Bolje bi bilo da influencere plaćaju oni na koje oni pokušavaju utjecati, umjesto onih čije proizvode prodaju

Da su rejting agencije plaćali oni koji su financijske instrumente kupovali a ne oni koji su ih prodavali, financijska bi kriza možda izostala, piše Jeremy Shearmur u članku u kojem, u povodu fenomena 'influencera', ponire duboko u raspravu o ljudskoj prirodi, o prilagodbi društvenoj sredini, o učenju ali i padanju pod utjecaj onih koji nisu odgovorni ni prema onima na koje utječu ni prema točnosti onoga što govore. Oslonac su mu Adam Smith i Max Weber

• Naslovna ilustracija – Influencerica (Fotografija: British Council)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj

1. Uvod

Jedna od mračnijih pojava našeg vremena je način na koji su mladi ljudi, osobito žene, podložni  influencerima na društvenim mrežama. Ne samo što su, kako se čini, zadovoljni biti podložni ljudima koji sebe predstavljaju kao privlačne i sretne, koji se mogu izdržavati od toga što su ‘uzor’ drugima, nego ih ne odbija ni to što su ti isti influenceri u pravilu  plaćeni za ono što promoviraju.  To bi se moglo usporediti s onima koji donose važne odluke na temelju odgovora dobivenih od ‘pametnih računalnih asistenata’ (poput Alexe i Siri) i to ih sasvim zadovoljava. Oni nekritički prihvaćaju što im je servirano, ali kad bi se samo malo potrudili potražiti odgovore na Googlu, vidjeli bi da se prvih nekoliko opcija pojavljuje s oznakom  ‘sponzorirano’. Sve je to čudnije što su ljudi koji se nekritički prepuštaju takvom utjecaju, u pravilu, isti oni koji se u drugim prilikama žale na kapitalizam, reklame i sl (iako je broj uspješno plasiranih novih proizvoda, usprkos svim reklamama, relativno mali[i]).

Mogli bismo pomisliti da tako prigovara neki čangrizavi starac – netko tko nije odrastao s pametnim telefonom i još uvijek misli da je uvrnuto raditi na malom ekranu umjesto na velikom ekranu kompjutera. Na neki način to je istina. Doista suosjećam sa starijom gospođom koja je navodno izjavila: “Nikad neću sjesti u avion. Da je Bog želio da letimo, ne bi nam bio dao željeznicu!“  Ali zapravo vjerujem da se ne radi samo o tome. Taj se problem može sagledati na barem tri razine: uzori, utjecaji i njihovi učinci; jamstva (potvrde) procjene; i problem uspostavljanja institucija uz pomoć kojih bismo mogli izbjeći neke od najvećih nevolja u koje bismo u protivnom mogli upasti.

2. Uzori i utjecaji

Moramo učiti tko smo od društva u kojem odrastamo. To je stvar uklapanja u strukturu naše društvene organizacije: kako su proizvodnim odnosima u našem društvu zadane društvene uloge, što utječe na mogućnost prelaska iz jedne uloge u drugu i kakve su mogućnosti za stvaranje novih.[ii] U nekoj mjeri, to je pitanje usvajanja pravila i modela ponašanja koje opažamo kod ljudi oko nas  koji ostavljaju na nas traga zahvaljujući kritičkom poticaju što ga od njih dobivamo.[iii] Jasno, od velike je važnosti ono što nam je u kulturnom smislu dostupno, što možemo birati i unutar čega možemo osmisliti nešto novo. Primjerice, od osamdesetih godina 20. stoljeća, neka osoba može izabrati da bude ‘gotičar’. Prije toga nitko ne bi znao što da misli o nekome tko je izabrao tako izgledati i ponašati se. Valja još napomenuti, da nije moguće izabrati neki identitet za sebe i očekivati da će ga drugi, osim vlastite obitelji i prijatelja,  prihvatiti i poštivati ako nije riječ o nečemu što je već društveno prepoznato. Kako netko tumači društveni identitet, ovisi o pojedincu; očito je da na tom području ima inovacija.  No, ako netko bira ono što je izvan svih standarda, ne bi se trebao žaliti ako drugi ne znaju kako da shvate ono što je izabrao. K tome, kad bismo smatrali da pojedinac ima neki intrinzični identitet kojemu treba težiti, uloga ‘društva’ u svemu tome ne bi imala smisla[iv].

Osamdesetih su u modu ušle gotičarke. Wynona Rider (Totalbeauty.com)

Činjenica da učimo o svojem identitetu od drugih znači da smo uključeni u proces učenja i otkrivanja pri čemu ono što drugi čine i što odobravaju ili ne odobravaju, očito igra važnu ulogu. Do neke je mjere naša obaveza naučiti pravila skupine u kojoj živimo.  Ona mogu biti naprosto pitanje običaja, što ćete vjerojatno otkriti ako odete u posjet nekoj drugoj obitelji čiji su maniri za stolom drugačiji od onih koje ste vi, još kao dijete, naučili u svojoj kući.  Ali čak i ono što je sasvim uobičajeno može uključivati konvencije koje imaju posebnu svrhu. Stara francuska konvencija propuštanja vozača koji ti dolaze s desne strane u prometu navodno je savršeno dobro funkcionirala kad se nije toliko brzo vozilo kao danas. Ali kad se promet ubrzao postala je besmislena pa je promijenjena.[v]

Postoje slični primjeri u društvenim trendovima. Može nas zanimati što se smatra dopadljivim. Općenito govoreći, to je nešto što treba otkriti u okruženju u kojem živimo.  To bi se moglo usporediti s načinom na koji otkrivamo što se smatra gramatički ispravnim u našem vlastitom jeziku ili u jeziku koji učimo. Učimo iz reakcija drugih ljudi, ali ne iz svačijih reakcije. Ono što nam je, recimo, naša majka govorila o lijepom odijevanju, vjerojatno nam nije bilo od velike koristi kad smo se sastajali sa svojim vršnjacima.  U takvoj situaciji  potrebno nam je nešto više od znanja o tome što je općenito prihvatljivo, treba nam netko tko se razumije u modu i može predvidjeti što će doći u modu.

U svemu tome bitno je stručno znanje. To je naprosto kao kad netko želi dobiti informacije koje se zasnivaju na činjenicama. Primjerice, pretpostavimo da netko voli povremeno popiti čašu vina, ali ne zna dovoljno o vinima da može prosuditi koje je vino najbolje za nju ili njega. U takvim okolnostima vjerojatno bi vam dobro došlo mišljenje nekog stručnjaka.  No, tu postoji više mogućnosti. Stručnjak/inja za vino može bi vam reći koje se vino među stručnjacima smatra najboljim u svojoj klasi. S druge strane, ona ili on vam mogu preporučiti koje je vino od neke određene vrste dobro i najisplativije. Ako volite određeni tip vina (za koje smatraju da ga nitko tko zna nešto o vinima ne bi pio)  oni vam mogu reći koje je vino najpovoljnije. Stručnjaci bi vam također mogli, ako znaju nešto o tome što vi volite piti, sugerirati da probate neka druga vina koja bi vam bolje odgovarala ili predložiti da se obrazujete u tome području kako biste mogli naučiti cijeniti vino koje je bolje od onoga na koje ste navikli.

Ovdje možemo napraviti jasnu razliku između onoga što je bolje s obzirom na veći i profinjeniji raspon kvaliteta koje može cijeniti osoba s dobro istreniranim rafiniranim nepcem i odgovarajućim poznavanjem vinske kulture, i onoga u čemu netko doista uživa.  Ja osobno uživam u nekim vrstama klasične glazbe – točnije, u većini orkestralnih kompozicija Brahmsa, Mahlera, Dvoraka a također i u djelima, kao što su prva simfonija Williama Waltona i četvrta simfonija Bohuslava Martinůa kao i u velikom broju rekvijema. Mogu zamisliti da me netko želi uputiti u drugu vrstu klasične glazbe. Mogao bi me uvjeriti da neka druga djela pružaju više i da su više cijenjena među obrazovaim ljubiteljima glazbe nego ona koja mi se sad sviđaju.  Ali to ne znači da bih ja nužno počeo više uživati u tim drugim djelima – baš kao što sam uvijek ponovo razočaran time što je Verdi tratio svoje vrijeme na opere umjesto da sklada još djela kao što je Rekvijem!

Zašto je Verdi tratio svoje vrijeme na opere umjesto da sklada još djela kao što je Rekvijem!

U takvim situacijama potrebna je  stručnost, a to je vrlo različito od onoga da je netko naprosto ‘influencer’, osobito kad znamo da ‘influencere’ plaćaju drugi, oni čije proizvode promoviraju.  Može se dogoditi da saznate nešto vrijedno i od nekoga koga drugi plaćaju. Jasno je da očekujemo kako ćemo na web stranici automobilske tvrtke pronaći točnu informaciju o tehničkim specifikacijama određenog automobila. Ali čini se da nema nikakvog razloga pretpostaviti kako  će ono što bi nam rekao plaćeni društveni ‘influencer’ o automobilu ili o bilo čemu drugom, biti pouzdano ili u vašem interesu. Jasno je da oni neće ugroziti svoju reputaciju preporučujući stvari koje su loše kvalitete i sumnjive vrijednosti. No, postoji opasnost da bi na mrežama i to prošlo.  Ako je Donald Trump – za kojega mi se činilo da utjelovljuje gotovo sve što je pogrešno za vrijeme u kojem živimo – mogao jednostavno odbaciti kritiku proglašavajući je ‘lažnim vijestima’ i dijametralno promijeniti svoje stavove i ne spomenuvši da je prethodno bio u krivu, a da to nije niti najmanje zabrinjavalo njegove simpatizere, onda je sve moguće.

Time otvaramo novo pitanje –kako bismo trebali strukturirati izvore informacija, posebice, kako bismo najbolje mogli odabrati one koji za nas procijenjuju stvari, ako želimo od njih naučiti nešto korisno i izbjeći katastrofu. Tom ću se pitanju vratiti, no prvo bih htio raspraviti jednu drugu temu.

3. Adam Smith

Problem učenja na temelju reakcije drugih i usvajanje tog znanja važne su teme Teorije moralnih osjećaja Adama Smitha. Smith je najpoznatiji po svojem djelu Bogatstvo naroda. Ali u svojim Predavanjima o jurisprudenciji (pravnoj znanosti) raspravljao je  o nečemu što mi se oduvijek činilo zanimljivim, naime, zašto su se ljudi uglavnom slagali sa stavovima onih koji zauzimaju važne političke položaje.  Dok je dopuštao da su se u nekim slučajevima ljudi slagali s njima jer su prosuđivali kako su njihove ideje razborite, također je pisao i kako smo jednostavno skloni pristajati uz  poglede onih koji zauzimaju važne društvene položaje. Više je o tome  rekao u knjizi  Teorija moralnih osjećaja. Ako mi dopustite, citirat ću:[vi]

Kad razmišljamo o položaju uglednika zamišljamo one varljive boje  kojima samo naša mašta umije slikati, slika nam se učini kao apstraktna ideja gotovo savršene i sretne države.  To je upravo ona država koja se pojavljuje u našim snovima dok budni snivamo i u našim besposlenim sanjarijama, država koju smo zacrtali kao krajnji cilj svih naših želja. Stoga osobito suosjećamo sa zadovoljstvom svih koji su u njoj. Naklonjeni smo svim njihovim sklonostima i nastojimo ugoditi svim njihovim željama. Kakva bi bila šteta, razmišljamo, da bilo što pokvari i naruši tako ugodno stanje! Mogli bismo čak poželjeti da bogati i ugledni budu besmrtni; i teško nam pada misao da smrt mora okončati takav savršeni užitak. Okrutno je, pomislimo, što će ih priroda prisiliti da napuste svoj uzvišeni položaj i natjerati ih u taj skromni, ali gostoljubivi dom za svu njenu djecu. Veliki kralju, živi vječno! to je dar koji bismo im rado poklonili, na način uskršnjeg veličanja, da nas iskustvo nije naučilo koliko je to apsurdno. Svaka nesreća koja ih zadesi, svaka povreda koja im se nanese, izmamljuje u prsima promatrača deset puta više suosjećanja i gorčine od one koju bi osjećao kada bi se iste stvari događale drugim ljudima.

Čini mi se da nam je svima i predobro poznat društveni fenomen na koji Smith aludira – iako se u naše vrijeme više odnosi na sportske, filmske, muzičke  i internetske zvijezde nego na aristokraciju i kraljevske obitelji (iako bih rekao da se britanskoj kraljevskoj obitelji čak i danas pridaje ta vrsta nezaslužena pažnje).[vii] Mislim da bi Smithov opis psiholoških mehanizama koji su u pozadini takvih reakcija, trebalo  unaprijediti. Međutim, razlog zbog kojeg se pozivam na Smitha leži u tome što njegov interes nije okrenut samo prema  mehanizmima koji tu djeluju nego i prema posljedicama takvog djelovanja.

Bogatima razuzdanost ne smeta, no ako se obični ljudi ugledaju na njih može to završiti katastrofom. Adam Smith

U tekstu koji smo citirali, Smith se bavio mehanizmima koji su, prema njegovu mišljenju, naveli ljude da se podrede političkim vođama i tako odigrali ulogu u osiguravanju društvene i političke stabilnosti. Međutim, revidirajući posljednje izdanje Teorije moralnih osjećaja neposredno prije smrti 1790., Smith je dodao novo poglavlje[viii] u kojem raspravlja o tome kako bogati mogu biti razuzdani te se nesmotreno upuštaju u svašta, a da im to ne naškodi, no ako se obični ljudi ugledaju na njih, to može završiti katastrofom (U tom je kontekstu zanimljivo, kao što sam spomenuo u članku ‘Protestanti, homoseksualci i kognitivne manjine‘[ix] da australski znanstvenik,  Barry Maley, tvrdi [x] kako su pojedini dijelovi liberalne reforme, iako izgledaju primamljivo u odnosu na slobodu pojedinca – npr. zakoni o rastavi; a isti argument vrijedi i za liberalizaciju uporabe droga – izazvali probleme s kojima su, u pravilu, bogatiji i dobro umreženi mogli izaći na kraj, no za siromašne je njihov učinak bio poguban.)

4. Reputacija i potvrda ocjene

Spominjanje kasnijih Smithovih radova i Barry Maleyjev argument otvaraju teme koje  nadilaze osobne izbore, kupovanje konzumerskih proizvoda i probleme što pogađaju samo nas i one s kojima neposredno komuniciramo. Ne samo da vrlo osobni izbori mogu imati posljedice za nas i druge, kakve nismo mogli ni zamisliti, nego živimo u društvu u kojem je bitno informirati se o kvaliteti kojekakvih stvari jer sami ne možemo doći do pouzdanih informacija. Mi se također, kao pojedinci, oslanjamo na reputaciju – u različitim sferama našeg života – o kojoj drugi koji nisu s nama u neposrednom kontaktu mogu prosuđivati te na temelju toga odlučiti žele li ili ne s nama komunicirati.

Postavlja se zanimljivo pitanje koje proizlazi iz izviješća njemačkog sociologa Maxa Webera o zgodi kojoj je svjedočio u Sjevernoj Karolini kad je posjetio Sjedinjene Države 1904. Govori o krštenju odrasle osobe uranjenjem u vodu. Weberov rođak, koji je prisustvao događaju komentirao je: ‘Pogledaj ga … jesam ti rekao’. A Weber nastavlja:[xi]

Kad sam ga nakon ceremonije pitao ‘Kako to da si predvidio krštenje toga čovjeka?’,  odgovorio mi je ‘Zato što želi otvoriti banku u M.’ ‘Zar ima toliko mnogo baptista ovdje da od toga može živjeti?’ [pitao je Weber a ovaj mu je odgovorio] ‘Nikako, ali kad je kršten može pokriti cijelu regiju i istisnuti sve druge’. Daljnja pitanja ‘zašto’ i ‘kojim sredstvima’ vodila su do zaključka: Pristupanje lokalnoj baptističkoj zajednici slijedi tek nakon  vrlo iscrpnog ‘probnog roka’ i nakon pomnog ispitivanja ponašanja dotične osobe, koje seže do ranog djetinjstva … Pristupanje crkvenoj zajednici smatra se apsolutnim jamstvom moralnih vrijednosti nekoga gospodina, osobito onih kvaliteta koje su mu potrebne za vođenje poslova … Kad se član sekte selio na drugo mjesto ili ako je bio trgovački putnik, nosio je sa sobom potvrdu svoje crkvene zajednice i zahvaljujući njoj nije samo lagano uspostavljao kontakt s drugim članovima sekte nego je, što je najvažnije, svugdje mogao dobiti kredit.

Jedan je od problema ovdje to što netko tko želi postati bankar možda nije oduševljen ispunjavanjem svih zahtjeva koje postavlja baptistička crkva – Weber misli na stvari kao što je posjećivanje gostionica i kartanje – i vjerojatno, sasvim ispravno zaključuje da navedeni primjeri nisu relevantni za poštenje bankara. Slično tome, pobožnim baptistima možda nije previše stalo da im se pridruže drugi ne  da budu spašeni nego zato što potajno žele dobiti povrdu kako bi zadobili povjerenje kao bankari[xii].

Kakve veze imaju bankari i baptizam. Max Weber

Sasvim je razumljivo da su takve procjene vremenom dovele do funkcionalne diferencijacije, a također i do toga da potvrdu izdaju treće osobe.  Na primjer, American Express će vam – za novčanu naknadu – izdati potvrdu o kreditnoj sposobnosti,  koji trebate trebate održavati.  Za razliku od potvrde o pripadanju baptističkoj crkvi,  to ‘članstvo’ vrijedi samo za odobravanje plaćanja American Express karticom. No, istodobno kartice se uglavnom prihvaćaju na međunarodnoj razini.

Što se tiče American Expressa, oni su ograničeni na korištenje svoje kartice u skladu sa zakonom, a klijenti je ne smiju zloupotrijebiti iz vlastitog interesa. Kad bi American karticu odjednom prestali prihvaćati hoteli, avionske kompanije i sl., ‘članovi’ bi se premjestili u Diners Club ili neku drugu Premium kreditnu karticu. Kad bi se – s druge strane – klijent zaduživao na American karticu koliko god bi mogao znajući da zapravo neće moći platiti račun, znao bi da će to imati teške posljedice. Ne samo što bi izgubio pravo na korištenje American kartice, nego bi American izvan svake sumnje obavijestio kreditne agencije o njegovom financijskom ponašanju pa bi mu trebalo puno vremena da ponovo postane sposoban za dobivanje kredita u bilo kojoj  financijskoj ustanovi.

5.Struktura potvrde o procjeni

U slučaju American Expressa sve dobro funkcionira jer ono što ljudi imaju interes raditi služi da se očuva način funkcioniranja te institucije. Ali nije uvijek tako. Već sam spomenuo kako je oslanjanje na ‘influencere’, koji su zapravo plaćeni da nam preporučuju određene proizvode, problematično. U takvim slučajevima, ako ih slijedimo, lako je moguće da ćemo ustanoviti kako rezultati nisu ono čemu smo se nadali.

Ako nas isključivo zanimaju stvari povezane s osobnim ukusom, to možda i nije važno. No, certifikat koji izdaju problematične strukture može igrati značajnu ulogu. Uzmimo na primjer ‘globalnu financijsku krizu’. Različiti elementi su bili prisutni. Ali čini se vrlo vjerojatnim da je ključnu ulogu odigralo to što su se, kad su na tržište plasirani složeni financijski proizvodi utemeljeni na hipotekama i drugim vrstama duga, koristile agencije za rejting kako bi procijenile koliko je rizično uzeti ponuđene kredite. U  Sjedinjenim je Državama došlo je do problema zbog onoga što je, čini se, bila kombinacija vladine politike, koja je imala za cilj navesti zajmodavce da daju hipotekatne kredite onima kojima ih u uobičajenim okolnostima ne bi odobrili, i sustava (koji u drugačijim okolnostima može savršeno funkcionirati) u kojem oni kojima su prvotno odobreni krediti na kraju nisu bili vlasnici tih kredita. Ti su hipotekarni zajmovi u kombinaciji s drugim financijskim proizvodima prodavani investitorima.

Glavni problem nije u onome što se događalo, po mojem mišljenju, nego u tome da su kvalitetu hipotekarnih kredita  – a prema tome i kreditnih paketa –   ocjenjivale kompanije koje su se za to specijalizirale. Vjerujem da ne bi bilo nikakvih problema da su te procjene bile ispravne. Sasvim je razumljivo da neki investitor želi imati – u svojem investicijskom portfelju – i kredite sa statusom ‘smeća’. Ako bi, na primjer, kompanija koja nema visoki rejting posudila novac i izdala mjenice koje bi se prodavale uz značajan popust, one bi investitorima nudile potencijalno visoki prinos. Činjenica je da postoji priličan rizik da takva kompanija neće moći isplatiti dugove, pa će odnos između rizika i dobiti biti uravnotežen.  Što je viša stopa prinosa, to je veći rizik neispunjavanja ugovornih obveza.  Ako neki pojedinac ili kompanija investira, sasvim je razumljivo da hoće raspršiti svoja ulaganja pa želi imati i neko kreditno ‘smeće’ – dok istodobno posjeduje druge financijske instrumente koji su mnogo sigurniji,  ali nude puno manji potencijalni profit.

Ključni je problem u financijskoj krizi bio to što su rejting agencije dale pogrešnu ocjenu kvalitete mnogih kompleksnih financijskih instrumenata.  Ljudi su završili kao vlasnici kredita ili vrijednosnih papira, misleći da su izabrali dobru investiciju dok su ustvari imali financijske instrumente temeljene na hipotekama za koje je postojala vrlo mala vjerojatnost naplate dugova, osim da se nastavio nevjerojatni rast cijena nekretnina.

Zašto su agencije to radile? Čini  mi se da bi se to moglo objasniti pogrešnom financijskom strukturom procesa procjenjivanja. Kako bi se osiguralo da se interesi agencije za rejting i onih ljudi koji će na kraju biti vlasnici spomenutih financijskih instrumenata usklade, nužno je da kupci dotičnih instrumenata plaćaju za usluge agencije. Ali zapravo, stvari su bile strukturirane tako da su agencije bile plaćene od onih koji su prodavali financijske instrumente. Oni su im jasno dali do znanja da više neće koristiti njihove usluge ako ne dobiju ‘dobar’ rejting. Mislim da je to odigralo ključnu ulogu u katastrofi koja nas je zadesila u globalnoj financijskoj krizi. Sve vrste institucija koje su mislile da su sigurno investirale – i imale potvrde procjene kao dokaz – zapravo su otkrile da su sudjelovale u nevjerojatno riskantnoj kockarskoj igri koja se nije isplatila.

Vjerujem da iz ovoga možemo nešto naučiti. Ako se koristimo uslugama drugih, a posebno ako smo pod njihovim utjecajem ili ovisimo o njihovoj procjeni, moramo biti sigurni da za tu uslugu mi plaćamo. Ako one koji nude usluge plaćaju drugi, jako bih se iznenadio da rade u našu korist. To je tako, koliko god puta budale rekle da im se neka usluga sviđa. Usluge onih koji nešto procjenjuju imaju vrijednost samo ako znaju što rade i rade to u svom interesu. No, postoji opasnost da ne znaju o tome ništa više od nas.

Internet i društveni mediji doista su važni i uvelike su obogatili naše živote. Ali čini mi se da bismo uistinu trebali biti nepovjerljivi prema svemu što je ‘badave’. U nekim slučajevima – kao kod razvoja nekog softvera – ljudi doista proizvedu materijal koji je besplatan zato što su dobronamjerni. No, to je također model prema kojemu posluju mnoge visokoprofitabilne kompanije. Pri tome moramo biti vrlo pažljivi i zapitati se: kako ti ljudi uspijevaju zaraditi mnogo novca, ako nam besplatno nude svoje proizvode? Je li način na koji to rade doista u našu korist!

• Prevela Nada Vučinić. Original:  Under the Influence

• Bilješke

[i] Vidi https://hbr.org/2011/04/why-most-product-launches-fail

[ii] Čini mi se da su Marxove ideje o ‘proizvodnim odnosima’ vrlo korisne, ako se odbaci njihov kontekst u Marxovoj historijskoj teleologiji.

[iii] Mislim da bi bilo dobro pročitati paralelno Teoriju o moralnim osjećajima Adama Smitha i Misao i jezik Leva Vygotskyja!

[v] Vidi, kao kratkii vodič: ‘Priorite a Droit’ http://www.vendee-guide.co.uk/priority-a-droite.htm; vidi također https://en.wikipedia.org/wiki/Priority to the right

[vi] Adam Smith, Theory of Moral Sentiments, Dio 1, odlomak III, poglavlje 2.

[vii]Međutim, dobro je podsjetiti, u ovom kontekstu, na obožavanje koje se iskazivalo groznim političkim vođama u 20. stoljeću, kao što su bili Staljin i Hitler.

[viii] Vidi Adam Smith, Teorija moralnih osjećaja, 6.izdanje, 1790., I.iii.2.iii ‘O korupciji moralnih osjećaja, do koje povremeno dolazi zbog sklonosti divljenjai bogatima i moćnima te prezira ili zanemarivanja osoba siromašnog i srednjeg statusa’.

[ix] U hrvatskom prijevodu članak je objavljen pod naslovom: Libertarijanski pogled na pitanje (manjinskih) religijskih uvjerenja. Nizozemsko rješenje

[x] Primjerice, Barry Maley, Family on the Edge: Stability and Fertility in Prosperity and Recession, St Leonards, NSW: CIS, 2009; vidi https://www.cis.org.au/publications/policy-monographs/family-on-the-egde-stability-and-fertility-in-prosperity-and-recession/. Veliki broj njegovih tekstova nalazi se na the CIS website:https//www.cis.org.au/

[xi] Vidi ‘Protestantske sekte i duh kapitalizma’ H.H. Gerth and C.Wright Mills, Iz Max Webera, London: Routledge, 1948, str. 304-5.

[xii] Za više o toj temi i povezanim temama vidjeti  Daniel Klein (ed.) Reputation, Ann Arbor: University of Michigan Press, 1987.