Božo Kovačević o Ustavu Republike Hrvatske. Građani odgovorniji od većine sudaca

Postojeća rješenja u Ustavu Republike Hrvatske dostatna su da bi Ustavni sud mogao učinkovito postupati u slučaju pojava neustavnosti, piše Božo Kovačević u svojem laičkom pregledu Ustava i Ustavnih zakona. Problem ne leži u instrumentima koji sutkinjama i sucima stoje na raspolaganju, nego u njihovoj volji i odlučnosti da svoj posao obavljaju u skladu s prisegom koju su potpisali.

• Naslovna fotografija: Prvi Ustav Republike Hrvatske. (Davor Puklavec / PIXSELL)

• Autor je hrvatski političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

­

• Davna rasprava o problemima koji su aktualni i danas

Okrugli stol “Ustavne promjene i političke nagodbe” održan je 2020. godine. Istaknuti ustavnopravni stručnjak Branko Smerdel ondje je pročitao svoju raspravu Kognitivna disonanca ili promjena paradigme. Upozorio je na opasnosti koje za liberalnu demokraciju i za vladavinu prava proistječu iz sve snažnijih pritisaka populističkih snaga da se pronađu novi oblici uređenja država i načina njihova funkcioniranja. Snažno se zauzevši za očuvanje i daljnji razvoj sekularnog i demokratskog konstitucionalizma u Hrvatskoj istaknuo je:

„Bit konstitucionalizma bila je, i ostaje, ograničavanje i nadzor nad svakom, posebno nad pravom i bitnom, tako zvanom izvršnom vlašću.“ (Smerdel u Bačić 2021:61)

Nažalost, nije se pozvao na konkretne odredbe Ustava Republike Hrvatske koje bi trebale potvrđivati da je naš temeljni dokument artikuliran tako da jamči ostvarivanje biti konstitucionalizma, to jest, nadzora nad „pravom i bitnom“ izvršnom vlašću. Isto tako izostala je analiza konkretnih odluka Ustavnog suda na osnovi kojih bi se moglo ocijeniti u kojoj mjeri ta institucija doista „jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske“ kako je to zapisano i članku 2., stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu. U tom referatu stoga nije izneseno meritorno, stručno obrazloženo stajalište o tome jesu li tijela izvršne vlasti u Hrvatskoj doista podvrgnuta učinkovitom nadzoru, poštuju li nositelji izvršne i drugih grana vlasti ono što je Ustavom propisano i radi li Ustavni sud svoj posao na zadovoljavajući način.

Profesor Podolnjak ukazao je na devet slučajeva u kojima je Ustavni sud propustio ocijeniti postupke Vlade i zakone za koje se može pretpostaviti da nisu u skladu s Ustavom. (Davor Puklavec / PIXSELL)

No, drugi sudionici okruglog stola iznijeli su argumente u prilog postavci da ni s tekstom Ustava ni s njegovom primjenom mnogo toga nije u redu pa bi zbog toga trebalo mijenjati i Ustav i način djelovanja Ustavnog suda. Tako je profesor ustavnog prava Robert Podolnjak u svom izlaganju naveo devet slučajeva u kojima je Ustavni sud propustio ocijeniti postupke Vlade i zakone za koje se može pretpostaviti da nisu u skladu s Ustavom. Uvjeren je da je to posljedica činjenice da je 2016. i 2017. godine u Ustavni sud izabrano nekoliko aktivnih političara dok je mali broj sudaca došao iz sudbene vlasti, a među njima tada nije bilo nijednog sveučilišnog profesora.

I profesor ustavnog prava Đorđe Gardašević, potaknut postupcima Vlade i Sabora u kontekstu tada aktualne COVID-19 krize, jasno se opredijelio za primjenu članka 17. Ustava, kojim se regulira proglašenje izvanrednog stanja, a ne članka 16. kako su to učinili Vlada i Sabor, a Ustavni sud ih je u tome podržao. Posebno se pozabavio činjenicom da je saborski Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove, slijedeći instrukcije Stožera koji je imenovala Vlada, odlučio da će se zbog pandemije svi izostanci saborskih zastupnika smatrati opravdanim. Gardašević je u toj odluci vidio svjesno podređivanje zakonodavne vlasti nalozima različitih instancija izvršne vlasti, kojima bi Sabor po Ustavu trebao biti nadređen. To je pojava koja „iz rakursa ustavnog prava neizostavno mora predstavljati signal upozorenja, dakako iz pozicija načela diobe vlasti.“ (Gardašević u Bačić 2021:263) Gardašević je, zapravo, upozorio da je Ustavni sud propustio provesti nadzor nad neustavnim djelovanjem izvršne vlasti i dopustio da, suprotno Ustavu, izvršna vlast bude nadređena zakonodavnoj.

• Inicijative za promjenu Ustava

Profesorica ustavnog prava Sanja Barić je, očito smatrajući da je potreba za promjenom Ustava RH neupitna, ukazala na prethodno uočene njegove slabosti, ustvrdila da Ustav trebao jasnije razraditi problematiku sukoba interesa, uvesti obvezu javnog savjetovanja prilikom donošenja zakona te uvesti zabranu istodobnog obnašanja dužnosti načelnika/gradonačelnika i saborskih zastupnika. Ona se isto tako zauzela za zabranu provedbe referenduma na kojima bi se odlučivalo o umanjivanju ili dokidanju ljudskih prava jednih radi ostvarivanja prava drugih. (Barić u Bačić 2021:166) Kao nužne promjene Ustava ona je navela regulaciju referendumskog odlučivanja, odnosno eksplicitno navođenje tema o kojima se ne može odlučivati referendumom kao i određivanje točnog broja potpisa potrebnih za pokretanje referendumske inicijative uz definiranje kvoruma potrebnog za njezino prihvaćanje. Problematizirala je – doduše nedovoljno jasno obrazloženo – i problem imuniteta članova Vlade i Predsjednika Republike. Apostrofirala je i problematiku usklađenosti zakona s organskim zakonima. Naime, Ustavni sud se proglasio nenadležnim utvrđivati usklađenost zakona s organskim zakonima jer Ustav to izričito ne nalaže. Mogućnost da zakon usvojen običnom većinom glasova prisutnih zastupnika ne bude u skladu s organskim zakonom za čije donošenje je potrebna nadpolovična većina svih zastupnika stvara pretpostavke za pravnu nesigurnost. Zbog toga je, smatra ona, potrebno uvesti obvezu Ustavnog suda da ocjenjuje ne samo usklađenost zakona sa Ustavom neko i s organskim zakonom. U zaključnom dijelu svog izlaganja ona kaže:

„Uz to, važeći tekst Ustava RH sadrži niz slabosti. Neke odredbe zahtijevaju nužnu reviziju, neke pozivaju na kvalitetnije razradu, a neke nove odredbe bilo bi mudro ili korisno unijeti u ustavni tekst. Mislimo li ozbiljno, bilo bi potrebno započeti dugotrajniji i stručni projekt buduće ustavne revizije.“ (200)

Profesor ustavnog prava Robert Podolnjak održao je izlaganje pod naslovom “Zašto Hrvatskoj treba novi Ustav?”. On je iznio povijest nastanka pojedinih normi i Ustava u cjelini. Izvijestio je o inicijativi predsjednika Josipovića za promjenu Ustava, za koju nije imao ni pristanak stranke iz čijih je redova potekao pa je ostvarenje inicijative odgodio za svoj drugi mandat koji, nažalost, nije osvojio. Tako je znatan trud članica i članova radne skupine koju je Josipović osnovao ostao bez rezultata.

Podolnjak se zauzeo za konstitucionalizaciju izbornog sustava. Poučen činjenicom da su se, ovisno o potrebama i procjenama vladajuće većine, provodile promjene izbornih zakona i Zakona o izbornim jedinicama, Podolnjak predlaže jasno ustavno definiranje izbornog sustava s ciljem postizanja jednake vrijednosti svakog glasa. Izborne jedinice tada su bile tako dizajnirane da je u nekim izbornim jedinicama – ponajprije u onima gdje HDZ redovito pobjeđuje – bilo omogućeno osvajanje saborskog mandata sa znatno manje dobivenih glasova nego u drugim izbornim jedinicama u kojima je, najčešće, pobjeđivala opozicija. U međuvremenu je ta anomalija djelomično otklonjena promjenom granica izbornih jedinica, ali one su sad tako oblikovane da pokrivaju geografski, demografski i gospodarski potpuno različita područja čiji se stanovnici ne osjećaju pripadnicima iste izborne baze.

Nedorečenosti Ustava došle su do izražaja poslije izbora 2015. godine kad su se pojavili problemi i s konstituiranjem Sabora i s imenovanjem mandatara za sastav Vlade. Podolnjak predlaže dopune Ustava prema kojima bi Predsjednik Republike, u slučaju da nijedan pretendent na mjesto premijera ne uspije prikupiti potpise natpolovične većine svih zastupnika, mogao mandat za sastav Vlade povjeriti nekom od kandidata koji bi pokušao uspostaviti većinu nakon dobivanja mandata. Isto je tako predložio mogućnost formiranja manjinske vlade. Izričito se zauzeo za ukidanje Ustavom propisane mogućnosti da Predsjednik Republike imenuje nestranačku Vladu nakon neuspješnog pokušaja formiranja stranačke Vlade. Ukazao je na kontradiktorne ustavne odredbe o postupanju nakon što se Vladi izglasa nepovjerenje, a velik prostor posvetio je razmatranju problematike referenduma koja, kako je poznato, nije dobro uređena ni na razini Ustava, ni na razini zakona. Dopustio je mogućnost uvođenja kvoruma kao pretpostavke za valjanost referendumske odluke, ali je naglasio da referendumsku odluku usvojenu većinom glasova smatra prihvatljivom neovisno o tome koliko je građana pristupilo referendumu.

Podolnjak predlaže redefiniranje ovlasti Predsjednika Republike i davanje ovlasti političkog ili ustavnog veta. (Damir Senčar / PIXSELL)

Podolnjak je predložio redefiniranje ovlasti Predsjednika Republike s ciljem poboljšanja sustava veta i ravnoteže. Predložio je ukidanje odredbe članka 94. stavka 2. Ustava koja kaže da Predsjednik Republike „brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. U vezi sa zastupanjem i predstavljanjem u EU potrebno je, kaže on, „preciznije navesti i na koji način predsjednik Republike sudjeluje u oblikovanju vanjske politike.“ (Podolnjak u Bačić 2021:239)

Podolnjak misli da bi predsjednik Republike trebao imati ovlast da zakon vrati na ponovno odlučivanje ili da da ga uputi na ocjenu Ustavnom sudu prije nego što ga svojim potpisom proglasi. Smatra neodrživom situaciju u kojoj hrvatski predsjednik izabran na općim izborima nema pravo veta na zakone s čijim se sadržajem ne slaže, dok predsjednici drugih europskih država te ovlasti imaju. „Štoviše, danas posredno izabrani predsjednici Mađarske, Češke, Albanije ili Estonije u tobože ´čistom´ parlamentarnom sustavu  imaju i ´politički´ suspenzivni veto na zakone parlamenta, koju ovlast neposredno izabrani hrvatski predsjednik nema.“ (240) Politički veto – pravo predsjednika da zakon vrati na ponovno odlučivanje u parlament – sadržan je u ustavima Estonije, Slovačke, Poljske, Češke, Rumunjske, Bugarske, Latvije, Litve, Mađarske i Srbije, a ustavni veto -pravo da prije proglašenja zakona zatraži od Ustavnog suda ocjenu njegove usklađenosti s Ustavom – sadržan je u ustavima Estonije, Poljske, Rumunjske i  Mađarske, navodi Podolnjak.

• Poticaj za obnavljanje rasprava u Ustavu Republike Hrvatske

Zašto sam se osvrnuo na taj davni okrugli stol? Jednostavno, problemi na koje su stručnjaci ukazali 2020. godine aktualni su i danas, a u međuvremenu su se pojavili brojni novi primjeri izostanka ustavnog nadzora nad izvršnom vlašću. Uočeni nedostatci teksta Ustava nisu otklonjeni, a već tada primijećena sklonost Ustavnog suda da se u propitivanju ustavnosti postupaka izvršne vlasti proglasi nenadležnim ili da bude otvoreno pristran u njezinu korist u međuvremenu je eskalirala. To mi je bio motiv na polaznicima nastave na Sveučilištu za treću životnu dob kao jedan od kolegija u školskoj godini 2024/25 predložim Ustav Republike Hrvatske. Dakako, nisam se predstavio kao stručnjak za ustavno pravo već kao relativno informirani građanin koji s drugim zainteresiranim građanima želi utvrditi da li tekst Ustava pogoduje izbijanju sukoba između Predsjednika Republike i premijera kakvima smo svjedočili tijekom cijelog prvog Milanovićevog predsjedničkog mandata. Bilo je sukoba i nedoumica između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i tadašnjeg premijera Milanovića, ali ni iz daleka nisu toliko eskalirali kao sukobi premijera Plenkovića s predsjednikom Milanovićem.

Interes ljudi različitih struka za ustavnopravnu problematiku pokazatelj je zabrinutosti nad činjenicom da pripadnici političkih elita svjesno i sustavno krše Ustav bez jasne reakcije Suda. (Igor Kralj / PIXSELL)

Isto tako nas je zanimalo kakva su ustavna rješenja u drugim državama. S obzirom na nedoumice koje su izazivale odluke Ustavnog suda odlučili smo proučiti Ustavni zakon o Ustavnom sudu kako bi nam bio jasniji pravni okvir za postupanje Ustavnog suda. Dakako, proučili smo i neke odluke Ustavnog suda koje su imale snažan odjek u javnosti. Zanimljivo je da se zaključci do kojih smo došli mi kao ustavnopravni laici podudaraju sa zaključcima ustavnopravnih stručnjaka. Te diskusije s polaznicima nastave na Sveučilištu za treću životnu dob smatram poticajem za pokretanje šire, znanstveno zasnovane i  obrazložene rasprave o promjenama Ustava Republike Hrvatske koja je 2014. godine pokrenuta na inicijativu tadašnjeg predsjednika Republike Ive Josipovića, ali nije nastavljena nakon što je on izgubio izbornu utrku za drugi mandat. Razumije se da je interes visokoobrazovanih ljudi različitih struka za ustavnopravnu problematiku indikator ozbiljnosti situacije i pokazatelj zabrinutosti nad činjenicom da pripadnici političkih elita svjesno i sustavno krše Ustav bez jasne i nedvosmislene reakcije Ustavnog suda i ustavnopravnih stručnjaka.

• Nadzire li Ustavni sud djelovanje izvršne vlasti?

Čak i uz pretpostavku da u članku 5. stavku 2. Ustava nije napisano da je „svatko dužan držati se Ustava i prava“, svi polaznici kolegija Ustav Republike Hrvatske smatrali su da se podrazumijeva da svi građani, svi dužnosnici i sve institucije moraju djelovati u skladu s Ustavom. Tako eksplicitno formulirana obveza poštivanja Ustava je, po našem mišljenju, izraz odlučnosti ustavotvorca i zakonodavca da ne tolerira bilo čije neustavno ponašanje i, jednako tako, izraz očekivanja da će se Ustavni sud, kao instancija kojoj je povjerena zadaća jamca provedbe Ustava, doista pobrinuti da svi poštuju Ustav. Dakako, utvrdili smo da Ustavni sud ne reagira na sve očite slučajeve nepoštivanja Ustava, odnosno da je u svojim reakcijama izrazito selektivan u korist izvršne vlasti. Isto tako smo konstatirali da je sam tekst Ustava sročen tako da težište nije na nadzoru eventualnog neustavnog djelovanja izvršne vlasti, dakle Vlade Republike Hrvatske, nego na nadzoru rada Predsjednika Republike. Za PRH, koji nema velike izvršne ovlasti, definirana je striktna procedura utvrđivanja njegove odgovornosti u slučaju nepoštivanja Ustava. S druge strane, kad je riječ o Vladi Republike Hrvatske, koja ima daleko veće izvršne ovlasti, Ustav ne propisuje nikakvu proceduru za utvrđivanje njezine odgovornosti.

Može se tvrditi da Ustavni sud, sukladno odredbama članka 125. Ustava, posredno nadzire Vladu ocjenjujući usklađenost zakona s Ustavom i usklađenost drugih propisa s Ustavom i zakonom. Vlada je, naime, u najvećem broju slučajeva predlagatelj zakona koje donosi Sabor i isto tako je ovlaštena za donošenje podzakonskih akata pa Ustavni sud, ocjenjujući usklađenost zakona i drugih propisa s Ustavom, posredno nadzire Vladu. Isto tako Ustavni sud može odlučivati o tome je li Vlada formirana ili rasformirana u skladu s Ustavom, što je propisano člancima Ustava od 107. do 113. No, Ustav ne propisuje utvrđivanje odgovornosti Vlade za protuustavno ponašanje izvan područja donošenja zakona i podzakonskih akata.

• Izostanak reakcije Ustavnog suda

Članak 99. stavak 2. Ustava određuje da „predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike“. Članak 103. stavak 1. propisuje da „Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi.“ Ustav ne kaže ništa o sankcijama za onu instanciju koja odbije surađivati u oblikovanju i provođenju vanjske politike ili u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Ustavni sud bi mogao – u slučaju da Sabor dvotrećinskom većinom odluči da je Predsjednik prekršio Ustav odbijajući surađivati s Vladom – na temelju odredbe članka 105. stavka 5. utvrditi odgovornost Predsjednika za nepoštivanje Ustava, čime bi on prestao obnašati predsjedničku dužnost. No Ustav ne govori ništa o slučaju da Vlada odbije surađivati s Predsjednikom, što se događalo sve vrijeme trajanja prvog Milanovićevog mandata. Posljedice odbijanja suradnje premijera s Predsjednikom Republike vidljive su i danas. Zbog toga što se premijer i Predsjednik Republike nisu dogovorili o njihovim nasljednicima u nizu zemalja hrvatski veleposlanici odrađuju već treći mandat, odnosno nisu zamijenjeni u skladu s uobičajenom praksom da mandat veleposlanika traje tri do četiri godine, ili posao veleposlanika već više godina obavljaju privremeni otpravnici poslova. Hrvatska ima dugovječne veleposlanike i u tri države koje su stalne članice Vijeća sigurnosti: Kini, Ruskoj Federaciji i Sjedinjenim Američkim Državama. U dvije preostale stalne članice, u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, Hrvatska već godinama nema veleposlanika pa taj posao obavljaju otpravnici poslova.

Odredba članka 99. stavka 3. Ustava, koja kaže da „Predsjednik Republike, na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija Republike Hrvatske u inozemstvu, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade Republike Hrvatske“. Premijer je tu odredbu, očito, protumačio tako da Predsjednik mora potpisati sve ono što mu premijer predloži. No, u tom slučaju ne bi odlučivao Predsjednik, nego premijer. Očito je da navedena odredba primorava dužnosnike na suradnju, na koju premijer nije bio spreman. Ne samo da smo mi laici tako protumačili ustavnu odredbu, nego smo potvrdu takvom shvaćanja našli kod stručnjaka. Tako profesorica Pravnog fakulteta Biljana Kostadinov, koja je danas sutkinja Ustavnog suda, kategorično tvrdi:

„ Treba zaboraviti uske stranačke interese i tehnike upravljanja koje stranke dovode do pobjeda i ostanka na vlasti. O listi veleposlanika predsjednik Vlade mora pregovarati s predsjednikom Republike. U svim europskim državama u kojima predsjedništvo nije simbolično predsjednik države u kohabitaciji sprječava uspostavu sustava jednostranačkog plijena i provjetrava listu. Ustupci i usluge se dogovaraju, u politici nije ništa besplatno.“ (Kostadinov 2021:148)

Budući da u Ustavu nije napisano da „premijer mora pregovarati s Predsjednikom“, Ustavni sud punih pet godina nije se oglasio o premijerovom sustavnom i dugotrajnom nepoštivanju Ustava, koje je ostavilo trajne posljedice u hrvatskoj diplomaciji. Znači li to da Ustavni sud doista nije imao nikakvu pravnu osnovu za djelovanje u interesu primoravanja aktera političkog života na poštivanje Ustava? Naravno da je postojala ustavna osnova za djelovanje Ustavnog suda. Ona je sadržana u članku 125. Ustava u kojem se, između ostalog, kaže da Ustavni sud „prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor“.  I Ustavni zakon o Ustavnom sudu obvezuje Ustavni sud da reagira u slučajevima da bilo koji akter odbija ponašati se u skladu s Ustavom. To je određeno člankom 104:

(1) Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i zakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor.

(2) Izvješće iz stavka 1. ovoga članka utvrđuje sjednica Ustavnog suda.

(3) Izvješće iz stavka 1. ovoga članka dostavlja se u pisanom obliku predsjedniku Hrvatskoga sabora, koji o njemu izvješćuje Hrvatski sabor.

• Građani odgovorniji od Ustavnog suda

Namjernim propuštanjem poduzimanja Ustavom propisanog koraka izvješćivanja Sabora (i javnosti) o svima vidljivim pojavama neustavnosti Ustavni sud je, zapravo, u tom slučaju odbio izvršavati zadaću jamca poštivanja i primjene Ustava, na što ga obvezuje Ustavni zakon o Ustavnom sudu. No, propust kakav je napravio Ustavni sud nisu napravili građani Republike Hrvatske. Oni su- a među njima je bio i veliki broj onih koji se na lokalnim i parlamentarnim izborima opredjeljuju za HDZ – predsjedniku Milanoviću dali 74,68 posto glasova na posljednjim predsjedničkim izborima. Taj spektakularni izborni uspjeh ne treba shvatiti kao podršku predsjednikovim ekscesnim i polarizirajućim izjavama nego ga treba protumačiti kao poruku birača premijeru da ne žele da on, oslanjajući se na tanku većinu u Saboru ostvarenu osvajanjem relativne većine glasova na parlamentarnim izborima, provodi apsolutnu autokratsku vlast. Zbog toga se nisu opredijelili za HDZ-ovog predsjedničkog kandidata čiju je kampanju vodio premijer Plenković jer su, opravdano, pretpostavili da bi se takav predsjednik ponašao onako kako to premijer od njega traži: bio bi puki potpisnik premijerovih odluka. Građani su u kontekstu važnosti poštivanja ustavnih odredbi o nužnosti suradnje Vlade s Predsjednikom Republike iskazali znatno veću razinu odgovornosti za očuvanje demokratskog konstitucionalizma u Hrvatskoj nego većina sutkinja i sudaca Ustavnog suda.

Ustav Republike Slovenije taksativno na popis ovlasti Ustavnog suda stavlja reakcije na neustavne postupke izvršne vlasti, no navedeno rješenje je upitno u izvedbi. (Borut Pahor)

Može se pomisliti da bi Ustavni sud spremnije reagirao na neustavne postupke izvršne vlasti ako bi to bilo taksativno navedeno na popisu njegovih ovlasti kako je to učinjeno u Ustavu Republike Slovenije. Ondje članak 119. određuje da Državni zbor, donji dom parlamenta, može vladu ili ministre pred Ustavnim sudom optužiti za kršenje Ustava počinjeno pri obavljanju njihove dužnosti. Ako se to dogodi, u postupku utvrđivanja njihove odgovornosti provodi se izjašnjavanje u Državnom zboru pri čemu, da bi optužba bila potvrđena, dvije trećine ukopnog broja zastupnika trebaju glasati za to. Nakon toga Ustavni sud odlučuje da Vlada ili ministri ne mogu više obnašati dužnost. Zapravo, primjenjuje se identična procedura kao prilikom utvrđivanja odgovornosti Predsjednika Republike za nepoštivanje Ustava. Dakako, opravdano je dovesti u pitanje takvo ustavnopravno rješenje. Nije jasno zašto Državni zbor naprosto ne bi izglasao nepovjerenje Vladi, za što je potrebna natpolovična većina ukupnog broja zastupnika, nego bi primijenio proceduru u kojoj mu je za opoziv Vlade zbog protuustavnog postupanja potrebna dvotrećinska većina.

Premda se u prvi mah može pomisliti da bi takva promjena Ustava Republike Hrvatske bila dobrodošla, ona bi, zapravo, bila suvišna. Postojeća rješenja u Ustavu Republike Hrvatske i Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu dostatna su za učinkovito postupanje Ustavnog suda u slučaju pojava neustavnosti. Problem nije u nedostatnim ustavnopravnim instrumentima koji sutkinjama i sucima stoje na raspolaganju, nego u njihovoj volji i odlučnosti da svoj posao doista obavljaju u skladu s prisegom koju su potpisali.

Suvremena parlamentarna demokracija, u kojoj bi po zamisli izvršna vlast trebala odgovarati predstavničkoj, pati od bolne činjenice da je faktički predstavnička vlast podređena izvršnoj. To je osobito izraženo u državama s proporcionalnim izbornim sustavom u kojima je presudan utjecaj stranačkog vodstva na formiranje izborne liste. Nezamjeranje stranačkom vođi jedna je od pretpostavki za dobivanje izglednog mjesta na listi. Prevelika ovisnost pripadnika predstavničke vlasti o izvršnoj vlasti znatno smanjuje izglede za učinkoviti politički nadzor predstavničke vlasti nad izvršnom pa je utoliko važniji nadzor koji bi trebao provoditi Ustavni sud. Ako i taj nadzor izostane, otvaraju se mogućnosti za daljnje protuustavno postupanje predstavnika izvršne vlasti. Primjer takvog postupanja koji sam ovdje obradio tek je jedan u prilično velikom nizu.

• Literatura

Bačić, Arsen (ur)(2021), Ustavne promjene i političke nagodbe, Zagreb: HAZU

Kostadinov, Biljana (2021), Hrvatska u konfliktnoj kohabitaciji, u Zbornik FPZ 71 (2) 131-156

Ustav Republike Hrvatske, https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/Redakcijski_prociscen_tekst_Ustava_Republike_Hrvatske_Ustavni_sud_Republike_Hrvatske_15._sijecnja_2014_.pdf

Ustava Republike Slovenije, https://fotogalerija.dz-rs.si/datoteke/Publikacije/Nastajanje_slovenske_ustave/2011-1slo_Ustava_RS.pdf

Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, https://www.usud.hr/sites/default/files/dokumenti/Ustavni_zakon_o_Ustavnom_sudu_Republike_Hrvatske_-_procisceni_tekst_Narodne_novine_br._49-02.pdf