Amerikanci na Balkanu. Povratak u prošlost Ive Škorića. Usporedbe

Kako to izgleda kada se naturalizirani Amerikanac iz šuma i planina Vermonta privremeno izmjesti natrag na brdoviti Balkan kojeg je napustio prije više od trideset godina, otkriva Ivo Škorić u tekstu koji predstavlja odmak od njegovih uobičajenih analiza društva i politike u SAD-u. U društvu sina, Škorić obilazi daleku rodbinu i stare prijatelje, prolazi kroz povijest svoje obitelji i nekadašnje države, uočava drastične razlike u odnosu na život u Americi, ali i neočekivane sličnosti.

• Naslovna fotografija: Memorijalni kompleks Tjentište, općina Foča. (Ivo Škorić)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar. Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

• Sve fotografije u tekstu su vlasništvo Ive Škorića, osim ako je drugačije naznačeno.

Ovo je više putopis nego tekst kakav uobičajeno pišem. Pa je stoga, za mene neuobičajeno, siromašan brojkama i linkovima i, umjesto njih, fokusiran na osobne, emotivne dojmove. Tuga me obuzima. Kao i uvijek kad nešto lijepo, što sam mjesecima pripremao i za što sam mjesecima štedio, završava. I kad sam bio dijete, uvijek sam plakao kad bi školski raspust završavao i kad bi se boravak na moru bližio kraju. Obaveze. Teret svakodnevice. Muka sastavljanja kraja s krajem. Zastrašujuća predvidivost patnje. Sve što je u ovih manje od mjesec dana bilo utopljeno u moru ili gurnuto u bezdan niz liticu neke bosanske stijene.

Koliko mi je teško napustiti rutinu i odvažiti se na put! Koliko mi toga treba. Koliko toga ne smijem zaboraviti. I sve više, što sam stariji. A onda ipak, sve se odvilo kako sam bio isplanirao. Avioni su polijetali i slijetali kako treba, s minimumom kašnjenja. Telefoni su radili. Automobili su uspješno rentani i vraćeni. Četiri različita Airbnb smještaja u tri države su nas dočekali i ispratili uz neznatne primjedbe. I sve, koje smo naumili, smo vidjeli. Prijatelji i rođaci kod kojih smo usput spavali pružili su nam dobrodošlicu i rado proveli vrijeme s nama. Svaki korak na putu pružio mi je toliko nenadoknadivog zadovoljstva. Posebno zato što sam ga mogao dijeliti sa svojim sinom. Iako je već u godinama kada se ne ide na odmor s tatom, dozvolio mi je tih nešto više od tri tjedna radosti. To više me obuzima tuga što je tome došao kraj i što se opet moram vratiti u rutinu. Ja, kojemu je inače tako teško tu svoju rutinu napustiti, patim od same pomisli od povratka u nju.

Čini se da su automatizirane praonice automobila glavni lokalni biznis u Foči.

U Foču smo došli prvo da posjetimo spomenik ključnoj bitci partizana protiv nacista na Sutjesci, grandiozan, betonski iz tog zlatnog doba, i pretežak za srušiti, iako je spomen park zapušten od novih gospodara, koji vijore zastave, ali ne popravljaju ceste, i drugo da se uspnemo na najviši vrh u Bosni, Maglić, na samoj granici s Crnom Gorom, uz neobično strm i opasan uspon, za koji ću vjerojatno već biti prestar sljedeći puta kad dođem, a do kojeg se dolazi razrovanom cestom, koja je isto, nekad, tijekom zlatnog doba, bila asfaltirana. Točno nasuprot našeg Airbnb smještaja u derutnoj, betonskoj višekatnici iz zlatnog Titovog doba (mislim da bi u Bosni morali napraviti nešto poput Monty Pythonovog “what did Romans do for us?” skeča, samo pod nazivom “što su komunisti učinili za nas?), iza automatizirane praonice automobila (kakvih je tuce u gradu i čini se da su glavni lokalni biznis), otkrio sam uz sam rub, koji dijeli usku cestu, kojom prolaze veliki šleperi, od strmog kanjona Drine, drvo divlje marelice, ili kajsije, čiji plodovi su, iako malecki, toliko sočni i slatki, da ću Foču zauvijek po njima zapamtiti. Polako sam ih konzumirao kanjonom Bistrice do Sarajeva.

Kao što na Islandu nakon pet dana dosade slapovi, tako u Bosni nakon pet dana čovjek ogugla na još jedan novi duboki kanjon okružen strmim liticama nemilosrdnih stijena, kroz koji je u zlatno doba probijena cesta voljom i znojem radnika. Ja se ne mogu nasititi stijena. Možda je taj kamen upisan, uklesan u mene. Divota me obuzela u kamenolomu podno Kamešnice prije nevremena, dok je grmjelo i sijevalo iza njenog vrha. Kao da sam oduvijek i svaki dan tamo. A nikad prije nisam bio u Livnu, gradu svojih predaka.

Mog djeda bije legenda da je bio najmudrije dijete u selu Orguzu. Pa su ga franjevci poslali na studij u Beč. S ciljem da se zaredi i postane svećenik, na ponos familije. No, kad je završio studije, on je jasno dao do znanja da ga privlače svjetovna zadovoljstva, oženio se, izazvavši skandal u Livnu, promijenio prezime iz Škoro u Škorić i skrasio u Zagrebu. Gdje je počeo kao učitelj u srednjoj školi. To je kratko trajalo. Kad su starojugoslavenski panduri dočuli da kvari mladež marksizmom, kojim se zarazio u Beču, promptno su mu zabranili raditi. Tako je počeo podučavati od doma. Poslije, tijekom ustašije, nije želio distribuirati uniforme djeci, pa mu opet nisu dali raditi. A i kad su komunjare došle na vlast, i njima se brzo zamjerio, naoko naivnim šalama, za koje oni onda nisu imali puno smisla. Tako je doživotno davao poduku, a ja sam odrastao u njegovoj učionici i svjedočio njegovoj smrti od infarkta, kad se srušio sa stolice s knjigom na starogrčkom u rukama.

Jasno je da su Hrvati tu nekad bili kmetovi, no danas su hadžije.

Čini se da je čitava Hrvatska na neki način iz Livna – pored mojih Škora, u istom selu su i Novokmeti, a ni Milanovići nisu daleko. Podno stijene i izvora Duman je stari grad i džamija i pravoslavna crkva. A katoličke su raspršene u polju među divlje izgrađenim vilama povratnika. Jasno je da su Hrvati tu nekad bili kmetovi, seljaci. No danas su hadžije. Thompson se ori. Zastave se viju. Grafiti Praljka rese zidove. Željezni spomenik s partizanskog groblja je nestao. Umjesto njega, postoji spomen obilježje žrtvama partizanskih zločina. A sve su oči na novcu od turizma u Splitu. Plusevi su na vrhu svakog brda. Hrvati su vrlo investirani u zbrajanje. Mladi muškarci pričaju o tome kako su Amerikanci trebali dozvoliti Gotovini da osvoji Banju Luku, a oni bi pomogli “odazad”, i tako bi Bosna bila riješena. Bez Republike Srpske. 

Livnom nas je vodio moj rođak, heroj Bad Blue Boysa iz devedesetih. Naši djedovi su braća. Njegov je mlađi. I postao je čak pukovnik u partizanima. Unuk ima veliko U na potkoljenici, SS na trbuhu, fascio na podlaktici, keltski križ na jednoj nadlaktici, teutonskog orla na drugoj i Praljka na prsima (a za svaki slučaj, ako netko nije dobio poruku, tu je i ogrlica s likom poglavnika i kopča na remenu s brojem 88). Kaže da mu tetovaže pomažu u njegovoj liniji posla. Moj woke sin je provjerio sve fotografije na mom telefonu da slučajno nije u kadru s njim. Ja sam se s njim rado slikao, da opovrgnem podmukle glasine da sam nekakva Jugoslavenčina.

Split su utemeljili Rimljani. I što su izgradili, uglavnom još stoji.

Iz Livna smo otišli u taj skupi Split. Gdje nema simpatija za Titovo zlatno doba. Hrvatsku su izgradile Venecija i Austrija, a Split su utemeljili Rimljani. I što su izgradili, uglavnom još stoji. Zatim iz Splita u još skuplji Hvar, kojeg hrvatska turistička promidžba voli zvati “hrvatskim St Tropezom”: 4 eura kava, 18 eura pizza, 100 eura kilo friške ribe. Je li to preskupo? Skupo je i za zapadnog turista. Ali je u rangu cijena kakve bi plaćao na sličnim razvikanim turističkim lokacijama u svojoj zemlji. Svakako je preskupo za prosječnog hrvatskog građanina. Koji na Hvar dolazi jedino raditi. A i nije baš neko mjesto za odmor, s tolikom gužvom kratkoročnih turista. Ljudi dolaze baš zato što je razvikano, ostaju kratko, da mogu reći da su bili, i odlaze na, vjerojatno, jeftiniju destinaciju. Tamo sam odmah dobio grčeve u trbuhu, temperaturu, groznicu i proljev.

Fascinira da je otok Hvar dulje civiliziran i urbaniziran i od Splita i od Sarajeva (i, naravno, od Livna), još od helenističkog perioda čija se kultura širila morem. Danas je to međutim samo hrpa malih mjesta s nevjerojatno uskim ulicama, koje su još i dvosmjerne, i na kojima ljudi čak i parkiraju (jer naprosto nemaju drugdje), pretrpanih apartmanima za turiste. Sam grad Hvar je zapravo malo mjesto od 4500 duša, a tijekom sezone ga samo brodovima i jahtama posjeti 480 tisuća ljudi. Promet u luci izaziva vrtoglavicu i usporediv je s prometom u tjesnacu između Long Islanda i Westchestera pored grada New Yorka. Restorani su još i nedovoljno skupi da otjeraju mlade zapadnoeuropljane i Amere, koji se lijepe na hype kao muhe na govno.

More izgleda kristalno čisto. No, naprosto je nemoguće da je zaista čisto s tolikim pomorskim prometom. S takvim gužvama i tolikim protokom kratkoročnih gostiju zapravo se ne trebam čuditi da sam negdje pokupio nekakav virus. Airbnb domaćini su pristojni i izlaze u susret našim neobičnim zahtjevima za kuhinjom, frižiderom i veš mašinom. I sugeriraju da se parkiramo ispred supermarketa, jer od tamo ne tjeraju. Inače ljudi stavljaju letve, kante, kašete, palete, užad, stupiće, kao u Brooklynu, da obilježe “svoja” parkirališta i vrebaju s balkona i viču prostote ako se priđe bliže, prvo na engleskom, a onda i na našem. Ali nema takve prisnosti kao, recimo, u Foči, gdje nas je domaćin dočekao i ispratio i sa zanimanjem slušao naše priče – tamo su turisti još rijetkost, pa su domaćini još znatiželjni i zainteresirani.  Na Hvaru im je turista već pun kufer i nitko nema vremena za gubljenje.

Francuz u Hrvatskoj i Amerikanac u bosanskom rent-a-caru. Nesreće su neizbježne.

I, naravno, s takvim cestama i prometom, nesreće su neizbježne. Kad smo jednog popodneva ulazili u Vrbosku, kćerka francuskog turiste otvorila je stražnja vrata auta, ne gledajući, i odvalila ogledalo s našeg rent-a-cara. Francuz u Hrvatskoj i Amerikanac u bosanskom rent-a-caru. Iste večeri otišli smo u Jelsu, i na plaćeni parking. Rampa se digla, pokupili smo kartu. A onda zaključili da ne samo da nema slobodnih mjesta, nego pola tuceta automobila već bjesomučno kruži okolo tražeći, a auti su parkirani na svakom uglu i jedva se prolazi parkiralištem: jedan, posebno originalan, valjda izgubivši živce, se parkirao usred parkirališta poprijeko (tog je policija ipak došla ukloniti).

Na Hvaru (ne u Hvaru) smo se vidjeli s hrpom mojih prijatelja, koji su, usprkos lijevom svjetonazoru, ipak malo bolje stojeći hrvatski građani ili barem nasljednici nečega u Jelsi ili Vrboskoj – dakle može se (ali ne baš u Hvaru, koji je gotovo isključivo apartmaniziran). Posjetili smo i novi Filmski Festival u Vrboskoj, gdje je prikazan film Milana Trenca (građanin Vrbanja) “Ribanje i Ribarsko Prigovaranje”. Usprkos našem inicijalnom dojmu da je Hvar već rasprodan, pokazali su nam brojne još neobnovljene i neprodane stare kuće, za koje nisu riješeni vlasnički odnosi – ironija za Hvar, koji je u Starom Gradu imao jedan od prvih katastara u Europi. I, naravno, još veća ironija: mi smo svakako dio problema, Amerikanci, dakle, statistički najveće ekološke štetočine na svijetu, koji se vozikaju automobilom od mjesta do mjesta, gdje ostajemo nakratko, tek da poslikamo lokacije, kako bi mogli kritizirati opasnosti od kratkoročnih turista, tj. nas.

U Idbaru su već izgradili branu koja bi ga potopila u akumulacijsko jezero, a onda su se predomislili, i pustili rijeku neka teče.

Na putu iz Hvara za Foču uspjeli smo svratiti do Mostara i svjedočiti kako je i novi Stari Most postao turistička atrakcija – u svakom trenutku se barem 100 ljudi nalazi na mostu, a tu i tamo neki od mostara (klub skakača) i skoči na zadivljenje publike. Kao i u Sarajevu, znatan broj turista je s bliskog istoka, zabrađene žene iz bogatih zaljevskih zemalja s obiteljima, koje bježe iz neljudskih vrućina, i kojima je 30° C ugodna temperatura, a šume i bujice koje se valjaju strmim kanjonima obećani raj na zemlji. Na putu iz Sarajeva u Livno bili smo skrenuli u Idbar, još jedan izrazito bosanski fenomen: tamo su, za razliku od Une, gdje je to ipak unaprijed spriječeno, već izgradili branu, koja bi potopila Idbar u akumulaciono jezero, a onda su se predomislili. Eko svijest je prevladala (ili je netko zaključio da se investicija neće isplatiti) i pustili su rijeku neka teče, a kroz branu su probili rupu, tunel, da cesta može proći do sela.

Sarajevo je bilo centar našeg puta – ja sam letio iz Bostona za Sarajevo i moj sin je tamo došao autobusom iz Podgorice (gdje je bio u Ulcinju i u Podgorici u posjeti maminoj rodbini). I onda smo na kraju zajedno odletjeli iz Sarajeva za Frankfurt da odemo na grob moje mame u mojem rodnom mjestu, Ahrweileru, i poslije na vjenčanje rodbine u Rodermark. Sa zaprepaštenjem smo zaključili da Nijemci plaćaju benzin više nego duplo više nego Amerikanci, zbunjeni što ne dižu revoluciju. Tako da, usprkos nemanja ograničenja brzine, ne voze puno brže od Amerikanaca, jer štede na gorivu. Ahrweiler je neobičan kao moje rodno mjesto, no moja majka je tamo, u tom malom turističkom mjestašcu usred njemačke vinogradarske industrije u Rheinlandu, završila kad je emigrirala u Njemačku. Radila je u psihijatrijskoj bolnici – koja je i dalje tamo – i tako sam ja tamo rođen, a ona tamo pokopana.

Sarajevo je i dalje ranjeni grad, s rupama od metaka i strahotama rata pretvorenima u turističku atrakciju.

Sarajevo je i dalje ranjeni grad. S rupama od metaka u fasadama zgrada. I muzejem koji slavi zlatno doba. I strahotama rata (kao što je tunel ispod aerodroma koji je bio jedina veza sa slobodnim teritorijem tijekom rata) pretvorenim u turističku atrakciju. I predivnim strmim planinama koje ga okružuju i koje su bile njegov usud tokom opsade, dok ih je držala neprijateljska artiljerija. Danas su to lijepe i dobro uređene šetnice kroz šumu, uz brojne izvore ledene, čiste vode. A uskoro će biti drugi dom bogatih Arapa iz zaljevskih zemalja (kao npr. Trebević Hills kompleks). Pio sam s Vrela Bosne: napio sam se Bosne. I okupao sam se u bazenu Skakavca slapa. I uzverao sam se uz feratu na Trebeviću. I odgledao Alien Romulus u modernom kinu koje zadovoljava američke standarde. Jer pored ratom načetih, no neuništivih betonskih nebodera iz zlatnog doba, niču moderna zdanja, shopping centri, kino dvorane, poslovne zgrade, usprkos nedostacima ekonomije.

Bosna je nemoguća država, sastavljena od dva entiteta, od kojih je jedan duboko investiran u neprestano dokazivanje da je nemoguća. To ima i svojih prednosti za slobodu pojedinca: može se ući u dućan bos, nitko se ne obazire na grafite, može se pušiti u kafićima na otvorenom, a u nekim planinarskim domovima i u zatvorenom, i tako je svjež zrak vani, a u dućanima daju džabe plastične vrećice, kao nekad, u 20. stoljeću. A čovjek zna da je u Republici Srpskoj po zastavama – nema niti jedne zastave države BiH, nego se vijore samo i isključivo zastave paradržave RS, i po cestama – čini se da političko rukovodstvo RS s posebnim ponosom ne održava ceste kako bi zapadnjacima ogadilo da dolaze. Svi su u nekim lovačkim društvima. Naoružani. Čekaju.

Glavni prihodi su ulaganja iz zemalja Zaljeva, čiji stanovnici će uskoro preplaviti Bosnu svojim kućama za odmor.

Bez jedinstva iz zlatnog doba, BiH međutim nije u stanju izvući novac iz svog bogatstva sirovinama i energijom. Umjesto toga ima magičnu ekonomiju, u kojoj je potrošnja veća od BDP-a, jer je pola ekonomije crno i sivo. Čitači kartica su ‘pokvareni’ u većini restorana u Sarajevu i u svima u Livnu. Glavni prihodi su strana ulaganja iz zemalja Zaljeva, čiji stanovnici će uskoro preplaviti Bosnu svojim kućama za odmor i učiniti cijene nekretnina nedostupnim lokalnom stanovništvu, baš kao što su Nijemci i Britanci učinili Hrvatima na Jadranu, te pomoć EU, UN i SAD-a, te novac od povratnika i iseljenika poslan rodbini i starim roditeljima. 

Cijene jesu upola niže nego u Splitu, ali se sve mora plaćati gotovinom. A banke su usvojile neobično pljačkašku politiku, posebno za strance. Recimo, rekli su mi u Intesa poslovnici da su banke u Bosni ukinule gotovinsko poslovanje sa strankama na svojim šalterima (u zemlji u kojoj je skoro nemoguće koristiti kartice za plaćanje) i da se gotovina može podizati isključivo na bankomatima. A naknade za podizanje novca na bankomatima s kartica iz drugih zemalja bezobrazno su visoke (na jednom sam platio 18 eura provizije da bih podigao 600 eura za rent-a-car, što smatram čistom bankarskom pljačkom). Osim toga Bosna zaostaje s mobilnom tehnologijom. U usporedbi s Crnom Gorom i Hrvatskom, gdje je bilo relativno jednostavno instalirati i aktivirati eSim karticu, u BiH je to bila prava muka (na kioscima nitko i ne zna što je to, a online je BH Telekom to tako zagulio da nam je trebalo tri dana da uspijemo).

Na kraju, mogu zaključiti da se ‘regija’ razvija, no da su najzanimljiviji dijelovi za posjetiti upravo oni, do kojih taj ‘razvoj’ još nije dopro.