Američki ratovi i cijene dionica

Prije točno 20. godina, 7. listopada američki su zrakoplovi u ime rata protiv terorizma na Afganistan bacili 18 000 bombi. Ivo Škorić rekapitulirajući rezultate iz unutrašnjepolitičke američke perspektive citira: "Ljudi kažu da Pentagon nema strategiju. U krivu su. Pentagon ima strategiju: ne prekidaj dotok novca."

• Naslovna fotografija: Pentagon (Wikipedia)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Kad se američki Jug zamalo odcijepio od matice zemlje pred 150 godina, nije to učinio ni zbog čega nego da sačuva svoj običaj držanja crnaca u ropstvu. Afganistansko Selo, a 3/4 Afganistana živi na selu, gdje je više od 80% stanovnika bilo nepismeno do dolaska Sovjeta, ustalo je protiv sovjetske okupacije kako bi sačuvalo svoj običaj da ne dopušta djevojčicama da idu u školu nakon 12. godine, nego da sjede kod kuće i čekaju da ih otac oženi za nekog svog, a nakon toga izlaze samo uz mušku pratnju i potpuno pokrivene. Nije to Islam. To je lokalna kultura i običaj od stoljeća sedmog. Ili možda još od ranije. I njih, mudžahedine, su tada Amerikanci takve podržali kao borce za slobodu i do zuba ih naoružali. Sovjetski savez se povukao i nedugo zatim raspao. Karmički, Amerika danas prolazi sličnu krizu: političko rukovodstvo nam čine osamdesetogodišnjaci a vojska se baš povukla iz Afganistana, uspjevši čak nadmašiti sramotno bježanje s krova ambasade u Sajgonu slikama ljudi koji padaju s aviona na aerodromu u Kabulu u očajničkim pokušajima da pobjegnu iz zemlje prije nego ih se Talibani dočepaju.

Jer američka misija u Afganistanu zaista je završila. Njihova misija nije bila donijeti prava ženama niti izgraditi naciju. Nakon što su pokvarili taj naum Sovjetima, Amerikanci nisu ni bili previše zainteresirani za Afganistansko Selo, niti su tamo zalazili, nego su Selo odmah praktički prepustili naoružanim grupama koje su Talibani porazili – vrativši stanovnike pod kriminalnu strahovladu tipova poput Amira Dade u Helmandu, sina lokalnih feudalaca, koji su stoljećima ugnjetavali i tlačili lokalno stanovništvo i ograničavali prava žena gore od Talibana, tako da je lokalno stanovništvo bilo doživljavalo Talibane kao oslobodioce, a Amerikance, koji su se oslanjali na takve kao Dado, onda, naravno, odmah kao okupatore. Nije čudo stoga da je nakon Makuanske bitke 2010. veći dio tog Sela pao natrag u ruke Talibanima i Amerikanci su se s time pomirili: rat je zapravo izgubljen još 2006. kad su generali javno tvrdili “pobjeđujemo”, nadređenima slali depeše “gubimo”, a političari napravili svjesnu odluku da ignoriraju negativnu stvarnost sve dok je percepcija u javnosti pozitivna. Kad su 7. listopada 2001. izručili 18 tisuća bombi na Afganistan, njihov naum nije bio pomoći Afganistanu, nego osvetiti se Talibanima za pružanje utočišta Osami Bin Ladenu nakon rušenja nebodera u New Yorku, tragedije u kojoj je poginulo više ljudi (2996) nego američkih vojnika u 20 godina rata u Afganistanu (2,448). Ta misija se davno završila. Osama je uhvaćen, doduše ne u Afganistanu, nego u Pakistanu, pored vojne baze, i bačen morskim psima.

Iz službenog, javnog izviješća o stanju školstva u nekim dijelovima džave Mississippi.

Rat je koštao ljudskih života: 71,000 afganistanskih civila, a osim 2,448 poginulih američkih vojnika, tu je još 3,846 američkih civila, 1,144 vojnika drugih NATO država, i tridesetak tisuća samoubojstava američkih vojnika nakon povratka s bojišta. Koštao je i bilijune dolara, koji su mogli biti potrošeni na boljitak obrazovnog sustava, jer u nekim općinama (Holmes, npr.) u državi Mississippi škole nisu u ništa boljem stanju nego u Afganistanu, u zdravstvenu zaštitu u Americi i u borbu za spas planeta: 2 tisuće milijardi dolara je potrošeno na rat, a prema istraživanju Linde Bilmes (Harvard University Kennedy School, Brown University Costs of War project) trošak dugoročne zdravstvene zaštite i invaliditeta za oko 4 milijuna veterana ratova u Iraku i Afganistanu bit će još toliko. I taj rat nije plaćen od poreza, kao recimo što su bili Vijetnamski, Korejski i Drugi Svjetski Rat. Jer je George W Bush, istovremeno kako ga je započeo, također smanjio porez najbogatijima za 8%. Nego je plaćen na dug – zbog čega smo sada toliko dužni, a Republikanci licemjerno odbijaju priznati da je to njihova krivnja – koji ćemo otplaćivati do iza 2050.: samo kamate na dug se procjenjuju na 6.5 tisuća milijardi dolara. Naša politička elita u Kongresu je to sve međutim neodgovorno šutke odobravala desetljećima: o troškovima rata u Vijetnamu Kongres je raspravljao 42 puta, o troškovima ratova u Iraku i Afganistanu – jedva 5.

Nisu žene mogle ni na američka Ivy-League sveučilišta sve negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća: što bi Kabul bio bolji od Columbie

Ovaj rat je trajao duže od bilo kojeg drugog rata u američkoj povijesti, i završio bez nekakvih rezultata kojim bi se mogli pohvaliti. Usprkos obećanja Talibana 2.0 da se ekscesi u tretmanu žena iz devedesetih neće ponoviti, pred par dana, kada sam počeo ovo pisati, pročitao sam u New York Timesu da su ipak zabranili ženama pohađanje sveučilišta u Kabulu do daljnjega, dok se ne uskladi s Islamom, kako kažu. Možda nas to ne bi trebalo zabrinjavati? Pa nisu žene mogle ni na američka Ivy-League sveučilišta sve negdje do šezdesetih godina prošlog stoljeća: što bi Kabul bio bolji od Columbie? Biden je, osim toga, izabran kao predsjednik Amerike – i njegova prva odgovornost je prema Amerikancima. Predsjednik Afganistana, Ashraf Ghani, čija odgovornost su bili građani Afganistana, koji ga preziru i ne vjeruju mu, u međuvremenu je pobjegao iz Kabula helikopterom s koliko je dolara uspio utrpati (169 milijuna), a ostatak je ostavio na pisti.

Ovo bezrazložno krvarenje – doslovno i financijsko – moralo se jednom definitivno zaustaviti. Htio je i Trump povući vojsku, ali su ga generali od toga odgovorili. I kad je počeo propitivati, generali su potiho prestali izvještavati: Pentagon je Trumpa izolirao davno prije 6. siječnja ove godine. A htjeli su tako i Bidena. General Miley je na saslušanju u Senatu jasno izjavio kako je vojni vrh savjetovao protiv povlačenja cjelokupne vojske. Ali Biden je predugo u politici da bi se dao navući. Nego je zaista povukao svu vojsku. Zemlju i hrpu oružja predali smo tako natrag okrutnim ženomrscima, koje narod poštuje i priznaje. I nikada nećemo znati je li Pentagon namjerno dopustio kaos tijekom povlačenja da dokaže kako je bilo preuranjeno. Jer je Miley tako požrtvovno branio Bidenovu odluku pred bijesnim čoporom mladih republikanskih senatora tijekom saslušanja pred komitetom, da ga Biden sad sigurno neće baciti pod autobus.

I naravno da je odmah poginulo 13 američkih vojnika u zasjedi koju nisu organizirali Talibani, kako kažu, nego nekakva opskurna druga grupa, koju je isto nekad davno naoružala CIA . CIA i Pentagon često tako rade na suprotnim stranama, no za interes oplodnje istog kapitala, koji profitira od takvog sukoba. Korupciju su u Afganistan i donijeli Amerikanci, Pentagon, CIA i trgovci oružjem, poput Debelog Leonarda, koji se hvalio svojim “Thai SEAL timom” putujućih prostitutki i trošio stotine tisuća dolara na reprezentaciju i podmazivanje američkih vojnih časnika. Amerikanci su odmah poslali dron – kojeg Afganistanska djeca zovu onomatopeično “buzzbuzzack” – na mjesto gdje su mislili da se grupa skriva i samohvalno objavili kako su ubili organizatore napada, a poslije se ispostavilo da su ipak samo pobili nešto afganistanske djece. Lako je iz zraka pogriješiti. I ne bi me čudilo da je CIA imala i dala pogrešnu informaciju.

Liberalna Amerika i tzv. mainstream mediji, a naročito nakon srcedrapateljne priče o mladom nadarenom nogometašu koji je bio toliko lud da se objesi za avion koji uzlijeće, prekinuli su naprasno na trenutak svoju ljubavnu aferu s Bidenom nakon odluke o povlačenju vojske: počele su sumnje u njegove stimulus pakete i kritike njegovog ponašanja, od “skandaloznog” napuštanja Afganistana i tragedije u koju guramo afganistanske žene, do zlobnih primjedbi da previše otvoreno žali za svojim mrtvim sinom Beauom. Vladajućim elitama naime paše vječni rat u kojem one ne sudjeluju, koji se vodi negdje u nekoj vukojebini 10,000 km od njih, gdje nitko njima blizak ne može stradati, i od kojega mogu imati samo koristi kroz povećan povrat na ulog u gomilu industrija koje bilježe dobit od prodaje potrošnih materijalnih komponenti rata: municije, vozila, dijelova, opreme, logistike, itd. Korporacije ne mare za život ljudi, ubijanje civila, žrtvovanje vojnika vlastite zemlje, sve dok god to donosi dobit i odličan povrat na ulog. Te tzv. obrazovane liberalne elite korisne su ponajviše u stvaranju moralnog opravdanja. Tako su opravdavale naše prisustvo u Afganistanu borbom za prava žena, baš kao što sada opravdavaju povlačenje borbom za američke živote i unutrašnje-političkim prioritetima.

Borba za desegregaciju školstva, koju su liberalne elite podržavale tako kao što danas tako načelno, iz etičkih razloga, podržavaju borbu za pravo žena u Afganistanu na obrazovanje, završila je tako da su elite jednostavno svoju djecu stavile u privatne škole, a onda postepeno javnim školama smanjili financiranje. Derrick Bell (Wikipedia)

No, u stvari, ništa se u američkoj politici, unutrašnjoj ili vanjskoj, ne dešava a da ne pogoduje bogatom starom bijelom muškarcu. Robovlasništvo je ukinuto jer i kad je tako odgovaralo imućnim industrijalcima. Građanska prava su crnci izborili šezdesetih godina prošlog stoljeća jer je vladajućoj bogatoj staroj bijeloj muškoj eliti tako tada odgovaralo da začepe gubicu Sovjetima, koji su gradili propagandu na američkom tretmanu crnaca. To je središnja teza u knjigama Derricka Bella, odvjetnika koji je radio s Thurgood Marshallom na ikoničkim sudskim procesima protiv segregacije školstva, i koji se danas smatra začetnikom kritičke rasne teorije. Borba za desegregaciju školstva tijekom šezdesetih, koju su tada liberalne elite podržavale tako kao što danas tako načelno, iz etičkih razloga, podržavaju borbu za pravo žena u Afganistanu na obrazovanje, završila je tako da su bijelci jednostavno povukli svoju djecu iz desegregiranih javnih škola na Jugu, i stavili ih u privatne škole, a onda postepeno javnim školama smanjili i ukinuli novčana sredstva, tako da danas zahodi ne rade, učionice prokišnjavaju, a o funkcionalnim kompjuterima se i ne razgovara. Ne uklapa se u narativ. Baš kao ni životi i želje žena Afganistanskog Sela da ne budu pod čizmom ljudi kao Dado.

Američkom svakodnevicom dominiraju oligopoli. Recimo imamo tri velike mobilne mreže: AT&T, Verizon i T-Mobile. Oni svi ulažu više novca u političare nego u istraživanje i razvoj: da osiguraju donošenje zakona koji će perpetuirati status quo njihove dominacije tržištem – što ubija inovaciju, servis i tržišno natjecanje. A slično je i u vojnoj industriji: Lockheed-Martin, Northrop-Grumann i Raytheon, tvornice su  koje je rat u Afganistanu preporodio. Dionice Lockheed-Martina doživjele su rast od preko 1 200% tijekom rata, a Northrop-Grummana čak 5 600%. I to je zapravo jedini važan podatak u pokušaju odgovora na pitanja zašto se rat vodi i kome taj rast koristi. Velik dio od te 2 tisuće milijardi dolara duga za rat, koje ćemo svi zajedno sada desetljećima otplaćivati kroz više škola koje prokišnjavaju, poput one u općini Holmes, prelio se direktno u džepove njihovih dioničara i investitora. Nakon svake Talibanske proljetne ofenzive, gdje bi oni koknuli par Amera, vrijednost dionica bi porasla: kao u Netflix seriji Squid Game, kugla s novcem se puni kad netko pogine. Amerika je možda izgubila rat u Afganistanu, no Northrop-Grumman je sigurno izašao kao pobjednik.

Amerika je možda izgubila rat u Afganistanu, no Northrop-Grumman je sigurno izašao kao pobjednik. Dionice su mu za rata porasle 5600 posto

Nasuprot tome, odluke da se uloži u izgradnju infrastrukture i tzv. ‘nation-building’ negativno su utjecale na vrijednost dionica, te su brzo napuštene i zaboravljene. Kad su na zimu 2018. Talibani najavili da će sjesti s Amerima da nađu put do mira, dionice su pale na najnižu vrijednost od početka rata. Oporavile su se tek nakon što su odbili pregovarati sa službenom vladom Afganistana, nazvavši ih američkim marionetama: odluka da će se rat ipak nastaviti financirati odmah je obradovala investitore. Jer mažnjavanje love je naš najsvetiji i najdrevniji običaj. Kad je Trump tada, pod pritiskom, naredio manju ofenzivu, generali, nezadovoljni što nije odobrio veću, rekli su da “neće ništa promijeniti u toku rata, ali može dobro doći kad dođe vrijeme izglasavanja proračuna” u Kongresu. Nije važno dobiti rat. Nije ga važno ni voditi. Važno ga je financirati. Važno je dobiti novac. Zrakoplovni pukovnik John Boyd ostao je tada zapamćen po izjavi: “Ljudi kažu da Pentagon nema strategiju. U krivu su. Pentagon ima strategiju: ne prekidaj dotok novca.” A sad dionice vojne industrije ponovno stagniraju: ne mogu više rasti ako nema novog rata. Biden, dakle, očito ne mari za prava žena i previše cmizdri za Beauom.

Novac, još gore, dug, koji bi razumno društvo potrošilo na svoje zdravlje i obrazovanje, mi smo potrošili na izlaganje opasnosti naše sirotinje, jer u vojsku ne idu djeca bogatih, i vojnici su pretežno politički lijevo od centra, kako bi osigurali dobit vojno-industrijskog kompleksa u kojem su naše elite dioničari i udjeličari. U međuvremenu, oni koji su pomagali američku okupaciju u Afganistanu, strani i domaći, a nisu se na vrijeme dovukli do aerodroma, ostavljeni su da u podrumima strepe  od odmazde Talibana. Jer se američka politika prema imigrantima, usprkos retorike Bidenovog tima, nije bog zna kako promijenila na bolje od one pod Trumpom. Sudeći prema trenutnom tretmanu haićanskih izbjeglica, koje agenti dočekuju na konjima, s bičem u ruci, i deportiraju u razrušenu, poplavljenu zemlju usred građanskog rata, čini se kao da i dalje Stephen Miller dirigira imigracionu politiku. Dotle Kam Air Boeing 787 upravo sjedi na aerodromu u Abu Dhabiju s više od 100 Afganistanaca, pola od njih djeca, s urednim američkim vizama i zelenim kartonima, jer im Department of Homeland Security uskraćuje pravo da slete u SAD.

Jedino što se vrednuje je dobit elita koje financiraju politički proces: vojska i vojna industrija nisu tu zbog zaštite zemlje, slobode, pravde, ili već čega god što se spominje u propagandne svrhe, nego isključivo da proizvode dobit i osiguraju dominaciju jednog malog sloja dobro potkoženih i uhljebljenih elita. Pa tako onda i oružje koje se proizvodi i koje Pentagon naručuje služi isključivo toj svrsi i karakteristike tog oružja su istoj podređene. Manje je važno da li je oružje učinkovito ili uporabljivo nego da se na njemu može što više para maznuti, para koje je država namrla kroz porez od svih nas ili kroz dug koji ćemo svi otplaćivati, da bi ih pretočila u džepove bogataša, koji stoje iza takvog vojno-industrijskog kompleksa. Tako F35 (Lockheed-Martin), iako znatno skuplji (78 milijuna dolara komad, 38 tisuća dolara po satu leta), nije niti brži od F16 (19 milijuna dolara komad, 24 tisuće dolara po satu leta) niti više “stealth” od 20+ godina starog F117: dapače, sporiji je od F16, a znatno je bučniji od oba aviona (zbog čega se ljudi danas bune u okolici aerodroma u Burlingtonu, Vermont, npr.), negirajući “stealth” i najavljujući svoj prelet izdaleka neprijateljskoj pješadiji sa zoljama na ramenu. Varijantu F35 s vertikalnim uzlijetanjem Lockheed je razvio tek nakon što je uložio novac u ruski Yakovlev i došao u posjed nacrta za tada 15 godina star sovjetski projekt Yak-41m. Kao i mnogi drugi proizvodi danas u SAD, F35 je preskup, baziran na već zastarjelim konceptima, upakiran u softverske trikove, s jedinim ciljem da proizvede najveći mogući povrat na uloženo.

I tako smo došli tu gdje jesmo. Afganistan pod Talibanima. Amerika u dugu. Sa zapuštenim školama, bolnicama koje stenju pod Covidom. Jedina razvijena zemlja bez plaćenog porodiljnog, sa zdravstvenom zaštitom koja ne pokriva zubara, ni naočale, sa saveznim minimalcem koji nije rastao 40 godina, bez elektrificiranih pruga van velikih gradova, i s jednom destruktivnom strankom, Republikancima, koji sada žele zabraniti dalje zaduživanje samo da bi napakostili Demokratima, spriječili ih da neke od tih problema (plaćeni porodiljni, zdravstveno koje pokriva zubara, npr.) riješe, i učinili ih manje popularnim prije izbora 2022. Dok se kineski tehnološki divovi Alibaba, Tencent, Bytedance, Netease trude prilagoditi novoj partijskoj direktivi velikim dobrovoljnim prilozima za ‘zajedničko blagostanje’ cijelog društva, američki, poput Facebooka i Amazona imaju sasvim drukčije brige. Oko polovice, više od milijarde, profila na Facebooku su lažni. Facebook je postao najveća globalna platforma za promociju kampanje protiv cijepljenja, a njihov Instagram je identificiran kao najveći krivac za nezadovoljstvo američkih tinejdžera vlastitim izgledom. Zviždačica Frances Haugen razotkrila je u Wall Street Journalu alarmantne planove kako da se prošire među djecom.

Brodovi s robom na čekanju u kalifornijskim lukama (Youtube)

Amazon, dotle, kao i FedEx i druge kompanije koje se bave prijevozom robe, tek sada zapravo osjećaju udar pandemije. S osipanjem radne snage uslijed pandemije i otpora sindikalizaciji, isporuke sve više kasne, a skladišta su sve punija i sve se sporije prazne. Puna skladišta znače da kamioni s novom robom stoje ispred njih parkirani i neistovareni, što onda znači da se ti kamioni ne mogu vratiti u luku da pokupe novu robu. Koja i dalje stiže iz Kine, jer tamo su pandemiju riješili, izgleda. Pa tako sad već ispred luke u Los Angelesu, kroz koju dolazi 36% američkog uvoza, stoji usidreno 150 brodova, koji čekaju da budu istovareni, dok luka čeka kamione da dođu pokupiti kontejnere, koji trenutno zauzimaju prostor u luci. To se eufemistički zove ‘poremećaj opskrbnog lanca’. A i luka radi sporije, jer je 20 radnika umrlo od Covida, pa su protupandemijske mjere sad vrlo oštre, usporavajući rad. Sveti običaj naših kapitalista da nepogrešivo potrče za najvećom mogućom kratkoročnom dobiti bez razmišljanja o posljedicama, ne za 10 godina, nego i za samo godinu dana, svakako je urodio plodom, to najbolje pokazuje pandemija. Kako smo uslijed pandemije postali još ovisniji o automobilima, tako su porasle cijene (polovni auti sada koštaju 25-30% više nego pred godinu dana), a porast cijena je doveo do toga da ljudi neće kupovati nove automobile pa prodavači nemaju kuda s njima (a to onda znači da drugi novi automobili čekaju u lukama da budu pokupljeni, a treći su na brodovima, usidrenim u luci). U međuvremenu, nema automobila za iznajmljivanje. Jer su se Hertz, Avis i drugi požurili na brzaka nešto utržiti početkom pandemije, kad nitko nije htio iznajmiti auto, prodajući dobar dio flota, misleći lako će ih kupiti kad potražnja ponovno poraste. Potražnja je sad porasla. No nema automobila za kupiti po pristupačnim cijenama. Pa je sad sve teže iznajmiti auto na aerodromu.

I dok se ujka Soroš okomio na Kinu, drugi investitori (BlackRock, Ark Invest), i analitičari (Seeking Alpha) nisu: dapače sve se češće pitamo nije li možda to što Xi radi Alibabi ono što bismo mi svi željeli da Biden jednom napravi Amazonu? Zar ne bi bilo bolje da i naši tehnički divovi pridonose više zajedničkom blagostanju nego da se njihovi predvodnici luksuzno vozikaju raketama po orbiti? Što bi nam zaista falilo da naši kapitalisti krenu razmišljati dugoročnije? Jer ovako se nećemo izvući iz krize i od inflacije bez novog rata, budući da je to izgleda jedini trošak oko kojega se i Republikanska i Demokratska elita mogu dvopartizanski složiti. Jedino je još pitanje gdje ga započeti.