Da su socijalističke nepravde besprijekorno ispravljene, bi li u novom poretku bilo nepravde?

Kao da su izborom kapitalizma i tržišne privrede sva pitanja pravednosti riješena, stranke su se o tome gotovo sramile govoriti, pravne znanosti to nije puno interesiralo, filozofija se okrenula tzv. bioetici, sociologija marginalcima, a crkve povratu svoje imovine, piše Zoran Pokrovac u zaključnom dijelu članka u kojem ispituje izostanak iole ozbiljnije javne rasprave o pravednosti tranzicije

• Dr. sc. Zoran Pokrovac, redoviti profesor Teorije prava i države u trajnom zvanju, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu

• Neznatno izmijenjeno i skraćeno predavanje održano 15. svibnja 2019. na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu u okviru ciklusa predavanja Pravo i pravda. Zahvaljujem mr. Nikici Kolundžiji (Beograd) i doc. dr. Šimi Jozipoviću (Split) na znalačkim kritičkim primjedbama i savjetima u vezi prve verzije ovoga rada, posebno na provjeri podataka o visini poreznih stopa.

• Pravo, pravda i tranzicijska (ne)pravda (1): Htjeli smo pravdu a dobili smo pravnu državu.

Da vas podsjetim: na početku ovoga predavanja sam rekao da su brojna cinična razmišljanjima o neskladu, o raskoraku, o nepodudarnosti prava i pravde. U hladnom jeziku neemocionalne teorije sistema primijenjene na teoriju prava – kako je to učinio Niklas Luhmann – ide se, na prvi pogled, i korak dalje. Luhmann pokazuje da se u pravnom sistemu primjenjuje kod pravo/nepravo i naglašava da se on primjenjuje samo u pravnom sistemu.[1] Na taj se način dospijeva do teorijski sistematiziranog, na pravilima i principima donesenog pozitivnog prava – a time se, po Luhmannu, može biti zadovoljan. I onda slijedi rečenica od koje bi se digla kosa na glavi svakom zagovorniku prirodnog prava, a i nekim teoretičarima pozitivnog prava: „Tradicionalno pitanje o pravednosti prava tako gubi svako praktično značenje“.[2] Kako Luhmann to obrazlaže?

Mislim da se u najkraćim crtama njegovo obrazloženje može sažeti ovako: Pravednost ne može biti, kao treća vrijednost, dodana uz razlikovanje pravo/nepravo; ona ne označava ni neki od programa pravnog sistema. To bi bilo kao da uz građevinsko pravo i javno prometno pravo, nasljedno pravo i autorsko pravo, postoji i pravedno pravo. Posljedica je toga: pitanja pravednosti prava promatraju se još samo kao etička pitanja, još samo kao pitanja utemeljenja prava u mediju morala; te da se onda s velikim trudom traži mjesto za etiku u pravu. Ili da se pravednost smatra sveukupnim društvenom principom koji važi za sva područja života, a u pravu samo poprima jednu posebnu formu.

Kod pravednosti se radi o samopromatranju i samoopisivanju pravnog sistema, Niklas Luhmann

Ma kako etička kvaliteta moralnog traženja pravednosti bila – teorija prava se ovim rješenjem ne može zadovoljiti. Ona tako reći ideju pravednosti predaje etici, da bi onda bila prisiljena, da sama inkorporira etiku. Ali i Luhmann priznaje da se u pravnom sistemu citira moralne norme, čime bivaju juridificirane, učinjene pravnima, popravnjene (pazite, ne popravljene!). Hoće reći postaju pravne. Ali da je to tako, dodaje Luhmann, mora biti dokazano specifično pomoću pravnih tekstova.[3] Zbog toga se pravni sistem ne mora odreći ideje pravednosti. Samo se teorijsko smještanje mora iznova promisliti. Ne ulazeći potanko u zamršene Luhmannove izvode zadovoljimo se ovdje samo jednom važnom Luhmannovom usporedbom: dok se kad je riječ o „važenju“ u pravnom sistemu radi o jednom simbolu koji kruži u pravnom sistemu, koji povezuje njegove operacije, koji nas podsjeća na rezultate operacija za ponovnu primjenu, dotle se kod pravednosti radi o samopromatranju i samoopisivanju pravnog sistema.[4]

Kakvi se poučci za našu današnju temu mogu izvući iz ovoga izleta u Luhmannova gledišta o odnosu prava i pravde? U prvom koraku ću ih još pojednostavniti, da bih ih, u drugom koraku, iskoristio za izvođenje poučaka o odnosu pravednosti i prava i tranzicijskim pravnim sistemima.

Prvi korak:

• Prvo, Luhmann ne upada u ona jednostavna, da ne kažem jeftina, cinična razmišljanjima o nepodudarnosti prava i pravde.
• Drugo, zbog toga što pravni sistem operira samo s kodom pravo/nepravo i zbog toga što samo pravni sistem operira s tim kodom tradicionalno pitanje o pravednosti prava gubi, u pravnom sistemu, praktično značenje.
• Treće, pitanja pravednosti prava ne gube svaki smisao, ali se promatraju kao etička pitanja, kao pitanja utemeljenja prava u mediju morala.
• Četvrto, pravednost prava ne označava neki od programa pravnog sistema.
• Peto, pravni se sistem ne mora odreći ideje pravednosti; samo se teorijsko smještanje mora iznova promisliti. Luhmann to novo „smještanje“ vidi u samopromatranju i samoopisivanju pravnog sistema.

Drugi korak:

Iz navodne vječne i univerzalne „istine“ o nepodudarnosti prava i pravde ni u tranzicijskim pravnim sistemima nije logičan zaključak da bi teorija prava, a i drugi društveni akteri, trebali prestati tematizirati to pitanje i pitanje o pravednosti prava. Samo što ih svatko mora tematizirati na svoj način. Drugi društveni akteri – pojedinci i kolektivni akteri kao društveni akteri – u mediju morala, a teorija prava – kao dio pravnoga sistema – u samopromatranju i samoopisivanju pravnog sistema. Taj zadatak nikada nije bio lagan, a u uvjetima tzv. tranzicije postaje još teži.

Dopustite da najprije objasnim zašto govorim o takozvanoj tranziciji. Zašto ne uzimam kao nesporno da se nalazimo u nekom razdoblju koje zaslužuje naziv tranzicija ili da se je ono možda već završilo, pa da je tranzicija nesporna. S obzirom na to da sam znanstveno počeo pisati još u socijalizmu mene priča o tranziciji podsjeća na jednu dramatičnu zgodu iz moga života sredinom 80.-ih godina 20. st. Tada sam s kolegom iz Göttingena, dr. Križanom, napisao rad “Od filozofije povijesti do realnog socijalizma”.[5] Ponudili smo ga za objavu jednom splitskom časopisu za društvena pitanja, a on je zamršenim putovima neformalne cenzure stigao čak do CK SKH! Što je u njemu bilo tako bogohulno da je zainteresiralo vrh piramide moći? U tom smo radu pokušali podvući crtu pod naše iskustvo s marksizmom. Analizirajući relacije ruskog odnosno sovjetskog društva sa zapadno- i srednjoeuropskim društvima i nekim segmentima njihovih duhovnih tradicija branili smo gledište o filozofiji povijesti kao podvrsti filozofije i obliku povijesne svijesti, te isticali njenu praktičnu intenciju. Pokazivali smo razlike Hegelove i Marxove filozofije povijesti te zastupali tezu o značajnim praktičnim posljedicama koje je izazivala specifična interpretacija Marxove filozofije povijesti u boljševičkom ogranku ruske socijaldemokracije: supstitucija klase partijom te ideologija istinitog znanja o nužnosti određenog povijesnog razvitka. Boljševici su nam se pokazali kao samoprozvani nositelji toga navodnoga istinitog znanja o nužnosti određenog povijesnog razvitka. Zatim smo analizirali mnogostruke konzekvence do kojih je dovela spomenuta supstitucija: prenaglašavanje razvojne funkcije sredstava za proizvodnju, imitativno preuzimanje zapadne tehnologije sa svim posljedicama koje imitativni odnos ima na drugim poljima života, prije svega u kulturi, obrazovanju, političkom životu i umjetnosti.

Cca. 40 godina kasnije usuđujem se konstatirati da ni ideolozi tranzicije ne postupaju bitno različito. Oni ne samo da su politički zagovarali tranziciju, već su tranziciju također predstavljali kao nužnost povijesnog razvitka nakon implozije socijalističkih poredaka. Ali njihovo težište nije na preuzimanju zapadnu tehnologije, pa makar bilo i imitativno, već na imitativnom preuzimanju zapadne neoliberalne ideologije. A ova, po logici vlastitog samorazumijevanja, i ne može imati drugi recept za postsocijalistička društva osim što brže nužne tranzicije u stari liberalni poredak predsocijalne države za koji više na Zapadu nema izgleda (osim u SAD).[6] Zapadno inzistiranje na reformama pravnih sistema postsocijalističkih društava kao preduvjetu prijema u zapadne oblike integracija od Svjetske trgovinske organizacije do Europske unije i NATO-a nije se slučajno odvijalo kao inzistiranje na nesocijalnim ljudskim pravima, vladavini prava i pravnoj državi.

Tako je pravednost ustupila mjesto novom božanstvu – sigurnosti. Vrhunac te sigurnosti nije, naravno, bila socijalna sigurnost građana postsocijalističkih društava već sigurnost ulaganja stranih ulagača. A tu sigurnost strani ulagači ne prepuštaju pravdi zemalja u koje ulažu. Radnici koji rade za njih svoja prava, ako se uopće usude tužiti svoje poslodavce, ostvaruju na domaćim sudovima u procesima koji traju godinama. A poslodavci, ako smatraju da im država umanjuje ili onemogućava njihova prava kao stranih investitora, tuže državu pred inozemnim arbitražama (npr. u Washingtonu, pred arbitražom Multilateralne agencije za investicijske garancije /tzv. MIGA/). Još jedan aspekt nimalo pravedne neravnopravnosti građana postsocijalističkih društava i korporacija, u pravilu stranih, jest odnos građana kao potrošača i korporacija. Pravna država 19. stoljeća nastala je kao pravna brana koja je podanike trebala štiti od države same, prije svega od državne uprave. Ali u 21. stoljeću podanici su postali građani s temeljnim pravima koja im međunarodne konvencije, ustavi i zakon jamče prvenstveno imajući u vidu one oblike ugrožavanja koji dolaze od države i na političkom planu. U međuvremenu su korporacije postale moćnije od država, a njihov modus operandi takav da se nemoćni, oštećeni potrošač u pravilu i ne usuđuje tužiti ih.

Tko preko noći od komunista postaje tržišni liberal teško će se u novom poretku uspješno pozicionirati tematizirajući pravednost od koje je ideja komunizma i počela. A novi pripadnici novih elita imali su puno razloga da demoniziraju stari poredak, pa i njegovo neispunjeno obećanje pravednosti

Zamislite da ste ovdje kupili dizel-automobil marke Volkswagen i shvatili da zbog toga što ispušta više štetnih plinova nego što piše u deklaraciji nećete više moći ući u centar nijednog njemačkog velegrada. A baš ste svojim novim automobilom mislili otići na pivo na Oktoberfest u München. Probajte tužiti korporaciju Volkswagen i tražiti odštetu. Gotovo sam siguran, iako nisam stručnjak za pravo zaštite potrošača, da su vam i ovdje i u Njemačkoj slabi izgledi na uspjeh tužbe. Vjerojatno biste veće izglede imali u SAD, da ste tamo kupili svoj VW-automobil. Američki su kupci već dobili nadoknade, dok njemačke i druge tek čekaju mukotrpni i neizvjesni sudski postupci. Ili pokušajte se ovdje kao potrošači Googlovih usluga žaliti Googlu ili ga tužiti. Ako kad postupak završi budem još živ bit ću vam veoma zahvalan ako mi javite rezultat. Još kad sam bio dijete, u socijalizmu, čuo sam mog oca, inače također pravnika, kako „savjetuje“ jednog susjeda: „Žali se upravi vodovoda!“. Kad sam ga pitao zbog čega bi se susjed žalio upravi vodovoda kad to što ga je pitao nema nikakve veze s vodom otac mi je rekao: „Pričekaj malo, brzo ćeš doznati.“ Bio je u pravu – brzo sam iskusio osjećaj nepravde koji malog čovjeka obuzme kad moćni gaze njegova prava, a brze i efikasne pravednosti nema na vidiku.[7]

S pravom biste mi mogli prigovoriti da moja kritika tranzicijskih nepravdi ne vodi računa o kompleksnosti zadaća koje je trebalo riješiti, da zanemarujem da nije bilo iskustava na koje se je moglo osloniti, da je trebalo djelovati brzo, da su okolnosti bile nepovoljne, da nije bilo dovoljno kvalificiranih ljudi itd. U Hrvatskoj je još omiljeniji argument da se tranzicija događala u uvjetima rata. Sve to znam. Moja predavanja o pravednosti za brucoše prava uvijek fokusiram na kompleksnost ne samo svake koncepcije pravde, već i na još kompleksnija pitanja međusobnih odnosa pojedinih koncepcija i pravnih posljedica njihove provedbe u socijalnoj državi kao više nego kompleksnoj (pravnoj) instituciji. Te su kompleksnosti sigurno mogli biti svjesni, da su htjeli, i vlastodršci koji su pokrenuli lavinu nazvanu tranzicija. Ali oni su se ponašali kao da su izborom kapitalizma i tržišne privrede sva pitanja pravednosti riješena. Novih nepravdi neće ni biti jer je tržište najpravedniji sudac. A stare ćemo nepravde lako i brzo riješiti. A kako je to završilo? Umjesto puno historije i teorije mogu vam ponuditi jedan prizor iz Splita, na dan ovogodišnjeg Prvog maja: prvi put tko zna od kada, na katedrali Sv. Dujma, koja dominira gradom, neke su „oduševljene“ pristalice tranzicijske pravde istakle šest metara dugu crvenu zastavu! Vijorila se kratko, ali dovoljno dugo da prije ekspresnog uklanjanja bude snimljena i da se snimke munjevito rašire zahvaljujući društvenim mrežama. Najčešći komentar kojeg sam tog jutra čuo bio je: „I tribalo im je pokazat“! Kad bih se napravio lud i upitao kome je to trebalo pokazati ljudi su me gledali začuđeno i odgovarali: „A zna se bogati“.

Plakat nagrađivanog (istočno)njemačkog filma Zbogom Lenjin iz 2003. godine.

Kompleksnost tranzicijske pravde i drugi spomenuti argumenti za mene nisu uvjerljivi argumenti za izostanak iole ozbiljnije javne rasprave o pravednosti na početku tzv. tranzicije. Dapače, upravo složeni problemi zahtijevaju ozbiljne rasprave da bi se došlo do složenih odgovora. Zbog čega takvih rasprava skoro da nije bilo?

Mislim da su uzroci prilično očigledni: pripadnici stare, komunističke nomenklature bili su uglavnom zaokupljeni očuvanjem starih privilegija i brzim mijenjanjem političkih boja. Tko preko noći od komunista postaje tržišni liberal teško će se u novom poretku uspješno pozicionirati tematizirajući pravednost od koje je ideja komunizma i počela.[8] A novi pripadnici novih elita imali su puno razloga da demoniziraju stari poredak, pa i njegovo neispunjeno obećanje pravednosti. Tako zapravo zagovornika vrijednosti pravednosti više nije bilo. Moglo bi se reći da je i pravednost šutke pala. Političke partije su se gotovo sramile govoriti o pravednosti. Pravne znanosti to nije puno interesiralo, filozofija se okrenula tzv. bioetici, sociologija marginalcima i društveno irelevantnim temama. A crkve povratu svoje imovine i ponovnom zauzimanju starih pozicija, kao da se karitativnim radom može riješiti nove probleme društvene nepravde. Istina, jedan je naš nadbiskup jednom govorio o „grijehu struktura“. Samo što nije ništa rekao koja je uloga njegove crkve u tom grijehu i u tim strukturama.

Pokušajmo izvesti jedan misaoni eksperiment: zamislimo da su te tzv. tranzicije idealno riješile sve stare nepravde i da uklanjajući stare nepravde nisu počinile nijednu nepravdu. Pokušajmo vidjeti njihovu pravednost u nečemu što pogađa sve građane svakog tranzicionog društva. Postoji li neki odnos kojeg ne može izbjeći nijedan građanin, a nije posljedica „mračnog“ socijalizma? Postoji li neki odnos u kojem su novi vlastodršci morali otkriti svoju koncepciju pravednosti? Mojim studentima odnedavno nudim primjer kojeg držim nenadmašivim. Pitam ih smatraju li pravednim da ih ispred pekare dočekaju službenici porezne uprave i da im uzmu četvrtinu kruha koji su kupili. Iako im se je jako teško pomiriti s takvom mogućnošću ipak im se to učini koliko-toliko prihvatljivo kad ih podsjetim da država možda treba kruha za vojsku, bolesnike u bolnicama, djecu u vrtićima i školama i druge zajedničke potrebe. I slože se da je to ipak pravedno, iako neki maštovitiji student postavi pitanje hoće li kruh dobiti i bolesni koji su bogati, oficiri koji primaju plaću za rad u vojsci ili djeca bogataša koja ionako češće jedu kolače nego kruh. Veoma se iznenade kad im kažem da ih poreznici zapravo ne moraju sačekivati ispred pekare jer im država četvrtinu kruha oduzme već na blagajni. Primjer potiče iz vremena kad je porez na dodanu vrijednost u Hrvatskoj iznosio nevjerojatnih 25%[9] na skoro sve proizvode koje su građani kupovali.[10] Studente I. godine, koji zbog nepoznavanja poreznog sistema dobro reprezentiraju ukupno stanovništvo, posebno je zaprepašćivala činjenica da onaj tko je primio plaću i na svoju plaću platio porez na dohodak od ostataka dohotka prilikom svake kupovine opet mora platiti 25% poreza na dodanu vrijednost. Trebalo mi je uvijek dosta napora da studente uvjerim, iako sam to ne mislim, da je i PDV pravedan jer osigurava državne prihode za zajedničke potrebe svih građana. Posao bi mi ponekad pokvario neki još neiskvareni student prava koji bi postavio pitanje o pravednosti PDV-a: je li pravedno da se četvrtinu kruha uzme i nezaposlenom siromahu kojem je to možda najvažniji prehrambeni artikl za cijeli dan i tajkunu-multimilioneru kojem će taj kruh biti tek jedan sporedni artikl koji u njegovom dnevnom budžetu ne znači ništa? Poznato je da siromašniji dio tranzicijskog stanovništva najveći dio osobnih primanja troši na hranu, piće, higijenske artikle i na druge artikle za svakodnevne potrebe. Manje je poznato da se upravo iz poreza na dodanu vrijednost na takve artikle prikuplja najveći dio prihoda iz PDV-a, jer čak i siromasi bar jednom dnevno moraju jesti i održavati higijenu. “PDV je najvažniji i najizdašniji porezni oblik u Hrvatskoj“ – tako to jednostavno sažimaju ekonomisti kojima nemamo razloga, bar u ovom slučaju, ne vjerovati na riječ.[11] Još je manje poznato da prihodi iz PDV-a čine najveći dio poreznih prihoda tranzicijskih država. Tako oni npr. u Hrvatskoj čine ca. 64% svih poreznih prihoda (2016.),[12] u Srbiji ca. 53% (2015.)[13], a u Makedoniji oko 40%.[14] Slično je u cijeloj „tranzicijskoj“ regiji odnosno u tzv. CEE-regiji.[15] Kad to usporedimo sa Švedskom[16] i Njemačkom u kojima prihodi iz PDV-a čine 21% odn. ca. 30% ukupnih poreznih prihoda vidimo da daleko siromašnija tranzicijska sirotinja u relativnome omjeru puno više izdvaja za zajedničke potrebe države nego što je to slučaj u netranzicijskim zemljama. Moglo bi se čak reći da najsiromašnije tranzicijsko stanovništvo doslovno odvaja od usta[17] za potrebe tranzicijske države pri čemu ga to puno više pogađa nego bogatiji dio stanovništva tranzicijskih zemalja.[18] Ali ako umjesto u kruh novac investirate u zlato, dionice ili poslovne udjele i držite ih duže od dvije godine (nisu kruh, ne kvare se!) nećete prilikom kupnje platiti ni PDV ni bilo koji drugi porez![19]

Najsiromašnije tranzicijsko stanovništvo doslovno odvaja od usta za potrebe tranzicijske države pri čemu ga to puno više pogađa nego bogatiji dio stanovništva. novi tranzicijski vlastodršci su svoju koncepciju pravednosti proveli tako da se mora ocijeniti nepravednom

I iz ovoga primjera možemo zaključiti da vlada raširena nepravednost u jednom važnom segmentu života koja pogađa sve građane svakog tranzicionog društva i da baš u odnosu kojeg ne može izbjeći nijedan građanin, a nije posljedica „mračnog“ socijalizma, novi tranzicijski vlastodršci su svoju koncepciju pravednosti proveli tako da se mora ocijeniti nepravednom. Ona je naravno pretočena u porezne zakone, porezne uredbe, porezna uputstva, porezna mišljenja, porezna rješenja i poreznopravne presude, sve je juridificirano, blagajne su fiskalizirane, sve teče kao med i mlijeko, samo što siromašni imaju sve manje sredstava čak i za kruh, a kamo li za med i mlijeko! I, usput rečeno, da žalba, iznimno od općih pravnih načela, ne odlaže izvršenje rješenja važi baš za porezna rješenja. Tu ni tranzicijska pravednost nije ništa promijenila u odnosu na „mračni“ socijalizam. Ovim bi se zaključcima moglo prigovoriti da je sve rečeno možda točno, ali da se ne može protiv tzv. ekonomske logike. Na sreću i sami ekonomisti uviđaju problematičnost PDV-a: „Mjere za povećanje ekonomske aktivnosti i socijalne politike treba tražiti izvan sustava PDV-a, odnosno kroz druge porezne oblike (npr. porez na dohodak i porez na dobit) ili politiku (socijalnih) transfera.“[20]

Bilješke

[1] Niklas Luhmann, Das Recht der Gesellschaft, Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1993, str. 215.

[2] O. c., str. 216, istakao Z. P.

[3] Ib.

[4] Ib.

[5] Koautor s Mojmirom Križanom, 23-24 Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (1986-1987), p. 169-177.

[6] Daleko bi nas odvelo kad bismo se ovdje upustili u razmatranje teme jesu li zapadni neoliberali u odnosu na postsocijalistička društva dostigli bar onu poziciju relativiziranja vlastitog svjetonazora do koje je još daleke 1719. došao već Defoeov Robinson u svojim razmatranjima nakon suočavanja s običajima tzv. primitivnih ljudoždera koja se ga dovela do deapsolutiziranja i relativiziranja njegova pravnog osjećaja.

[7] Zbog kratkoće ovoga predavanja nismo se mogli upustiti u kompleksne odnose prava i osjećaja (ne)pravednosti, te u temu pravnog osjećaja pravnika i pravnog osjećaja laika. Brojna razmatranja u vezi s tim mogu se naći u našem radu Slobodno stvaranje prava. Hermann Ulrich Kantorowicz i slobodnopravni pokret, Zagreb, 2018.

[8] Zanimljivo je da se u “Programu Komunističke partije Jugoslavije“ od 28. srpnja 1948. (Beograd, 1948), koji obuhvaća 49 stranica, riječ „pravednost“ ne pojavljuje! Iz poglavlja III može se zaključiti da KPJ „u sadašnjoj etapi izgradnje socijalizma“ temeljnim principom pravednosti drži princip radne pravednosti „svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovom radu“. Pravednost se ne spominje ni u „Općim načelima“ „Statuta Saveza komunista Jugoslavije“ (Beograd: Komunist, 1974).

[9] Visina stopa znatno se razlikuje među zemljama, posebice ako se uspoređuju stare i nove članice EU. Opća stopa kreće se u rasponu od 15% u Cipru i Luksemburgu do 25% u Danskoj i Švedskoj. U Europskoj uniji je najviša dopuštena stopa PDV-a 25%. O PDV-u u Hrvatskoj v. naš radove: “Gesetz über die Mehrwertsteuer”, 39 Recht in Ost und West. Zeitschrift für Ostrecht und Rechtsvergleichung (Berlin) (1995), Chronik der Rechtsentwicklung, Kroatien, Nr. 9, str. 278-279 i „Einführung der Mehrwersteuer in Kroatien“ [koautor s dr. Oliverom Menschingom], Länderanalysen der Frankfurter Allgemeine Zeitung GmbH Informationsdienste Slowenien/Kroatien, März 1998, Kurzbericht, str. 22 te zbornik Novo hrvatsko porezno pravo. Promišljanja o učincima oporezivanja primjenom zaštitne kamate u Hrvatskoj i Njemačkoj (2. hrvatsko-njemački pravnički simpozij, Split, 29.–30.4.1998.). Novo hrvatsko stečajno i ovršno pravo u poredbi s njemačkim pravom (3. hrvatsko-njemački pravnički simpozij, Split, 29.-30.4.1999.), 37 Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, (2000) 1-2 (57-58), str. 1-275/.

[10] Hvala dr. Šimi Jozipoviću za upozorenje da je znanstveno dokazano da niže stope PDV-a na neke osnovne namirnice, apsolutno ništa ne čine za sirotinju. Manja stopa PDV-a na mlijeko, kruh i ulje redovito samo znače da će se trgovačke marže za ove proizvode povećati.

[11] Z. Korda, „A znate li vi kako se puni državni proračun?“ (na: https://www.tportal.hr/biznis/clanak/a-znate-li-vi-kako-se-puni-drzavni-proracun-20160229, objavljeno 01.03.2016 u 06:57, pristup 5.5.2019.): „PDV i trošarine su najizdašniji izvor prihoda državnog proračuna – iz godine u godinu iznose gotovo 80 posto ukupnih poreznih prihoda, odnosno blizu 50 posto ukupnih prihoda poslovanja. Država u 2016. planira prikupiti oko 68,9 milijardi kuna poreza, od čega preko 44 milijarde kuna od PDV-a i još 14 milijardi kuna od trošarina“.

[12] “Prihodi od PDV-a kontinuirano rastu s 20,2 mlrd. kuna u 1998. na 34,9 mlrd. kuna u 2006, čime su premašili ukupno naplaćene socijalne doprinose“ (Danijela Kuliš, Oporezivanje potrošnje: porez na dodanu vrijednost i trošarine”, na: http://www.ijf.hr/newsletter/33.pdf; /5.5.2019./).

[13] Hvala mr. Nikici Kolundžiji za upozorenje da i u Srbiji raste udio PDV-a u ukupnim poreznim prohodima, a da pada učešće poreza na dohodak i poreza na dobit. S obzirom na to da je općepoznato da veće dohotke i veću dobit imaju bogatiji smatrao je prikladnim ovaj podatak komentirati izrekom „jači kvači, a nejači kmeči“. U 2017. godini u Hrvatskoj je prikupljeno 47,5 milijardi kuna prihoda od PDV-a, a samo 8,3 milijarde kuna od poreza na dobit. I to iako je prihod od poreza na dobit porastao čak 15% u odnosu na 2016. godinu (v. “Evo koliko je milijardi država naplatila od PDV-a“, na: http://www.poslovni.hr/hrvatska/drzava-u-2017-naplatila-475-milijardi-kuna-pdv-a-336320 /5.5.2019./).

[14] Možda se ovih 36% u Makedoniji može objasniti takvim ekstremnim siromaštvom da je osobna potrošnja tako mala da se ni s PDV-om ne može napuniti budžet? Ili možda imaju neki drugi, sličan, indirektan porez? Ako još imaju jaku poljoprivredu, dakle seosku proizvodnju hrane za vlastite potrebe, onda seosko stanovništvo manje kupuje hranu na koju se plaća PDV!? Autarkičnost?

[15] „Kada se promatraju porezi prema ekonomskoj funkciji može se uočiti kako je u zemljama CEE regije udio poreza na potrošnju u ukupnim poreznim prihodima značajno veći u odnosu na prosjek EU. Najviši udio, oko 50%, imaju Hrvatska i Bugarska, dok je udio u Slovačkoj blizu prosjeka EU. Slika pokazuje da su sve zemlje u CEE regiji na krizu, prije ili kasnije, reagirale povećanjem standardne stope PDV-a. Stopa poreza na dobit se u većini zemalja regije značajno snižavala u razdoblju prije krize (…), što se može velikim dijelom opisati kao jednim od sredstava za privlačenje stranih investitora“ (Milan Deskar-Škrbić, „Zašto je Hrvatska toliko neuspješna? Sedam pitanja o porezima i ekonomskom rastu” /18. lipnja 2018./, na: http://ideje.hr/zasto-je-hrvatska-toliko-neuspjesna-sedam-pitanja-o-odnosu-poreza-i-ekonomskog-rasta/ /5.5.19./).

[16] Ali zato Švedska ima porez na dohodak čija najviša stopa iznosi čak 56,4%!

[17] Da to treba shvatiti doslovno vidi se iz podataka da je svugdje zdravstveno stanje siromašnijeg djela stanovništva puno gore nego bogatijeg te da ono živi kraće.

[18] I trošarine, u pravilu, najteže pogađaju najsiromašnije dijelove stanovništva i najviše im otežavaju pristup luksuznijim dobrima.

[19] Porez ćete, eventualno, platiti prilikom prodaje tih dobara. Za potrebe ovoga rada nužno pojednostavljena logika liberalnih ekonomista kapitalizma to opravdava ovako: Neoporezivanjem kupovine se potstiče investiranje, a to potstiče privredni rast i otvaranje radnih mjesta. Mi koji držimo kapital zapošljavamo raju, pa neka raja zbog toga odmah plati porez na hranu i slična dobra, a mi, kapitalisti, ćemo naše poreze platiti kad zaradimo iz biznisa. Radnička klasa je već zaradila – čim primi plaću. Uostalom, radnici ne riskiraju nego mi riskiramo. Sve je jednostavno. I pravedno.

[20] H. Šimović, M. Deskar-Škrbić, o. c., str. 14.