Bruno Latour (1947. – 2022.) Nikada nismo bili moderni!

Nedavno preminuli Bruno Latour, jedan od najkontroverznijih teoretičara današnjice, prema osobnom pogledu Darka Polšeka nikad nije bio pravi postmodernist, skoro nikad se nije služio visokoparnim, nerazumljivim jezikom, tj. nikada jezičnim bravurama nije pokušavao opčiniti auditorij i čitateljstvo, bio je duhovit i što je možda najvažnije, užasavao se kad su neke činjenice proglašavane "socijalnom konstrukcijom"

• Naslovna fotografija: Bruno Latour (Wikimedia Commons)

• dr. sc. Darko Polšek redoviti je profesor na Studiju antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Fotografija autora Žarko Bašić/PD/PIXSELL)

Dana 9. listopada ove godine, neki dan, preminuo je jedan od najzanimljivijih i najkontroverznijih teoretičara današnjice – francusko-američki sociolog, filozof, antropolog, poznati javni intelektualac – Bruno Latour. U mojoj karijeri, a vjerujem i u karijeri tisuća njegovih studenata i poklonika, njegove su knjige odigrale razmjerno važnu ulogu. Ovaj osvrt, in memoriam, posvećujem toj osobnoj strani priče, a neki cjelovitiji prikaz Latourova lika i djela ostavit ću nekom drugom.

Kasnih osamdesetih godina, u vrijeme dok sam pisao svoj doktorat iz sociologije znanosti, najvažnije i tada najrecentnije knjige s tog područja bile su dvije knjige: Laboratory Life. Construction of Scientific Facts (1986.) tandema Woolgar-Latour, i samostalna knjiga Brune Latoura Science in Action (1987.). Obje su kreirale, ili se naslanjale na tada dominantan „istraživački smjer“ – ili modu, prema kojoj se na znanost trebaju primijeniti ista objašnjavalačka načela kao i na sve druge socijalne fenomene i funkcije. Ako postoji primjerice disciplina sociologija religije koja pruža objašnjenja zašto ljudi vjeruju u nadnaravno, ili sociologija politike – zašto ne bismo i znanosti pristupili – sociološki. Nije to bila originalna misao. Disciplina sociologije znanosti etablirala se već mnogo ranije. Ali sociologija znanosti, ili psihologija znanosti, bile su do tog vremena discipline koje su obrađivale uvjete i uzroke nastanka neke teorije, hipoteze ili paradigme, discipline koje su svoje tvorevine/objašnjenja oblikovale tek kasnije, kada su „pravi znanstveni problemi“ – oni znanstveno-imanentni – već bili riješeni, tek kada smo bili (tobože) sigurni da znamo objašnjavamo li istinita ili neistinita vjerovanja. Drugim riječima, postojala je asimetrija u objašnjenju: sociologija i psihologija znanosti zazivale su se kada smo željeli odgovoriti zašto su znanstvenici i ostali ljudi bili „glupi“ da vjeruju u nešto neistinito, tj. bavila se uzrocima neistinitih misli, hipoteza, teorija i paradigmi, ali nam te discipline nisu bile potrebne ili dovoljne da objasne zašto je neka znanstvena tvrdnja – istinita. Ta se filozofija zvala „teorija aracionalnosti“.

Prvo Latourovo „pravilo metode“ glasi: „Proučavamo znanost na djelu, a ne dovršenu znanost i tehnologiju”

Bruno Latour i Steve Woolgar u svojoj su knjizi tvrdili da je „istina“, stavljam tu riječ pod navodnike jer bi to radili i naši autori, ishod vrlo kontingentnih, često i slučajnih faktora, koji presudno ovise o tome što i kako znanstvenici stvarno rade „na terenu“, a to pak dodatno obuhvaća cijeli niz dodatnih slučajnosti i kontingencija koje igraju ulogu ne samo u procesu kreiranja „činjenica“, već i u tome koje će tvrdnje neka zajednica istraživača uopće prihvatiti kao „istinu“. Sličnu su filozofiju, ili – tada se to zvalo „sociologiju“ ili „etnometodologiju“ znanosti zastupali i drugi istraživači poput Davida Bloora i Barryja Barnesa u Škotskoj. Potonji su tu metodološku tezu, „program“ ili imperativ – zvali „simetričnim pristupom“ ili „strogim programom“ u sociologiji znanosti. Svi su spomenuti znanstvenici pokušavali ispraviti gorespomenutu asimetriju u objašnjenjima znanstvenih tvrdnji: jer i istina, baš kao i neistina, traže dodatna socijalna, sociološka, psihološka, etnološka ili druga „kauzalna“ objašnjenja.

Tako je nastala nova, „hibridna“ disciplina poznata pod imenom Science and Technology Studies (Studije znanosti i tehnologije). Ali nisu to bile baš sve i svakakve studije znanosti i tehnologije, već samo one koje su pokušavale i istinu (baš kao i neistinu) „razmontirati“, pristupiti joj kao „crnoj kutiji“ koju znanstveno tj. u ime znanosti, tek treba otvoriti da bismo shvatili ili pratili „mreže“ odnosa između činjenica, tehnoloških sredstava i ljudskih faktora koje su se u nekom trenutku sastavile u čvor koji obično zovemo „istinom“. Prvo Latourovo „pravilo metode“ (iz spomenute knjige Znanost na djelu) primjerice glasi: „Proučavamo znanost na djelu, a ne dovršenu znanost i tehnologiju. Zbog toga stižemo prije zatvaranja činjenica i sprava u crne kutije, ili slijedimo kontroverze kojima bismo ih ponovno mogli otvoriti.“ „Trebamo simetrično razmotriti pokušaje upotrebe ljudskih i izvanljudskih izvora“, nastavlja dalje Latour sa svojim „pravilima metode“. „Suočeni s optužbom za iracionalnost, promatrat ćemo ugao i pravac promatračeva razmještaja, i dužinu mreže stvorene na taj način… Prije negoli pripišemo neku posebnu kvalitetu duhu ili metodi (tj. istini, prim. aut.), ispitat ćemo najprije mnoge načine kojima se upute skupljaju, kombiniraju, međusobno povezuju i vraćaju.“ A odmah potom slijede i Latourova „načela“: „Znanstvenici i inženjeri govore u ime novih saveznika koje su oblikovali i pridobili… Nikada nismo suočeni sa znanošću, tehnologijom i društvom, već uvijek samo sa sklopom jačih ili slabijih asocijacija, stoga je razumijevanje činjenica i strojeva ista zadaća kao i razumijevanje ljudi koji o njima govore.“ To Latourovo uhođenje znanstvenika, demontaža „crnih kutija“ (činjenica i istina) – kako bi se pratile barem tri „mrežne niti“ (znanost/tehnologija/društvo) pri oblikovanju nečega što zovemo „činjenicom“ ili „istinom“, postao je aksiom studija znanosti i tehnologije, pod mnogo poznatijim imenom Actors Network Theory (Teorija mreže aktera/subjekata).

Ali za razliku od gorespomenutih kritičara, Bruna Latoura osobno nikada nisam doživljavao kao „postmodernista“ nalik na Lacana, Kristevu, Baudrillarda, Irigarayove, Virilia, Deleuzea, Guattarija i još kojekakvih nekoć vrlo čitanih i pomodnih filozofa. Prvo, čini mi se da se za razliku od ovih, Latour nikada (ili, hajde, gotovo nikada) nije služio visokoparnim, nerazumljivim jezikom, tj. da nikada jezičnim bravurama nije pokušavao opčiniti auditorij i čitateljstvo. Možda se varam? Drugo, bio je uvijek razmjerno duhovit (to, priznajem, i nije baš neko opravdanje: pogledajte Žižeka!). U svojim spisima često sam citirao Latourovu rečenicu: „Sve dok želite raditi razliku između objašnjenja i pričanja priča – boljet će Vas glava“. Fascinirala me je njegova studija znanstvenih „grafikona“, koja je duhovito pokazivala kako ti navodno jednostavni „grafovi“ više skrivaju negoli otkrivaju. I treće, prisjećam se jedne poučne, duhovite, a možda i važne Latourove „priče“ nastale nakon 2001. i terorističkih napada na njujorške tornjeve. Latour priča kako je jednoga dana obrađivao svoj vinograd (Bordeaux ili Burgundija? – ne sjećam se više), i kako mu je pristupio jedan susjed-seljak. Započeli su komentirati razne događaje, uključujući i rušenje tornjeva. U jednom trenutku susjed-seljak posve ozbiljno kaže Latouru: „A Vi ne znate da je i to (rušenje tornjeva) samo jedna socijalna konstrukcija?“ Latour se na tu primjedbu zapanjio, jer je u toj seljakovoj primjedbi valjda vidio sama sebe, ili se smatrao odgovornim što se ta vrsta budalaštine mogla proširiti i do zadnjeg bordoškog/burgundskog? vinogradara. Latour naravno nije sumnjao u vjerodostojnost rušenja tornjeva, poput nekih njegovih kolega postmodernista, i pogodila ga je činjenica da je neki-tamo-seljak usvojio „metode“ nalik na one njegove. Iz čega sam izvukao zaključak da Latour ustvari nikada nije bio – „pravi“ postmodernist. To pitanje, „jesam li ustvari postmodernist?“ i Latoura je svojedobno mučilo, pa se i „napismeno“ nekako pokušavao odalečiti od onih glupljih, pomodnih i visokoparnih varijanti postmodernizma („Sommes-nous postmodernes? Non, amodernes!“ (1990.). Ali mislim da u tom „odalečivanju“ nikada ustvari nije uspio. Spomenutu epizodu sa seljakom nikada nije protumačio poput Heideggera – kao svoj „okret“, „obrat“ iliti „die Kehre“. Vjerojatno bi takvim javnim „obratom“ izgubio velik dio svoje brojne i zahvalne publike.

Latour nije sumnjao u rušenje Tornjeva, zapanjilo ga je da netko može o tome misliti kao o socijalnoj konstrukciji a za što je osjećao odgovornost, što implicira da ipak nikad nije bio pravi postmodernist (Wikimedia Commons)

Ali ja sam volio i neke Latourove kasnije knjige, posebno onu o Pasteuru (Pasterizacija u Francuskoj (1993.)). Onu o neostvarenom projektu pariške podzemne željeznice – „Aramis“ (Aramis ili ljubav prema tehnologiji (1996.)), nešto manje. Čak i nakon objavljivanja spomenutih poraznih kritika na njegov račun – i još mnogo više na račun ostalih postmodernista – volio sam njegovu knjigu Nikada nismo bili moderni (1997.) Još i danas studentima često prepričavam epizodu iz te knjige, o Laperouseu, danas gotovo zaboravljenom francuskom istraživaču pacifičkih mora, koja Latouru služi kao povod za raspravu o potrebi centralizacije znanja. („Svi mornari mogu poginuti, svi brodovi mogu se potopiti, ali brodski dnevnik pod svaku se cijenu mora vratiti u Pariz,“ kako bi sljedeća ekspedicija mogla barem malo pomaknuti granice spoznaje. Ako se dobro sjećam, to nikako nije bila kritika francuskog kolonijalizma, ili kolonijalizma uopće, kako bismo to očekivali od drugih postmodernista.) Glavnu Latourovu tezu, „nikada nismo bili moderni“ danas pojednostavljeno tumačim u svjetlu LeGoffovih tvrdnji kako Srednji vijek (valjda) još uvijek traje, ali se ustvari više ne sjećam što je pisac (Latour) doista htio reći.

Velik broj Latourovih knjiga preveden je na hrvatski i još više na srpski. U srpskom izdanju knjige Latourovi odlomci s početka knjige Nikada nismo bili moderni, pružaju dobru ilustraciju (a za neke danas možda i lošu sliku) njegove filozofije:

Kada danas, nakon dugo vremena, ponovno čitam te retke, kao ilustracije i slike Latourove filozofije, imam dojam da mi je mnogo štošta u njoj nejasnije negoli mi je bilo u vrijeme kada sam ih čitao po prvi put, te da su oni davni kritičari imali puno materijala za svoje kritike. Ali mi filozofi, teško se odričemo svojih starih intelektualnih ljubavi. One i dalje žive kao dio nas, čak i kada su slomljene. Sada, u starim danima, usvojio sam onu Latourovu čudnu misao o glavobolji pri razdvajanju objašnjenja i pričanja priča, i odabrao čitanja – bez dodatnih glavobolja.