Beskorisni radnici, beskorisni šefovi. Poslovi bez smisla koje stvara kapitalizam

Kapitalizam ima tendenciju generirati sasvim apsurdne poslove nadglednica i nadglednika ljudi koji mogu i sami raditi, ili beskorisnih podređenih isključivo radi održavanja javne percepcije svoje institucije, piše Hana Samaržija o knjizi "Besmisleni poslovi" Davida Graebera, koju opisuje kao bolno izravni podsjetnik na tu činjenicu.

• Naslovna fotografija: Prizor iz satiričnog filma Office space (1999). (20th Century Fox)

• Autorica je magistrirala filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorska je studentica na Sveučilištu u Warwicku.

U Čovjekovom traganju za smislom, prečesto citiranom magnum opusu austrijskog psihijatra Viktora Frankla, autor govori o preživjelim žrtvama Holokausta koje su podnijele tretman u koncentracijskim logorima isključivo jer su si izvan konteksta bodljikave žice i proizvoljnih ubojstava mogli vizualizirati svrhovit život prožet smislom. Taj se često prizivani, no rijetko precizno definiran pojam smisla mogao svoditi na smislen obiteljski život, smislene građanske angažmane ili smislen rad. Mnogo desetljeća kasnije, američki anarhist i profesor antropologije David Graeber odlučio je preispitati upravo smislenost različitih oblika rada podložnih autorovoj klasifikaciji. Graeber općenito tvrdi da se u kasnom kapitalizmu često, a često i opravdano osjećamo kao da se nalazimo na radnim mjestima koja nemaju smisla ili bi se mogla automatizirati, te u suštini ne bi trebala postojati. Autor uvodi u temu općenitijom konceptualnom teorijom besmislenih – “besmisleni” je dobro objašnjen prijevod autorovih “bullshit” – poslova, koja postavlja temelje za kasnije teoretiziranje i antropološko empirijsko dokazivanje.

Prema Graeberu, iako su se temeljni proizvodni poslovi u poljoprivrednom i industrijskom sektoru mahom automatizirali, to nije rezultiralo predviđanim smanjenjem radnog vremena ili skraćivanjem radnog tjedna kako bi se ljudi mogli posvetiti svojim autentičnim idejama, interesima, projektima i vizijama. Naprotiv, broj zaposlenih u administrativnom i uslužnom sektoru nekontrolirano je narastao, prateći nastanak sijaseta novih industrija poput financijskih usluga, perača pasa, upravljača marketingom na društvenim mrežama, i slično. Za Graebera, kasni se kapitalizam zapravo iskonski boji radne snage s dovoljno vremena za razmišljanje, jer bi to za njega potencijalno bilo fatalno, pa generira dovoljno poslova da svi ostanu odveć zauzeti za planiranje strukturne funkcionalnosti socijalističke revolucije. Čak i ako Graeberov optimizam spram kolektivne organizacije puka ocijenimo naivnim, smisleno je složiti se sa stavom da proliferacija administrativnih i lakejskih poslova točno u trenutku kad bi kapitalizam mogao manje trošiti na radnu snagu nije samo ekonomsko, nego i etičko i političko pitanje.

Graeber postavlja pitanje tko beneficira od proliferacije intrinzično besmislenog rada. (drugo-more.hr)

Graeber potom kontrapozicionira simbolički, financijski i mirovinski devalvirane smislene poslove te besmislene poslove koje kasni kapitalizam smatra prestižnima, govoreći o iznimnoj nužnosti bolničarki i bolničara, smetlarki i smetlara te mehaničarki i mehaničara, zanimanja koja su u našim kolektivnim epistemičkim resursima devalvirana kao poslovi za lijene i slabo obrazovane, sa zanimanjima poput “lobista, stručnjakinja i stručnjaka za marketing, ovrhovoditeljica i ovrhovoditelja te pravnih konzultantica i konzultanata.” Tvrdeći da su prvi za naše društvo neizrečeno neophodni, a drugi vidno besmisleni i potencijalno štetni, Graeber postavlja pitanja jesu li takvi poslovi doista besmisleni i dublje od nesvrhovitosti njihovih definicija te tko beneficira od proliferacije tako intrinzično besmislenog rada. Za početak, Graeber radi uspostavljanja argumentacije u prvom poglavlju besmisleni posao privremeno definira kao:

Besmisleni posao je oblik zaposlenja koje je do te mjere nesvrhovito, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenica ili zaposlenik ne mogu opravdati njegovo postojanje. (30)

Citirajući primjere subjektivne procjene smislenosti vlastitog zaposlenja diljem svijeta, provedene nakon objave njegovog izvornog eseja na omanjem anarhističkom portalu, navodi da 37% radnica i radnika u Velikoj Britaniji te više od 40% radnica i radnika u Nizozemskoj puko postojanje svojih poslova smatra posve neobranjivim. Pomnije definirajući besmislene poslove, Graeber koristi primjere prvenstveno iz administracije i nenadgledanih javnih dužnosti, no potom zalazi u digresiju, tumačeći zašto mafijaški ubojica suštinski nije besmisleni posao. Graeber se slaže, dakako, da posao mafijaškog ubojice općenito donosi više štete nego koristi, no ne zadovoljava uvjete subjektivne procjene svojeg zanimanja kao nesvrhovitog ili nepotrebnog. Poslovi koji se doista ne mogu okarakterizirati kao poslovi – varalice, prevaranti, hohštapleri, lopovi i pljačkaši – mogu nam donositi većinu profita, no i dalje se ne mogu smatrati besmislenim, jer to nisu. Stoga predlaže konačnu definiciju besmislenih poslova:

Besmisleni posao je oblik plaćenog zaposlenja koje je do te mjere nesvrhovito, nepotrebno ili štetno da ni zaposlenica ili zaposlenik ne mogu opravdati njegovo postojanje iako se, u sklopu uvjeta za posao, osjećaju obvezanim pretvarati da tomu nije tako. (37)

Fokus na subjektivni doživljaj radnice ili radnika Graeber brani argumentom da uz puku tržišnu vrijednost nekog posla dolazi i ona društvena – Graeber to očito čita kao metode i ishode društvenog doprinosa nekog zanimanja – koju je mnogo teže definirati, pa je subjektivna procjena radnice ili radnika, dopunjena opreznim zaključkom da su u pravu, dovoljna za potrebe njegove knjige. Jasnije rečeno, Graeberovim primjerom, ako neka uredska radnica 80% svojeg radnog vremena koristi za izradu memeova s mačkama, ona je sasvim deziluzionirana o pitanju društvene vrijednosti svojeg zaposlenja. Graeberov je argument do te mjere posve uvjerljiv. Govoreći dalje o ispravnosti subjektivnog dojma, Graeber priznaje da će, primjerice, lobisti na vrhu korporativne strukture unatoč štetnosti svog posla zbog lovorika onih ispod njih vjerojatno misliti da čine nešto uistinu svrhovito. Niže rangirani lobisti, naprotiv, neće.

Graeber također diferencira besmislene poslove od “drekova od posla”, koji su loše plaćeni i bez razloga uvelike ponižavajući, no nedvojbeno društveno potrebni, poput poslova autsorsanih čistačica i čistača. Graeber u konačnici završava s osnovnom trodiobom besmislenih polova na one u cijelosti besmislene, djelomično besmislene i neželjene aberacije od prava poput gangstera, visoko rangiranih korporativnih odvjetnika ili vodećih svjetskih bankara. Usputno – kao socijalistički anarhist – ističe da suvišni broj činovnika nije boljka samo javnog sektora, budući da i privatni sektor generira goleme brojeve nepotrebnih činovnica i činovnika u bankama i telekomunikacijskim tvrtkama, no snažno brani imidž utegnutog sustava koji nesmiljeno reže viškove.

Autorov sljedeći cilj klasifikacija je besmislenih poslova i njihove konkretne, korozivne političke funkcije u pet širokih skupina. Objašnjavajući svoju metodologiju, Graeber napominje da je sustavno posvetio svoje društvene mreže isključivo komunikaciji s ljudima koji su poželjeli podijeliti svoje iskustvo rada na besmislenom radnom mjestu, i na koncu skupio više od dvjesto i pedeset svjedočanstava stvarnih ljudi s kojima je mogao ući – pa i ulazio – i u dublje razgovore s potpitanjima. Njegov kvalitativni rad na tekstualnom materijalu od 110.000 riječi rezultirao je razabiranjem pet kategorija besmislenih poslova: lakeji, nasilnici, popravljači, proformisti i žandari. Pregled Graeberove knjige radi razumljivosti, značaja i izbjegavanja praznog hoda zaključit ću upravo raščlambom nastanka, funkcije i političkog učinka svake navedene kategorije.

• Lakeji

Najjednostavnije rečeno, lakejski su poslovi oni stvoreni “samo ili prvenstveno zato da bi netko drugi djelovao ili se osjećao važno.” (54) Graeber lakeje alternativno naziva “feudalnim vazalima,” referirajući se na povijest moćnica i moćnika koji su se običavali okruživati slugama i podanicima. Ti sluge mogu, ali i ne moraju biti zaposleni u velikaševom kućanstvu: od dijela onih koji jesu očekuje se da obavljaju kakav pravi posao, no ostalima je jedini posao “da dangube i izgledaju dojmljivo.” Graeber političku funkciju feudalnih lakeja locira u činjenici da su feudalni moćnici posjedovali većinu hrane proizvedene na svim seljačkim posjedima, pa su prosjakinje i prosjake koji su mogli oblikovati potencijalno opasnu klasu skitnica radije zapošljavali na mjestima lakeja koji su trčali oko njih i simbolički uvećavali njihov značaj. Od feudalističkih lakejskih poslova koji su preživjeli do danas, Graeber izdvaja vratarice i vratare, danas portirke i portire te upravljačice ili upravljače liftovima. Suvremeno znatno značajniji poslovi oni su nepotrebnih recepcionarki i recepcionara te osoblja na prijavnim mjestima, koje bez prethodnog dogovora naziva kupce i nudi im kakvu robu ili uslugu, osoblje koje provodi društveno marketinške kampanje, neobični posao radnice ili radnika koja ocjenjuje kvalitetu primljenih emaila te pomoćnice i pomoćnike za ljudske resurse.

Svrhu nastanka lakejskih poslova Graeber svodi na glorificiranje simboličkog i realnog značaja nadređenog. (Vysoke Tatry / CC BY-NC-ND 2.0)

Graeber svrhu nastanka ovih poslova svodi ili na glorificiranje simboličkog i realnog značaja nadređenog (portirke i portiri, recepcionarke i recepcionari te osoblje koje bez dogovora naziva kupce), na obavljanje stvarnog posla izuzetno lijenih nadređenih (osoblje zaduženo za društveni marketing ili ljudske resurse) te na doista posve besmislene poslove stvorene radi povećanja broja podređenih (ocjenjivanje kvalitete emaila). U konačnici, Graeber zaključuje da “ozbiljne” korporacije danas tendiraju imati barem tri zapovjedne razine, što dovodi do zapošljavanja radne snage poput recepcionarki i recepcionara koji možda uopće neće ništa raditi. Štoviše, proliferacija broja zaposlenih obično prethodi određivanju svrhe njihovog radnog mjesta, koja, često, na koncu nikad nije ni definirana. Lakeji, stoga, općenito postoje kako bi glorificirali značaj i zaposlenost svojih šefica i šefova, svojim tvrtkama pridavali dojam ozbiljnosti ili nadoknađivali onaj sitni nužni rad izuzetno lijenih nadređenih. Zgodno.

• Nasilnici

Graeber termin “nasilnici“ koristi metaforički, ne govoreći o mafijaškim ubojicama ni poslovima koji doista uključuju nasilje. Međutim, ipak govori o poslovima koje zaposlenici subjektivno doživljavaju besmislenima jer njihov “element agresije” negativno djeluje na društvo. Graeber u ovu skupinu svrstava sve urede za odnose s javnošću, teleprodavače, lobiste, korporativne odvjetnike i slična zanimanja koja pritiskom, ponižavanjem, degradiranjem i stvaranjem neugode ostvaruju ciljeve svojih poslodavaca. Graeberov je prvi sugovornik ovdje visoko plaćeni radnik u post-produkciji, koji osim ispunjavajućeg rada na filmovima također u filmske proizvode ubacuje marketinške trikove, retušira reklame kako bi se doimalo da proizvodi djeluju i koristi suvremene tehnike kojima glumice u filmovima i reklamama čini ljepšima i mršavijima, time degradirajući gledateljice koje se počinju doživljavati nedostatnima.

Njegov sugovornik, uvjeren da smisleni poslovi moraju doprinositi ljudskom blagostanju ili zadovoljavati kakvu neispunjenu potrebu, među nasilnike svrstava sve radnice i radnike u reklamnoj industriji koji na prijevaru stvaraju potražnju uvjeravajući ljude da se trebaju zaduživati za nepotrebne ili u cijelosti neučinkovite proizvode. Štoviše, brojne radnice i radnici u reklamnoj industriji, marketingu i promociji svoje poslove smatraju besmislenima i društveno korozivnima zbog njihovog inherentnog elementa zlonamjerne manipulacije kojima konzumentice i konzumente svojih proizvoda uvjeravaju da njihova stvarnost nije adekvatna arbitrarnom reklamnom idealu. Graeberovi sljedeći nasilnici radnice su i radnici u pozivnim centrima koji, neovisno o radnim uvjetima, varanjem i prisiljavanjem ljude navode na ponašanje koje nije u njihovom najboljem interesu, prodajući im proizvode koje nisu željeli ili ih navlačeći na probne pretplate koje s vremenom postaju basnoslovno skupe. Ukratko, suštinski elementi nasilničkih poslova agresija su i prijevara.

• Popravljači

Prema Graeberovoj definiciji, popravljači su zaposlenice ili zaposlenici čiji je posao posljedica nekog tehničkog problema ili pogreške u organizaciji. Drugim riječima, popravljači postoje kako bi rješavali probleme koji zapravo ne bi trebali postojati. Graeberov prvi sugovornik, stoga, diferencira programerske zadatke koji uključuju kreativno osmišljavanje novih tehnologija i njihov besmislen i neispunjavajući, no plaćen rad na usklađivanju i popravljanju svojih i tuđih proizvoda. Graeber popravljače uspoređuje s čistačicama i čistačima, ljudima čiji je degradirajući i neurotični posao pospremati nered koji je netko drugi ostavio iza sebe. Među suštinske popravljače, važnije, smješta radnice i radnike čiji je posao popravljati štetu koju čine njihovi nemarni ili nesposobni nadređeni. Graeberova druga sugovornica govori upravo o takvom radnom mjestu “ispitivačice.” Njezin je posao bio redigirati izvješća koja je pisao njezin nadređeni, čovjek koji nije baratao statistikom, gramatikom ni sprezanjem glagola. Budući da direktorima izvješća nije mogla odnijeti u tom obliku, a nadređeni je odbijao usvajati izmjene, mukotrpno je radila na ispravljanju svih pogrešaka u njegovim izvješćima.

Nadalje, mnogi popravljački poslovi posljedice su pogrešaka u sustavu koje se nitko nije potrudio ispraviti. Graeber ovdje navodi primjere radnika u putničkoj agenciji koji je redove letenja koji su mu stizali elektroničkom poštom morao ručno prepisivati u njihovu konačnu, tabličnu formu, radnice koja je podatke nemisleći upisane u proizvoljne rokovnike morala prepisivati u ispravne rokovnike te radnika koji je osam sati dnevno ručno fotokopirao zdravstvene kartone jer su njegovi nadređeni tvrdili da je digitalizacija odveć neisplativa. Graeber ovdje ističe kako se ljudi zaduženi za sitne izmjene nacrta ili projekata ne bave besmislenim poslovima, jer izvorni projekti uobičajeno zahtijevaju sitne adaptacije. Posao postaje besmislen ako je sasvim očigledno da plan ne funkcionira, poput suludog nacrta arhitektice ili arhitekta koji bi trebali znati da njihova zamisao nije izvediva ili računalnog sustava izvedenog toliko glupo da je lako predvidjeti kad će pasti. Međutim, umjesto konkretnog rješavanja problema ili ispravljanja i modernizacije sustava, nadređeni tad odlučuju na puno radno vrijeme zaposliti radnicu ili radnika koji će ispravljati strukturalne pogreške. Spomenuta zaposlenica ili zaposlenik bijesno su svjesni da je njihov posao besmislen i ne pridonosi društvu jer uistinu ne čine ništa izuzev privremenog ispravljanja pogreške koja će se predvidljivo iznova ponavljati.

• Proformisti

Za Graebera, proformisti su zaposlenice i zaposlenici koji postoje isključivo kako bi organizacija ili institucija mogla tvrditi da čini nešto što zapravo ne čini. Njegova je prva sugovornica, primjerice, zaposlena da koordinira slobodne aktivnosti u staračkom domu. Prema njezinom iskazu, njezin se besmisleni posao zapravo svodio na razgovaranje s korisnicama i korisnicima te popunjavanje obrasca sa slobodnim aktivnostima koje bi oni voljeli imati. Taj bi se obrazac potom upisivao u računalo, a slobodne aktivnosti nikad ne bi bile organizirale. Štoviše, njezin je angažman većinom ljutio starice i starce, koji su znali da se njihove rasprave u konačnici svode na “usranu papirologiju” i da njihove preferencije neće naići na supstancijalan odgovor. Prema Graeberu, najmizerniji aspekt proformista jest što su svjesni da posao koji obavljaju ne služi svojoj tobožnjoj svrsi, nego ju, naprotiv, podriva iluzijom da se nešto poduzima te oduzima vrijedno vrijeme, novac i resurse.

Graeber krivi i “Povjerenstva za utvrđivanje činjenica,” koja umjesto istinskog istraživanja suspektnog ophođenja državnih službenica i službenika većinom popunjavaju kućice i odaju dojam da vlasti rade odgovoran posao koji ne odrađuju. Autor jednako tretira štetne postupke korporacija koje upošljavaju radnu snagu plaćenu ispod minimalca, odbacuju toksični otpad ili manipuliraju porezima. Ipak, proformisti su najčešći u državnim službama, gdje svojim beskorisnim radom trebaju ostaviti dojam da je sve u redu.

Proformisti, posve sigurni da su njihovi poslovi besmisleni i štetni za društveno blagostanje, stoga prvenstveno rade na praznim gestama

Graeberov sugovornik iz kakvog lokalnog vijeća za kvalitetu i učinkovitost u Ujedinjenom Kraljevstvu, stoga, potvrđuje da je prvenstveno popunjavao kućice, glumatao pred višim menadžerima i gomilao besmislene brojke koje su stvarale iluziju kontrole. Njegov rad ni na koji način nije uistinu doprinosio građankama i građanima tog kvarta. Nadalje, sugovornik sve lokalne uprave opisuje kao beskrajan niz pro-forma rituala koji se vrte oko ciljanih brojki različitih indikatora, iako najviši nadređeni nemaju pojma ni o osnovama statističkog prikaza promjena u kvaliteti različitih aspekata lokalnog života. Čak ni projekti u kojima se radilo s fokus-grupama nisu donosili sadržajne napretke, nego samo gomilu papirologije kao “materijalnu manifestaciju moći i prestiža” najviših nadređenih u danom lokalnom odboru. Proformisti, posve sigurni da su njihovi poslovi besmisleni i štetni za društveno blagostanje, stoga prvenstveno rade na praznim gestama – izvješćima, člancima, mapama, tablicama ili prezentacijama – koje korisnicama i korisnicima njihovih usluga odaju lažni dojam da nadređeni aktivno rade na njihovim potrebama.

• Žandari

Konačno, Graeber posljednju kategoriju žandara dijeli u dvije potkategorije. Prvu kategoriju, prema Graeberu, čine oni čija se uloga u potpunosti svodi na dodjeljivanje posla drugima. Radnica ili radnik u tom će slučaju svoj posrednički posao smatrati besmislenim ako vjeruju da je radno mjesto koje se iscrpljuje na posredništvu degradirajuće ili da bi se podređeni sasvim uspješno snašli i sami. Stoga, prva kategorija žandara suprotnost je lakeja: umjesto nepotrebnih podređenih, oni su nepotrebni nadređeni. Dok je prva kategorija žandara samo suvišna, druga nanosi aktivnu štetu. Točnije, drugu kategoriju žandara čine radnice i radnici čija je doslovna uloga smišljati besmislene zadaće koje će obavljati netko poput lakeja ili proformista, nadzirati ih ili smišljati nove besmislene poslove. Graeber ovdje priznaje da mu je iskaze žandara, budući da su najviše na gospodarskom hranidbenom lancu, bilo i najteže prikupiti. Naime, čak i ako potajno vjeruju da je njihov posao besmislen, stid ih je to priznati zbog svojeg društvenog ugleda i izdašne plaće.

Što se tiče prve kategorije žandara, Graeberov prvi sugovornik menadžer je koji nadgleda desetke ljudi koji bi mogli raditi i bez njegovog nadzora. Njegova je jedina zadaća dodjeljivati i prosljeđivati poslove, što bi ljudi koji ih obavljaju sasvim sigurno, budući da su u njih bolje upućeni, mogli činiti i sami. Sugovornik ovdje eksplicitno priznaje da tri četvrtine njegovog radnog vremena otpada na prosljeđivanje poslova koje bi si njegovi podređeni i sami mogli uspješno raspodijeliti. Ostatak vremena tobože nadgleda njihovu učinkovitost, no ne postoji nikakav indikator da bi se oni drukčije ophodili da mu ne moraju podnositi izvještaje ili biti pod njegovom kontrolom. Preostali sugovornici iz gornjeg srednjeg menadžmenta jednoglasno se tuže na zadaće upravljanja ljudima kadrima upravljati samim sobom.

Prva sugovornica iz druge kategorije žandara bivša je prodekanica za nastavu jednog glasovitog britanskog sveučilišta, zaokupljena zadatkom da na problematičnom kampusu nametne “strateško vodstvo.” Dakako, sam pojam “strateškog,” poput pojmova “kvalitete,” “izvrsnosti” ili “dionika” prazni su označitelji zastrašujuće ozbiljnog prizvuka koji mogu progutati širok spektar institucijskih ili korporacijskih tipologija ophođenja. Stoga, netko tko koordinira poslove unutar “strateškog vodstva” u sklopu svog besmislenog posla drugima dodjeljuje još besmislenije poslove, čime besmisao unosi i u tuđe živote. Graeberova sugovornica ovdje ističe da stvarnu moć dodjeljivanja besmislenih ili apsurdnih poslova imaju isključivo oni koji barataju institucijskim proračunom kojim mogu nagrađivati ili kažnjavati pojedine odsjeke. Strateške voditeljice ili voditelji bez pristupa financijskim sredstvima mogu se pozvati samo na svoj utjecaj. Graeberova je sugovornica stoga s dodijeljenim kolegicama i kolegama koji ondje uistinu nisu imali što raditi sklapala izjave o strateškoj viziji koje su zaposlenicama i zaposlenicima i u prospektu budućnosti dodjeljivale mahom besmislene poslove. Kad je sugovornica ponovno postala pročelnica svog odsjeka, shvatila je koliko joj je besmislenog administrativnog posla ispunjavanja bezvrijednih obrazaca dodijeljeno silom strateške vizije koju je sama osmislila. Jednostavnije rečeno, dok žandari prve kategorije dodjeljuju i prosljeđuju besmislene poslove, žandari druge kategorije aktivno ih stvaraju kako bi zadovoljili nerijetko sasvim proizvoljne standarde institucijskih normi proizvodnje administracije koju više nitko neće ni pogledati ili zaposlili nezapošljivo nesposobne osobe.

U konačnici, Graeberov bolno izravni zaključci originalan su, izuzetno lucidan i pravovremen podsjetnik na tendenciju kapitalizma da generira apsurdne poslove nadglednica i nadglednika ljudi koji mogu i sami raditi ili beskorisnih podređenih namijenjenih isključivo održavanju javne percepcije svoje institucije. Iako bismo Graeberovu konkretnu kategorizaciju jamačno mogli detaljizirati ili osporavati iz vlastitih institucijskih ili korporacijskih položaja obnašanja zanimanja koja nam se doimaju više ili manje korisno. Primjerice, netko zaposlen u akademiji možda će ukazati na besmislenost amalgama proformističke zatrpanosti administracijom i položaja podređenosti žandarima koji arbitrarno procjenjuju jesu li njihovi beskorisni znanstveni radovi vrijedni doprinosi postojećoj literaturi.

Sporiti Graeberove tvrdnje mogli bismo i iz gledišta cinika ili vlastitih političkih i ekonomskih predilekcija, naglašavajući da se Graeber odveć oslanja na automatizaciju ili da besmislene poslove banalizira na zanimanja koja bi doslovno mogla nestati bez promjena u institucijskoj kulturi. Primjerice, Graeber žandare prve kategorije vrlo reduktivno opisuje kao ljude koji nadgledaju zaposlenice i zaposlenike te čitaju isprazne izvještaje stručnjakinja i stručnjaka koji bi i sami mogli organizirati svoj rad. Kad bi takav posao iščeznuo, ne bismo ni trepnuli okom. Nadalje, mogli bismo se zapitati znači li ukidanje besmislenih poslova i naglu eksploziju njegovih “usranih poslova” čistačica i čistača te krojačica i krojača koji, iako su nedvojbeno društveno potrebni, rade za sitne novce u dvojbenim, ponižavajućim ili opasnim uvjetima.

Kao Marcuse, mogli bismo postaviti i pitanje bi li uklanjanje lažnih poslova i lažnih potreba snizilo ukupni standard, što Graeber ovdje vješto izbjegava no šutke podupire uklanjanje nasilnički proizvedenih potreba ne vjerujući da bi ono doista naštetilo našem blagostanju. Unatoč svemu, opća je poruka djela nedvosmisleno socijalistički i anti-kapitalistički apel za boljim svijetom dostojanstvenog rada koji vrlo ciljano i specifično odgovara na uočene društvene potrebe. Graeberov zaziv za dostojanstvenim i ispunjavajućim poslovima koji – iako mogu biti zahtjevniji od besmislenih zanimanja – ostavljaju osjećaj svrhe, istinski je humanistička i suvremena potvrda poruke Franklovog memoara. Kako bi ostvarili ikakvo blagostanje, moramo imati život – što, danas, uvelike podrazumijeva radno mjesto gdje provodimo više od osam sati dnevno – zbog kojeg se osjećamo svrhovito, sigurni da naše ophođenje i rad imaju pozitivan učinak na društvo, progresivno i brižno djeluju na druge ljude te ostavljaju trajni trag.