s
f i y S
A komemoracije za žrtve Plenkovićeve vlasti?

20. studenoga 2026. / čita se 5 minuta

Jelena Lovrić

HRVATSKA POLITIKA

A komemoracije za žrtve Plenkovićeve vlasti?

S jedne strane overdoziranje ratnom patetikom, s druge potpuna nebriga za zdravlje i živote hrvatskih građana. Jelena Lovrić objašnjava zašto je to račun koji prije ili kasnije dolazi na naplatu.

A komemoracije za žrtve Plenkovićeve vlasti?

S jedne strane overdoziranje ratnom patetikom, s druge potpuna nebriga za zdravlje i živote hrvatskih građana. Jelena Lovrić objašnjava zašto je to račun koji prije ili kasnije dolazi na naplatu.

  • Naslovna fotografija: Odavanje počasti žrtvama u Vukovaru. (David Jerković / PIXSELL)
  • Autorica je hrvatska novinarka i politička komentatorica s višedesetljetnom karijerom.

Sve više domoljubne egzaltacije, sve manje funkcionalne države. Hrvatska je i ove godine dan komemoriranja ratne okupacije Vukovara, 35-u obljetnicu pada grada, obilježila masovnom Kolonom sjećanja. U Vukovar se 18. studenoga redovito slijevaju rijeke ljudi. Razumljivo, ratna sudbina tog grada, brutalna velikosrpska agresija i počinjeni masovni zločini trajni su razlog pijeteta. Hrvatska se gotovo spontano mobilizira u zahvalnosti onima koji su je branili i u počasti žrtvama. Ali, paralelno ide i zloupotreba dana ponosa i slave. Hrvatska politika nikako da izađe iz rata koji je okončan prije više od trideset godina. Dapače, u posljednje se vrijeme evociranje ratne prošlosti pojačava. Gotovo se svakodnevno obilježavaju neke ratne obljetnice, polažu vijenci, defiliraju veterani, slave heroji i crtaju murali… Overdoziranje javnosti ratnom patetikom sada već cijeli studeni pretvara u mjesec domoljubnih pobožnosti. Ove godine krajem rujna po prvi put je obilježen i početak bitke za Vukovar: budnicom na gradskim ulicama, mimohodom ratnih zastava, preletima Rafalea, pokaznim vježbama vojnika i policije na Dunavu, paradiranjem ministra branitelja.

Vukovarske su komemoracije uvijek bile jako politizirane. HDZ ih je – kad bi se našao u opoziciji – običavao pretvarati u svoje pučističko oružje podjelom Kolone sjećanja u dvije povorke i nasilnim blokadama ratujući protiv legalno izabrane vlasti. Nimalo se ne ustručavajući da ratne žrtve brutalno iskoristi za vlastite potrebe, nerijetko kao sredstvo za političke obračune. Ove se godine glazura civiliziranosti uspjela očuvati. Možda samo zato jer vladajući narativ, zamrznut u devedesetima, gotovo nitko više ne dovodi u pitanje.

Počast borcima i poginulima političkom se instrumentalizacijom pretvara u jeftinu komemoracijsku bižuteriju, a recentne političke drame i turbulencije tu zloupotrebu ratne prošlosti dodatno naglašavaju gotovo neminovno otvarajući pitanje je li Hrvatska iznevjerila one koji su za nju ginuli.

Nije ovdje riječ o gotovo neizbježnom raskoraku između ideala i stvarnosti, nego o dramatičnom rascjepu između verbalne ljubavi prema domovini i teškog nemara i neodgovornosti političke vlasti prema sadržaju hrvatske države i interesima građana. Talambasanje o domovini i istodobno izopačenje države. Domoljublje kao poza, komemoriranje rata kao politički trash.

Nakon ukradenog blaga, na red je došlo i zdravlje

Godinama je u Hrvatskoj sveprisutna, sistemska korupcija bila najkrupniji dokaz razlaza između vladajućih proklamacija i stvarnosti. HDZ u svim fazama svoga vladanja zemljom, još od Tuđmanova vremena, preko Sanaderove ere do Plenkovićeva desetljeća, pokazuje isti grabežni refleks. Stranka državu doživljava kao svoje vlasništvo, pa su je u nekoliko navrata već očerupali do gole kože. Razvuklo se sve što je bilo vrijedno. Situacija se u posljednje vrijeme dodatno zaoštrava i postaje sve dramatičnija zbog smrtonosnih učinaka vladajuće hobotnice. Više nije riječ samo o pokradenim milijunima ili bogatstvu države. Vlast svojim koruptivnim spregama, ili samo kriminalnim nemarom, ugrožava zdravlje, pa i živote građana. Pod njihovim je okriljem otpadna mafija opasnim smećem zatrpala Gospić, Liku, pa i cijelu Hrvatsku. Nebriga o stanju zdravstvenog sustava koštala je života mladog pacijenta u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u Jankomiru. Umjesto da pomognu, zdravstveni su radnici ubili čovjeka. Snimka tog užasa već danima konsternira hrvatsku javnost.

Neposredni će počinitelji u oba slučaja, valjda, odgovarati. Kazneni je progon pokrenut. Ali što je s odgovornošću države? Počinjeni krimeni – posve je jasno – nikako ne mogu biti samo rezultat djelovanja pojedinaca, kojima će se vjerojatno suditi, nego su jednako tako i posljedica naopakog načina funkcioniranja sustava. Mehanizam vlasti postavljen je tako da omogućava trovanje zemlje toksičnim otpadom. I tako da ga uopće ne briga stanje u psihijatrijskim bolnicama. Država je od ljudi u Gospiću dvije godine tajila porazne rezultate analiza sadržaja deponija. Umjesto pokretanja sanacije, moguće je žrtve optuživala kao histerike. Država isto tako već godinama raspolaže podacima o katastrofalnom stanju u ustanovama za ljude s psihičkim problemima.

Plenkovićeva je vlada potpuno ignorirala porazno, prije tri godine objavljeno, izvješće Vijeća Europe u kojem su međunarodni stručnjaci od hrvatske vlasti tražili žurno ukidanje prakse nečovječnog i ponižavajućeg postupanja prema psihijatrijskim pacijentima u hrvatskim bolnicama.

S posebnom zabrinutošću izvješće je ukazivalo na neopravdano učestalo fizičko sputavanje, zapravo vezanje. Vlada isto tako već godinama nije trznula ni na alarmantne raporte pučke pravobraniteljice, koja uporno iz godine u godinu upozorava na sistemske probleme po hrvatskim psihijatrijskim bolnicama – od neprimjerenog tretmana pacijenata do nedovoljnog broja zdravstvenih radnika i njihove preopterećenosti. Umjesto rješavanja problema, premijer se pravobraniteljičinim izvješćima javno čak narugao, bagatelizirajući ih kao nevažne. Njegov nehaj za stanje i funkcioniranje države već ima fatalne posljedice. Javno se zdravstvo raspada, državni je sustav truo, nekrotičan, ljudi stradaju. Ne samo u Jankomiru.

Što je važnije, zdravlje građana ili nečiji karijerni porivi?

Aktualna se vlast čini sve indiferentnijom prema interesima građana. Andrej Plenković, koji Hrvatsku već desetljeće presudno oblikuje, politiku uglavnom prakticira kao borbu za vlast, a ne kao instrument za uređenje države i služenje narodu. Servisirajući partijske ili vlastite osobne potrebe, kompletnu je državu zaposjeo svojim kadrovima. Koje nažalost redovito bira po lojalnosti, a ne po sposobnosti. Tako je ne mareći za dobro Hrvatske, za glavnog državnog inspektora instalirao čovjeka za kojeg se znalo da nije uzor poštenja, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se njegov ortakluk s kriminalnim skupinama provaliti. Cijena je ekocid u Lici. Slično se događa i sa zdravstvenim sustavom, koji je pretvoren u poligon za zadovoljavanje HDZ-ove kadrovske kombinatorike, a ne potreba pacijenata.

Svježa afera s promaknućem jedne Plenkoviću bliske doktorice na šefovsku poziciju u jednoj zagrebačkoj bolnici sjajna je ilustracija tog zloćudnog razumijevanja premijerske pozicije. Zbog izbora njegove stranačke drugarice Dijane Zadravec, već jednom stegovno sankcionirane i smijenjene zbog konflikata s kolegama, više od polovice radiologa najavilo je otkaze dovodeći u pitanje funkcioniranje bolnice.

Šef Vlade usprkos svemu ne odustaje, pa se sada razmišlja o organizacijskim akrobacijama kako bi njegova doktorica ipak avansirala, a oni koji s njom ne žele raditi postali nova ustrojbena jedinica. Očito se hrvatsko zdravstvo spremnije i brže prilagođava stranačkim prohtjevima i političkim instrukcijama, nego potrebama bolesnih.

Karijerni su porivi premijerovih prijateljica, eto, važniji od zdravlja, potencijalno i od života građana. Reakcije vlasti nakon pucanja svih tih afera također signaliziraju frapantan izostanak razumijevanja za osjećaje javnosti i brige za stanje države. U Vladi ne prihvaćaju bilo kakvu odgovornost za loše funkcioniranje sustava. Ni za opasnim otpadom zatrovanu zemlju, ni za stanje u ustanovama za ljude s duševnim problemima. Premijer neće smijeniti ni ministricu zaštite okoliša, ni ministricu zdravstva. Unatoč krizama, očito je da ništa ozbiljno ne kani mijenjati, valjda uvjeren da probleme može sanirati optuživanjem i diskreditiranjem opozicije. Ali njegova upotreba smrti u jankomirskoj bolnici djeluje zastrašujuće – spremnost da se tragedija lešinarski iskoristi u političkoj utakmici opasan je autogol, koji teško ruinira njegov autoritet i rejting. Premda tvrdi da je u nikad boljoj kondiciji, Andrej Plenković nije ni sjena one političke atraktivnosti s kojom se svojedobno popeo na premijersku poziciju. Zahirio je, uvjeren u vlastitu genijalnost, možda i mesijanstvo, izgubljen u samolaudama, sve slabije korespondira sa stvarnošću. A povijesni dug prema onima koji su u ratu poginuli za Hrvatsku, zbog načina na koji vlada državom, dodatno raste.

Ljubazno vas pozivamo da se prijavite za primanje redovitih obavijesti (newsletter) o objavljenim člancima, putem elektroničke pošte.

Turudić protiv Turudića

17. studenoga 2026. / čita se 12 minuta

HRVATSKO PRAVOSUĐE

Turudić protiv Turudića

Kao sudac protivio se nagodbama, a kao glavni državni odvjetnik, samo u predmetu “radosti” i “lipe” Josipe Rimac, Ivan Turudić u kratkom vremenu sklopio ih je dvadesetak. Što se promijenilo, pita se Boris Pavelić.

16. studenoga 2026.

Intervju Jaroslav Pecnik

Pecnik: Mladi će nas sve iznenaditi čim se pojavi upaljač

Politički analitičar Jaroslav Pecnik s Domagojem Novokmetom razgovara o nizu vrućih političkih tema u Hrvatskoj: od afere Zadravec i političkog utjecaja u zdravstvu, preko sumnje na zločin u Jankomiru, do Ustavnog suda i pitanja može li se srbijanski scenarij ponoviti i u Hrvatskoj.

5. listopada 2026.

Intervju Aleksandar Džakula

Stanje hrvatskog zdravstva: Neki će umrijeti, a ne bi trebali

Hrvatska je ukinula agenciju za kvalitetu u zdravstvu. To je jasna poruka svima, kaže Aleksandar Džakula, osnivač Centra za zdravstvene sustave, politike i diplomaciju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.