Bićanić: Nismo baš svi bedaci. Za taj novac strategiju su mogli napisati Rodrik i Acemoglu, recenziju Krugman i Stiglitz i još bi ostalo za Ekonomski institut

Papazjanija koja se nudi kao strategija nepopravljivo je loša. Bio bi gubitak vremena tekst vraćati na doradu kojom bi se eventualno napravio smisleni dokument na trećini sadašnje duljine. Autori Tramišak/Plenković nisu sposobni i nemaju hrabrosti napraviti bolje. Dokument kakav je sad zadovljava eurokrate da odriješe kesu, a rasprave oko ove papazjanije gubitak su vremena. Imalo bi je smisla ismijati kako bi se autorima pokazalo da prepoznajemo u kojoj su mjeri napravili traljav posao. Dobili smo sterilan i bezubi dokument, koji ni ovu ni buduće vlade ni na što ne obavezuje i ne ograničava provedbu njihovih programa, kakvi god bili. Svatko i dalje može što hoće

• Naslovna i daljnje ilustracije iz promotivnih materijala računalnih strateških igara (ako nije drukčije označeno)

Premijer Plenković u četvrtak je, 12. studenog 2020. predstavio Nacrt prijedloga Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine. Dokument je sada dostupan javnosti i o njemu će ovdje biti riječi, a ne o onome što se o njemu priča (primjerice, vizija o kojoj Plenković govori u javnosti razlikuje se od vizije iznesene u strategiji na prvoj stranici teksta).

Dok se čita ovaj dokument od 142 stranice, čiji autor nije poznat, no zna se da je za njega odgovorno ministarstvo Nataše Tramišak, korisno je sjetiti se aktualnog značenja riječi strategija (izvorno je vojno). Strategija označava postupanje usmjereno ka ostvarivanju određenog cilja nakon dužeg planiranja. Da bi postojala strategija, mora postojati (i) duži vremenski rok za provedbu, (ii) određeni i prepoznatljivi ciljevi i (iii) točno zacrtani postupci, odnosno planiranje načina na koji će se izabrani ciljevi ostvariti.

U dokumentu pred nama postoje vrlo ozbiljni problemi sa sva tri sastavna dijela strategije. Problem s rokom njegova je dužina. Strategija je formulirana za razdoblje od deset godina (2020. – 2030.), no to je razdoblje s puno previše neizvjesnosti da bi se za njega mogla sastaviti strategija, u njemu ima previše “poznatih nepoznanica”. Planovi (npr. indijski, francuski, jugoslavenski/hrvatski) obično se pišu za petogodišnja razdoblja i postoje razlozi zašto je tome tako. Mada je zadatak dobiven od Brisela bio napraviti desetogodišnju strategiju, ovaj problem mogao se riješiti da se zadatku ozbiljnije pristupilo i tekst strategije stručnije i bolje napisao.

Idući problem su ciljevi. Prepoznatljiva su 23 cilja, neki su opisni, a za većinu se iznose njihove konačne, ciljane vrijednosti za 2030.godinu. No, nigdje se ne objašnjava kako su određene vrijednosti ciljanih veličina, one kao da su izvučene iz rukava i djeluju potpuno proizvoljno. Osim toga, i još važnije, nigdje se ne određuje brzina kojom će se ciljevi ostvarivati, kojom stopom, hoće li ona biti postojana ili će se kretati uz ubrzanje ili usporavanje. Dalje, 23 cilja nisu postavljena ni u kakav međusobni odnos, nema navedenih prioriteta. Ne zna se što je više, a što manje važno, što treba prvo ostvariti, a što se može napraviti kasnije. Zbog toga neće biti moguće pratiti ostvarenje strategije, odnosno utvrditi njezino prolazno vrijeme. Drugim riječima, svaki se ishod, kakav god on bio, u dogledno vrijeme može objasniti i opravdati.

No, najveći problemi postoje u odnosu na najvažniji dio svake strategije, a to je postupak njezinog ostvarenja, odnosno planiranje redoslijeda politika. Mora se točno znati kojim se mjerama strategija kani provoditi u djelo. Ovdje uz strateške ciljeve postoji nešto što se naziva prioriteti provedbe, ali tu se zapravo radi o podvali, riječ je naprosto o popisu nekih općih nakana, a ne o preciznim politikama kojima se nešto želi ostvariti. Dakle, nema mjera (ovaj cilj će se provesti na ovaj ili onaj način, ovom ili onom mjerom, u nekom jasno određenom roku), nema redoslijeda (jer se u deset godina ne može sve provesti odjednom), nema jasnih međusobnih odnosa (‘ovo je važnije i ide prvo, a ono drugo može pričekati’). Posljedica takve neodređenosti je nemogućnost da se ostvarenje prati i mjeri. Drugim riječima, nema odgovornosti. Autori strategije će vjerojatno na ovo reći da će sve to napisati u izvedenim dokumentima koji će se provedbom strategije baviti po područjima i sektorima. No, pritom neće biti u pravu jer su jasno definirani prioriteti, redoslijed i mjere, zadatak svake dobre strategije.

Ako ni jedan od ova tri sastavna dijela nije u tekst uključen na prikladan način, onda to znači da ovdje postoji raskorak između naslova i namjere autora. U naslovu piše da je riječ o strategiji, no autori kažu da “…elemente strateškog okvira čine vizija, razvojni smjerovi i strateški ciljevi”. (str. 3). Istodobno se u tekstu na niz mjesta govori o strategiji, a ne o okviru, pa bi valjda ipak bilo točnije pretpostaviti da je ovdje u pitanju neuspješna namjera da se napiše strategija. Ovakvih šlamperaja ima još i o njima će više riječi biti kasnije.

Postavlja se pitanje treba li uopće raspravljati o ovoj papazjaniji kao o strategiji (ili barem kao o strateškom okviru). Ne bi li dokument zapravo trebalo naprosto vratiti osobama koje su za sve ovo odgovorne (Tramišak, a bogme i Plenković) da iz njega naprave strategiju kako spada, nešto suvislo i moderno i jasno sročeno. Za početak, da tekst smanje na trećinu, odnosno na najviše 50 stranica i da ga daju lektoru i uredniku koji će skratiti rečenice i ukloniti logoreju, a ovaj važni dokument pretvoriti u nešto smisleno i svrhovito.

No, to neće ići tako jednostavno. Prvo, autori, a pogotovo glavni autor, imaju predobro mišljenje o sebi, a preloše o svima nama ostalima, to javnost već jako dobro zna. Međutim, još je važnije to da jedan ovakakv pabirčak zapravo ostvaruje svoj cilj. Zadovoljava formu za briselske eurokrate. Da bi oni dali novac, moraju imati pokriće u strategiji napravljenoj po špranci. To će sada i dobiti. Osim toga, zadovoljava hrvokrate i savjetnike. Političari su dobili što im treba jer sada imaju bezubi dokument koji ih baš ni na što ne obavezuje, koji ne može poslužiti da bi se ocijenio njihov rad i koji im omogućava da sve što se desi objasne u terminima “strategije”.

Neki sada pričaju o tisuću stranica pripremne dokumentacije ali takve isprike ne drže vodu. Prvo, briga mene koliko je štofa restl u krojenju odijela jer ja plaćam gotovo odijelo, 32.5 milijuna za 142. strane. Drugo, za ovakvu papazjaniju 1000 stranica nije potrebno i za takvo što nema opravdanja.

I posljednje, no svakako ne najmanje važno, potrošeni je novac. Priznali su da je za rad na ovom poslu Svjetskoj banci isplaćeno 4.34 milijuna eura, odnosno 32.5 milijuna kuna (stvarni troškovi su mnogo veći). To znači da svaka od 142 stranice vrijedi skoro 230.000 kuna (tri automobila marke Peugeot 103 ili Toyota Aygo), a svaka riječ preko 750 kuna (sedam kilograma teletine bez kostiju). Brojevi su slični onima koje je nekidan iznio Željko Ivanković. Neki sada pričaju o tisuću stranica pripremne dokumentacije, ali takve isprike ne drže vodu. Prvo, briga mene koliko je štofa restl u krojenju odijela jer ja plaćam gotovo odijelo, 32.5 milijuna za 142. strane. Drugo, za ovakvu papazjaniju 1000 stranica nije potrebno i za takvo što nema opravdanja. Ovakvi iznosi vezani uz pisanje i pripremu takve papazjanije jedino se racionalno mogu protumačiti kao sifoniranje javnih para. Elisabetta Campannelli, voditeljica ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, izjavila je da je njezin ured dobio ugovor za ovaj projekt, ali da je konačni nacrt napisan na hrvatskom pa ga ona nije pročitala! Izgleda, dakle, da su pisanje dali u podnajam lokalcima, ne zna se točno kome jer je to stvar Svjetske banke, a iz neukusno visokih troškova izrade teksta preko Svjetske banke čini se da su neki uski lokalni krugovi vrlo dobro prošli. No nema veze, sve to plaća bogata Evropa, a Aarhus, Amsterdam i Augsburg valjda si mogu priuštiti našu korupciju. Za taj novac strategiju su im mogli napisati Dani Rodrik i Daron Acemoglu, recenziju su mogli obaviti Paul Krugman i Joseph Stiglitz, i još bi ostalo za Ekonomski institut.

Elisabetta Campannelli, Svjetska banka. (Foto: Goran Stanzl Pixsell)

Dakle, ako naslov ne odgovara sadržaju, ima li onda uopće smisla raspravljati o ovom dokumentu i mučiti se s njegovih 142 stranice? Ekonomist bi rekao da smisla u neku ruku ima, ali ga u drugu ruku nema. Nema smisla ako se ovo smatra strategijom. Nema smisla ako se u dokumentu pred nama traže okviri ekonomske politike koja bi vodila u ozbiljni rast Hrvatske u narednom razdoblju, nužan za smanjenje sekundarne neizvjesnosti. Nema smisla ako se misli da će ovakva “strategija” pridonijeti odgovornom ponašanju političara i stvaranju parametara prema kojima će se političari moći ocjenjivati. No, u drugu ruku, rasprava svakako ima smisla jer nam tekst “strategije” nešto kaže o autorima koji su ga sastavili, kao i o političarima koji su ga odobrili (navodno se završna verzija brusila u Plenkovićevoj sobi cijeli dan, što znači da “strategija” u ovom obliku ima njegov blagoslov). Rasprava ima smisla jer će neki o ovome pisati i govoriti kao o bona fide strategiji. Ima smisla jer mora biti jasno da nismo svi bedaci i da ne prolazi baš sve, ipak u Hrvatskoj postoji stručna javnost na kojoj je da sada pokaže da razlikuje rog od svijeće.

Drugim riječima, ovo što se predstavlja kao strategija zapravo je jedna velika papazjanija. Kao i svi takvi dokumenti i ovaj, naravno, pokriva vrlo široko područje. Tu ima svega i svačega i nemoguće je na sve se osvrnuti na jednom mjestu, tako da ćemo se ovdje ograničiti na tri stvari. Na “veliku sliku”, u okviru koje ćemo pokušati pokazati skromne dosege zamisli, njezinu neambicioznost i pomanjkanje mašte. Na dvije “male slike” koje ukazuju na nepoznavanje stvari i površnost. I konačno, na zanatski loše obavljen posao, u kojem ima šlamperaja i grešaka. To bi trebalo dostajati da pokaže kako cijeli rad treba vratiti na temeljitu doradu.

• Velika slika

Prvo što upada u oči jest skromnost ciljeva. Vizija koja nam se nudi je “Hrvatska u 2030. godini [kao] konkurentna zemlja kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve” (str. 1). To zapravo nije vizija nego prazna slika. Ostatak teksta nije bolji. U svim tim pogledima preko dalekih horizonata i u budućnost u ovom se tekstu ne nudi ni jedna nova ideja, nema hrabrosti da se trasira nešto novo i intrigantno, nema ni jedne motivacijske poruke, ni jedne posebnosti po kojoj bi se Hrvatska razlikovala, nema niti jedne stvari koja bi odstupila od standarda, sve je oratio obliqua. Ovo je sterilni dokument. Pisali su ga hrvokrati da zadovolje eurokrate i svoje političare.

Jedina iznimka koja pokazuje stanovitu hrabrost (ili možda strah od rastućeg utjecaja zeleno-lijevih) rečenica je da će “Hrvatska postati predvodnica u zelenom gospodarstvu…” (str. 21). Naravno, sve o zelenom gospodarstvu u međuvremenu je prešlo u domenu kićenih, praznih, često politikantskih fraza, ali iskorak je da Hrvatska u nečemu želi biti predvodnica. Ova hvale vrijedna ambicija se ponavlja i kasnije. Sve ostalo je sterilno.

Ekonomisti počevši od Willima Pettyja vole mjeriti, vagati i brojati. Na svih 142 stranice teksta kojim se ovdje bavimo za to se pruža samo jedna prilika. “Izračuni pokazuju da se uz prosječan rast od oko 3% u sljedećih deset godina Hrvatska može približiti razini životnog standarda od 75% europskog prosjeka” (str. 6). Oko 3%? Približiti se u kojoj mjeri? Približiti se 75% kojeg europskog prosjeka? Iz konteksta se može pretpostaviti da se misli na današnji europski prosjek (v. str.6, 26, 27).

Slijedi malo računa iz sedmog razreda osnovne škole, takozvani račun “od sto” i “na sto” (tehnika koja po svojoj zahtjevnosti od autora strategije ne traži ni malu maturu). U našem računu će se koristiti tehnika iz strategije, no uz najnovije podatke Eurostata koji se donekle razlikuju od onih iz strategije, ali su noviji i točniji, i uz PPS (purchasing power standard jer u računu realnih vrijednosti EU ne rabi međunarodne dolare, kao Svjetska banka, MMF ili UN, nego ima svoj standard). Hrvatska danas ima 20.200 PPS po stanovniku, a prosjek EU27 je 31.100, tako da strategija točno navodi da je sada Hrvatska 65% EU prosjeka. Strategija kao cilj za 2030. navodi da će za deset godina Hrvatska biti na 75% današnjeg prosjeka EU. Da se pritom misli na današnji prosjek vidljivo je iz stranica 6, 26 i 27, kao i iz nekih drugih pokazatelja. Naime, ako se ne radi o današnjem nego o nekom budućem prosjeku, onda bi trebalo pretpostaviti da postoje stope rasta prosjeka EU27, čemu u strategiji nema ni traga.

Dakle, 75% današnjeg prosjeka EU27 iznosi 23.325. I ovdje počinje veselje šlamperaja i neznanja. Danas su toj našoj ciljanoj vrijednosti najbliže Mađarska s 22.800 i Slovačka s 22.900. Drugim riječima, strategija Andreja Plenkovića nam nudi da za deset godina izgledamo kao Slovačka/Mađarska danas (budimo pošteni i recimo da ćemo po ovom modelu ipak biti oko 2% bogatiji od njih danas).

Još malo računa iz sedmog razreda osnovne škole. Recimo da se ne radi o današnjem prosjeku za mjerenje ciljne vrijednosti. Ako EU, čiji je prosjek danas 31.100, raste 2% godišnje, onda će za deset godina taj prosjek iznositi 37.911, a ako će Hrvatska, kao što se indicira u Strategiji biti na 23.325 PPS, to je 61.5% budućeg EU prosjeka iz 2030. Bude li EU prosjek rastao 2%, a Hrvatska 3%, onda će 2030. Republika Hrvatska imati 72% EU prosjeka, što je bitno niže od cilja koji sebi postavlja strategija. Strategija je vrlo neprecizna u svom računu. Naravno, ako Hrvatska i EU27 rastu po istim stopama, onda Hrvatska ostaje na sadašnjih 65%. Ili, jednostavnije rečeno, naša nam strategija priča o konvergenciji, a brojevi koje njezini autori nude u stvarnosti podrazumijevaju relativno nazadovanje.

Izvor: stranica 6

Još malo matematike. Ovaj put u vezi s 3% koje nam nudi Plenkovićeva strateška papazjanija. Slika 3 na stranici 6 dokumenta (zbog važnosti je prikazana i ovdje) nudi simulacije koje uključuju postojane godišnje stope od 1.3% (odakle taj broj?), 2% (ili ovaj?) i 3% (eksplicirani ciljani broj) do 2047. godine. Nude se usporedbe s manjim, ali ne i s višim stopama, što je grafički trik, podvala. Naravno da je 3% bolje od 2%, no koliko je to lošije od 4%? A već i ptice na grani znaju da je sve ispod 4% neuspjeh, dok je sve ispod 5% promašena prilika. Sve što cilja na manje od 5% je nedovoljno. No, naša strategija usprkos svemu tome barata s bijednih 3% kao s najvišom stopom. Doduše, autori nešto pišu o povećanju potencijalne stope rasta (na stranici 20), no ne zna se za koliko i ne zna se kada, pa je sve što se u tom smislu kaže neuvjerljivo, a račun ne uključuje povećanje, tako da je sve to očito mazanje očiju. I pritom se kao cilj na kraju deset godina nudi ¾ današnjeg EU prosjeka, a ne onoga za koji se pretpostavlja da će ga EU imati 2030. To me podsjeća na nešto sam pred penziju govorio svojim studentima dvadesetogodišnjacima, odnosno da ako žele vidjeti kakav će biti njihov standard kada se oni budu penzionirali, neka odu u Brežice. Brežice su danas ono što će Hrvatska biti za 40 godina (nije posve točno, ali grubo rečeno štima, uz 2% rasta to pokazuje i slika 6 iz teksta kojim se bavimo). U terminima naše strategije, Nagykanisza je danas kao Hrvatska za deset godina.

Koga to može pokrenuti, potaknuti da od sebe da najviše što može, da se napregne i da na budućnost gleda s optimizmom?! Možda su Plenkovićevi ljudi u tom pogledu pisali dokument u klasičnoj staljinističkoj maniri. Staljinistički planovi bili su poznati po tome da su nisko postavljali ciljeve koje je bilo lako premašiti. Dobri ekonomisti znaju da se u Hrvatskoj lako može generirati rast od barem 4% i da je zbog uvjetne β konvergencije takva stopa lako ostvariva. No, s ovakvim planom od 3%, uz lako ostvarivih 4%, Plenković i njegovi mogli bi relativno jednostavno postati udarnici i pregalnici konvergencije. (Odnosno, nisko postavite ciljeve pa ih lako premašite i onda mislite kako ste lijepi i pametni i podijelite si međusobno pohvale, značke i medalje.)

Možda će izabrani ciljni brojevi od nekih napravit udarnike i pridonijeti njihovom reizboru, no to ovaj dokument koji bi želio biti strategija ne čini ništa manje nemaštovitim. U cijelom se radu sustavno zanemaruje važna poticajna kompontna strategija i planova. Ciljeve ne treba postaviti u staljinističkoj maniri, nego ih treba postaviti tako da oni budu ostvarivi uz izuzetne napore i bez opuštanja, u skladu s tzv. teorijom “tautness of plans“. Takve ambicije u ovom tekstu nema.

• Dvije male slike

Strategija nudi 13 strateških ciljeva za ostvarenje svoje vizije. Ciljevi su opisani po špranci, ali ih je jako teško prikazati jer su opisi sterilni i puni truizama, s malo opipljivih stavova. Rečenice su duge i prazne (kakve Plenković voli, vjerojatno misli da je to karakteristično za diplomatski govor koji mu imponira), u njima je vrlo malo analize ili poznavanja teorije, odnosno rezultata primijenjenih istraživanja, tekst je u velikoj mjeri ovisan o primjerima koji imaju ulogu dokaza, a objašnjeni nisu ni kvantificirani ciljevi (zašto baš ta veličina i zašto baš taj broj). Na koncu, špranca zahtijeva postavljanje prioriteta u provedbi, no unatoč tvrdnji da oni postoje, njih ni na jednom mjestu nema, navedena su područja na koje će se politike odnositi, ali bez prioriteta i bez konkretnih mjera i politika.

Da bismo pokazali u kojoj je mjeri posao oko prikaza strateških ciljeva promašen, poslužit ćemo se s dva cilja. Izabrana su dva kraća cilja, ne zato jer je riječ o manje važnim ciljevima, nego zato što ti prikazi obiluju s nešto manje meandrirajuće logoreje dugih rečenica u kojima se teško snaći.

Prvi primjer: Strateški cilj br. 10 –”Održiva mobilnost”

Naslov ne odgovara sadržaju jer se tekst bavi samo prometom, što je vidljivo i iz predloženog pokazatelja učinka. Pitanje mobilnosti u ekonomskoj teoriji nema puno veze s prometom, a mobilnost sama po sebi bi trebala biti jedan od središnjih strateških ciljeva jer o njoj ovisi uspješnost tržišnog gospodarstva. Hrvatska s mobilnosti ima velike probleme (neki upravo u njoj vide glavno ograničenje ubrzanju rasta), i to sa svim njezinim vidovima. Postoje mnogobrojne prepreke u mobilnosti ljudi, prostorne, ali prije svega one društvene i profesionalne. Prisutni su i veliki problemi s mobilnosti kapitala, na koju uglavnom utiče traženje i stvaranje renti, rikardijanskih pravih i maršalijanskih kvazi renti. Konkurentnost na tržištima je vrlo ograničena jer postoje velike deformacije i problemi s otvorenošću, koja se ne svodi samo na mobilnost roba i ljudi, nego i ideja, što uključuje i tehnologije. U dokumentu koji sebe predstavlja kao strategiju svesti mobilnost samo na promet nedopustivo je pojednostavljenje.

No čak i u okvirima krivo suženog cilja mobilnosti na promet nema ni riječi o intenzitetu eksternalija prometne infrastrukture, o veličini mogućeg multiplikativnog efekta, o subvencijama i unakrsnim subvencijama itd. Ali zato ima prostora za rečenicu: “Razvoj najviših standarda zračnog prometa na međunarodnoj i nacionalnoj razini nužan je kako bi se učinkovito smanjile opasnosti u zračnom prometu i smanjila mogućnost nesreća i ograničile negativne posljedice takvih nesreća”. (str. 103). A takvih rečenica ima još.

Drugi primer: Strateški cilj br. 12 – “Razvoj potpomognutih područja i područja s razvojnim posebnostima”

Naravno, ništa se ne kaže o tome zašto su ovi krajevi već dugo nerazvijena područja, iako njihovo zaostajanje nije od jučer, i zašto svaki dosadašnji pokušaj nije uspio (možda stvar ipak nije samo u lošim mjerama). Zagonetka je zašto se na mnogo mjesta u tekstu strategije spominju EU fondovi, a u vezi s ovim ciljem, gdje se prirodnim čini da im bude mjesto, EU fondovima nema ni traga ni glasa, uopće se ne spominju. Osim toga, nudi se i posve krivi pokazatelj, odnosno kao pokazatelj učinka predlaže se raspon (omjer najrazvijenije i najmanje razvijene županije), a pokazatelj bi trebala biti neka mjera nejednakosti, koja bi uključila cijelu raspodjelu.

Naravno, i ovdje ima praznih rečenica punih truizama i sumnjivih tvrdnji. Neka kao ilustracija posluži sljedeća rečenica: “Pametnim upravljanjem resursima, učinkovitijim povezivanjem i mobilnošću, razvojem komunalne, poduzetničke, prometne i socijalne infrastrukture i njima pripadajućih usluga te razvojem koncepta pametnih sela i poticanjem razvoja lokalnog gospodarstva smanjit će se depopulacijski procesi te potaknuti društveno-gospodarski razvoj potpomognutih brdsko-planinskih područja” (str. 111). I sada bi netko trebao ozbiljno shvatiti ljude koji mogu napisati ovakvu rečenicu i one koji su je pustili u tekst “nacionalne razvojne strategije”!

• Zanat

U ovih 142 stranice papazjanije postoje veliki problemi sa sadržajem. A kako je sa zanatom?

O tome bi se moglo mnogo toga reći, no dovoljno je upozoriti na očigledni šlamperaj u pisanju. Sve dalje logična je posljedica površnosti i nedovoljne stručnosti. Jedan dobar urednik i lektor mogli su na mnoge od tih problema upozoriti, a to su u najmanju ruku trebali učiniti Plenković i njegovi savjetnici. Međutim, šlamperaji su prvenstveno problemi autora kojima se to naprosto nije smjelo desiti. Ovakva vrsta površnosti uvijek je nedopustiva, a u ovoj situaciji i uz ovoliki honorar upravo je skandalozna!

Ilustracije radi, samo dva primjera.

Pri vrhu stranice 5 piše “…nastavio se proces konvergencije…”, da bi na istoj stranici nešto niže stajalo: “…no izostalo je znatnije smanjenje razvojnog jaza i zaostajanja za europskim prosjekom…”. Samo malo dalje u tekstu (str. 7) kaže se da je “…došlo do produbljivanja jaza…”. Uz to, sve ilustracije također jasno upućuju na divergenciju, zaostajanje. Što je od ovoga točno?

Ili: na stranici 7 stoji: “…uključujući i smanjivanje prisutnosti države…”, a kasnije se piše o tome kako će se “…povećanj[em] udjela javnih investicija […] valom javnih investicija olakšati oporavak…” (str. 22) i tako dalje, u istom stilu. Piše se o rastu i važnosti EU fondova koje će po prirodi stvari raspodjeljivati država. Teorija to prepoznaje kao state led growth, no ovakva dva pristupa ne smiju se brkati. Ne može se tako pisati za 32.5 milijuna kuna.

Primjera ovakvog šlamperaja ima još, često se u rečenicama javljaju logičke greške uslijed krivog izvođenja zaključka, non sequitur i tertium non datur. Upravo na takve pogreške već u prvom poglavlju upozorava Samuelsonov užbenik koji se čita na prvoj godini studija.

• Kako dalje?

Ova papazjanija koja se nudi kao strategija nepopravljivo je loša. Autori Tramišak/Plenković nisu sposobni i nemaju hrabrosti napraviti bolje, a hrvokrati (javna uprava) bolje ne znaju ili se ne usude. Bio bi gubitak vremena ovaj tekst vraćati na doradu, sadržajnu, uredničku i lektorsku, kojom bi se uz potrebni politički blagoslov eventualno napravio smisleni dokument trećine svoje sadašnje duljine. Dokument ovakav kakav jest zadovljava eurokrate da odriješe kesu, a rasprave oko ove papazjanije gubitak su vremena. Imalo bi je smisla ismijati kako bi se autorima (Tramišak/Plenković) pokazalo da prepoznajemo u kojoj su mjeri napravili traljav posao i onda krenuti dalje. Ovo što smo dobili sterilan je i bezubi dokument, tigar od papira, koji ni ovu, ali ni buduće vlade ni na što ne obavezuje i ni na koji način ne ograničava provedbu njihovih programa, kakvi god oni bili. Svatko i dalje može što hoće, strategiji unatoč.

Međutim, iz ovoga treba izvući lekcije. Prvo, korisno je imati strategije jer se time smanjuje Koopmanova sekundarna neizvjesnost ali i razine rizika, a to je jako važno. Drugo, pokazalo se da Hrvatska danas, krajem 2020., ne zna sama obaviti ovaj posao pa mora tražiti pomoć Svjetske banke. Treće, kako sada stvari stoje, postupak izrade ovako važnog dokumenta od nacionalnog interesa uklopljen je u kroni kapitalizam, otvoren za sifoniranje javnih para i bezobrazno skup, a dobiveni proizvod je žalibože truda.

Očito je da postoji potreba za stručnjacima sposobnima da napišu jednu dobru strategiju i te će potrebe u budućnosti samo rasti. Hrvatska u ovom trenutku takve sposobnosti (kompetencije) nema. Hrvatska ju je imala ali ju je namjerno ukinula. Upravo takva kompetencija postojala je u Zavodu za planiranje, koji je znao izrađivati petogodišnje planove i strategije, opće i sektorske, bio je smješten u srcu Zagreba, u sadašnjoj zgradi HBOR-a, a njegov posljednji direktor bio je Mate Crkvenac. U duhu tranzicije, Zavod je 1990. preimenovan u Državni ured za makroekonomske analize i prognoze (pa potom preseljen bogu iza nogu na zagrebački Žitnjak, posljednji ravnatelj bio je Nikola Vuković), da bi u duhu prve konsolidacije kroni kapitalizma bio ukinut (Borislavu Škegri nije trebao netko drugi jer on sve zna).

Valjalo bi, dakle, obnoviti Državni ured za makroekonomske analize i prognoze (institucija se može i drugačije zvati, bitno je da lovi miševe), a jako dobra prva ravnateljica bila bi Martina Dalić. Ona nije osoba s kojom bih izabrao časkati i popiti popodnevni čaj, ali je vrlo sposobna i opetovano je pokazala da zna doći do para, a da joj ostane jare. Te privatne vrline upregnute u rad za javno dobro mogle bi vrlo uspješno popuniti važnu prazninu u javnoj upravi i s vremenom iznjedriti ono što nam uistinu jako treba.