Agamben, ikona antitotalitarne ljevice heroj antivaksera. Kritičari

Upravo su beskućnici, siromašni, radnici, zatvorenici u pandemiji bili izloženiji opasnosti, objašnjava Filip Drača stanovito Agambenovo licemjerje zbog manjka angažmana oko stvarnog 'golog života' na temelju kojeg je izgradio svoju antitotalitarnu teoriju. Zajedno s Adamom Kotskom, Donatellom Di Cesare, Slavojem Žižekom i Benjaminom Brattonom, kritičarima koji su nekoć Agambenu bili bliži, postavlja pitanje koliko je opravdano bilo kakvo upravljanje prirodnim katastrofama gledati kao autoritarno i rubno Holokaustu

• Naslovna ilustracija: Giorgio Agamben i  intervencije za vrijeme pandemije 2019 – 2020. (Aphelis)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

I.

Giorgio Agamben talijanski je filozof čiji je rad od sredine 90-ih godina veoma česta referenca u studijama o raznim socijalno marginaliziranim skupinama koje su izložene neograničenom državnom nasilju, nesputanom standardnim okvirom zakona. Čujemo li igdje riječi killable subject, bilo da se govori o izbjeglicama u Europi, Afro-Amerikancima u Sjedinjenim Državama, takozvanim teroristima u Guantanamu, Meksikancima u Trumpovim konclogorima, Židovima u nacističkoj Njemačkoj, Palestincima u Izraelu (i tako dalje) – sasvim je sigurno da je Agamben prisutan u tezama koje se u danom mjestu zastupaju. Godine 1995. objavljuje tekst Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, čime započinje projekt koji je potrajao do danas; nakon Homo Sacera slijedi serija naslova koja razvija teze iznesene u Homo Saceru, od kojih je zadnji objavljen 2016. godine.

Nastavljajući se na teoriju suvereniteta Carla Schmitta, na političku teoriju Waltera Benjamina (za kojeg je inače jedan od najeminentnijih stručnjaka u filozofskoj akademiji), te pogotovo na teoriju biomoći Michela Foucaulta, Agamben je razvio široko utjecajnu političku teoriju koja, pojednostavljeno do maksimuma, tvrdi sljedeće: svaki suvereni poredak nužno reducira barem neke ljude na stvorenja koja ni na koji način ne pripadaju političkoj zajednici kao subjekti s pravima, a nad kojima se može neograničeno vladati sve do ubijanja – dok moderni suvereni poreci potencijalno rade to svima nama kroz instituciju izvanrednog stanja. Agamben ne nudi nikakav jasan izlaz iz ovakve situacije; zamišlja neko buduće stanje u kojem ćemo se igrati sa zakonima onako kako se djeca često igraju sa starim stvarima koje više nemaju svoju nekadašnju funkciju. U ovo bismo mogli učitavati anarhizam, libertarijanizam, primitivizam i mnogo toga drugog, no Agambenova teorija ne nudi nikakve strategije oslobođenja i najvećim je djelom kritična. Jasno je jedino sljedeće: prihvaćamo li ikakav suvereni politički poredak, onda prihvaćamo, u posljednjoj instanci, i nasilnu smrt – barem za neke tamo ‘druge’ ljude.

Agambenova analiza vrvi usporedbama pandemijske situacije s nacističkom Njemačkom, što je dosta slaba analiza koje se malo koji antivakser nije dosjetio, a gotovo i da je obavezan lik u bilo kojoj raspravi o politici u 21. stoljeću; govori da je nastupio kraj svijeta, histerizira da je era politike došla kraju i da se neće vratiti (bi li to trebalo biti nešto strašno?), a u izjavama (izostavljenima iz knjige) tvrdi da će cjepiva istrijebiti čovječanstvo.

Vjerojatno nije potrebno istaknuti, Agamben je s ovakvom teorijom sve do nedavno bio popularan na akademskoj ljevici. To se promijenilo s pandemijom Covid-19 i mjerama koje su na globalnom nivou bile poduzete radi prevencije maksimalnog širenja zaraze. Italija je u tome bila jednom od strožih zemalja – ali i u jednom trenutku, najteže pogođenih pandemijom. Od veljače 2020. do studenog iste godine, Agamben objavljuje seriju blogpostova i intervjua koji su 2021. kompilirani u knjigu čiji naslov na engleskom glasi Where are we now? The epidemic as politics. Dotični tekstovi predstavljaju ozbiljnu sramotu – Agamben naziva Covid-19 običnom gripom, uspoređuje epidemiološke mjere s nacističkom Njemačkom, govori da je nastupio kraj svijeta, histerizira o tome da je era politike došla kraju i da se neće nikada vratiti (bi li to trebalo biti nešto strašno?), a u izjavama neobjavljenima u knjizi tvrdio je da će cjepiva istrijebiti čovječanstvo. Također spominje totalitarizam, što je termin koji je nekada imao konkretno značenje ali je više-manje postao jednom od strašnih riječi koje se koriste više u retoričke nego u znanstvene svrhe. Preko noći, postao je ikonom antivakserskog pokreta.

U trenutku pisanja ovog teksta, epidemiološke mjere se ukidaju diljem svijeta ili već jesu ukinute, oko četiri milijarde ljudi je cijepljeno bez katastrofalnih učinaka o kakvima su neki strahovali, te se ritam života gotovo potpuno vratio u prijašnje stanje. Svijet je evidentno dovoljno zdrav i re-normaliziran da iznova zvecka oružjem. U svjetlu toga, možemo reći da neke Agambenove tvrdnje od prije par godina uopće nisu vrijedne ozbiljnog razmatranja te da su najveći širitelji panike bili upravo on i njegovi novi istomišljenici. Ali pogledajmo ipak, sa što boljim namjerama i uz upravo iznesene jasne ograde od najgorih momenata, što je sve Agambena zabrinjavalo u cijelom razvoju situacije te kako se njegove intervencije u posljednjih par godina mogu povezati s njegovim ranijim radom. Nakon što je desetljećima bio nezaobilazan svakome tko teoretizira o Holokaustu, izbjeglicama i imigrantima, osobama s invaliditetom, te raznim drugim marginaliziranim skupinama – njegovo opredjeljenje oko situacije s pandemijom mnogima je došlo kao neugodno iznenađenje; na kraju krajeva, nije nikad prije bio tip intelektualca na kojeg bi se pozivali doslovni neonacisti.

II.

Prije svega, Agamben u prvoj objavi (sa početka 2020. godine) konstatira problem: zabrana slobodnog kretanja unutar administrativnih jedinica države, kao i slobodnog kretanja u inozemstvo ili iz njega, suspenzija svih kulturnih, sportskih, religijskih i drugih masovnih događaja, strogo praćenje širenja bolesti – što uključuje praćenje svačijih osobnih kontakata i svakodnevnih socijalnih interakcija, suspendiranje redovne nastave u školama i na fakultetima, i tako dalje. Agamben se ovdje osvrće na situaciju u Italiji, ali stanje koje opisuje dakako pokriva više-manje cijeli svijet u tom trenutku. Što je povod ovakvih velikih suspenzija čitave svakodnevice na koju smo naviknuti? Prema Agambenovom mišljenju, povod je napuhana ili čak fabricirana epidemija koja nije opasnija od obične gripe, i koju su države čitavog svijeta upotrijebile kao izliku za uvođenje totalitarne i tehnokratske kontrole.

Dalje kroz tekstove, Agamben se osvrće na široke implikacije ovog novog stanja. Naznačimo neke od njih:

1. Maske i socijalno distanciranje pretvaraju sugrađanina, susjeda, čak i člana obitelji u potencijalnu opasnost za život; društveno tkivo se razara i politika kao praksa zajedničkog odlučivanja o općem dobru nestaje. Ljudsko lice, prepoznato od Emmanuela Levinasa kao temelj etičkog međuodnošenja, nestaje; lice samom svojom pojavom kaže – nemoj me ubiti, napasti, i tako dalje. Ono projicira određeno dostojanstvo samom pojavom. Fizička bliskost također nestaje, a čovjek nikad nije ostvareniji kao Aristotelova politička životinja nego kad je dio gomile koja je okupljena sa ciljem. Dakle, imamo ‘društvo’ bezličnih individua koje se drže podalje jedna od druge, najveću negaciju društva. Čak i Papa koji si je odabrao ime velikog srednjovjekovnog sveca zagovara socijalno distanciranje – čime po Agambenu izdaje nauk i praksu svojeg imenjaka, koji je grlio gubavce.
2. Nadalje, studentskom životu je po Agambenu došao kraj; bivanje studentom je reducirano na praćenje predavanja preko ekrana, no bitan dio takvog življenja bilo je upravo provođenje vremena u okruženju kolega, koji često dolaze iz različitih krajeva neke zemlje, pa čak i iz drugih država. Čitavoj jednoj generaciji oduzeto je iskustvo studentskog života. Agamben nastoji naglasiti da se radi o novoj pojavi kakva nije zapamćena otkako sveučilišta postoje, što se čini neobičnom tvrdnjom obzirom na to da su se studiji prekidali i tokom ranijih kriznijih situacija; jedina novina je nastava preko interneta.
3. Na mnogim mjestima, Agamben govori o novoj „religiji“ medicine ili „religiji“ znanosti. Uglavnom iznosi inače legitimnu poantu da znanstvenici (kao znanstvenici) ne bi trebali imati povlašteno mjesto u kreiranju politika budući da politička pitanja nisu automatski odlučena samim utvrđivanjem nekog činjeničnog stanja, za što stručnjak svakako jest kompetentniji od ikog drugog. Agamben lamentira nad time što su epidemiološke mjere kreirane u isključivim konzultacijama s relevantnim stručnjacima, i nazivati ovo tehnokracijom nije pretjerano budući da tehnokracija i nije ništa drugo. Problematično je doduše to što Agamben medicini pripisuje gotovo apsolutnu moć – ide toliko daleko da tvrdi da je čak i kapitalizam sada podređen diktatima medicinske religije – te nadalje to što ga kritiziranje tehnokratskog pristupa često odvodi i u negiranje dobro utvrđene opasnosti od pandemije, neovisno o tome jesu li političke reakcije na nju najbolje. Može mu se priznati da demokratsko odlučivanje o pandemijskim politikama jest bilo moguće i da vjerojatno ne bi značilo kaos u kojemu bi se zaraza slobodno širila – dvojbeno je da bi antivakseri i antimaskeri bili mjerodavnom većinom čak i u društvima gdje su njihovi pokreti najjači, te valja napomenuti da su se epidemiološkim politikama najviše protivili upravo oni režimi koji su autoritarni ili u susjedstvu toga – Bolsonaro, Trump, Lukašenko, i tako dalje. Načinima na koje su stručnjaci upravljali kriznim stanjem se svakako mnogo toga može prigovoriti, bez negiranja toga da opasnost postoji; bilo bi dobro da su skupa s njima nekakvog glasa imali i ljudi koji su tokom lockdowna ostajali bez posla. Agamben često ističe kako su neki milijarderi, poput Billa Gatesa, bili velikim pobornicima epidemioloških mjera – time nastojeći dokazati zavjeru između kapitala i medicine. Ignorira činjenicu da su mnogi drugi poslovni divovi (navedimo Elona Muska) zagovarali ignoriranje pandemije koronavirusa i povratak na staro, bez obzira na posljedice. Agamben postavlja veoma pojednostavljen odnos između politike, kapitala i medicine, u kojem je sve podčinjeno religiji medicine i otpor elita iz ostalih dvaju područja ne postoji.
4. Jedna tema na koju se Agamben veoma često vraća je opća spremnost velikog dijela populacije da prihvati „totalitarne“ oblike društvene kontrole i odrekne se širokog raspona sloboda samo zato da sačuva golu egzistenciju; ovo za njega predstavlja velik užas s obzirom na raniju teoriju koju je desetljećima razrađivao. Sadašnja situacija nas je sve, više nego išta što se događalo u dosadašnjoj nedavnoj povijesti, reducirala na goli život, što je fraza koja kod Agambena ima znatno bogatije značenje od onog svakidašnjeg – naime, dozvolili smo da nam životi budu reducirani na biološki i medicinski podatak kojim će znanstvenici i država najefikasnije upravljati. U ime običnog preživljavanja, odrekli smo se brojnih stvari koje život čine vrijednim življenja. Isključeni smo iz vlastitih političkih zajednica kao subjekti koji aktivno sudjeluju u politici, te smo istovremeno u njega uključeni kao objekti znanstvenog administriranja. U Agambenovoj političkoj filozofiji, status tog golog života (nuda vita) spram političkog poretka je istovremena inkluzija i ekskluzija; goli život nije stranac ili outsider spram kojeg je suveren naprosto indiferentan, on itekako vlada nad njim; istovremeno, goli život ne uživa nikakve standardne pravne zaštite koje bi imao potpuno integrirani subjekt politike i nad njime je sve dopušteno. Kako smo već naznačili, Agambenovu je teoriju popularno primjenjivati na analize specifičnih socijalno marginaliziranih grupa, ali to je neprecizno utoliko što Agamben tvrdi da smo svi potencijalno taj goli život – i situacija s pandemijom, po njegovom mišljenju, to dokazuje bolje od povijesnih primjera s kojima je ranije morao raditi.
5. Budući da je to gotovo pa obavezno u bilo kojoj raspravi o politici u 21. stoljeću, Agambenova analiza vrvi usporedbama cijele pandemijske situacije s nacističkom Njemačkom. Oni koji se ne žele cijepiti su po njegovom mišljenju usporedivi sa Židovima iz vremena nacističkih rasnih zakona. Ljudi koji podupiru epidemiološke mjere bez vlastitog interesa u njima su banalno zli Eichmanni, korisni idioti medicinskog totalitarizma. O ovome se najmanje može reći, budući da usporedbe s vremenima kukastog križa predstavljaju dosta slabu analizu koje se dosad dosjetio svaki antivakser.

Demografi vole kalkulirati koliko plodnih maternica postoji u populaciji. Agamben se nadovezuje na koncept biomoći Michela Foucaulta (na slici, Criticalthinking)

Kakav je odnos ovih reakcija na pandemiju i prateće politike sa Agambenovim dosad iznošenim teorijama? Vjerojatno nas ne trebaju čuditi, premda istovremeno ne trebamo pretpostavljati da se radi o posve prirodnom i logičnom razvoju. S obzirom na njegov raniji rad, malo tko bi mogao od Agambena očekivati povjerenje u medicinske institucije, još manje kad su ovako direktno povezane s državom. Agamben se u svojem kapitalnom djelu iz 1995. (Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life) nadovezuje na Foucaultov koncept biomoći, s navedenom namjerom da ga ispravi ili barem upotpuni. Biomoć je u Foucaultovoj teoriji pojam koji se odnosi na apstraktno i kvantificirano administriranje tjelesnim potencijalima, poduzimano na razini velikih cjelina poput čitavih populacija neke države, te informirano statistikama, medicinom i znanošću općenito – sa što većom optimizacijom produktivnosti kao konačnom svrhom. Uzmimo kao lijep primjer stručnjake za demografsku obnovu koji vole kalkulirati koliko plodnih maternica postoji u populaciji neke nacije i kakve bi se tehnike upravljanja mogle poduzeti kako bi ta tijela koja proizvode nova tijela mogla dati što više novih radnika – upravo to je biomoć. Foucault se puno bavio spregom između političke ekonomije i medicine te je nastojao pokazati kako su moderna, odnosno kapitalistička društva karakterizirana novim oblicima moći; više se ne radi o moći koja je naprosto prohibitivna, koja zabranjuje i potiskuje, već je i produktivna ili kreativna i otvara nove mogućnosti življenja te pogotovo proizvođenja. Moderni odnosno produktivistički oblik moći ne može se oslanjati na nekakva već postojeća tijela na kakva je povijesno naišao ili koja su prirodno dana, već nastoji optimizirati tijela s ciljem što bolje funkcionalnosti (što znači, produktivnosti i poslušnosti) – i za Foucaulta onda nije slučajnost što se moderna medicina razvija paralelno s kapitalističkim načinom proizvodnje i što je pojam fizičkog i psihičkog zdravlja kojim se danas koristimo tijesno vezan uz nečiju sposobnost za rad. U tome se, ukratko rečeno, sastoji odnos između moderne medicine s novim oblicima moći – i to je početna točka s koje kreće Agambenova vlastita teorija.

Agamben je u Foucaultov koncept biomoći intervenirao na trostrukoj razini, što korespondira s tri cjeline njegovog seminalnog teksta:

Prvo, pojava biomoći za Agambena ne označava lom između predmodernih i modernih društava kao za Foucauta, već je domet biomoći, njena univerzalna ekstenzija, ono što bitno karakterizira moderne oblike moći. Drugim riječima, biomoć je integralna suverenitetu kao takvom, u bilo kojem povijesnom trenutku, te promjena koja je došla s modernitetom predstavlja samo intenzifikaciju suvereniteta/biomoći. Ono što bitno karakterizira modernitet je to što u njegovim političkim aranžmanima svi potencijalno postajemo Homines Sacri – život koji je integriran u politički poredak jedino kao pasivan objekt administriranja, u čestoj sprezi s modernom medicinom.

Druga se dopuna tiče se pojma tog života koji je objektom suverene kontrole; Agamben ne govori o životu u istom smislu kao i Foucault već o nuda vita ili o „golom životu“, za što je bitna njegova (i starogrčka) distinkcija između života kao bios te života kao zoe. Zoe se odnosi na život u općenitom smislu i jednako se odnosi na ljude, životinje i bilo što drugo što je sposobno hraniti se, razmnožavati, i tako dalje; a bios je život u specifičnijem smislu i odnosi se na uzvišeniji, plemenitiji oblik života koji je moguć jedino u polisu. Nuda vita, centralni protagonist Agambenove teorije, nije ni prirodan život zamišljen kao neovisan ili slobodan od državnog poretka (zoe), ni život u onom kvalificiranom smislu biosa, već život lišen svega onoga što sačinjava bios ali istovremeno integriran u poredak kao podređen beskonačnoj državnoj sili.

Treća dopuna sastoji se u tome što Agamben vidi koncentracione logore i logore istrebljenja (koristeći nacističku Njemačku kao primjer, ali itekako svjestan da su takvi i slični logori postojali i prije i poslije nacizma) kao paradigmu biomoći – Foucault je isto tražio u zatvorima i bolnicama, što za Agambena nije dovoljno dobar primjer zato što ljudi čak ni u zatvorima i bolnicama nisu baš posve lišeni biosa.

Kada se ovakav teorijski okvir uzme u obzir, lako je vidjeti otkuda dolazi Agambenova reakcija na situaciju s pandemijom. Agamben piše nakon povijesnog iskustva ere nacizma koja, kako nas podsjeća, nije bila ništa drugo nego izvanredno stanje koje je trajalo 12 godina. Holokaust zauzima trećinu njegovog teksta, i sprega između medicine i eugenike s Holokaustom je dobro istražena tema; mnogi primjeri kojima Agamben priča o golom životu su upravo medicinske prirode. Ono što se događa u svakom izvanrednom stanju je suspenzija ‘normalnog’ političkog života, što podrazumijeva suspenziju određenih prava i sloboda, često pod izlikom egzistencijalne prijetnje za čitavo društvo – bios se suspendira kako bi se što efikasnije administriralo nad onim što preostane ako se bios ukine bez da se uspostavi anarhija u kojoj se nalazi divlja životinja, a to je nuda vita.

III.

Je li moguće formulirati drugačiju reakciju na cijelu krizu, a koja bi i dalje uzimala u obzir Agambenova promišljanja biomoći, izvanrednog stanja i sprege između politike i medicine? Agambenove intervencije su isprovocirale reakcije mnogih filozofa i drugih intelektualaca koji su u proteklim desetljećima bili pod njegovim značajnim utjecajem. Nema potrebe isticati – sam Agamben smatra epidemiološke mjere radikalnom potvrdom svega čime se bavio zadnjih 20-30 godina; zaista smo svi u jednom trenutku postali Homines Sacri, umjesto da se u tom legalno ambivalentnom stanju nađu specifično targetirane skupine. Navest ćemo neke od tih odgovora Agambenu koji nisu zaobilaženje njegovih ranijih teorija.

Agamben poziva na predpandemijski poredak koji je prije bespoštedno kritizirao, k tome izlažući pandemiji one koje je štitio. Adam Kotsko (Wikipedia)

Prva stvar koju se Agambenu može prigovoriti je da je u značajnom smislu vulgarizirao svoju vlastitu teoriju – u svojim nedavnim tekstovima, on implicira da je izvanredno stanje neko čudovišno zastranjenje od zakonom uređene i ‘normalne’ svakodnevice, te spominje zakonodavce, pravnike i suce koji su izdali svoju dužnost; nadalje, govori o izgubljenim slobodama ili slobodama kojih smo se odrekli kao da smo prije pandemije, po njegovom mišljenju, imali slobode. Upravo takva pozicija zvuči ne kao sam Agamben, već više kao netko tko je plitko iščitao Agambena – u svim je svojim ranijim radovima bio jasan da je izvanredno stanje ugrađeno u sam juridički sustav, da se ‘redovno’ i izvanredno stanje međusobno pretpostavljaju i da je opozicija između te dvije situacije lažna. Adam Kotzko, višedesetljetni stručnjak za Agambena i čest prevoditelj njegovih djela, napisao je za Slate tekst u kojem se između ostalog argumentira i to.

Osim toga, Kotzko ističe da zazivanje povratka na uobičajenu pred-pandemijsku svakodnevicu, u novoj situaciji, znači izlaganje mnogih radnika novim radnim uvjetima unutar kojih bi mogli pokupiti zarazu s tada nepoznatim dugoročnim posljedicama; Agamben bi kao dugogodišnji teoretičar ‘ubivih’ subjekata trebao uzeti takvo nešto u obzir umjesto da predlaže potpuno ignoriranje virusa – i to u ime prethodnog pravnog poretka kojeg bi raniji Agamben jednako bespoštedno kritizirao kao i instituciju izvanrednog stanja, da stvar bude gora. Kotzko zaključuje procjenom da je Agambenova najslabija točka u tome što mu nedostaje suvislih prijedloga kako se točno konfrontirati epidemiji koja će u svakom slučaju barem nekoga ubiti ili ga lišiti ranijeg načina života; njegovo razumljivo ali dogmatično odbacivanje bilo kakvog sistematskog, državnog rješenja može u sadašnjim okolnostima značiti ili individualizirane pristupe ili negiranje toga da zdravstvena kriza uopće postoji. Oboje, dakako, znači prihvatiti smrt za neke – često starije osobe, osobe s invaliditetom, te siromašnije slojeve koji nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj skrbi, a navedene skupine itekako jesu ‘goli život’ ako itko jest. Agamben se u tom smislu suprotstavlja vlastitim ranijim teorijama.

Agamben je okrenuo leđa ‘golom životu’ koji je desetljećima zastupao u svojim radovima. Donatella Di Cesare (Christian Mantuano, Wikipedia)

Na sličnom je tragu Donatella Di Cesare, talijanska filozofkinja čiji je prošli rad također bio poduprt Agambenom i koja postavlja pitanje možemo li spasiti Agambenovu teoriju od njega samog, također uviđajući u njegovim nedavnim istupima svojevrsno zastranjenje. Agamben je proveo zadnjih par godina u napadima na bilo kakve promjene u životnoj svakodnevici u opasnoj situaciji koja ih u svakom slučaju nalaže, neovisno o tome kakve je poteze povukao mrski Levijatan – a kako Cesare ističe, nije napisao ni slova o mnogim istovremenim događajima koji itekako jesu relevantni za njegov raniji rad. Dobri primjeri su pobune u zatvorima u kojima je zaraza koronavirusom predstavljala veću opasnost nego inače, beskućnici prepušteni najslobodnijem širenju bolesti i lišeni adekvatne skrbi, radnici koji nastavljaju s poslom u novim i opasnijim okolnostima bez ikakve zaštite od tada slabo poznatih posljedica, i tako dalje. Kao i Kotzko, Cesare smatra da je agambenistički pristup ovoj krizi je mogao izgledati bitno drugačije, da je Agamben okrenuo leđa tom ‘golom životu’  koji je desetljećima zastupao u svojim radovima. Druga Agambenova velika pogreška je u tome što je otvoreno personalizirao moć i pridodao joj potpuno samoutemeljenu volju za bezgraničnom vlašću – što je mistifikacija posve strana njegovom ranijem, sofisticiranijem promišljanju suvereniteta, kao i odličan ulaz u konspiracističko mišljenje.

Samo Agambenovo recitiranje poznatih refrena neće učiniti da stvarna prijetnja nestane. Slavoj Žižek (Marie Amrei, Wikipedia)

Nešto drugačiji pristup imaju Slavoj Žižek i Benjamin Bratton. Obojica istupaju protiv nečeg što smatraju plitkom kvazi-Foucaultovskom kritikom bilo kakvog masovnijeg i intruzivnijeg državnog angažmana kao implicitno totalitarnog. Kako Žižek ističe u tekstu koji je napisao za Philosophical Salon, lako je govoriti kako tadašnja situacija u Italiji izgleda kao totalitarna noćna mora – ali samo recitiranje svima poznatog refrena o biomoći neće postići da stvarna prijetnja epidemije nestane, i evidentno je da čitava globalna zajednica, konfrontirana s pandemijom, mora kreirati novu normalnost adekvatnu dosad neviđenim uvjetima života. Ovakva promjena svakodnevice u postpandemijskoj budućnosti po Žižeku nije nužno ni loša – ona otvara mogućnosti socijalnog života u kojima će novi oblici solidarnosti postati normaliziranima. Agamben se žalio oko dvije stvari kod kojih mu se Žižek suprotstavlja: prvo, socijalno distanciranje i nošenje maski po njemu dovodi do veće individualizacije i izolacije, čime dolazi sumrak politike – drugo, Agamben se užasavao nad time kolika je masa ljudi na epidemiološke mjere pristala više ili manje dobrovoljno, uz minimalne količine direktne državne prisile. Ali prema Žižeku, upravo je ova raširena spremnost na samoizolaciju, maske, distanciranja i druge mjere pokazala uzornu količinu socijalne solidarnosti; upravo to da većinu ljudi nije trebalo direktno siliti na poželjne promjene u svakodnevnom životu Žižek smatra dobrim znakom. Tko si može priuštiti ignoriranje epidemioloških mjera? Upravo oni koji su relativno privilegirani, smatra Žižek.

Agamben se užasavao nad time kolika je masa ljudi na epidemiološke mjere pristala više ili manje dobrovoljno. Prema Žižeku, upravo je raširena spremnost na samoizolaciju, maske, distanciranja i druge mjere pokazala uzornu količinu socijalne solidarnosti

Sličnu argumentaciju protiv Agambena iznosi Bratton, koji denuncira njegovo dogmatično odbacivanje biomoći kao u svojem temelju negativno i destruktivno, lišeno praktičnih rješenja za situacije poput ovakvih. Bratton smatra da je biomoć neizbježna nužnost sadašnje situacije i da je u principu nemoguće nuditi rješenja koja u potpunosti odbacuju medicinske regulacije svakodnevnog života – mi jesmo tijela koja su sposobna donijeti nekome smrt kroz zarazu, kroz posve banalne i nevine svakodnevne radnje poput rukovanja. Nikakva količina elitne teorije o biosu, zoe, ili Homo Saceru ovo ne može izbrisati, i najbolje što Agambenov anti-autoritarizam može reći protiv talijanskih politika je obično negiranje pandemije. Bratton za cijelu aferu oko Agambena okrivljuje (između ostalog) nešto što naziva Boomer Theory, pod čime misli na određenu tendenciju u kontinentalnoj europskoj akademiji od ’68 naovamo: anti-autoritarna, romanticistička, vitalistička, sklona tome da u svakoj znanosti vidi implicitni totalitarizam, i najvažnije od svega – potpuno nekonstruktivna, lišena konkretnih prijedloga djelovanja u situacijama poput ove i sposobna jedino za kritiku. Boomerska teorija je u svojoj srži negativna, i ovo se očituje u Agambenovoj „negativnoj biopolitici“ u kojoj su stvari postavljene veoma jednostavno: biopolitika je totalitarna, sve što biopolitici kontrira je emancipatorno. U svjetlu Agambenovih vlastitih riječi, Brattonov opis Agambenove pozicije ne izgleda kao zlonamjerno karikiranje.

Bratton uz Agambena okrivljuje Boomer Theory, nekonstruktivnu tendenciju od ’68 da u svakoj znanosti vidi implicitni totalitarizam.

Zaključno, možemo reći da zaista jest moguće formulirati drugačiju poziciju spram pandemije od one Agambenove, a da se istovremeno poslužimo njegovim vlastitim uvidima. Na primjer, od velike je koristi što je Donatella di Cesare spomenula veću izloženost beskućnika, siromašnih, zatvorenika, i sličnih populacija zarazi – radi se upravo o uključeno-isključenim segmentima populacije o kakvima je Agamben u prošlosti govorio. Upravo su oni bili najteže pogođeni i oko njihove zaštite je na sistemskoj razini poduzimano relativno malo. Agamben jest pokazao stanovito licemjerje svojim manjkom angažmana oko stvarnog ‘golog života’ u pandemijskim uvjetima, inzistirajući umjesto toga da opasnost od pandemije ne postoji i implicirajući time da bi život trebao nastaviti ‘po starome’. Nadalje, Agambenova teorija izvanrednog stanja, unutar kojega izvršna vlast suspendira ostale grane radi upravljanja nekom kriznom situacijom, ne treba biti shvaćena kao neka obrana klasične liberalne podjele vlasti sa ciljem sprečavanja prevelike moći ikoje od grana. Sam je Agamben nekad bio jasan oko ovoga, no njegovi nedavni istupi doimaju se kao poziv na povratak na predpandemijsko stanje unutar kojeg smo navodno imali slobode koje je Levijatan potom arbitrarno oduzeo. Prostora i materijala za spašavanje Agambenove teorije od samog Agambena definitivno ima.

Je li nam doduše potrebna njegova teorija radi adekvatnije strategije nošenja s nekim budućim pandemijskim uvjetima? Teško ako bilo kakvo upravljanje prirodnim katastrofama vidimo kao autoritarno i rubno Holokaustu, i Žižekov poziv na razvijanje suptilnijeg i nijansiranijeg teorijskog vokabulara koji bi mogao artikulirati ideje koje zahtjeva nova situacija čini se kao produktivan savjet. U filozofiji Slavoja Žižeka i Alaina Badioua prominentan je jedan pojam – pomalo pretenciozno nazvan „događaj istine“ – koji označava društvene situacije unutar kojih se događa stanovit ideološki lom; nastaje novo stanje koje je postojeći ideološki ‘zdrav razum’ nesposoban adekvatno zahvatiti u sebe, što dovodi do opće ideološke rekonfiguracije. Ideologija je nužno nepotpun totalitet, i ono što je iz nje isključeno mora ponekad poremetiti cijelu mrežu označitelja. Ova se pandemija može shvatiti kao jedan takav ‘događaj’: premda nije prva na koju je čovječanstvo naišlo, jest prva koja se dogodila u suvremenim uvjetima masovnog nadziranja i praćenja, kao i jedna od prvih u eri masovnih medija. Čitava je situacija bila nešto što nema presedana u dosadašnjoj povijesti. Moguće je onda da postojeći pojmovi politike, moći, medicine, totalitarizma (i tako dalje) nisu sposobni dati zadovoljavajuću analizu i da je potrebno rekonfigurirati naše razumijevanje tih pojmova kako bismo mogli adresirati slične probleme u budućim stanjima socijalne krize.

• Literatura

Agamben. G.: Where are we now? The Epidemic as Politics. Eris, 2021.
Agamben, G.: Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life. Meridian, 1995.
Agamben, G. State of Exception. University of Chicago Press, 2005.

Foucault, M:  The History of Sexuality I. Random House, 1978.

Foucault:, M.:  Security, Territory, Population: Lectures at the Collège de France 1977–1978. Picador, 2009.