Bićanić o HGK. Mlađa generacija političara ista kao starija. Nema laste za ovo proljeće

Pitanje članarina u HGK u prvi je plan opet izbacilo staru dilemu između “šok terapije” i “postepenosti”, piše Ivo Bićanić. Treba li sve što je bilo prije devedesete zamijeniti kapitalizmom i preko noći naglo i brzo stvoriti nova pravila ili je takvu razgradnju bolje postići nizom postepenih, pripremljenih, promišljenih i postojećim prilikama prilagođenih promjena?

• Naslovna fotografija: Grlić Radman i Plenković (Miranda Cikotić/Pixsell)

Nema sumnje da pitanje članarina u Hrvatskoj gospodarskoj komori nije najvažnija stvar na dnevnom redu Vlade. Teško da išta makar i na trenutak može u zasjenak baciti pandemiju i potres (iako to baš i ne vrijedi za onu sramotu koju neki s ponosom predstavljaju pod nazivom ‘strategija’, taj papir doista nije teško pomesti sa stola).

No, pitanje te članarine može poslužiti kao dobar lakmus papir da bismo provjerili gdje smo, kakvi smo i zašto smo takvi. I što je još važnije, što možemo očekivati. Točnije, može poslužiti kao lakmus papir koji će pokazati hoće li Hrvatska i dalje biti neuspješna zemlja koja zaostaje.

Naime, to s članarinom u prvi je plan opet izbacilo jednu staru dilemu u vezi s reformatorima i reformama koja se na stolu našla odmah s početkom transformacije, dakle još početkom devedesetih. Riječ je o izboru između “šok terapije” i “postepenosti”. Treba li sve ono što je bilo prije devedesete zamijeniti kapitalizmom u okviru jednog velikog, temeljitog, sveobuhvatnog programa reformi i preko noći naglo i brzo stvoriti nove uvjete i nova pravila koja vrijede za sve ili je takvu razgradnju bolje postići nizom postepenih, pripremljenih, promišljenih i postojećim prilikama prilagođenih promjena? U ono vrijeme pristalice šok terapije često su koristili dvije izreke: ne može se ponor prijeći u dva koraka odnosno mačku ne boli manje ako joj se rep reže malo po malo. Oni drugi su pisali kako Rim nije izgrađen u jedna dan i koristili se latinskom izrekom “žuri polako”.

Točnog odgovora koji je put bolji nema. Izabrani put je stvar društvenog izbora (koji ne mora biti demokratski). Teorija prepoznaje prednosti, ali i mane i rizike oba puta transformacije, oni su dobro i već dugo poznati. Primijenjena istraživanja prepoznaju i uspješne i neuspješne primjere zemalja koje su se odlučile na reforme, bez obzira na to jesu li odabrale šok terapiju ili postepeno provedene promjene. Ta istraživanja također pokazuju da oni koji nisu reformirali su zaostajali.

U Hrvatskoj je rasprava o tome koji bi put bio bolji vrlo kratko trajala i nije imala osobitog utjecaja. Kroni kapitalizam vrlo se brzo ukorijenio i time je Hrvatska ispala iz grupe i onih brzih i onih postepenih i prešla u grupu sporih i nevoljkih transformatora, gdje je i ostala i u kojoj se još uvijek nalazi (već je sredinom devedesetih Svjetska banka u svojem 1995 Development report: Plan to Market Hrvatsku svrstala među nevoljke i spore reformatore). Ono što i teorija i primijenjena istraživanja pokazuju jest da su opasnosti postepenog provođenja reformi vrlo velike (zamor neprekidnih promjena, neizvjesnost u vezi s brzinom i mogućim promjenama smjera, novostvoreni ušančeni interesi koji blokiraju dalje promjene, pritisci u vezi s usporavanjem i odgađanjem promjena, vrijeme dobiveno za organizaciju antireformatora, itd.), tako da su već devedesetih ekonomisti bili skloniji da prednost daju šok-terapiji.

Kako se ova dilema oko šoka vs. gradualizma ogleda u pitanju u vezi s članarinom u HGK? Odlično i poučno! Sve ovo što se u vezi s HGK događa pokazuje da je Hrvatska i dalje kolebljiv i bezvoljan reformator. Ponašanje Plenkovića to najbolje pokazuje. Vidljivo je da on uopće nije prepoznao potrebu za restrukturiranjem jer mu je ovako dobro. U restrukturiranje je gurnut protiv svoje volje i uz proteste i svako odbijanje šok terapije. Rješenje koje on nudi upućuje na gradualizam. Sadržaj promjena se ne zna, ali se zna da kakve god promjene bile, rastegnut će se na nekoliko godina s ugrađenim usporivačima. Sve je toliko razvodnjeno, neobavezno i bez roka da je na temelju iskustva opravdano zaključiti da se stvar provodi nevoljko i da od restrukturiranja neće biti ništa. Osim toga, ovakvo rastezanje daje dovoljno vremena gubitnicima u procesu promjene da se organiziraju i počnu s ucjenama. Ovo ponašanje jasno pokazuje da se Hrvatska i dalje zapravo ne dvoumi između šok terapije i postepenog provođenja reformi i restrukturiranja, nego je još uvijek ušančena u grupi najmanje uspješnih transformatora.

A članarina u HGK lakmus je papir i za još nešto važno. Na vlasti su sada mlađi političari, odnosno Plenković, Milanović, Grlić-Radman, Škoro i njima slični, no Hrvatsku i dalje ne vode pristalice istinskog restrukturiranja. Zemlja je i s ovom političkom generacijom ostala tamo gdje je od početka bila. Mada su na vlasti novi i mlađi, mindset je ostao isti, svi su oni proizvod nepromijenjene političke ekonomije.

Nema među njima laste za ovo proljeće.