Britanija pred ustavnim promjenama. Što ih oblikuje? Događaji, dragi moji, događaji!

Johnson vlada u duhu konstantne predizborne kampanje pa njegovi protivnici strahuju da će sazivati izbore svaki put kada mu to bude odgovaralo i tako produljivati trajanje svoje vlade. Prije toga mora ukinuti jedan od novijih ustavnih zakona, piše Nataša Babić u članku u kojem opisuje tekuće događaje u Velikoj Britaniji nakon Brexita i u jeku pandemije te tenzije koje zahtijevaju promjene ustava koji ustvari i ne postoji

• Naslovna ilustracija. Kralj John potpisuje 1215. Veliku povelju sloboda (Magna Carta), prvi konstitutivni dokument ne samo Ujedinjenog Kraljevstva

• Autorica je nekadašnja novinarka Radija 101; trenutačno živi u Londonu

‘Poklon koji ne prestaje s davanjem’ (a gift that keeps on giving), lijepa je i korisna engleska fraza koja zvuči nezgrapno na hrvatskom, ali neodoljivo ilustrira stanje u Velikoj Britaniji nakon 1.1. i završetka prijelazne faze britanskog izlaska iz Europske unije. Dnevne vijesti i društvene mreže više-manje anegdotalno prikazuju promjene s nastupom novog režima, ali sada već pristižu i prve službene statistike koje potvrđuju da je europsko-britanska trgovina drastično pala u prvim mjesecima ove godine.^[i]

Mala i srednja poduzeća privikavaju se na izvozno-uvoznu papirologiju i carine koje su zadnji put vidjela prije više od 40 godina. Jedni su otvorili podružnice u Europi pa posluju s kontinenta, drugi su odustali od trgovine s EU jer im carine ruše konkurentnost, dok su treći podigli cijene pa dok ide – ide. Prvotno demantiran podatak da je biznis teretnih autoprijevoznika u Britaniji pao za 68 posto, pokazao se točnim.^[ii] Engleske luke gube poslove, jer se promet preusmjerava na Irsku. Britanci su odlučili odgoditi kontrolu uvoza robe sa svoje strane, jer strahuju da će ostati bez hrane u supermarketima.

Nezadovoljni su ribari i zemljoradnici, donedavno Johnsonovi birači, koji su ogorčeni ‘žrtvovanjem’ ribarske industrije na oltar Brexita, iako su mnogi predviđali takav ishod posjećajući da je većina ribarskih kvota davno prodana europskim firmama. Pokunjeni Velšani i Kornvelšani ne znaju kamo sa školjkama koje su donedavno izvozili Francuzima, a sad zbog novih regula propadaju u lukama. Ribari su dovezli propalu robu pred Westminster i tamo je istresli baš kako to rade francuske kolege kad se naljute na svoje ministre. Društvene mreže bruje o vlasniku ribarske firme, koji je žestoko zagovarao Brexit, a sad traži donacije i milodare kako bi spasio firmu. Schadenfreude na sve strane.

Ribari. Glasali za Brexit, sad ne znaju kamo s ulovom. (The New European)

Studenti, većinski Remaineri, više nemaju pravo besplatno studirati u EU, a Tori-pregovarači odbili su i nastavak Erazmus programa. London obećaje novu shemu sveučilišnih razmjena po bivšim kolonijama i Commonwealthu gdje valjda ne moraju učiti strane jezike. Raskid s Europom podsjeća na ružnu rastavu braka s time da Europljani naoko igraju fino, a Britanci za domaću publiku pale fotografije, na trakice režu njen donji veš i brišu svaku uspomenu na zajedničke godine.

Protestiraju i muzičari, glumci, umjetnici. Ukidanje slobodnog kretanja ljudi onemogućuje zajedničke projekte, izložbe, gaže i koncertiranje. Britanski su pregovarači odbili EU ponudu da radne dozvole kreativnih profesionalaca tretiraju ‘labavije’, valjda u strahu da se na mala vrata ne vrati sloboda kretanja. Muzička industrija bjesni, podsjećaju da su u predpandemijskoj 2019. godini zaradili 5,2 milijardi funti, da plaćaju poreze i pune proračun, da zapošljavaju oko 200,000 ljudi, ali zasad uzalud.

City je izgubio poslove vezane uz trgovanje euro-dionicama; sve što je bilo vezano uz Europu preselilo je uglavnom u Amsterdam, Dublin i Luksemburg. Pregovori s Briselom o financijskim uslugama tek predstoje, a iz komentara čitatelja Finacial Timesa vidi se da se ne nadaju nikakvim EU ustupcima. Nisu presretni, financijaši su uglavnom glasali za Remain, ali kad oduzimu gubitke, kažu – nije kraj svijeta. London i dalje drži krupne novčarske poslove u kojima im nitko u Europi nije ravan i samo je New York jači. Pa ipak, ni moćni City nije se puno pitao pri rastavi. Na vlasti su ideološki tvrdolinijaši i britanski pragmatizam više ne stanuje ovdje. Zrno po zrno, raspada se ustaljeni biznis, a što će doći umjesto njega, još ne znamo. Johnson nagovještava fintech inovacije i zelenu tehnologiju s popratnim biznisom, ali to su dugoročna rješenja čije rezultate valja čekati.

Velika Britanija suočena je s teškoćama vezanima uz Brexit i pandemiju istovremeno. Službenoj stopi nezaposlenosti od 5,1%^[iii] treba pribrojiti još barem 300,000 koji su ‘skriveni’ statistikama, tvrdi bivši premijer Gordon Brown. Očekuje se da će do kraja godine broj nezaposlenih skočiti na 3,5 milijuna ljudi.^[iv] Prema izvještaju MMF-a, Britanija je lani zapala u najdublju recesiju od svih razvijenih ekonomija svijeta^[v], a drži se pri vrhu tužnog rekorda najvišeg broja umrlih po glavi stanovnika među razvijenim zemljama. Deset godina drastične fiskalne štednje kojima je srezana javna potrošnja nakon financijske krize 2008. ostavile su javne službe u žalosnom stanju i samo su izvanredni osobni i profesionalni napori održali zdravstvo na nogama. Akademici Lee Jones i Shahar Hameiri smatraju da razlog tako akutne krize u srazu s pandemijom seže dalje od 2008.; vide ga u 40 godina masovnog ‘outsourcinga’ javnih službi čime je de facto državna odgovornost prebačena na tržište.^[vi]  Ad hoc mjere kojima tržište reagira na naglo iskrsnute probleme ovom prilikom nisu bile dovoljne; pandemija zahtjeva angažman kompletne državne infrastrukture s jasnom linijom političke odgovornosti, a tu je britanska država podbacila.

Po udjelu umrlih u ukupnom broju stanovnika UK je među razvijenim zemljama pri vrhu.

U britanskom slučaju postoji i dodatni strukturni razlog za neadekvatan odgovor na krizu. Radi se o tome da se sve odluke donose u Westminsteru pa iako je zdravstvo devoluirano, tj. prebačeno u domenu odgovornosti ostalih jedinica kraljevstva – Škotske, Sjeverne Irske i Walesa – odluke koje se tiču Engleske često su podbacile jer su ih donosili administratori iz Londona, a ne ljudi na terenu. Za razliku od ostalih dijelova zemlje, devolucija koju su 1998. pokrenuli Novi laburisti s Tonyjem Blaireom nije se odnosila na regije u Engleskoj koje navodno nemaju jak historijski identitet. Na referendumu 2004. o samoupravi za sjevero-istočnu Englesku, koja je kakti najviše svoja, birači su odbacili devoluciju smatrajući je nepotrebnom. Pandemija je donijela prve ozbiljne sukobe između centra i većih industrijskih gradova na sjeveru čiji su (uglavnom laburistički) gradonačelnici optužili London za loš tretman i nedovoljnu pomoć.

Performans Johnsonove vlade u svladavanju pandemije u najmanju je ruku kontroverzan. Visoko je ocijenjena izdašna financijska podrška firmama i nezaposlenima, ali većina protupandemijskih  mjera više je nalikovala srljanju iz jedne katastrofe u drugu. Johnson je inzistirao da slijedi upute znanstvenog savjetodavnog tima, ali slijedio ih je koliko mu se činilo politički oportunim. Rezultiralo je to nizom zakašnjelih polumjera sa službenom brojkom od zasada skoro 130.000 mrtvih. Redali su se skandali s nabavom zaštitne opreme na samom početku pandemije, vrludanje između lockdowna, zakašnjelo zatvaranje pa preuranjeno otvaranje ekonomije s posljedičnim valovima zaraze, prenakrcana Oxford street i predbožićni shopping unatoč protivljenju znanstvenog tima, otvaranje škola na jedan dan, različiti tretmani konzervativcima odanih i neodanih izbonih jedinica pri ‘zatvaranju’ i ‘otvaranju’ ekonomije, netransparentno trošenje javnih para bez službenih natječaja i kontrola. Vrhunac je fantastičnih 37 miljardi funti ulupanih u nefunckionirajući Test and Trace sistem od kojih je većina – sve su prilike – podijeljena između stranačkih prijatelja i financijera Konzervativne stranke. Detalje državnih propusta, kako su odluke donošene iz sata u sat, možemo pročitati u upravo objavljenoj knjizi Failures of State: The Inside Story of Britan’s Battle with Coronavirus, čiji su autori novinari istraživačkog tima The Sunday Timesa, Jonathan  Calvert i George Arbuthnott.

Potvrđuju se riječi bivšeg premijera Camerona, koji je Johnsona usporedio s masnim praščićem –  taman kad ga stisneš, isklizne iz ruku!

Međutim, otkako je krenulo masovno cijepljenje stanovništva, a sudeći po ispitivanju javnog mnijenja, Konzervaticima je sve oprošteno! Torijevci bilježe 13 bodova prednosti pred najjačom opozicijskom strankom, Laburistima koji su i dalje zabavljeni unutarstranačkim koškanjima između pristalica novog vodstva i simpatizera lijevog krila.

Dosada je u Britaniji cijepljeno oko 25 milijuna ljudi, a oxfordsko cjepivo i britansko-švedska AstraZeneca koja ga proizvodi doživljava se kao prva vidljiva pobjeda Brexita nad EU odakle su mjesecima dopirale ponižavajuće vijesti o njemačkoj efikasnosti i kontroli zaraze. Fijasko Europske komisije u pregovorima s AstraZenecom kada su legalističkom logikom inzistirali na poštivanju manjkavog (?) ugovora, za razliku od merkantilne Britanije koja je kockarski igrala brže, platila više i vjerojatno pritisla Oxford da proizvodnju cjepiva prebaci na AstraZenecu, ovdje je zasjenilo sve Johnsonove mane i propuste! Ugovori su tajna pa čak ako Europska komisija i sumnja da su Britanci odjahali u noć s ‘europskim’ dijelom cjepiva, teško će to sudski dokazati. Komentari čitatelja pod novinskim člancima slave Brexit i uspjeh britanskog cjepiva, ismijavaju Komisiju i čekaju trenutak da se EU raspadne. Sve se promatra kao borba naših i njihovih, kažu – možda smo na početku igrali loše, ali u zadnjoj minuti mi smo dali gol!!! Opet se potvrđuju riječi bivšeg premijera Camerona, koji je Johnsona svojevremeno usporedio s masnim praščićem –  taman kad ga stisneš, isklizne iz ruku!

Državni promašaji u britanskoj bitci s koronavirusom

Uz sve enormne i komplicirane teškoće, Veliku Britaniju potresa i duboka kriza njenog ustavnog uređenja, odnosa centra i nacija-sastavnica Ujedinjenog Kraljevstva, kao i odnosi nacija međusobno, a sve to dovodi u pitanje opstanak zemlje kakvu poznajemo. Vladajući politički establishment pokušava odgoditi rješenje ustavnih problema za budućnost kada se slegnu posljedice Brexita, ali na putu im stoje “events, my dear boy, events”, da parafraziram Harold Macmillanov odgovor na pitanje: što utječe na donošenje političkih odluka? Događaji se kotrljaju vlastitom logikom i ne poštuju kalendar, izborni ciklus i političke želje.

Pandemija i Brexit, svaki na svoj način, u punom su sjaju ukazali na strukturne probleme te izbacili na površinu dugo tinjajuću ustavnu krizu. Kada je donešena odluka o Brexitu, asimetrična je engleska većina, 84,3 % stanovništva, odnijela prevagu nad izbornom voljom Škota, 8,2 %, i Sjevernih Iraca, 2,8 %, koji su zbog vlastitih razloga preferirali ostanak u Europskoj uniji.^[vii] Velšani su većinski glasali za Brexit iako, prema posljednjim ispitivanjima, smatraju da je ta odluka bila pogrešna.^[viii]

Britanski ustav – nekodificiran i nenapisan u formi jedinstvenog dokumenta poput američkog ili Ustava RH – često se opisuje kao arkana kolekcija dokumenata, povelja i ugovora iz povijesti Engleskog Kraljevstva od kojih su najznačajniji Magna Carta iz 1215., zakoni o Walesu iz 16. stoljeća, Habeas Corpus iz 1679., Bill of Rights iz 1689, Act of Settlement iz 1701., Act of Union iz 1707. (kojim je spojen engleski i škotski parlament, tj. stvoreno Ujedinjeno Kraljevstvo), višestruki zakoni o reformama iz 19. stoljeća, parlamentarni zakoni iz 1911. i 1949., te zakon o Europskoj zajednici iz 1972. koji je ukinut novim zakonom i prošlogodišnjim izlaskom iz EU.

Pri tumačenju ustava, britanski se pravnici orijentiraju prethodnim interpretacijama i tradicionalnim mišljenjima jurista tako da razumijevanje ustavnog štiva za neupućene više sliči otvaranju tarot karata, a manje čitanju dokumenta na kakav smo navikli čitajući kodificarane zakone. Razvoj britanskog ustava i ustavnog mišljenja opisuje se kao organsko prilagođavanje povijesnom trenutku, koje mnogi common law zagovornici smatraju superiornijim u usporedbi s relativno fiksnim i teško promjenljivim jedinstvenim pisanim ustavom. Debate o tome treba li ustav zapisati ili ne ovdje izazivaju podjele koje nisu samo pravnog karaktera, već često provociraju sasvim identitetno-političke reakcije između ‘tradicionalista’ (bog, Kralj, nepisani ustav) i ‘modernista’ koji u manjkavostima nepisanog ustava vide neke od uzroka današnjih političkih teškoća.

Tako britanski ustav nije predvidio nikakvu zaštitu izborne volje manjinskih nacija pri savjetodavnom, dakle, neobavezajućem, referendumu o izlasku iz EU-a, za čiji je rezultat bila dovoljna obična, a ne kvalificirana većina. To u principu znači da ogromna engleska biračka većina po svakom pitanju može nadglasati manjinske Škote, Irce i Velšane. Sam većinski izborni zakon osigurava izrazito nadmoćnu mandatnu prednost često neznatnoj biračkoj većini koja je u stanju sudbinski mijenjati budućnost zemlje bez utjecaja opozicije. Najmoćniji čovjek sustava, britanski premijer, raspolaže ovlastima i moći o kakvoj američki predsjednik može samo sanjati, jer ga ne sputavaju kontrolni mehanizmi kakvi limitiraju američku egzekutivu. Borisa Johnsona izabralo je 66% od 160,000 članova Konzervativne stranke, što čini 105,600 ljudi. U zemlji sa 66,65 milijuna stanovnika, to čini 0,16%, od kojih je još manje birača! Izborni sustavi devoluiranih parlamenata kombiniraju većinski s porporcionalnim sistemom, s time da postkonfliktna Sjeverna Irska primjenjuje isključivo proporcionalni sistem kako bi osigurala što bolju reprezentaciju biračkog tijela.

U zborniku Brexit and Beyond koji je izdao think-thank UK in a Changing Europe, ustavna pitanja koja su izašla na površinu pri britanskom izlasku iz EU-a, obradio je povjesničar i akademik Robert Saunders.^[ix] Saunders navodi da se Velika Britanija od referenduma 2016. suočila sa sljedećim ustavnim izazovima – Vladina suspenzija Parlamenta; sukob vlada Škotske, Walesa i Sjeverne Irske s Westminsterom, najviši sud zemlje presudio je protiv Vlade u slučaju suspenzije Parlamenta, direktna referendumska demokracija suprotstavila se predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji. Brexit je uzrokovao nezakonitu suspenziju parlamenta i dotada neviđenu intevrenciju sudstva u politički život zemlje, te medijsko etiketiranje parlamentarnih zastupnika i sudaca “izdajicama, saboterima i neprijateljima naroda”.

Ustavni izazovi nakon referenduma:Vlada suspendirala Parlament; sukob vlada Škotske, Walesa i Sjeverne Irske s Westminsterom, najviši sud zemlje presudio je protiv Vlade u slučaju suspenzije Parlamenta, direktna referendumska demokracija suprotstavila se predstavničkoj parlamentarnoj demokraciji. Robert Saunders

Od 2017. do parlamentarnih izbora u prosincu 2019. vlade su se zapravo vodile instrukcijama koje su dobijale izvan Parlamenta, jer u samom Parlamentu nisu raspolagale većinom koja bi im omogućila donošenje i provedbu odluka. Kako referendum nije precizirao modus Brexita, način njegove provedbe i vrstu odnosa koju bi Velika Britanija uspostavila s Europskom unijom, dakle o tom pitanju nisu postojale nikakve glasačke instrukcije, nije bilo jasno treba li Britanija ostati unutar zajedničkog EU tržišta i/ili unutar carinske unije ili pak inizistirati na totalnom suverenitetu i ići na ‘hard Brexit’? Bivši premijeri John Major i Tony Blaire upozoravali su na položaj Sjeverne Irske koja pod uvjetima Good Friday ugovora iz 1998., kojim je de facto završen građanski rat u Sjevernoj Irskoj, ne tolerira tvrdu granicu na sjeveru otoka. Upozoravali su da svaka odluka o Brexitu treba odgovorno uzeti u obzir fragilnost tamošnjeg postkonfliktnog društva, specifičnosti podijeljenog otoka i značaja članstva u EU za održanje mira u tom dijelu Velike Britanije. Uzalud. Engleski birači nisu mislili o Sjevernoj Irskoj. Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je Brexit specifično engleski fenomen – engleskim je biračima važniji i od Sjeverne Irske i eventualnog osamostaljenja Škotske.

U situaciji kada dvije strane u Parlamentu nisu raspolagale odlučujućim većinama, zazivanje legitimiteta svodilo se na slobodnu interpretaciju rezultata referenduma pa je bilo moguće zazivati demokraciju i poštivanje većinske volje naroda, a istovremeno tražiti suspenziju narodnog parlamenta. Danas svjedočimo situaciji u kojoj je stranački strogo kontrolirana parlamentarna većina od 80 poslanika de facto prebacila zakonodavne ovlasti s Parlamenta na Vladu. Više ne vrijede norme koje su donedavno limitirale ministarske ovlasti poput ‘ministarskog koda’ koji propisuje etičko obavljanje funkcije. Engleski mediji strastveno prozivaju škotsku premijerku Nicolu Sturgeon da podnese ostavku zbog moguće povrede ministarskog pravilnika u njenom domaćem sukobu s nekadašnjim stranačkim saveznikom Alexom Salmondom, a gromoko šute dok londonski sud presuđuje da je ministar zdravstva Hancock prekršio zakon o javnim nabavama, ili dok ministrica policije Priti Patel isplaćuje 340,000 funti u vansudskoj nagodbi sa suradnikom kojeg je očito nezakonito tretirala.

Sjeverni Irci saznali su da će im ubuduće London slati samo deset posto nekadašnjih grantova i subvencija – plači, voljena zemljo!

Johnsonov kabinet ne skriva namjere da se prvom prilikom pozabavi pravosuđem, tj. zaustavi “petljanje sudova u politiku”. Parlamentarna većina omogućuje mu krojenje i donošenje zakona kojima bi značajno suzio domet sudskog propitivanja rada egzekutive. Zanimljivo je da su mu pri tome najžustriji asistenti upravo zagovornici povratka prava na kreiranje vlastitih zakona u vlastitom parlamentu – tzv. take back control sljedbenici. Isti oni koji su kreiranje vlastitih zakona prebacili iz Parlamenta u ruke vladinih ministara, bez javne kontrole i rasprave. Takva populističko-autorativna verzija demokracije nužno rezultira tenzijama s devoluiranim parlamentima u Edinburgu, Cardiffu i Belfastu. Posljednji primjer značajnog sukoba tiče se zakona o unutrašnjem tržištu, tzv. UK Internal Market Bill, kojim London preuzima kontrolu nad britanskim tržištem, uključujući devoluirane dijelove zemlje. Time bi osigurao neometano funkcioniranje tržišta s obzirom na to da ih više ne obavezuju zakoni EU-a. Škotska i Velška vlada protive se nametanju takvog zakona, jer žele eventualne teškoće rješavati kroz međusobne dogovore i specifične smjernice (common frameworks). Nije riječ samo o tehničkom zakonu i simboličkom pitanju autoriteta – Internal Market Bill regulirat će i buduću raspodjelu financijskih sredstava koji će zamijeniti europske fondove. Sredstvima iz EU-a raspolagale su devoluirane vlade bez intervencije Londona, a pare su dijeljene prema kriterijima ponuđenih projekata. Sada će novac stizati iz Westminstera, a tu se očekuje prljava politička igra – kome, kako i koliko će razvojnih funti biti dodijeljeno? Sjeverni Irci saznali su da će im ubuduće London slati samo deset posto nekadašnjih grantova i subvencija – plači, voljena zemljo!

U jeku pandemije laburistički gradonačelnik Manchestera, Andy Burnham medijski je efektno optužio Vladu za nepravedan tretman pri dodjeli pomoći, čime je zaradio politički kapital i nadimak King of the North. Konzervatici ga optužuju za populizam (rugala se sova sjenici…) i strahuju od Burnhamove zvijezde, ali na njegovom je primjeru jasno da Toriji nisu izdašni prema opoziciji čak ni u vremenima nacionalne katastrofe. Nema razloga vjerovati da će drugačije tretirati i devolvirane vlade. I Škoti i Velšani smatraju da Internal Market Bill predstavlja “otimačinu” njihovih sloboda, ali dok god nisu u stanju sastaviti većinu u londonskom parlamentu – tko ih pita? Škoti, Velšani i Sjeverni Irci nisu glasali ni za Zakon o povlačenju iz EU-a pa nikome ništa. Ovdje ne vrijedi logika – jedna republika, jedan glas.

Ujedinjeno Kraljevstvo “nije federacija” već je sastavljeno od četiri države, koje to zapravo nisu, jer nijedna ne raspolaže suvernitetom koji je jedan, nedjeljiv i nalazi se u Westminsteru. Bilo koja odluka devoluiranih parlamenata može biti poništena odlukom iz Londona. Sjedište državne moći nalazi se u Westminsterskom parlamentu i egzekutivi. Tko je ‘suvereniji’ – Parlament ili Vlada – odlučio je nedavno najviši engleski sud u korist Parlamenta kada je Johnson pokušao suspendirati rad legislative kako bi progurao svoju verziju Brexita. Nakon izbornog trijumfa konzervativaca 2019. i većine od strogo kontroliranih 80 glasova, Boris Johnson je de facto najmoćniji čovjek Ujedinjenog Kraljevstva. Tu i tamo obiđe Kraljicu da mu udjeli blagoslov za pokoju odluku, kako smo to vidjeli u Kruni na Netflixu, ali Elizabeta je ustavni monarh i ne petlja se u politiku ako nije u pitanju njezina privatna imovina.^[x]

U političkoj kulturi engleske desnice sama riječ ‘federacija’ nosi negativan prizvuk, jer podsjeća na Europsku uniju. Podozrijeva se da je “Europska federacija” ultimativni cilj europskih integracija i time se decenijama straši čitatelje Daily Telegrapha. Federalizam i politička integracija Europe maska je za najnoviju varijantu tisućugodišnjeg njemačkog Reicha pa eventualni prijedlog da se Ujedinjeno Kraljevstvo reformira u federaciju nacionalnih država treba dobro marketinški obraditi kako bi dobio političku šansu.

Novi referendum o osamostaljenju. Škotska premijerka Nicola Sturgeon, koju u svibnju čekaju izbori za Škotski parlament

U tom kontekstu valja promatrati zazivanje novog referenduma za nezavisnost Škotske. Zahvaljujući devoluciji Škoti imaju vlastiti parlament s devoluiranim sektorima poput zdravstva i školstva, a historijski uživaju vlastito pravosuđe i nacionalnu prezbitarijansku crkvu. Posljednji su put odlučivali o nezavisnosti na referendumu 2014. kada su većinom od 55,3 % pobijedili Unionisti, a za nezavisnost je glasalo 44,7% glasača. Najznačajniji argument protiv nezavisnosti bio je ekonomsko-transakcijske prirode – koliko bi Škotska izgubila istupom iz Unije? Škoti su izdašniji u javnoj potrošnji od svojih južnih susjeda i proračunski deficit im ne predstavlja anatemu. Ideal su im socijal-demokratske nordijske države, za razliku od Engleza čiji su Konzervativci fiskalno strogi i jedina milost koju priznaju je opći zdravstveni sustav, NHS. Uz vlastite porezne obveznike, škotsku proračunsku ekstravaganciju djelomično financira i Državna riznica koja svim dijelovima Kraljevstva uplaćuje godišnju svotu prema kompliciranoj Barnett-formuli.

Englezi tvrde da Škoti prema Barnett-formuli primaju nesrazmjerno više novaca po glavi stanovnika od Engleza. A Englezi, kao demografski i ekonomski najjači porezni obveznici najizdašnije pune Riznicu, iz koje dobijaju najmanje! Škotski nacionalisti tvrde obrnuto, njihova matematika dokazuje da su Barnettom zapravo zakinuti. Englesko računovodstvo izaziva bijes i škrgut zuba južno od škotske granice gdje počinje siromašni engleski sjever, dobrim dijelom devastiran propašću nekadašnjih industrija i gdje “nezahvalnost” škotskih separatista iskušava strpljenje siromašnih Engleza. Odlazak Škotske značio bi kraj Velike Britanije kao velesile – nuklearne baze i naoružanje za koje Škoti nemaju novca trebalo bi preparkirati na engleski teritorij što je skupo, komplicirano i često nemoguće zbog konfiguacije terena. Ali čak i po cijenu gubitka statusa velesile – Englezi tvrde da će biti kako oni hoće, ili ih neće biti!

Jedno od važnijih i možda presudnih pitanja tijekom kampanje za nezavisnost 2014. bilo je pitanje članstva u Europskoj uniji, koje nezavisnoj Škotskoj ne bi bilo automatski zagarantirano, već bi ovisilo o eventualnom španjolskom vetu. S obzirom na to da Španjolci vode vlastitu bitku s katalanskim separatizmom, teško da bi prigrlili škotske nacionaliste. Zagovornici britanske unije ponavljali su da je Škotima najbolje u Velikoj Britaniji jer samo su tako punopravni članovi EU-a. OK, rekli su Škoti i izglasali ostanak u Uniji. Dvije godine kasnije, Englezi izglasaju Brexit! Škoti se osjećaju prevarenima i na valu brexitovskog nezadovoljstva, vladajuća Škotska nacionalna stranka, SNP, namjerava tražiti od Westminstera dopuštenje za novi referendum. Kvaka je u tome što im Westminster to ne mora odobriti, a kako stvari stoje, i neće. Johnson je izjavio da se zemlja treba koncentrirati na pandemiju i oporavak, da su Škoti svoje generacijsko pravo na referednum potrošili 2014., a novi mogu tražiti tek za dvadesetak godina.

Zato se s nestrpljenjem očekuju izbori za Škotski parlament u svibnju kada će se pokazat kako stvari stoje s popularnošću SNP-a. Škotski su nacionalisti na vlasti od 2007., prvo kao manjinska, a od 2011. godine kao većinska vlada. Na čelu je Nicola Sturgeon, čiji je status najmoćnije škotske političarke utvrđen svakodnevnim televizijskim obraćanjem naciji od početka pandemije. Nicolin se pandemijski performans u Škotskoj ocjenjuje boljim od Johnsonovog, što i nije neki kriterij, jer Boris je u Škotskoj persona non grata. Škoti ga mrze vjerojatno istim intenzitetom kao nekoć Margaret Thatcher pa čak i domaći Konzervativci boga mole da im se Johnson ne obrati, jer obično izleti s nekim biserom poput: “Devolucija je bila katastrofa”, pa sad ti vodi kampanju za Škotski parlament!

Donedavno se procjenjivalo da će SNP na izborima u petom mjesecu osvoji većinu od preko 50%, ali sada su brojke malo drugačije jer je u Edinburgu u međuvremenu izbila prava politička drama koja svojim zapletom i intenzitetom zavređuje posebno poglavlje. Ukratko, došlo je do velikog unutarstranačkog raskola čime je reputacija stranke i Nicole Sturgeon dovoljno oštećena da apsolutna pobjeda na proljeće više nije izvjesna. Ispitivanja javnog mnijenja početkom ožujka pokazuju da su izborne šanse SNP drastično pale^[xi], ali ako providnost intervenira pa se SNP vrati na preferncije iz veljače, a ovdje je doista sve moguće, London će dobiti veliki politički problem – iritantne škotske nacionaliste s jasnim mandatom za organizaciju novog referenduma. Westminster može oduglovačiti godinu-dvije, ali odbijanje popularne volje vjerojatno bi rezultiralo još jačom podrškom SNP-u.

Engleska i Škotska se, nakon duge zajedničke povijesti, postupno razilaze u viziji društva koje žele graditi još od Drugog svjetskog rata

Ujedinjeno Kraljevstvo se od 1707. kada je uspostavljeno uvijek ponosilo time da je dobrovoljan savez, iako su Škoti na početni aranžman pristali bez oduševljenja, pritisnuti velikom krizom nakon propasti tzv. Darienske sheme, pokušaja osnivanja vlastite kolonije u Panami, u što je bilo uloženo oko 20 posto tada cirkulirajućeg novca u zemlji. Unija je i Škotima i Englezima stoljećima dobro služila. Iako brojčano manji, Škoti su u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva odigrali izuzetne uloge; od velikih industrijalaca, tehnoloških inovatora, vojnika, filozofa, pisaca i trgovaca. Škotska i Engleska zajedno su crpile bogatstvo iz kolonija, trgovale robljem, pokrenule industrijsku revoluciju i stvorile Britanski Imperij. Upravo je Imperij s kolonijama bio svojevrstan sigurnosni ventil za Ujedinjeno Kraljevstvo kojim je državi zagarantiran više-manje gladak društveni razvoj nakon 18. stoljeća, unatoč svim kontradikcijama i izazovima goleme transformacije društva i države. Pretpostavljam da je mnoštvo potencijalnih nezadovoljnika, revolucionara i bundžija uteklo preko mora, stvorilo novi život po otocima sreće i materijalnog napretka, našlo zaposlenje u birokraciji i vojsci koja je opsluživala Imperij, afirmirali se i postali Netko I Nešto u superiornom odnosu spram koloniziranih domaćina. Takve razmjene između države i njenih stanovnika više nema. Materijalne i druge prednosti uživatelja statusa britanskog podanika danas su suptilnije, što vjerujem dobrim dijelom loži vatru i škotskog i engleskog nezadovoljstva. Dvije se zemlje postupno razilaze u shvaćanju kakvo društvo žele graditi još od konca Drugog svjetskog rata. SNP se u posljednjih dvadesetak godina transformirao u stranku lijevog centra, promoviraju tzv. građanski inkluzivni nacionalizam, otvoren imigraciji i s progresivnim svjetonazorom. Njihovi protivnici tvrde da vuk dlaku mijenja, ali da široki krov SNP-a i dalje skriva šoviniste starog kova te da je stranka korumpirana do srži. Svako pozivanje na racionalne argumente – da je unija bolje rješenje, da nezavisnu Škotsku očekuju brojni ekonomski problemi, da više od 70% izvoza ide u Englesku s kojom bi u slučaju EU članstva dijelili ‘tvrdu’ granicu, sve je uzaludno. Identične su argumente engleski birači odbili kada je bila riječ o Brexitu.

Kakvi god bili rezultati sljedećih izbora, pitanje nezavisnosti neće sići s dnevnog reda. Osjećaj zajedništva – ‘britanstvo’, polako nestaje, ljudi se sve češće deklariraju kao Škoti, Velšani ili Englezi. Mlada generacija Škota većinski želi nezavisnost. Na referendumu 2014. nisu glasali, jer su bili premladi, a unionisti starog kova biološki odlaze. Nacionalni zdravstveni sustav, NHS, posljednja je zajednička vrijednost koju dijele sve otočke nacije. Ako se obistine strahovanja da će Torijevci prije ili kasnije rasprodati i privatizirati NHS, što je ruku na srce u ovom trenutku politički teško zamisivo zbog iskustva pandemije, nestat će i posljednji simbol zajedništva.

Kako spasiti UK, Gordon Brown, bivši britanski premijer, Škot, unionist

U članku “Kako spasiti Ujedinjeno Kraljevstvo” oglasio se bivši premijer Gordon Brown, i sam Škot, zagovornik Unije.^[xii] Jasno je, smatra Brown, da je pandemija iznijela na vidjelo da i engleske regije, baš kao Škotska i Wales, vide da je problem u ekstremnoj centralizaciji i da nefleksibilni centar drži višenacionalnu i regijama podijeljenu zemlju u luđačkoj košulji unitarirne države. Brown poziva na ustavnu reformu i upozorava da se Ujedinjeno Kraljevstvo mora reformirati, jer će se u protivnom za deset godina pridružiti Carstvu i postati povijest.

Početkom prošle godine, samo nekoliko tjedana prije izbijanja pandemije, Johnson je doista najavio radikalan program izjednačavanja bogate, južne i siromašne, sjeverne Engleske. Nije bila riječ o ustavnoj reformi, ali bilo je jasno da su Torijevci shvatili da je vrag odnio šalu. Razlike između najbogatijih i najsiromašnijih dijelova Velike Britanije toliko su drastične da nadmašuju razlike između zapadne i istočne Njemačke prije ujedinjenja. Najavom velikih investicija u infrastrukturne projekte na sjeveru Johnson je namjeravao otplatiti dug biračima iz tog dijela zemlje, koji su donedavno slovili za neoborivi ‘Crveni zid’ laburističkih birača, koji su prvi put otkako je svijeta i vijeka, izbora i izbornog zakona, glasali za Torije. Opseg Johnsonovih investicija zasjenio je i laburistički program državne potrošnje, obično kritiziran kao socijalističko “trošenje tuđih para”, i predstavlja radikalan odmak od tradicionalne konzervativne politike male države i stroge proračunske discipline. Nažalost, dva tjedna nakon predstavljanja budžeta kojim je okrunjen Johnsonov plan izjednačavanja Sjevera i Juga, s katastrofalnim je zakašnjenjem objavljen prvi lockdown, i uslijedila je godina-kovida. Izjednačavanje engleskih regija odgođeno je do daljnjega, a međuvremenu valja preživjeti koronu i sve njezine varijante.

Johnsonova vlada trenutačno jezdi na valu popularnosti zbog efikasne operacije cijepljenja. Europski sukob s AstraZenecom u tome pomaže – okuplja naciju oko ideje zajedničkog neprijatelja koji im želi “oteti” vakcinu. Komplicirani detalji koji bi rasvjetlili cijeli slučaj nisu poznati ni najupućenijima. Istovremeno, u Ulsteru se obnavljaju političke tenzije – paramilitarni protestantski lojalisti prijete terorističkim napadima ako se ne ukine Protokol o Sjevernoj Irskoj, navodno im carinske kontrole na Irskom moru ometaju gangsteraj i trgovinu drogom. David Frost, ratoborni vladin pregovarač, unilateralno produžuje rokove i krši međunarodni ugovor koji je prije tri mjeseca osobno potpisao s EU-om. Pitanje je dana kada će se oglasiti republikanski ekstremisti i strahujemo da će 23 godine mira otići kvragu! Sukob oko Irskog protokola također okuplja Johnsonove birače oko “naših”, a protiv europskog neprijatelja – iako za te “naše” nisu dali ni pišljivog boba kad su im nametnuli Brexit.

Moguće je da će Johnsonov izborni tim prostudirati ankete i izborno-prognostičke karte pa uskoro zatražiti Kraljicu da odobri sazivanje novih parlamentarnih izbora. Johnson vlada u duhu konstantne predizborne kampanje pa njegovi protivnici strahuju da će sazivati izbore svaki put kada mu to bude odgovaralo i tako produljivati trajanje svoje vlade. Prije toga mora ukinuti jedan od novijih ustavnih zakona, Fixed Parliament Act iz 2011., kojim je fiksiran petogodišnji mandat za trajanje Parlamenta, upravo da bi se izbjeglo raspisivanje izbora po oportunističkom kalendaru. Činjenica da je taj zakon donijela koalicijska vlada konzervativca Davida Camerona, pokazuje kako se ovdašnji ustav organski mijenja i prilagođava prilikama i potrebama. U međuvremenu je nacija i u pandemiji podijeljena između Leavera i Remainera. Brexit naravno, nije završio formalnim razlazom već iz dana u dan iznenađuje novim problemima i postaje sve kompliciraniji – ne prestaje davati, baš kao onaj poklon spomenut u uvodu. Nema sumnje da će imati dugoročne i egzistencijalne posljedice po Ujedinjeno Kraljevstvo, a tko preživi – pričat će.

• Bilješke

^[i] UK-EU trade falls sharply as Brexit disruption starts to bite, Arnold, M., Financial Times, (5/3/2021)

^[ii]  UK Statistics Authority rebukes Gove over Brexit figures, Helm, T., The Guardian, (6/3/2021)

^[iii] Labour Market Overview, UK: February 2021, Office for national Statistics, (5/3/2021)

^[iv] Gordon Brown: 300,000 UK jobless hidden by official figures, Savage, M., The Guardian, (24/1/2021)

^[v] Britain suffered worst recession of all G7 leading economies, says IMF, Aldrick, P., The Times, (27/1/2021)

^[vi] COVID-19 and the failure of the neoliberal regulatory state, Lee, J., Hameiri, S., (2021), Review of International Political Economy

^[vii] EU Referendum Results, BBC

^[viii] More voters think it was a mistake to leave the EU than think Brexit was the right decision, Shipton, M., Wales Online, (1/3/2021)

^[ix] Brexit and Beyond, (2021), UK in a Changing Europe

^[x] Revealed: Queen lobbied for change in law to hide her private wealth, Pegg, D., Evans, R., The Guardian, (7/2/2021)

^[xi] SNP no longer set for Holyrood majority, new poll shows, Matchett, C., The Scotsman, (11/3/2021)

^[xii] How to save the United Kingdom, Brown, G., New Statesman