne su strane procjene njezine vrijednosti nepouzdane (vidi imovinske kartice dužnosnika), a s druge je strane financijska imovina u obliku štednje ili drugih likvidnih sredstava funkcionalnija, posebno u poremećajima. Dođe li do bolesti  ili nepogode, štednja, dionice, zlato, kudikamo su vrjedniji nego korištena ili nekorištena kuća, posebno u kontinentalnoj Hrvatskoj koja se prazni i u kojoj je tržište sporo. Teško da ankete daju pravu sliku jer bogatiji u njima dokazano više lažu, a također i transferiraju imovinu izvan zemlje. No, anketni nalazi korigirani podacima o štednji, vlasništvu dionica itd., uz zdravu skepsu i oprez u tumačenju, upotpunili bi informacije koje već imamo.

Prema Šošiću, „pojedinačna kućanstva nemaju uravnoteženu imovinu i obveze – izgledno je da najimućnija kućanstva imaju više devizne imovine, a ona manje imućna više deviznih obveza. Tako se čuvanjem stabilnosti tečaja, osim postizanja monetarne i financijske stabilnosti, izbjegavaju i velike arbitrarne redistribucije imovine.“ Hrvatska je narodna banka prema Zakonu zadužena za održavanje stabilnosti cijena (čl 3.) U većem dijelu članka Šošić objašnjava zašto tu obavezu HNB ispunjava čuvanjem stabilnosti tečaja. Svojevrsni nusprodukt je sprečavanje rasta nejednakosti putem fluktuacija tečaja (deprecijacije).

Što ako je čuvanjem tečaja, kojim je čuvala stabilnost potrošačkih cijena i bankovnog sustava, HNB kao (nenamjeravanu) posljedicu izazivala ili barem omogućavala  rast nejednakosti financijske imovine. Opravdano je pretpostaviti da u tom slučaju ne bi mijenjala svoju politiku da zaustavi rast nejednakosti

Htio ne htio, Šošić je otvorio „velika“ pitanja. Zaključkom o sprečavanju „arbitrarne redistribucije“ on se osvrće na moju glavnu primjedbu da HNB ustraje na neovisnosti distanciranjem od širih ekonomskih, a osobito socijalnih kretanja (a koja je eho Woodove konstatacije da neovisnost američke centralne banke znači izostanak odgovornosti za javno dobro i prema građanima). Ispada da HNB, barem krajičkom oka svojeg glavnog ekonomista, ipak vodi računa o svojoj demokratskoj (političkoj, socijalnoj) odgovornosti.

Taj dojam zavodi. Što ako je čuvanjem tečaja, kojim je čuvala stabilnost potrošačkih cijena i bankovnog sustava, HNB kao (nenamjeravanu) posljedicu izazivala ili barem omogućavala  rast nejednakosti[iii]. Posebno nejednakosti financijske imovine. Opravdano je pretpostaviti da HNB u tom slučaju ne bi mijenjala svoju politiku da zaustavi rast nejednakosti. A to znači da nije socijalna ni demokratska odgovornost razlog zašto HNB sprečava „arbitrarne redistribucije imovine“. (Šošić to nije ekplicite ni tvrdio, ali kao da je želio da se izvede upravo taj zaključak.)

Potencijalna analiza tri desetljeća hrvatske monetarne samostalnosti ne bi smjela zaobići utjecaj monetarne politike na kretanje nejednakosti. Tema je, već je rečeno, otvorena nakon Velike recesije.

IV. Institucija

Kao i inače u ekonomskoj znanosti, nikad neće prestati, kao što već ne prestaju, analize je li HNB, kad je izbila recesija, zaobilaženjem pokušaja razvoja operacija na otvorenom tržištu propustila priliku da eventualno potakne rast[iv] (i demonstrira ono što Wood naziva odgovornošću za javno dobro). U članku o Woodovoj knjizi objašnjeno je da je takva analiza opcija u isti mah neizbježna i ograničena. Neizbježna,  jer – ako uopće želimo razmišljati – moramo pretpostaviti da su se stvari mogle odvijati i drukčije. Rekonstrukcija alternativnog scenarija je međutim ograničena, jer ni sami sudionici ne mogu  pouzdano znati što bi u alternativnim okolnostima i oni sami učinili. Analizu opcija dopunjava politička i etička rasprava o motivima sudionika, o njihovim neformalnim (moralnim) i formalnim (institucionalnim, političkim) ograničenjima.

Reagiranje Vedrana Šošića na primjedbu da se HNB reducirala na korištenje škrtih alata razotkriva (promijenjenu) institucionalnu prirodu HNB-a (kojom se opet vraća „velikoj temi“ – pitanju političke pozicije centralne banke). Šošić piše:

… važno je razjasniti kako apsolutno ne stoji teza o ‘škrtim alatima’ koje koristi HNB. Studija MMF-ovih ekonomista iz 2011. godine pokazala je da je HNB bio među zemljama koje su najintenzivnije koristile različite mjere usmjerene na kreditiranje, kapital i likvidnost banaka, a koje se danas skupno nazivaju makrobonitetnim mjerama. Relativna ‘nerazvijenost’ operacija na otvorenom tržištu u inače bogatom ‘arsenalu’ središnje banke koja je posezala za mnogim nekonvencionalnim alatima još dok se oni nisu samo tako zvali očito nije rezultat komocije, nego nekih dubljih razloga.“

Šošić potvrđuje „relativnu ‘nerazvijenost’ operacija na otvorenom tržištu“ (iako u članku tvrdi i da se njima HNB koristila i više od drugih; to je način upotrebe statistike kojem ekonomisti ne mogu odoljeti). Naspram spomenute „škrtosti“ Šošić inzistira na „bogatom ‘arsenalu’“ i „nekonvencionalnim alatima“. Riječ je o mjerama koje se, prema njemu, „danas nazivaju makrobonitetnim“ (Rohatinski ih u knjizi naziva „konvencionalnim“, str. 58).

Neizostavno je istaknuti da su to – administrativne mjere (u što se može uvjeriti svatko tko otvori studiju MMF-a). U tom su smislu nazvane „škrtima“. To nisu tržišne operacije[v]! Nije ovdje pitanje je li se HNB njima služila rijetko ili intenzivno, nego da su to po svojoj prirodi administrativna oružja (cf. arsenal). Njima se tržište regulira, to da, izvanjski, kao što rade regulatorne agencije. HNB je – po tim mjerama – regulator tržišta, činovnička institucija kao HERA, kao HAKOM, kao HANFA. To su nadzorna tijela koja prate poštovanje propisa. Tim načinom HNB ne su-djeluje na tržištu, nego mu crta granice.

Razlike između administrativnih mjera i tržišnih operacija su brojne, npr. u transparentnosti i izvjesnosti ishoda: administrativnim mjerama centralna banka jednostavno naloži viša izdvajanja u kapital, zabrani neke kredite, time ukine preuzimanje rizika i cilj, stabilnost, dostigne neposredno. Šošić piše o sve češćem posezanju centralnih banaka za „makrobonitetnim mjerama“ što potvrđuje Wooda da je osnivanjem centralnih banaka osnažen trend rasta regulatornih agencija.

No HERA ne trguje energijom, HAKOM ne trguje telekom uslugama, HANFA ne trguje vrijednosnim papirima. HNB još uvijek trguje novcem. A ako i HNB postaje sve više regulatorna agencija,  što je s njenom neovisnošću. HERA ne vodi samostalnu energetsku politiku, a HNB je neovisna, vodi monetarnu politiku i odgovorna je za njezine ciljane i neželjene efekte. HNB je monetarna vlast. Ponovo smo nužno dospjeli do „velikih tema“, do neovisnosti centralnog bankarstva, monetarne vlasti.

V. Neovisnost

Neovisnost centralnog bankarstva se uobičajeno argumentira kao obrana monetarne vlasti/politike od pritiska političara koji su i u demokracijama, u nastojanju da iziđu ususret glasačkom tijelu, skloni zanemariti inflaciju i druge oblike kvarenja novčanih sustava. Iz tog argumenta naprosto iskače pitanje – kome su onda centralne banke uopće odgovorne? Distanciraju se od političara, a i od građana.

Zagovornici neovisnosti nude više isprepletenih argumenata. Prvi je najopćenitiji, da je neovisnost centralnog bankarstva znak i rezultat demokratskog razvitka: razvijene demokracije imaju neovisne centralne banke. U autokracijama, diktaturama i sl. nitko nije neovisan. To je moguće samo u demokraciji. Naravno, to je još samo mogućnost da centralna banka bude neovisna tek u demokraciji, ali  i dalje nije odgovor na pitanje – kome je, kao neovisna, centralna banka odgovorna?

Drugi je argument da nije pitanje kome su centralne banke odgovorne nego za što su odgovorne. U demokracijama, za razliku od autokracija, diktatura i sl. područja odgovornosti su podijeljena i decentralizirana. Tako je Hrvatska narodna banka, prema Zakonu (čl. 3.), zadužena za održavanje stabilnosti cijena. (Neke druge centralne banke imaju drukčija područja odgovornosti). Novac i novčani sustav su ono javno dobro (Wood) za koje je odgovorna HNB (a ne ekonomsko i socijalno blagostanje koje sam u gornjoj primjedbi također uveo u područje odgovornosti i HNB-a).

Napokon, tu je i treći argument, struka, isprepleten s prethodna dva. Struka zahtijeva podjelu područja odgovornosti i izmicanje političkom upletanju koje je, po pretpostavci, motivirano parcijalnim interesima. Struka dakle omogućava da se najpotpunije realizira i odgovornost prema građanima. Ta tri argumenta tvore popularnu (iako neplauzibilnu) doktrinu o odvajanju ekonomije i politike.

VI. Struka

U prvim rečenicama svoje reakcije Šošić ističe da je naslov mog članka, prema kojem je svaka centralna banka uspješna ili neuspješna na svoj način, analogan zaključku MMF-a o nepostojanju univerzalnog tečajnog režima prikladnog za sve zemlje u svim okolnostima. U nastavku, međutim, minimizira specifičnost okolnosti i postupaka HNB-a nego se trudi pokazati koliko su slični aktivnostima drugih centralnih banaka. Piše da „Hrvatska nije usamljen slučaj …“; da su drukčije kombinacije „više iznimka nego pravilo“, da je Hrvatska, prema kriteriju bilančnih ranjivosti, čak ekstremno tipična.

HNB se dakle uklapao u standarde struke. To što su Hrvatska i  HNB „radili što i drugi rade“, njihove postupke stručno legitimira (opravdava) i – oslobađa odgovornosti. Argumentom struke se pitanje odgovornosti prema  građanima zaobilazi. Ova struka ne uzima u obzir odgovornost prema građanima konkretne države (unatoč zaključku da ne postoje univerzalna načela primjenjiva za sve). Izvede li se nešto zato što to rade i druge centralne banke, to nije učinjeno radi i u suradnji s građanima i institucijama na koje se odnosi. Univerzalna načela i ne postoje zato što u svakoj državi baš njezini građani i njezine institucije biraju kako će reagirati na ono što „i drugi rade“. Šošićev je (stručni) zaključak da je prihvaćanje eura u okolnostima u kojima se (i) Hrvatska nalazi – „jedina mogućnost“. There Is No Alternative. Ako nema alternative, ponovo – nema ni odgovornosti.

VII. Demokracija

Ni drugim se spomenutim argumentima neovisnost centralnog bankarstva ne može obraniti, a da se ujedno ne adresira pitanje njegove demokratske odgovornosti.

Što se tiče argumenta „za što“ je odgovorna, stabilnost cijena i novčanog sustava HNB može održavati i u diktaturi. Time što HNB dvaput godišnje o svojim aktivnostima izvještava parlament (članak 62) ne postaje sama po sebi demokratskom, niti je to oslobađa odgovornosti prema građanima. Tuđmana je izvještavala češće. A ako realizira mogući zahtjev parlamenta da, uz održavanje stabilnosti cijena, financira oligarhe iz primarne emisije (bilo je toga), opet nije ispunila kriterij demokratske odgovornosti. Dakle, dovoljni uvjeti nisu ni izvještavanje vlasti, ni čuvanje stabilnosti cijena.

U Hrvatskoj se neovisnost tumači feudalno, jedna institucija uzgaja kukuruz, druga goveda i ne interferiraju. Tako stvari ne funkcioniraju. Centralna banka može biti neovisna a da drugi resori i politika ne budu neovisni o njoj. Monetarna politika centralne banke može izazivati efekte i izvan svog područja, na primjer rast nejednakosti i siromašenje, ili sprečavati rast nejednakosti, kako napominje Šošić. Ako bi HNB mijenjala svoju nedovoljno egalitarnu ili previše egalitarnu politiku, bi li izišla iz svog i zašla u područje drugih resora? Što ustvari radi HNB održavanjem stabilnosti tečaja i sprečavanjem „arbitrarne redistribucije“? Što tu znači „arbitrarno“, zar održavanje stabilnosti tečaja (i jednakosti) nije i samo „arbitrarno“?

VIII. Odgovornost

Neovisnost ne ide bez odgovornosti no ispada da je ona samo još više komplicira. Dakako, samo zbog toga što je komplicirana, odgovornost se ne može odbaciti. Konfuzija nastaje u razumijevanju odgovornosti, koja je pojam iz područja morala. Činovničko je shvaćanje svodi na uspješnost u ispunjavanju zadanih obaveza u svome području (odgovornosti), stručno ispunjavanje zadataka etc.etc. Odgovornost postoji, međutim, i za nenamjeravane posljedice (nusprodukte) ispunjavanja zadanih ciljeva.

Odgovornost je uvijek i prema nekome, prema drugoj instituciji, prema građanima čiju se imovinu arbitrarno redistribuira ili se drugima ne omogućava da iskoriste svoje sposobnosti (npr.u okolnostima fluktuirajućeg tečaja). Odricanjem od odgovornosti kida se vezivno tkivo, a odgovornost je upravo to – vezivno tkivo. Iako kompleksna, odgovornost je svakodnevan socijalni, politički i ekonomski fenomen.

Malo preko reda, navest ću primjer iz rasprave Velimira Šonje sa Željkom Rohatinskim (koja je tema sljedećeg članka). Šonje, u ime poziva na stručnu raspravu, odbacuje Rohatinskijevu kritiku elita da „svoje funkcije doživljavaju kao dosezanje moći… ili stepenice u izgradnji međunarodne karijere“ umjesto da su im ‘izazov’ i ‘misija’ rješavanje problema. Međutim, prema okviru koji je artikuliran u prikazu Woodove knjige, „stručna je rasprava“ ograničena ne razmotri li se, uz ostalo, koji je cilj onih koji su preuzeli odgovornost, i kome su odgovorni – građanima, vlasti, međunarodnim institucijama u kojima žele nastaviti karijeru? Ako to vrijedi za Mariju Pejčinović Burić, predsjednicu Grabar Kitarović,  premijera Plenkovića, zašto ne bi vrijedilo i za guvernera i zaposlenike HNB-a?! Pitanje je li njima prioritet vlastiti ili javni interes temeljno je pitanje i pretpostavka teorije javnog izbora i početna pozicija Woodove analize postupaka američke administracije u Velikoj recesiji.

IX. Zaključno

Velika recesija nije izazvala raspravu o neovisnosti i politici HNB-a. Po institucionalnom karakteru ona sve više podsjeća na regulatorne agencije, s većim ovlastima od nadzora provedbe zakona i zadržavanje neovisnog kreiranja politike. Zakonska joj je obaveza stabilnost cijena, njezina je politika uključivanje Hrvatske u eurozonu, no barem je glavni ekonomist Šošić svjestan da je njezina demokratska odgovornost šira. „Neovisnost“ je ne oslobađa demokratske odgovornosti ni za nenamjeravane posljedice njezinih odluka[vi].

Ne samo što HNB nikad nije cjelovito objasnila svoju aktivnost u slučaju Agrokor, nego je donijela odluke koje su hrvatski bankovni sustav učinile jednim od najkapitaliziranijih na svijetu, koje su stvorile stalni i kuriozitetni „višak likvidnosti“ od desetak milijardi kuna i, u tim okolnostima, odluke o izostanku pokušaja s operacijama na otvorenom tržištu (o kojima se ponovo vrlo intenzivno raspravlja u očekivanju sljedeće krize). Nepostojeća rasprava koliko je dugotrajna stagnacija bila posljedica i tih odluka, bila bi rasprava o odgovornosti. Politička je ekonomija besmislena, nemoguća, eliminira li se iz obzora ta moralna kategorija. Woodova je knjiga pružila inspirativan okvir.

Znanje je ograničeno, ishodi neizvjesni, centralna banka ima moć koja nakon Velike recesije zahtijeva preispitivanje prema kriteriju demokratske odgovornosti. Ideji Željka Rohatinskog o ciljanom tiskanju novca Velimir Šonje prigovara da je „nedemokratska“, a odgovornost, na kojoj inzistira Rohatinski, proglašava „eteričnim konceptom“. Unatoč tome što Hrvatska korača prema eurozoni, ili upravo zbog toga, ta rasprava zaslužuje prikaz.

Bilješke

[i] Uz svoj je članak Šošić dopisao da su izneseni stavovi samo njegovi, a ne i stavovi institucije. No kako je on pisao o HNB-u (premda ne kao HNB) tako i ja pišem o HNB-u.

[ii] Vujčićevo izlaganje sam ukratko prikazao u članku o knjizi Jocelyn Pixley, a na njega me uputio sam Šošić

[iii] Ivo Bićanić, u opaskama koje mi je poslao uz prvu verziju članka, smatra tu mogućnost vrijednom razmatranja. Mehanizme putem kojih ovakva  monetarna politika omogućava ili čak potiče rast nejednakosti nije teško konstruirati, no same spekulacije niukoliko ne potvrđuju što se zaista događalo; zato ih i ne navodim.

[iv] U sljedećem se članku komentira rasprava Velimira Šonje sa knjigom i idejom bivšeg guvernera Željka Rohatinskog o ciljanom tiskanju novca koja predstavlja jedno od takvih razmišljanja.

[v] Studija MMF-a na koju Šošić upućuje je iz 2011. godine; guverner je (do) tada bio – tko? Rohatinski. Regulatornim se mjerama, među drugim sredšnjim bankama (koje i same, prema Šošiću, danas idu tim putem) HNB „najintenzivnije“ koristila dok je guverner bio Rohatinski. On je sam od 2011., zatim 2014., pa napokon u knjizi te idejom o „ciljanom tiskanju novca“ predlagao svojevrsne varijante „operacija na otvorenom tržištu“. Administrativne mjere ni njemu, koji se njima „najintenzivnije“ služio, očito nisu dovoljne za okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi(la). Izgleda da ih i zbog toga ima smisla nazvati „škrtim“.

[vi] Profesor Puhovski komentirao je ovaj zaključak riječima da mu se “čini da je jedini smisao ‘neovisnosti’ u demokraciji upravo izuzeće od demokratske (izborno izvedene) odgovornosti. Zato, u Evropi, i imamo načelno nedemokratsko sudstvo, akademijski i umjetnički svijet, &td.” To je vrlo korisna primjedba koja omogućava da još jednom pojasnim ideju ove rasprave o karakteru odgovornosti centralne banke. Dakle, neovisnost sudstva, zatim akademske zajednice i neovisnost centralnog bankarstva su po mojem sudu sadržajno različite. Centralna banka ne kontrolira vlast kao sudstvo, a ako je akademska zajednica kontrolira onda je to suštinski na drukčiji način. Napokon, ni jedna ni druga sfera nisu time oslobođeni odgovornosti (prema građanima). Svoju vrstu autonomije i odgovornosti ima i sasvim činovnička institucija, a tek ona koja pretendira na neovisnost neke vrste. Odgovornost je pojam iz područja morala i etike u kojima su sudstvo i pravo utemeljeni. Koliko je akademska zajednica koja je autonomna i neodgovorna zaista akademska zajednica? Koristim se sintagmom demokratska odgovornost jer taj moralni pojam situiram u demokratski poredak. U odjeljku VII podsjećam da se odgovornost ne može svesti ni na izvještavanje demokratske izabrane vlasti ni na ispunjavanje zadanih ciljeva.