Bićanić: Ne čuvaju se radna mjesta nego radnici. Poduzetnici se ne subvencioniraju nego potiču na otkrivanje novih prilika

Prema Ivi Bićaniću Vlada nije reagirala loše, bilo da je prepisivala ili sama smišljala rješenja. Ipak, stavio se u kožu studenta koji o mjerama piše seminarski rad i pronašao nekolicinu primjera 'bad economics', loše ekonomike. Posebnu je pažnju posvetio pregovorima i problemu konsenzusa: tko su dobitnici, tko gubitnici, tko preuzima obaveze a tko stječe prava bez obaveza

• Naslovna fotografija:Proizvodnja maski u splitskoj Ustanovi za zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom DES (HRT, 14. ožujka)

• Act Fast, Act Big and Keep the Lights On

Nitko ne može reći da se ovaj put ekonomisti nisu jako angažirali oko ozbiljnih problema današnjice. To je rijedak slučaj jer su inače uvelike opravdane zamjerke toj struci (osobito hrvatskoj) da se ne bavi važnim stvarima na relevantan način. U slučaju korona šoka to nije točno. Ekonomske mreže, blogovi, ‘think tankovi’ i ne znam što sve još, pregrijani su od razmišljanja i prijedloga ekonomista. VoxEU je, na primjer, osim velikog broja svakodnevnih članaka, već početkom ožujka objavio e-knjigu a zatim i dva pregleda literature, a nisu jedini. Kućna i industrijska radinost ekonomista na temu korone cvjeta s tisuću cvjetova. Sve je to naravno ad hoc i drukčije i ne može ni biti jer je prerano za istraživanja, ali kumulirana znanja i iskustva dobra su osnova za pažnje vrijedne doprinose. Političari ne moraju odlučivati napamet nego im je na raspolaganju solidna baza.

Meni se sviđa krilatica Aleca Baldwina da treba ‘djelovati brzo, djelovati moćno i ostaviti svjetla upaljena’ (Act Fast, Act Big and Keep the Lights On). Iz tog kuta treba gledati martovski (prvi) i aprilski (drugi) paket mjera Hrvatske vlade (paket je primjerenija od sve češće korištene riječi set). Uglavnom treba biti zadovoljan. Mogli su brže ali ni kašnjenje neće biti presudno, u drugom pokušaju su moćno reagirali pa pokazuju da uče (što obećava). Najveća rupa tiče se upaljenih svjetala jer se nedovoljno brinu o onima koji rade a previše o onima koji cendraju ili snose neposredne trenutačne troškove. No, čime smo imali još smo dobro klimali. Počelo je loše ali sada je bolje s obzirom na to kako smo potrošili ljudski kapital, kakva nam je uprava koja treba pripremiti mjere (‘naše račune i naše kalkulacije’ rekao bi Marić), kakvi su političari koji trebaju i voditi i dati ideje kojim smjerom valja ići. Cinici bi primijetili da je sreća što su svi drugi rješavali isti problem pa se moglo prepisivati, ako se nema vlastitih ideja, hrabrosti i odlučnosti. No nisu loše prepisali.

Kako čitati mjere? Dobar je početak ‘back-to-basics’ naočalama. Recimo da student koji zna ekonomsku analizu srednje razine (‘intermediate economics’) mora napisati esej o mjerama. Ako je dobar onda bi gledao gdje mjere odstupaju od preporuka standardnih udžbenika. Bavio bi se dakle s ‘bad economics’.

Prvo bi vidio da ovaj puta nije drugačije. Ono što piše u udžbenicima relevantno je i za korona šok. To bi zaključio unatoč očitim razlikama s nekim sličnim iskustvima. Odmah je jasno da korona-šok nije kriza poslovnog ciklusa nego egzogeni šok ponude i potražnje. Znači šok je neusporediv s Velikom recesijom iz 2008. Također bi vidio da je ovaj šok već sada neusporediv s isto tako egzogenim šokom Španjolke iz 1918-19. Dakle, radi se o singularitetu u čijem se rješenju poznavanje ekonomske analize, teorije i primijenjenih istraživanja, može itekako koristiti.

Da gleda hrvatske mjere ali i prevladavajuće usmene reakcije na njih vidio bi da je unatoč pohvalama prisutan ‘bad economics’. Ne primjenjuju se svugdje dobre prakse ekonomske analize. ‘Bad economics’ bi prepoznao na nekoliko mjesta. Za potrebe svog eseja morao bi birati jer ne može opširno pisati. Imao bi mjesta za tri primjera i zbog važnosti lako moguće da bi izabrao ‘čuvanje radnih mjesta’, ‘dizanje prepreka’ i ‘kovanje konsensusa’.

• Čuvanje radnih mjesta

Fraza ‘čuvanje radnih mjesta’ ima istaknuto mjesto među mjerama, a još je istaknutije kada autori mjera o njima govore i komentatori komentiraju. To se ističe kao jedna od glavnih mjera koja je namijenjena radnicima i ciljana da im pomogne. To svakako nije takva mjera nego mjera koja pogoduje poduzetnicima/poslodavcima. Ekonomska analiza zna za ‘labour hoarding’ ali to rade i plaćaju poslodavci a ne država. Kada to radi država to je lažna zaposlenost i prikrivena nezaposlenost. Radnicima bi pogodovalo nešto drugo, da odu na burzu, imaju pristojnu pomoć dok su na burzi (tu je trebalo djelovati) i onda ponovo pregovaruju o poslu u tržišnim uvjetima manjka ponude rada. Ovo sad odgovara poduzetnicima/poslodavcima. (Dakako, samozaposleni, obrtnici i vrlo mali poslodavci koji su ustvari radnici druga su kategorija.) Međutim nije stvar u lažnom predstavljanju mjere. Čuvanje radnih mjesta nije ‘bad economics’ zbog PR-a. Ekonomisti znaju da nikad ne treba čuvati radna mjesta. Treba zaštititi radnike dok su nezaposleni pristojnim primanjima i širiti njihovu sposobnosti da nađu novi posao ali ne držati ih u neprofitabilnom poslu. Isto tako treba izmamiti poduzetničku budnost da prepoznaju nove prilike a ne za njih čuvati radna mjesta. Malo je vjerojatno da će najvrednije poduzetničke prilike u oporavku od šoka biti na onim mjestima gdje su bile prije šoka pa mjere trebaju omogućavati seljenje, mobilnost i brzinu reakcije a ne kao što je predloženo čuvati postojeća radna mjesta. Student srednje razine znao bi da u vremenima brzih promjena nije dobro preprekama fosilizirati strukturu od prije šoka.

• Dizanje prepreka

Drugi je primjer ‘bad economics’ podizanje prepreka međunarodnoj razmjeni. Prevladava tumačenje kako domaći poslovni svijet treba imati povlastice a uvoz treba obeshrabriti. ‘Mi to možemo proizvesti, mi možemo sami’ sve je korištenija fraza. Ne treba se tome previše čuditi jer je to uvjetovana refleksna reakcija koja se pojavljuje u mnogim oblicima i s kojom ozbiljni ekonomisti neprekidno ratuju. Bilo je tako i u Svjetskoj krizi kad se takva politika sprečavanja uvoza i poticanja izvoza zvala ‘beggar-my neighbour’ i trebalo je mnogo truda (i ekonomskih troškova) da se uvidi da je to krivo. Razvoj putem supstitucije uvoza bio je važna komponenta ekonomskog zaostajanja Latinske Amerike. Ako postoji jedan čvrsti rezultat u ekonomskoj analizi onda je to Ricardova teorija komparativnih prednosti s početka 19. stoljeća. Ekonomisti se slažu da svako postavljanje prepreka razvoju trgovine podrazumijeva neto društvene troškove (neki možda dobro prođu ali svi zajedno gubimo). To vrijedi i ovdje pa je dizanje prepreka međunarodnoj trgovini očiti primjer ‘bad economics’. Svaki udžbenik srednje (bogme i osnovne) razine ‘jaši’ na komparativnim prednostima. Šteta što mnogi kasnije zaborave te prve lekcije. (I ovdje treba dodati da sanitarni uvjeti razmjene postoje i sad, a kako će se mijenjati i hoće li ne isključuje  ovaj primjer ‘bad economics‘.)

David Ricardo (adamsmith.org)

• Kovanje konsensusa

Dobar student bi znao da je uspjeh mjera koje podrazumijevaju korjenite promjene bitno ovisan o njihovom prihvaćanju, odnosno da iza njih stoji konsensus svih zainteresiranih. Korjenita promjena podrazumijeva stvaranje velike fiskalne jame što reakcije na korona šok potvrđuju. Ta će se jama dugo puniti pa to podrazumijeva intertemporalne preferencije (koliko smo voljni sutrašnji dohodak smanjiti na račun današnje veće potrošnje) i velika međugeneracijska seljenja potrošnje (od naše djece nama; usput nitko ništa nije pitao niti je itko predstavljao mog 9-godinšnjeg unuka ili susjedovog tinejdžera koji će vraćati dug). Zato je važno da nastanak i veličina jame budu stvar konsenzusa.

Jedno, ali nikako ne jedino, važno mjesto gradnje konsensusa student bi vidio u tripartitnom dogovaranju predstavnika države, poslodavaca/poduzetnika/kapitalista i radnika. Tu bi primijetio nešto zanimljivo. Vidio bi posve drugačije položaje strana u kolektivnom pregovaranju. Država ima moć oporezivanja i potrošnje i ozbiljni je partner koji može preuzeti i ispuniti obaveze. Sindikati imaju moć štrajka i revizije kolektivnog ugovora i mogu preuzeti i ispuniti  obaveze. Poduzetnicima/poslodavcima je to švedski stol. (Ponovo – samozaposleni, mali poslodavci i obrtnici su nešto drugo). Mogu zagovarati svoje interese i uvjetovati svoj glas, ne preuzimaju nikakve obaveze niti osiguravaju njihovo ispunjenje a mogu si birati mjere koje im odgovaraju. Dapače, kada bolje pogleda student bi vidio da za njihov račun država čuva radna mjesta i da im se daju ogromne pare i sve se organizira oko njihovih interesa a da oni zapravo nisu preuzeli nijednu obavezu. Za sve to ne moraju ništa što neće. Dobivaju bez odgovornosti.

…

Našao bi student još toga u martovskim i aprilskim mjerama dok priprema esej o ‘bad economics’ ali i ovo je dovoljno. Recimo zgražao bi se nad idejom da mirovinski fondovi rade po diktatu, prešutnom ili javnom, jer se oni moraju brinuti o penzijama osiguranika u budućnosti a ne sumnjivim ulaganjima iskobeljavati državu. Veliku bi važnost stavio na utjecaj mjera na nejednakosti. Kako početne nejednakosti utječu na ishode i kakve nejednakosti mjere stvaraju. Tu mu svakakao ne bi promakao članak iz NYT u kojem piše da bogati odu u svoje zaštićene vile i ljetnikovce, srednji sloj ode u stanove i radi od kuće a radnici kao i do sada i dalje idu na posao u hale i pogone, razvažaju i prevažaju.

Koronaška politička ekonomija bit će zanimljiva.  Vjerojatno bi se, kada čita da se zaustavljaju svi nepotrebni izdaci  sjetio Keynesa i zakapanja i otkapanja boca. Svakako bi promatrao pritiske za smanjenje plaća i uočio brkanje hvalevrijedne solidarnosti i štetne fiskalne štednje.

No pažljivog bi studenta jako smetao pokušaj da se prilika reakcije na korona šok iskoristi za strukturne reforme i institucionalne promjene. To ne bi vidio kao put u uspjeh. Tako se ne bi gradio prijeko potrebni konsenzus ali još je važnije što bi tu prepoznao problem povećanje Koopmansove sekundarne neizvjesnosti (Tjalling Koopmans razlikuje primarnu neizvjesnost na koju se ne može utjecati, potres ili za Hrvatsku cijena nafte, od sekundarne na koju možemo, recimo tečaj ili navodnjavanje) i prenaprezanja već prenapregnutog sistema a to ne bi bio put u uspjeh.

I na druge načine, umjesto da se smanji, sekundarna se neizvjesnost povećava. Osobito bi studenta zanimalo kako će sve to utjecati na neslužbeno gospodarstvo i vladavinu prava. Promjena oko PDV-a kojom se briše osnovna prednost tog poreza (samonaplativost) ali i druge mjere uz već pokazanu maštovitost  i dugo i bogato iskustvo bi ga strašile jer se time nitko ne bavi.

Noseći naočale ‘bad economics’ kada gleda martovske i aprilske pakete imao bi student štofa i za diplomski rad a ne samo seminar a što će biti sa već najavljenim majskim paketom vidjet će se, možda napiše knjigu.