Četiri desetljeća stagnacije. Preslikavanje tuđih terapija nije lijek za domaću patologiju

Udio našeg gospodarstva u svjetskom rapidno opada skoro pola stoljeća, prosječne plaće su imale veću kupovnu moć 1978. godine, a produktivnost kapitala i rada je više manje ista kao i sedamdesetih, piše Josip Tica u prvom članku u kojem predstavlja globalna kretanja, a zatim Hrvatsku s njezinim bolestima. Koristi od "outsourcinga" industrija sa zapada na istok Europe uglavnom su zaobišle Hrvatsku. Kako zbog naše "Nizozemske bolesti" (turizma), tako i zbog tipa kapitalizma koji ovdje prevladava

• Redoviti profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj, Ekonomski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

John Cleese je 2016. objavio kako bi volio da ljudi napokon shvate kako je znanost metoda istraživanja, a ne skup vjerovanja koja treba naučiti na pamet. Pravi smisao znanosti je najsličniji dijagnozama koje doktor House postavlja u popularnoj seriji i koje permanentno mijenja kako mu pristižu novi nalazi ili ideje o tome što bi nalazi mogli značiti. Kako se mijenjaju dokazi, nalazi, odnosno statistički podaci, tako se bez prestanka špekulira o novim potencijalnim dijagnozama i određuju se lijekovi i nove pretrage. Nema mjesta ni vremena za tvrdoglavost, žalovanje i taštinu, svaki novi podatak ima potencijal da promijeni zaključak i izliječi “pacijenta”.

U ekonomiji, osim permanentnog pronalaženja novih nalaza (dokaza) i promišljanja o tome na koje “bolesti” i “terapije” nalazi ukazuju, “liječnik” mora razmišljati i o percepciji pacijenta. I upravo tu leži najveća razlika između ekonomista i liječnika, dok svi znaju kako se “kirurg ne bira prema izgledu”, kod ekonomista taj stav u novije vrijeme i nije baš na cijeni. Ponekad, ako ne i vrlo često, “fiks” ideje, blagoglagoljivost i podmazan PR prevagne u odnosu na temeljito i točno postavljenu dijagnozu i ispravno zadanu terapiju. Navedena asimetrija informacija između “pacijenta” i “liječnika” ne implicira da će “pacijentu” biti bolje, nego samo da će privremeno biti sretniji.

Odličan primjer je Brexit. Nakon što su rezultati o Brexitu objavljeni, središnja banka Engleske napravila je projekciju prema kojoj je BDP trebao pasti kao posljedica navedene vijesti. Ključni sastojak teoretskog računalnog modela koji je u simulaciji proizveo navedeni zaključak bila je ideja prema kojoj su potrošači u Engleskoj racionalni. Ako pretpostavimo da su racionalni, potrošači će se nakon referenduma početi pripremati za negativne ekonomske posljedice Brexita, te sukladno tome povećati štednju i smanjiti potrošnju. Kako je osobna potrošnja ključna komponenta BDP-a, sukladno modelu, trebao je usporiti rast BDP-a.

Međutim, u stvarnosti je razvoj događaja bio u potpunosti suprotan. Poneseni nacionalnim zanosom koji je generirao referendumski ishod, engleski potrošači počeli su trošiti više (umjesto da više štede) i gospodarstvo je živnulo u kvartalima koji su uslijedili. Ekonomska projekcija središnje banke pokazala se u potpunosti suprotnom od onoga što se dogodilo u stvarnosti iz prostog razloga jer su vjerovali da će prosječan potrošač očekivati budućnost kako je vide najškolovaniji ekonomski analitičari u središnjoj banci.

Nažalost po ekonomske analitičare, mediji i PR, odnosno efekt vijesti o referendumskoj “pobjedi” bili su snažniji od ekonomske analize koja je polazila od ideje o racionalnom prosječnom potrošaču. Naravno, to ne znači da posljedice potencijalnog gubitka tržišta od 400 mil. ljudi neće biti negativne za britansko gospodarstvo. Činjenica da je medijski napuhan optimizam potrošača, samo znači da će kućanstva nespremno (praznih novčanika) dočekati usporavanje ekonomije koje će Brexit donijeti sa sobom. Radi se dakle o problemu “timinga” (tzv. intertemporalna supstitucija potrošnje), a ne o fundamentalnom ekonomskom nerazumijevanju posljedica Brexita od strane središnje banke.

Osnovni zaključak navedenog iskustva je kako potrošač, kao i glasač, vrlo često emotivno reagira prilikom donošenja odluka kao što su glasanje ili izbor između potrošnje i štednje. Ekonomija je u kratkom roku vrlo često samoostvarujuća prognoza. Potrošački optimizam vrlo često rezultira potrošnjom i rastom BDP-a, a potrošački pesimizam vrlo često dovodi do recesija. Nažalost, kada se dim (emocije) raziđe na kraju ostanu ekonomski fundamenti, odnosno ekonomska stvarnost.

Prema mišljenju američkih ekonomista, politika je odabrala pogrešan “timing” za smanjenje poreza. Povećanje potražnje u uvjetima niske nezaposlenosti rezultira rastom cijena (zbog manjka slobodnih nezaposlenih resursa), a inflacija će natjerati središnju banku na podizanje kamatnih stopa kako bi smanjila potražnju za investicijskim dobrima i stabilizirala inflaciju

Problem “timinga” je bio razvidan prošle godine i u SAD-u. U trenutku kada je nezaposlenost pala na 4,1% (najnižu razinu u ovome stoljeću), zakonodavci su izglasali najveće smanjenje poreza u povijesti. Ukupno 45 od 50 anketiranih ekonomskih analitičara ocijenilo je pogrešnom politiku smanjenja poreza u uvjetima povijesno niske nezaposlenosti. Gotovo konsensualni stav struke bio je kako je nepotrebno povećati potražnju u uvjetima kada gospodarstvo pati od nedostatka radnika. U takvim uvjetima je jako teško rezanjem poreza povećati BDP, jer dodatna potražnja ne može biti zadovoljena zbog nedostatka resursa (radnika, infrastrukture i fizičkog kapitala).

Prema mišljenju američkih ekonomista, politika je odabrala pogrešan “timing” za smanjenje poreza. Povećanje potražnje u uvjetima niske nezaposlenosti rezultira rastom cijena (zbog manjka slobodnih nezaposlenih resursa), a inflacija će natjerati središnju banku na podizanje kamatnih stopa kako bi smanjila potražnju za investicijskim dobrima i stabilizirala inflaciju. Što je najopasnije, kao što primjećuje J. Frankel rezanje poreza u vrijeme ekspanzije može ostaviti gospodarstvo bez kapaciteta za borbu protiv recesije kada za to dođe vrijeme.

Političari vrlo često vuku “pogrešne” ekonomske poteze jer trebaju brze rezultate. Međutim ozbiljan ekonomski rezultat gotovo uvijek zahtjeva dugoročno planiranje i vrijeme potrebno da bi pozitivni rezultati postali razvidni i kada se raziđe dim.

Prema američkim ekonomistima, ekonomski logičan potez u uvjetima povijesno niske nezaposlenosti trebao je biti ulaganje u poduzetničku infrastrukturu i unaprjeđenje zakonodavnog okvira kako bi se povećala produktivnost postojećih resursa, kako radnika tako i fizičkog kapitala. Naime, kada nedostaje radne snage, BDP može rasti samo ako radnik postane produktivniji, a za to su potrebna ulaganja kako u fizički i ljudski kapital tako i u poduzetničko okruženje i utilizaciju neiskorištenih resursa (ljudi, zemljišta i kapitala). Nažalost po ekonomske savjetnike, nijedna od tih politika ne može donijeti rezultate u kratkom roku.

Navedeno ne znači da kratkovidno razmišljanje neće imati negativne posljedice. Rast agregatne potražnje pri punoj zaposlenosti rezultira inflacijom. Poslodavci će rast plaća i troškova ostalih oskudnih resursa prebaciti na potrošače u vidu većih cijena. Sukladno tome, 54 od 60 američkih ekonomskih analitičara izjavilo je kako nakon masivnog smanjenja poreza u uvjetima niske nezaposlenosti očekuju brže zatezanje monetarne politike, odnosno češće (frekventnije) podizanje kamatnih stopa središnje banke kako bi se višak potražnje doveo “pod kontrolu”.

Ekonomski sat i politički sat vrlo često nisu sinkronizirani, ali ponekad i jesu. Od 2014. godine proračunsko planiranje u Rusiji se radi na temelju pretpostavke da će cijene nafte biti 40$ (tzv. Kudrinovo fiskalno pravilo). Poučeni iskustvom kako proračunski prihodi variraju s cijenama energenata i spoznajom kako je jednom uvedene (obećane) proračunske izdatke politički izrazito skupo ukidati, odlučili su izolirati proračun od tržišnih nestabilnosti.

U uvjetima kada je cijena nafte iznad postavljene projekcije, višak proračunskih prihoda se ulaže u fond za “crne dane” uz pretpostavku kako će se sredstva koristiti za pokrivanje proračunskih rupa u slučaju da cijena nafte padne ispod 40$. Imajući u vidu kako je teško kontrolirati svjetsku cijenu nafte, odlučili su izolirati domaće gospodarstvo od fluktuacija tog tržišta. No to nije sve, kako bi zaštitili ostale sektore gospodarstva od fluktuacija tečaja izazvanih promjenama cijena energenata, fiskalno pravilo je matematički zakomplicirano na način da se što je više moguće smanji povezanost (korelacija) između tečaja Rublje i cijena energenata.

Kretanje tečaja rublje i cijene nafte počeli su divergirati

Rusko gospodarstvo je tipičan primjer tzv. “Nizozemske bolesti”. U uvjetima kada raste cijena nafte posljedično dolazi do aprecijacije (poskupljenja) rublje što uništava cjenovnu konkurentnost ostalih sektora gospodarstva (link). Novo kompliciranije fiskalno pravilo ide za tim da tečaj bude više u funkciji ostalih sektora kako bi se i oni mogli razviti, a gospodarstvo diversificirati. Plan je kako će manje kolebljivo ekonomsko okruženje djelovati poticajno na investicije u drugim sektorima.

Sve to napravljeno je u uvjetima kada Rusija ima javni dug od 14% (Eurozona je bliže 90%), ali i stopu rasta koja je još ispod svjetskog prosjeka. Osnovni cilj ekonomske politike u ovome trenutku je razumno ulaganje u infrastrukturu, ljudski kapital i osiguravanje okruženja u kojem privatni sektor može rasti brže i povući ostatak gospodarstva prema višim stopama rasta. Unatoč “sirenskom zovu” fiskalnih viškova u blagajni, i politika i ekonomska struka su sinkronizirale satove jer su svi svjesni da se nekontroliranom potrošnjom niti smanjenjem poreza ne može ništa postići u uvjetima demografskog deficita i manjka investicija (link).

Izuzetno zanimljiv primjer procesa u kojem ekonomska znanost u stilu Housea u hodu mijenja poglede na ekonomske teorije i statističke podatke je i efekt koji je globalizacija, odnosno slobodna trgovina roba i usluga među zemljama, izazvala na rast dohodovne nejednakosti u SAD-u i zapadnoj Europi.

Slobodna trgovina među zemljama je gotovo uvijek “win-win” situacija, od koje sve zemlje profitiraju i agregatni BDP prema ogromnoj većini ekonomskih modela ukazuje na zaključak kako uklanjanje prepreka za trgovinu (carine, kvote, tečajni rizik) rezultira porastom blagostanja u svim zemljama koje sudjeluju u ekonomskoj razmjeni.

Međutim, kako je nakon svjetske ekonomske krize postalo razvidno svima, činjenica da je globalizacija povećala BDP svih zemalja koje u njoj sudjeluju ne znači da u navedenom procesu nije bilo gubitnika. U razvijenim zapadnim zemljama je prilikom otvaranja granica za trgovinu, čitav niz gospodarskih grana i sektora jednostavno postao nekonkurentan. Jeftini industrijski proizvodi s Dalekog istoka ili preseljenje industrijskih  poduzeća (outsourcing) u Mexico ili istočnu Europu zatvorili su veliki broj radnih mjesta na zapadu.

Joseph Stiglitz, kad mu je dodijeljen počasni doktorat Sveučilišta u Splitu (foto – Slobodna Dalmacija)

Pojednostavljeno rečeno, “kolač je postao veći, a u isto vrijeme je broj gladnih za stolom porastao”. Radi se dakle o problemu ekonomske nejednakosti kojim globalizacija ne mora nužno rezultirati, ali je u posljednjih 20-30 godina to očigledno bio slučaj. Bivši prvi ekonomist Svjetske banke Joseph Stiglitz (link) u svojoj najnovijoj knjizi (Globalization and Its Discontents Revisited) objašnjava korelaciju između globalizacije i rasta nejednakosti jednim drugim ekonomskim procesom: takozvanom “trickle-down” ekonomikom. Prema njemu, proces globalizacije je paralelno praćen sa procesom razgradnje socijalne države, odnosno bio je praćen ekonomskom doktrinom koja je smatrala kako samo pad poreza i rezanje javnog sektora mogu omogućiti gospodarstvu snažan ekonomski rast.

Prema Stiglitzu, smanjenje poreza i uloge države u životu nekog gospodarstva dogodilo se paralelno sa procesom uklanjanja barijera za međunarodnu ekonomsku razmjenu. Posljedično, sve koristi od međunarodne razmjene bile su koncentrirane među dobitnicima globalizacije, a javnom sektoru je zbog doktrine rezanja u biti bilo onemogućeno da se koristi od međunarodne trgovine ravnomjerno raspodjeli među stanovnicima kroz ulaganja u ljude, programe za socijalnu politiku, ulaganja u obrazovanje, prekvalifikacije radnika u propalim sektorima i sl. U prosjeku je stanovnicima bilo bolje (rast BDP-a per capita), ali je broj onih kojima je postalo apsolutno ili relativno lošije nego prije bio sve veći i veći. Problem je postao posebno akutan u regijama koje su prošle kroz proces deindustrijalizacije.

Dosadašnja “mainstream” ekonomska teorija je ukazivala na uspješnost globalizacijske politike iz razloga što je proces uistinu rezultirao ekonomskim sustizanjem razvijenih zemalja od strane nerazvijenih zemalja (tzv. konvergencijom). Međutim, dublji pogled u problematiku je ukazao da su zemlje u prosjeku uistinu smanjile razvojni jaz između bogatih i siromašnih, ali je distribucija koristi od navedenog rasta unutar zemalja bila poprilično nejednaka. Sličan proces se događao između nove i stare Europe. S jedne strane nove članice su se razvile i počele sustizati staru Europu kada se mjeri BDP-om per capita, ali kada se “zumira” slika, isti globalni obrazac se ponovio. Koristi od ekonomskog napretka su jednostavno zaobišle popriličan broj stanovnika. Globalizacija popraćena trickle-down pristupom se pokazala tipičnim primjerom neinkluzivnog modela rasta.

U ovom slučaju uzrečicu “jedna slika za tisuću riječi” najbolje oslikava tzv. slon grafikon. Radi se o grafikonu kojem je autor Branko Milanović (link). Grafikon prikazuje postotni porast realnog dohotka od 1988 do 2008 godine, ali ne za svaku zemlju posebno, već prema percentilima (grupama ljudi). U prvoj grupi (percentilu) ja 1% najsiromašnijih na planetu, a u stotoj grupi je 1% najbogatijih na svijetu. Za svaku od 100 grupa (percentila) izračunat je porast dohotka za razdoblje 1988-08 i prikazan na grafikonu na kojem podaci oslikavaju obris slona s podignutim prednjim dijelom surle, dok mu je početak surle gotovo na podu u ravnini kljova.

Visoka glava i tijelo slona predstavlja porast dohotka srednje klase u zemljama u razvoju kojoj se realni dohodak povećao oko 70% u navedenom razdoblju globalizacije. Vrh surle predstavlja 1% najbogatijih kojima se dohodak povećao za oko 60%, a negdje oko kljova dole blizu poda nalazi se srednja klasa iz razvijenih zemalja kojoj je dohodak rastao manje od 30%, dok je oko 80-tog percentila čak padao cijelo razdoblje (npr. američka srednja klasa).

Novi podaci i novi populistički politički procesi usmjerili su ekonomiste u pronalaženje nove dijagnoze za nalaze (statističke podatke) koji su se pojavili, jer postojeća dijagnoza više nije bila održiva. Kao što je razvidno, organizam je destabilizirala dinamika kretanja dohotka unutar zemalja, a ne razlika kretanja dohotka među zemljama. IntrA, a ne Internacionalna preraspodjela.

Nova “dijagnoza” zahtjeva i novu “terapiju”. Prema Stiglitzu, postoje tri moguća teoretska rješenja za navedeni problem. Prva “terapija” je tzv. “Vegas” pristup prema kojem se nastavlja dalje s istim ekonomskim politikama uz nadu da će ovaj puta ishod biti drugačiji, a sustav sam od sebe postati održiv. Druga “terapija” je ono čemu smo bili svjedoci tijekom posljednjih godina: uzmak globalizacije, trgovinski ratovi, bilateralni trgovinski pregovori, porast populizma, Brexit, Grexit, Italexit i slično. Treća moguća “terapija” (i ispravna prema Stiglitzu) bi bila usko vezana uz sustav redistribucije koristi od globalizacije, odnosno povratak nade u javni sektor i ekonomiku blagostanja koliko god to čudno u ovome trenutku zvučalo.

Pokušamo li sve navedeno kontekstualizirati na pronalaženja “terapije” za domaće gospodarstvo, puno bolja metafora bi bila ona o veterinaru nego doktoru. Razlog za to leži u činjenici što su razlike između ekonomskih sustava malih i velikih gospodarstava toliko “anatomski” (kauzalne veze) različite da ih je gotovo nemoguće tretirati istim “terapijama” ili promišljati o njima u istim okvirima.

Hrvatska ekonomski stagnira već 40 godina, udio našeg gospodarstva u svjetskom BDP-u rapidno opada skoro pola stoljeća, prosječne plaće su imale veću kupovnu moć 1978. godine, a produktivnost kapitala i rada je više manje ista kao i sedamdesetih.

Uzroke možemo naivno tražiti u globalizaciji preslikavajući tuđe “terapije”, ali ne smijemo zaboraviti našu domaću patologiju: ekonomske sukobe osamdesetih, hiperinflaciju, domovinski rat i razaranja, pretvorbu i tranziciju i naposljetku “ortački” u potpunosti personalizirani tip kapitalizma koji je gospodarstvo lišio mogućnosti da razvojno prati ostale tranzicijske zemlje. Gubitnici svi tih procesa su lako uočljivi u općoj stagnaciji, preko 200.000 odseljenih, više od 300.000 blokiranih, skoro 500.000 prijevremeno umirovljenih, uništenju srednje klase, te raseljenoj i napuštenoj slavonskoj žitnici.

Istovremeno svi navedeni procesi nisu bili popraćeni “trickle-down” ekonomskom doktrinom. Privatizacija je uistinu od početka tranzicije sustavno smanjivala ulogu države u gospodarstvu, ali je s druge strane “mantra” o rezanju poreza i “maloj državi” tek nedavno postala popularna i to prvenstveno kao refleks na “uhljebizaciju” javnog sektora, nabujale funkcije države, prekobrojne jedinice lokalne samouprave te nisku kvalitetu usluga koje javni sektor pruža.

Na posljetku je važno istaknuti kako su i posljedice slobodne trgovine na domaće gospodarstvo bile dvojake. Nakon tranzicije se dogodila deindustrijalizacija (koja i dalje uzima svoj danak) zbog nekonkurentnosti nekih industrija, ali je isto tako dobar dio poduzeća propao zbog modela pretvorbe i kapitalizma kojeg je Hrvatska gajila. Koristi od “outsourcinga” industrija sa zapada na istok Europe uglavnom su zaobišle Hrvatsku. Kako zbog naše “Nizozemske bolesti” (turizma), tako i zbog tipa kapitalizma koji ovdje prevladava.  Pozitivan pomak se dogodio tek s ulaskom u EU nakon kojeg je uslijedila eksplozija robnog izvoza te je on po prvi puta postao veći od izvoza usluga (turizam).