A lijevi populizam, što s njim, kako je poražen iako se još i više pozivao na “narod”? Veza populizma i elitizma

A tko kaže da populisti nisu zapravo elitisti? Da ne žele zamjenu jednih elita drugima koristeći „narod“ samo kao oruđe, pita Karlo Jurak u članku u kojem se osvrće na neke teze iz serije članaka o populizmu, posebno na pitanja lijevog populizma, odnosa populizma i konzervativizma te populizma i elita

• Naslovna fotografija Juan i Eva Peron (HO)

• Autor je doktorand na studiju Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Božo Kovačević  objavio je na portalu Ideje.hr tri teksta o populizmu, koji su osvrti na neku relevantnu suvremenu literaturu o toj temi. Prvi tekst, na koji se najviše osvrćem, bavi se stavovima Klausa von Beymea u knjigama Rightwing Populism: An Element of Neodemocracy i From Post-Democracy to Neo-Democracy. Smatram da je iz diskusija o populizmu nepravedno izostavljen lijevi populizam, a dotaknut ću se i „elitizma populista“ koji proizlazi zapravo iz same naravi elita. Vodit ću se tezom kako Beyme ne uzima u obzir jednu važnu teorijsku tradiciju zbog čega nije povezao konzervativizam i desni populizam, a iz analize izostavio lijevi populizam. Drugim riječima, bavit ću se mjestima koja nedostaju kod Beymea, a tako i Kovačevića, jer smatram da diskusije o populizmu svakako nedostaje u našem mainstreamu.

Neodemokracija, čija je sastavnica populizam, zapravo je prijetnja liberalnoj demokraciji, a onda i demokraciji kao takvoj, te je ona, kaže Beyme, uvod u totalitarizam. Time se Beyme ne razlikuje mnogo od mainstream tumača populizma koji se uvelike oslanjaju na teorije o totalitarizmu kojih, nota bene, ima jako puno, što još više otežava, posljedično, i raspravu o populizmu, čija je definicija još neodređenija. U drugom dijelu teksta samo ću se ovlaš referirati na tumačenje totalitarizma Hanne Arendt koje smatram, ako ne najtočnijim, a ono svakako najutjecajnijim i najrelevantnijim. Glavno je obilježje krize predstavničke demokracije, prema Beymeu, to da je sâm rezultat (izglasane odluke) postao važniji od sudjelovanja u demokratskom procesu – populizam tu uskače kao odgovor na nedovoljnu participaciju demosa u političkim procesima. Beyme kaže da je porastu desnog populizma u SAD-u pogodovala „slabost lijevog liberalizma koji je i dalje liberalan ali ne više i lijevi“ dok je u Njemačkoj socijaldemokracija ta koja se „navodno zaboravivši svoje tradicionalne podržavatelje iz radničke klase, čini odgovornom za val desnog populizma“.

Polulizam je reakcija na treći put koji su inaugurirali Toni Blair i Gerhard Schroeder

Svakako je točno da je jačanje desnog populizma svojevrsni odgovor na krizu lijevog centra – uglavnom, tradicionalnih socijaldemokratskih stranaka koje su prihvatile blerovsko-šrederovski „treći put“ i skrenule u liberalizam, neki će čak reći i u neoliberalizam. To je indikacija da je tradicionalna ljevica okrenula leđa svojem tradicionalnom adresatu – radničkoj klasi, te tako omogućila da radnička klasa ode pod okrilje alternativne desnice ili desnih populista. Prateći, primjerice, uspon Nacionalne fronte u Francuskoj, AfD-a u Njemačkoj, Lige u Italiji, UKIP-a u Velikoj Britaniji i sl. nije se teško s time složiti. Dalje Beyme nastavlja da se tako populizam pojavio kao refleksna obrana demokracije, naročito u kontekstu otpora nametnutim mjerama štednje, pa kao primjere navodi već prozaične Grčku, Španjolsku, Portugal i Italiju. Sve to ne bi bilo problematično i ostalo bi konzekventno da te zemlje ne objašnjavaju  (izuzev Italije) više lijevi populizam – točnije, neuspjeh lijevog populizma, a tek onda desni populizam, u manjoj mjeri.  Nije jasno zašto onda Beyme (a i Kovačević za njim) dalje govori o desnom populizmu, umjesto da pokuša analizirati lijevi. S obzirom na vrlo dobro definiranu početnu premisu o slabosti i podbačaju „lijevog liberalizma“, mislim da je bilo svrsishodnije odgovoriti na pitanje zašto onda radnička klasa (ili općenito tradicionalni glasači ljevice) u jednom trenutku glasaju za desne populiste, a ne samo navoditi fenomene. Treći tekst Bože Kovačevića dijelom nastoji dati odgovor na to pitanje.

Osvrnimo se zato malo više na lijevi populizam. U djelima postmarksističkih teoretičara Ernesta Laclaua i Chantal Mouffe (Hegemonija i socijalistička strategija, koje  su pisali u ko-autorstvu te On Populist Reason, što je samo Laclauovo djelo), populizam se pojavljuje u obliku preinačavanja Gramscijeva pojma hegemonije i shvaćanja političkog subjekta kao „praznog mjesta univerzalnosti“. U tom je smislu lijevi hegemonijski projekt za Mouffe i Laclaua trebao biti veza („lanac ekvivalencija“) između različitih identitetskih borbi. Politički subjekt  može se politički izmisliti samo putem ekvivalencije pluralizma zahtjeva, što je direktno došlo u sukob s idejom centralnosti radničke klase kao subjekta u klasičnom marksizmu. Nasuprot klasnoj borbi Mouffe i Laclau nude radikalnu demokraciju, odnosno produbljivanje „demokratske revolucije“ na bazi habermasovske deliberacije pri čemu bi se kreirali lanci ekvivalencijâ uzduž različitih demokratskih borbi protiv različitih oblika podređivanja. To je populizam u tom laclauovskom smislu. Tu dolazimo do Beymeove poveznice između populizma i produbljivanja demokracije (njezina „radikaliziranja“). Samo, izostaviti analizu lijevog populizma jednostavno je tu nemoguće zbog njegovih spomenutih neogramšijanskih korijena i političkih praksi poput npr. peronizma.

Ernesto Laclau i Chantal Mouffe

Peronizam kao oblik vlasti i politički fenomen snažno je utjecao na Laclauovu teoriju lijevog populizma. Juan Peron bio je predsjednik Argentine od 1946. do 1955. godine te kratko sredinom sedamdesetih godina, njegova se vladavina nerijetko označava kao treći put između socijalizma i kapitalizma, a neki su je zbog korporativnog karaktera povezivali i s fašizmom. No, kako bilo, jedna od ključnih karakteristika peronizma važnih za ljevicu jest stvaranje širokih klasnih saveza koje se nastojalo držati u harmoniji s ciljem socijalne pravde, ekonomske nezavisnosti i političkoga suvereniteta. Ti klasni savezi uključivali su industrijski proletarijat, seljake, nacionalnu buržoaziju u nastajanju, sitnu urbanu buržoaziju te dio državnoga aparata. Sâm Laclau, Argentinac, bio je inspiriran peronizmom, a onda se lijevi peronizam nakon toga nastavlja inspirirati Laclauom i njegovim naglaskom na populizmu. Riječ je o tome da je potrebno od mnogih, društveno fragmentiranih političkih subjekata lancem ekvivalencija stvoriti kolektivni politički subjekt u kojemu će međusobne razlike postati zanemarive – tako se konstituira „narod“ (odakle i „populizam“).

To je ubrzo postala dominantna strategija kod mnogih lijevih pokreta, a relativno odnedavno to vidimo na primjeru španjolskoga Podemosa koji je nastao kao pokušaj povezivanja raznolikih i promjenjivih zahtjeva pokreta 15M. Tipično laclauovski, fragmentirano stanovništvo tu hegemonijskim djelovanjem postaje politički subjekt „narod“, a međusobne su razlike premošćene. Uz sav taj politički voluntarizam koji je poznat iz Hegemonije i socijalističke strategije, prisutan je i eurokomunistički zavjet liberalno-demokratskom političkom okviru – njega treba produbljivati u smjeru radikalne i pluralne demokracije. Radikalna demokracija zapravo je negacija liberalne demokracije a i sâm pluralizam zahtjeva u konačnici je ništavan kada se suoči s homogenizirajućim efektima radikalne demokracije (koja se često naziva i direktnom demokracijom, a opće je mjesto i u lijevih i u desnih populista, samo su potonji mnogo uspješniji s njom).

Lijevi je populizam u Europi doživio poraz – potpora Podemosu pada, Syriza je kapitulirala sa svojim projektom još 2015. godine, drugih pažnje vrijednih primjera baš i nema, izuzev britanskih laburista pod Jeremyjem Corbynom koji su tek rubni primjer populizma

To je lijevi populizam in a nutshell te ga je teško izostaviti iz analize populizma bez obzira što je u Europi doživio poraz – potpora Podemosu pada, Syriza je kapitulirala sa svojim projektom još 2015. godine, drugih pažnje vrijednih primjera baš i nema, izuzev britanskih laburista pod Jeremyjem Corbynom koji su tek rubni primjer populizma. Doduše, Beyme spominje lijevi populizam: „…konstatira da, primjerice, vlast Ciprasove lijeve populističke stranke Syriza u Grčkoj ne predstavlja opasnost za EU. Njegova je generalna ocjena da su ‘lijevi ekstremistički populisti općenito prihvatili više demokratskih vrijednosti te stoga mogu biti uvedeni u normalnu demokratsku proceduru znatno lakše nego desni ekstremisti’.”

Stvar je u tome da to „nepredstavljanje opasnosti za EU“ ne može biti dovoljan razlog svrstavanja nekoga u kategoriju populista ili ne (nije EU referentna točka populizma ili ne-populizma), a i prije će biti da se radi o naknadnoj pameti jer prilikom formiranja Syrizine politike u obzir su dolazili ozbiljni obračuni s tzv. Trojkom (Europska komisija, Europska središnja banka, MMF) koji bi, da Syriza nije kapitulirala i da je doista postupila po rezultatima „OXI“ referenduma, doista ugrozili jedan dio konsenzusa na kojima počiva današnja Europska unija (prije svega, monetarni sustav, sustav fiskalne discipline). To što je Syriza kapitulirala, što bi se vrlo vjerojatno u presudnim trenucima dogodilo i s drugim populističkim opcijama, bile one lijeve ili desne, sasvim je drugi par rukava. U konačnici, danas vidimo da ni famozni desni populizam nije u tolikoj mjeri prijetnja Europskoj uniji – većina desnih populista i ne traži istupanje iz EU, a mnogi su čak i itekako privezani uz neke od temeljnih stupova EU politike (primjerice, vladajuća poljska stranka PiS i desne stranke u baltičkim zemljama).

Autor teze o kruženju elita, Pareto

Beyme smatra pogrešnom ocjenu da su desni populisti zapravo konzervativci, pri čemu kaže da su konzervativci redovito elitisti koji smatraju podjelu na elite i narod tradicijski zadanom. Ovaj dio smatram najspornijim. Naime, prvo bih krenuo od obrnutog pitanja – a tko kaže da populisti nisu zapravo elitisti? Da ne žele zamjenu jednih elita drugima koristeći „narod“ samo kao oruđe? Smatram da je to pravo pitanje, naročito ako se okrenemo konzervativnim teoretičarima elita poput Le Bona, Michelsa, Mosce i naročito Pareta. Michels je tako vjerovao da do formiranja upravljačkih struktura (čitaj: elita) dolazi nužno i to se naziva „željeznim zakonom oligarhije“; Mosca je tvrdio da su baš zbog toga autokracije stabilnije od liberalnih političkih sistema jer je manje „posredničkih“ institucija između naroda i elita (a upravo populisti žele što manje tih posredničkih institucija, koje su karakteristika liberalne demokracije); Le Bon je govorio o „psihologiji mase“ što je vješto iskoristio Mussolini kojega je Le Bon inspirirao; Pareto je objašnjavao zakon stalnog kruženja u eliti koji je ujedno i osnovni zakon društvenoga razvoja (povijest kao „groblje aristokracija“) – izmjenjuju se, Paretovim riječima slikovito, „lisice“ i „lavovi“, pri čemu „lavovi“ simboliziraju snažne ličnosti koje zamjenjuju špekulantske „lisice“ koje se može poistovjetiti s degeneriranim i dekadentnim („otuđenim“, „odnarođenim“) elitama protiv kojih danas rogobore upravo – desni populisti. I tako, sasvim konzervativno tumačenje, s utjecajem na brojne konzervativne pravce, pa i na fašizam, a koje jasno naznačuje da elite moraju „kružiti“ jer jedne slabe i degeneriraju, pa trebaju biti zamijenjene „zdravima“ i „svježima“. Slijedeći konzervativna shvaćanja, to je sve ono što i traže desni populisti, uz što manje postojanja posredničkih institucija između naroda i elita, iz čega proizlazi i zahtjev za direktnom demokracijom („narod odlučuje“) koja se u konačnici svodi na homogenizaciju – jedan dio (ne nužno i većina) uzima se za cjelinu naroda (pars pro toto) i izraz je „narodne volje“ koju utjelovljuje, primjerice, „narodni predsjednik“.

Hannah Arendt i Carl Schmitt

Tu dolazimo do teorija o totalitarizmu do kojega u konačnici, i sâm je Beyme svjestan, dovodi populizam, tj. neodemokracija čija je sastavnica populizam. Nije neka novost u političkoj teoriji da demokracija kao metoda može imati totalizirajuće efekte. O tome je vrlo lucidno govorio još jedan konzervativac koji se tome divio – Carl Schmitt, koji je shvaćao demokraciju kao homogenizaciju:

„Za radikalnog demokrata, demokracija ima vlastitu vrijednost kao takva, bez obzira na sadržaj politike koja se vodi pomoću demokracije. No, ako postoji opasnost da se demokracija iskoristi kako bi se demokracija uklonila, onda radikalni demokrat mora odlučiti ostati demokrat i protiv većine ili mora odustati od sama sebe. Čim demokracija dobije sadržaj neke vrijednosti koja se zasniva na njoj samoj, ne može se više biti demokrat (u formalnom smislu) po svaku cijenu.” (Carl Schmitt, “Duhovno-povijesno stanje suvremenog parlamentarizma”, u: Politički spisi, Politička kultura, Zagreb, 2007., str. 12).

Hannah Arendt je smatrala da je nepostojanih klasnih političkih organizacija plodno tlo za razvoj fašističkih lidera – neorganizirane, depolitizirane i atomizirane mase uključuje se u savez s famoznom elitom. Među njima treba dominirati organska veza, bez posrednika. Tako nastaje totalitarizam, koji ne mora značiti isključivanje demokracije („totalitarna demokracija“)

Dakle, demokratska metoda u svom najradikalnijem obliku može poslužiti da se sama demokracija – ukine, a da se jedna odluka uzme pars pro toto. I na to računaju suvremeni desni populisti, a računali su svojevremeno i fašisti (Pareto i Le Bon jedni su od najjačih utjecaja na Mussolinija). Zato je Hannah Arendt i smatrala da je stanje „besklasnog društva“ – ne u smislu komunizma nego u smislu slabih ili nepostojanih klasnih političkih organizacija (npr. komunističkih i socijaldemokratskih stranaka te sindikata) plodno tlo za razvoj fašističkih lidera – neorganizirane, depolitizirane i atomizirane mase („narod“, kod Arendt „masa“ i „svjetina“) uključuje se u savez s famoznom elitom. Među njima treba dominirati organska veza, bez posrednika. Tako, prema njoj, nastaje totalitarizam, koji ne mora značiti, ako slijedimo Jacoba Talmona, isključivanje demokracije („totalitarna demokracija“).

Na samom kraju, Kovačević vrlo dobro zaključuje povezujući mjesta koja nedostaju u Beymeovoj knjizi (neuvrštavanje PiS-a, Fidesza i Trumpa u populiste) i recentne slučajeve u Hrvatskoj – pojavu Mislava Kolakušića i Miroslava Škore kao predsjedničkih kandidata koji, na valu nezadovoljstva političkom reprezentiranošću velikog dijela hrvatskih građana, traže veće predsjedničke ovlasti i dokidanje nekih temeljnih uzusa liberalne demokracije – poput već spomenutih posredničkih institucija koje postoje između naroda i (političkih) elita. Škoro je, što dobro Kovačević primjećuje, taj legitimitet izveo iz iluzije da predsjednik predstavlja „cijeli narod“ ako može biti biran i s 50,01% glasova. Zanemarujući jednu tako očitu činjenicu Škoro se svrstao u tipičnu populističku formulu: „mi smo narod“, pri čemu je naglasak na „mi“, a ne na „narod“ jer samo jednom dijelu „ukupnoga naroda“ predicira da je „narod“ – to je onaj „mi“ koji je sadržan u formuli o „zajedništvu“, a koji sve koji se ne uklapaju u taj opis – isključuju iz pojma naroda. Na kraju krajeva, jednako kao što su i neke elite „u ime naroda“ isključene iz pojma elita, a zapravo su stvorene tako da se u jednom trenutku, demokratskim mehanizmom, narod sâm sebe desuverenizirao i prenio svoju „vlast“ na „narodnog predsjednika“ – jer je to ionako isto ako nema posredničkih institucija!

Svaka je rasprava o populizmu nezadovoljavajuća ako ne uzme u obzir lijevi populizam, s obzirom na to da se jedino kod ljevice može pronaći sustavna razrada samog pojma i subjekta populizma („naroda“). Treba uzeti u obzir da je i sâm „narod“ kao označitelj, kao ideologem, bio znatno više prisutan na ljevici nego na desnici (sjetimo se samo „narodne fronte“, „narodne vlasti“, „narodne republike“ „u ime naroda“ itd.). Na desnici je „narod“ obično morao imati i atribut („hrvatski“, „srpski“, „njemački“ itd.), dok danas u desnom populizmu funkcionira čak i bez toga.

Kako je došlo do tog pomaka da je „narod“ jedan od glavnih označitelja desnice? Čini se da odgovor leži u korištenju i vještom manipuliranju konzervativnim teorijama elita koje su sve usmjerene prema postojanju oštre dihotomije između elita i naroda („masa“), ali koje uzimaju faktor mobilizacije masa kao tehnike osvajanja vlasti (zato se može reći da je Mussolini dobro razumio Pareta i Le Bona), naročito u trenucima atomizacije tih masa, o čemu je Arendt pisala. Tko je točno taj „narod“ u desnih populista i koliko se može izjednačiti s npr. „etničkom zajednicom“, tek treba ispitati na primjerima.  Osim toga, interesantna je i  kooptacija radikalno-demokratske strategije koja danas na desnici bilježi definitivno bolje rezultate, čemu isto treba posvetiti poseban tekst.