Ne zaboravite Pakistan, on je ključan za sprječavanje regionalnog kaosa

Eurocentrični sigurnosni pogled na istok uglavnom seže do Hormuza. No vrlo je važno i ono što se zbiva malo istočnije, upozorava Robert Barić. Napet poluratni odnos Pakistana i Afganistana prijeti domino efektom i kaosom u koji bi bile uvučene Kina, Indija i Saudijska Arabija, a posljedice bi opet osjetio cijeli svijet.

• Naslovna fotografija: Pakistanski premijer Shehbaz Sharif i ministar unutarnjih poslova Afganistana Sirajuddin Haqqani. (CC BY 4.0)

• Autor je profesor zagrebačkog Fakultata političkih znanosti i bivši časnik HV.

U sjeni rata u Perzijskom zaljevu rasplamsao se još jedan sukob na koji se ne obraća pažnja iako bi mogao destabilizirati područje Južne Azije. To je sukob Pakistana i Afganistana pokrenut 21. veljače ove godine. 

Povratkom Talibana na vlast u Afganistanu odnosi s Pakistanom pogoršali su se zbog talibanske podrške terorističkoj organizaciji Terik-i-Taliban Pakistan (TPP) koja je nakon 2021. dramatično povećala broj napada u Pakistanu. TTP je nastao 2007. godine u sjeveroistočnom Pakistanu. Talibanima je pružao pomoć u ratu sa SAD ali istovremeno je djelovao i protiv Islamabada. Pakistan je očekivao da će Talibani nakon povratka na vlast zauzdati TPP, no umjesto toga Kabul je tolerirao njegove prekogranične napade na Pakistan. Druga strana je odgovarala izvođenjem zračnih udara i kopnenih upada. 

Pakistan je optužio Kabul da podržava Balučistansku oslobodilačku vojsku (BLA) i druge separatističke grupe kojima uz Afganistan podršku daje i Indija. Prema pakistanskim tvrdnjama ove skupine održavaju trenažne kampove i logistiku na područjima koja kontroliraju Talibani. 

Vrhunac eskalacije sukoba uslijedio je 2025. godine kada je samo TPP izveo preko 600 terorističkih napada u Pakistanu, a Islamabad suspendirao ekonomske odnose s Kabulom. Nakon neuspješnog katarskog posredovanja u veljači 2026. rat u sjeni pretvara se u otvoreni sukob. Pakistan pokreće operaciju Ghazab Lil Haq (Pravedni bijes) i izvodi zračne udare po Kabulu i drugim gradovima. Suprotna strana odgovorila je izvođenjem prekograničnih upada te napadima dronova koji su dolazili i do Islamabada.

• Više od terorizma

Uzroci sukoba više su od terorizma i mogu se pratiti od kraja XIX. stoljeća. Godine 1893. London konačno odustaje od pokušaja osvajanja Afganistana i definira formalnu granicu, Durandovu liniju, koju je pod prisilom prihvatio vladar Afganistana Abdur Rahman iako je granična linija razdvojila pripadnike etničke skupine Paštuna. Kada je 1947. godine nastao Pakistan, Kabul je odmah zatražio formiranje nezavisne države (Paštunistan) koja se zatim trebala ujediniti s Afganistanom. Islamabad je to odbio pa je suprotna strana pokrenula niz prekograničnih upada kako bi potaknula pakistanske Paštune na pobunu. Sukobi su se nastavili do 1963. godine kada je iranski šah Reza Pahlavi prisilio obje strane na prekid sukoba. Primirje je trajalo do 1973. kada vladar u Kabulu postaje Mohammed Daoud Khan, koji ponovno pokreće projekt stvaranja Paštunistana. Pakistanski predsjednik Zulfikar Ali Bhutto kao odgovor počinje davati potporu i naoružanje naoružanim protuvladinim skupinama u Afganistanu. Bhutto se nadao da će potaknuti i napade islamista na Indiju i ubrzati započetu islamizaciju Pakistana. Istu politiku nastavio je njegov nasljednik general Zia al-Haq 1977. godine. 

Situacija se drastično promijenila sovjetskom invazijom Afganistana 1979. godine. Nakon što su SAD i Saudijska Arabija počeli pružati vojnu pomoć afganistanskim mudžahedinima koji su se borili protiv Sovjeta, Pakistan je iskoristio priliku za promjenu strategije. Preko vojne obavještajne službe ISI pružena je pomoć islamističkim militantnim grupama Hezb-e-Islami i Jamiat-e Islami radi jačanja pakistanskog utjecaja u Afganistanu. Nakon protjerivanja Sovjeta 1989. ova potpora je nastavljena, a ISI je pomoć dao i novoj skupini Talibanima koji su 1996. godine preuzeli vlast u Afganistanu. Po prvi puta Pakistan je dobio mogućnost utjecaja na službeni Afganistan, što je dovelo do smanjivanja broja graničnih incidenata između 1996. i 2001. godine. To je bilo vidljivo u doktrini strateške dubine koja je dva desetljeća oblikovala pakistansku strategiju prema Afganistanu. Bit doktrine je bila održavanje prijateljskih odnosa i pružanje potpore afganistanskom režimu. Tako je trebalo je obuzdati one radikalne islamističke skupine koje su Pakistan percipirale kao neprijatelja i spriječiti širenje indijskog utjecaja. Pakistanska vojska je razvijala i mogućnost korištenja afganistanskog teritorija za djelovanje protiv Indije u slučaju rata. Nova talibanska vlada je za Islamabad bila sredstvo za ostvarivanje ovih ciljeva. 

Situacija se ponovno promijenila nakon terorističkih napada al-Qaide na SAD u rujnu 2001. godine. Zbog talibanske suradnje s al-Qaidom Pakistan je pod pritiskom SAD morao prekinuti potporu Talibanima. Zamjenik ministra vanjskih poslova SAD Richard Armitage otvoreno je zaprijetio da će Pakistan biti bombardiranjem bačen u Kameno doba ako ne promjeni politiku. Predsjednik Pervez Musharraf je formalno prekinuo potporu, ali u stvarnosti veze između pakistanske vojske, ISI-ja i Talibana nisu prekinute. Islamabad je znao da će se SAD prije ili kasnije povući, i da Pakistan mora zadržati utjecaj u Afganistanu. Potpora Talibanima dovela je do obnove graničnih sukoba, sada s novom prozapadnom afganistanskom vladom. SAD su u ovim sukobima ostale neutralne.

• Destabilizacija Pakistana

Povratak Talibana na vlast 2021. trebao je obnoviti pakistanski utjecaj, no to se nije dogodilo. Odnosi su se pogoršali kada su Talibani počeli koristiti terorističke organizacije TPP i BLA za destabilizaciju Pakistana. U kratkom roku bivši saveznici postali su ogorčeni protivnici, a doktrina strateške dubine (i sve prednosti koje je donosila Pakistanu) postala je prošlost. 

U pozadini obnovljenog sukoba skriven je pravi problem za Islamabad, a to je pogoršanje geopolitičkog položaja Pakistana. Širenje sukoba na Bliskom istoku ove godine je kulminiralo Trećim zaljevskim ratom između Irana i SAD/Izraela. Obje sukobljene strane u svojim planovima nastoje iskoristiti Pakistan, a Islamabad se nastoji zaštititi kroz razvijanje ekonomskih i vojnih veza sa Saudijskom Arabijom. Pri tome je Rijad već poslao signale kako želi dobiti jaču sigurnosnu potporu Islamabada. U tome se krije veliki strateški rizik za Pakistan. 

Ako bi došlo do eskalacije sukoba Saudijske Arabije i Irana, Pakistan bi se zbog duge kopnene granice s Iranom mogao naći izravno na udaru. Odnosi s Iranom su uvijek bili kompleksni, ali obje strane su izbjegavale sukobe. Ako se međusobni odnosi pogoršaju Iran bi mogao pružiti potporu separatističkim grupama u Pakistanu, a posebno u Balučistanu koji je u graničnom području s Iranom. Tada bi i Talibani mogli pojačati pritisak duž Durandove linije. Preklapanje ovih sukoba bi prisililo Pakistan da se istovremeno poduzme vojnu akciju na više bojišta. Granične napetosti bi brzo mogle prerasti u širi regionalni sukob više država i brojnih militantnih skupina. 

Konvergencija ovih kriza mogla bi dovesti do unutrašnje destabilizacije Pakistana. Terorističke skupine poput TTP-a i Islamske države-provincija Khorasan (IS-K) su u zadnjih nekoliko godina izvele niz napada na pakistanske sigurnosne snage, državne institucije i civile. U slučaju vanjskog sukoba postoji realna opasnost da ove skupine potaknu na pobunu šijite koji žive u nizu pakistanskih regija. U slučaju sukoba s Iranom IS-K bi mogao potaknuti etničko nasilje u unutrašnjosti zemlje. Time bi se Pakistan suočio s unutrašnjom pobunom u urbanim područjima, a ne samo u graničnim pokrajinama. Pitanje je da li bi vojska i sigurnosne službe mogle rješavati sve ove krize.

• Balansirani odgovor

Pakistan nastoji postići balansirani odgovor na ove prijetnje. Vojni odgovor na provokacije iz Kabula bio je neizbježan, ali dalja eskalacija može dovesti do otvorenog međudržavnog rata. Savezništvo s Rijadom predstavlja temelj vanjske i sigurnosne politike Pakistana, ali izravno uključivanje u sukob s Iranom neprihvatljivo mu je jer bi moglo dovesti do regionalnog rata i unutrašnje destabilizacije Pakistana. 

Olakšavajuća okolnost je činjenica da su susjedne zemlje svjesne posljedica destabilizacije Pakistana, i da žele izbjeći takav scenarij. Na prvom mjestu Iran. Obje zemlje surađuju na nizu područja (kontrola granica, protuterorizam, ekonomska suradnja) iako geopolitička rivalstva stalno prijete ovom odnosu. Pakistan zato nastoji balansirati odnos prema Teheranu i Rijadu, posebno tijekom aktualnog sukoba. Krajem travnja Pakistan je otvorio šest kopnenih koridora za trgovinu s Iranom te je preuzeo ulogu posrednika u pregovorima Irana i SAD. Zbog toga je i u interesu Teherana održavanje stabilnosti u Pakistanu. Turska održava odnose s Kabulom, a s Pakistanom razvija političko, ekonomsko i vojno partnerstvo.  

Saudijska Arabija ima razvijenu obrambenu suradnju i ekonomske odnose s Pakistanom. Rijad želi spriječiti dvije posljedice destabilizacije Pakistana. Nastavak sukoba bi ugrozio saudijske planove stabilizacije, olakšao infiltraciju islamističkih skupina i ugrozio njegovu ekonomsku diversifikaciju.  

Indija pažljivo prati nove odnose u moći u regiji. Razvija odnose s Kabulom kako bi ograničila pakistanski utjecaj u regiji, ali ne želi stvoriti situaciju moja bi dovela do šireg sukoba obje zemlje. Kina se boji da će nastavak sukoba dovesti u pitanje prometne koridore koje razvija od Xinjianga preko srednje Azije do Irana i Pakistana. 

Sve zemlje žele spriječiti rat između Islamabada i Kabula, ali svaka od njih i koristi tekuću krizu u svojim geopolitičkim strategijama. To otežava pokušaje Kabula za normalizacijom odnosa sa susjednim zemljama. Iako razvijaju pragmatičnu ekonomsku suradnju, zemlje regije i dalje su na oprezu zbog radikalnosti novog režima i njegove potpore radikalnim islamističkim skupinama. Novo rasplamsavanje sukoba dodatno bi poremetilo trgovinu u regiji i izazvalo velike izbjegličke valove. Svi ovi činioci sada pridonose relativnoj stabilnosti regije, no duboki povijesni problemi u relativno kratkom roku mogu izazvati širu destabilizaciju.