Detaljan prikaz narušenog sustava vrijednosti u znanosti i visokom obrazovanju. Zašto se mladi s time mire

Duga dominacija negativnih pojedinaca može ostaviti trajne posljedice na lokalnu disciplinu, odsjek, zavod ili cijelu instituciju, piše Marija Brajdić Vuković u osvrtu na vrijednosni sustav u hrvatskim znanstvenim i visokoškolskim institucijama koji je - prema autorici - glavna prepreka njihovom usavršavanju. Posebno analizira zašto se znanstvenici s time mire

• Marija Brajdić Vuković docentica je na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Također predaje na doktorskom studiju iz pedagogije, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Primarni interes autorice jest metodologija društvenih istraživanja.

Znanstvenici i njihove institucije

Osnovna teza koju ću u ovome osvrtu potkrijepiti argumentima jest da narušen sustav vrijednosti u našim akademskim institucijama utječe na loše pojedinačne ishode i apatiju, kao i na negativne i etički upitne prakse. Također, onemogućava dugoročnu izgradnju kulture kvalitete u sustavu, kako u nastavi tako i u istraživačkom radu. Istovremeno je takav sustav vrijednosti uzrok trenutačnog stanja u akademskom sustavu. Inspiracija za osvrt nedavno je dovršeni projekt povezan s profesionalnom socijalizacijom mladih znanstvenika u hrvatskom sustavu znanosti, te temeljem njega objavljene dvije znanstvene monografije Narativi o profesionalnoj socijalizaciji mladih znanstvenika (ur. Ledić i Brajdić Vuković) i Nastava i istraživanje u profesionalnoj socijalizaciji mladih znanstvenika (ur. Ledić i Turk) u izdanju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Nemar, nemar, nemar, nemar

U više istraživanja provedenih na mladim znanstvenicima u Hrvatskoj, uspjeli smo dobiti sliku o tome kakve su visokoobrazovne znanstvene institucije u Hrvatskoj, kojim se ciljevima u svome radu vode i kakvo su okružje za zaposlenike – znanstvenike, koja ponašanja stimuliraju, a koja destimuliraju (Brajdić Vuković, 2012, 2013, 2014; Ledić i Brajdić Vuković, 2017). Doznali smo da bez obzira na velike disciplinarne razlike i stoga razlike u organizaciji posla, te razlike u veličini institucija u smislu broja zaposlenika i upisanih studenata, fakulteti kao akademske institucije boluju od sličnih boljki. Ove boljke odnose se na: nemar u pogledu kvalitete rada u nastavi, u pogledu postojanja/ne postojanja aktivnog istraživačkog rada, nemar povezan s razvojem karijere i napretkom u kvaliteti ukupnog rada, kao i nemar u odnosu na cjelokupno društveno djelovanje institucije (više o cijeloj temi može se pročitati u: Brajdić Vuković, 2012, 2013, 2014, 2017;  Turk i Miočić, 2017; Brajdić Vuković i Vignjević, 2017; Vignjević, 2017; Ćulum, 2017; Ledić, 2017).

Iako su studijski programi i nastava neke od najvažnijih aktivnosti na fakultetima, mladi znanstvenici govore o institucijskom okruženju koje  ne podupire nastavnu djelatnost, a posve je jasno da se ugled pojedinca na instituciji niti ugled institucije u cjelini ne postiže kvalitetom u nastavnom radu. Za napredovanje u struci mladi znanstvenici smatraju važnijim istraživački rad, no istovremeno i ovdje nalazimo ogromne prepreke koje su u većini slučajeva proizvod institucijske (ne)organizacije i nemara.

Posve je svejedno jeste li istraživački aktivni ili niste, važno je jedino imati  minimalan broj radova za napredovanje u trenutku (re)izbora u (više) zvanje. Plodan istraživački rad, ili kvalitetan rad u nastavi ni na koji način djelatniku ne osigurava prednost pri izboru

Mnogi mladi znanstvenici godinama po dolasku u sustav nemaju nikakav pristup istraživačkim projektima, jer su stariji znanstvenici često istraživački neaktivni. Srž je problema u tome što institucije nemaju unutarnje poticaje za istraživačku aktivnost svojih znanstvenika, a projektna uspješnost ili pak produktivnost u smislu objavljivanja radova u međunarodnim uglednim publikacijama nagrađuje se tek u pokojoj instituciji. U tome smislu, posve je svejedno jeste li istraživački aktivni ili niste, važno je jedino imati  minimalan broj radova za napredovanje u trenutku (re)izbora u (više) zvanje.  To se prelijeva u sve sfere odlučivanja pa plodan istraživački rad, ili kvalitetan rad u nastavi ni na koji način djelatniku ne osigurava prednost pri izboru na (trajno) radno mjestu u smislu (višeg) znanstveno-nastavnog zvanja.

Generacijski jaz, interesi moćnika

Zanimljiv je i nalaz o često prisutnom značajnom generacijskom jazu u načinu pristupa disciplini, posebice istraživačkom radu i u praksi objavljivanja radova, koji obilježava nezadovoljstvo mladih zbog nametanja lokalne, nauštrb međunarodne disciplinarne prakse, uvriježenih zastarjelih običaja objavljivanja i pristupa temama. To se odnosi na više znanstvenih polja, poneka su čak i u najviše međunarodno otvorenim prirodnim znanostima. O tome, međutim, nije uobičajeno raspravljati na razini institucija.

O nastavi i o istraživačkom radu u smislu kvalitete (pa ni kvantitete) ne vode značajnije rasprave na nivou institucije, osim u trenutcima vrednovanja i (re)akreditacije kad te rasprave više nalikuju paničnom spašavanju nego općem promišljanju strategije.

Dojam je općenito da se o nastavi i o istraživačkom radu u smislu kvalitete (pa ni kvantitete) ne vode značajnije rasprave na nivou institucije, osim u trenutcima vrednovanja i (re)akreditacije kad te rasprave više nalikuju paničnom spašavanju nego općem promišljanju strategije. Opća institucijska nebriga za razvoj karijere i kvalitetan rad znanstvenih djelatnika najbolje se očituje u činjenici da je međunarodna mobilnost znanstvenika na visokoobrazovnim ustanovama, naročito ona duža od mjesec dana, izrazito otežana zbog teškoće u organiziranju nastave. Taj se problem često svaljuje na nastavnika koji na mobilnost ima, a onda radi cijele problematike nema, priliku otići.

Temeljem svega navedenog, ne čudi da prema percepciji mladih znanstvenika ne postoje zajednički organizacijski ciljevi koji bi usmjeravali napore institucije kao kolektiva. Sve što se odvija u instituciji percpira se kao povezano  s običajima i/ili trenutnim interesima: najmoćnijih osoba u lokalnoj disciplinarnoj zajednici, interesa onih koji su u vodstvu institucija, ili onih koji su u vodstvu njihovih administrativnih jedinica. Kao takve institucije u širem društvenom okružju djeluju kao pasivni akteri koji se angažiraju također samo oko  privremenih ciljeva ili zato da bi održale status quo u smislu zadržavanja običaja i privilegija.

Zašto znanstvenici ne brinu za svoje institucije i njihove ciljeve?

Kako ovakve institucije djeluju u javnosti, i na van, kakvi su njihovi društveni potencijali? Mnogo je pitanja, posebice u posljednje vrijeme, postavljano u javnosti o tome zašto akademska zajednica šuti na negativne pojave u njenom okrilju, zašto znanstvenici ne kažnjavaju ili barem javno ne osuđuju one koji čine štetu njihovim institucijama i javnom ugledu profesije? Ostaje nejasno otkud posvemašnja akademska apatija, i jesu li znanstvenici samo interesno orijentirani, možda čak korumpirani ili ipak samo lijeni kad čak i na čela svojih ustanova biraju i trpe ‘makarkoga’?

Specifičan problem s političkim institucijskim djelovanjem akademske profesije može se, međutim, poistovjetiti s problemom demokratskog djelovanja u lokalnoj/nacionalnoj/europskoj politici. Radi se o multidimenzionalnom problemu budući da znanstvenici, kao i građani, imaju mnogostruke identitete koji različito dolaze do izražaja u različitim situacijama, iz kojih proizlaze mnogostruke razine posvećenosti problemima.

Kako navode Kousmanen i suradnici (2007) sudjelovanje u lokalnoj politici, ono što bi u našem slučaju značilo sudjelovanje u institucijskoj politici, obuhvaća niz dimenzija. Prva dimenzija je od pasivnog do aktivnog, ciljem orijentiranog sudjelovanja: dokle god ljudi imaju povjerenja i osjećaju da su njihove potrebe zadovoljene, nije vjerojatno da će biti zainteresirani sudjelovati u bilo kojem obliku lokalne politike. Ti isti ljudi mogu biti vrlo angažirani kad su u pitanju nacionalne ili općedruštvene politike, mogu sudjelovati u prosvjedima za bolje obrazovanje, za znanost općenito, za društvene probleme, no svejedno neće osjećati potrebu lokalno/institucijski se angažirati.

Organizacijski, formalno, svakodnevno radi se o shvaćanju akademskog posla kao neke vrste vlastitog obrta, osamljeničkog posla. Radiš koliko želiš/možeš, dobar si koliko želiš biti, sve je stvar osobne procjene i osobnog odnosa prema poslu.

Kako se ova dimenzija preslikava na naše akademske institucionalne prakse?  Prvi problem to što kod nas rijetko gdje postoji iskustvo dobre institucije i iskustvo toga što dobra institucija čini za zaposlenika. Ne postoji važnost dobre institucije u vrednovanju niti javnom diskursu, ni za studenta, ni za zaposlenika. Organizacijski, formalno, svakodnevno – kao što smo vidjeli iz prethodnog opisa naših visokoškolskih institucija, kako one funkcioniraju u razumijevanju onih koji rade u njima – radi se o shvaćanju fakultetskog akademskog posla kao neke vrste vlastitog obrta, osamljeničkog posla. Radiš koliko želiš/možeš, dobar si koliko želiš biti, sve je stvar osobne procjene i osobnog odnosa prema poslu. Institucija u pravilu ni na koji način ne radi na stimulirajućem okruženju, na prepoznavanju važnosti kvalitete bilo u nastavnom bilo u znanstvenom radu. Institucija je samo formalni okvir, koji stvari može otežati, napraviti prepreke, a teško da se očekuje da će nešto olakšati ili učiniti kvalitetnijim. U takvom kontekstu svakako je za akademskog djelatnika pragmatičnija pasivna pozicija te on reagira samo kada mu/joj je osobno situacija pogoršana, ili kako bi ostvario svoj osobni karijerni interes.

Još jedna važna dimenzija u lokalnom angažmanu, kako navode Kousmanen i suradnici, jest ona od ograničene do proširene participacije. Proširena participacija cilja promijeniti više od života ili osobne situacije pojedinca, pojavljuju se altruistični motivi, cilj je bolja i pravednija situacija/institucija, akademski sustav, društvo. Ograničena participacija odnosi se na promociju vlastitog, obično vrlo uskog financijskog, karijernog interesa. Iako se čak ne mora odnositi na osobni dobitak, već činjenicu da će radi neke promjene osobi biti lakše ili ljepše živjeti/raditi, svakodnevno funkcionirati ako do promjene dođe.

Iz pripovijesti koje su s nama podijelili mladi znanstvenici doznajemo da je često ‘kažnjavanje’ pojedinaca koji nastoje mijenjati običaje, prijavljuju neetične radnje, zahtijevaju uspostavljanje kulture kvalitete i/ili napredovanja prema zaslugama. Što nije baš jako strgano nemoj popravljati

U svakodnevnom institucijskom iskustvu, proširena participacija izrazito je limitirana uvjetima u kojima znanstvenici svakodnevno rade. Radi se o ‘skučenoj’ mogućnosti djelovanja i kažnjavanju eventualne proširene participacije pojedinaca.  Iz pripovijesti o sustavu koje su s nama podijelili mladi znanstvenici doznajemo da je čest princip ‘kažnjavanje’ onih pojedinaca koji nastoje mijenjati običaje, prijavljuju neetične radnje, zahtijevaju uspostavljanje kulture kvalitete i/ili napredovanja prema zaslugama u nastavnom i istraživačkom radu. Ovo kažnjavanje nažalost najčešće se ne odnosi samo na puku izolaciju i ignoriranje, već na ‘oduzimanje’ asistenata, kolegija, onemogućavanje napredovanja, i drugih neetičnih radnji koje poduzimaju moćniji pojedinci uz prešutno (ne)odobravanje ostatka kolektiva, disciplinarne zajednice.

U tom smislu očigledno je da će vas bilo kakva aktivna i proširena participacija koja nije u skladu s dominantnim kulturnim implicitnim ili eksplicitim obrascima, dovesti u nepriliku, i da je svakako bolje biti pasivan i ograničeno djelovati u tom institucijsko-političkom smislu i prilagoditi se kulturi kakvom god ju smatrali. Zašto je tome tako, da postoje takva toksična institucijska okružja, bez obzira na disciplinu, treba ipak pripisati i činjenici da su institucijska okružja mjesta kojima, osim vrijednosti i običaja, upravljaju i osobnosti pojedinaca. Ponekad su one tako izrazite da dominiraju cjelokupnom disciplinarnom zajednicom, a ne samo institucijom ili njenim odjelom.

A ako računate da je radni staž u akademskoj profesiji dugačak i preko 40 godina, duga dominacija negativnih pojedinaca može ostaviti trajne posljedice na lokalnu disciplinu, odsjek, zavod ili cijelu instituciju. Čak i kad nisu u pitanju toksična okružja treba znati i da psihologijska istraživanja pokazuju da su institucijske promjene teške jer za pojedince svaka promjena kreira osjećaj da potencijalno nešto gube, i anksiozni su u vezi budućnosti. Svaka promjena, drugim rječima, kreira potencijalne gubitnike i dobitnike, i stoga se većina ljudi ponaša po principu ‘što nije strgano nemoj popravljati’, ili kod nas ‘što nije baš jako strgano’. Otpor promjenama je najveći u okolinama u kojima je količina stresa previsoka, ili pak preniska odnosno radi se o suviše konformnoj, apatičnoj okolini. Drugi slučaj će biti češći kada su u pitanju naše institucije (v. više u Morris, 1992).

Švedski autori u pogledu potencijala za lokalno djelovanje navode i kontinuum između individualizma i kolektivizma. Iako individualizam nije nespojiv s aktivnošću i promjenom jer kolektiv i jest skupina pojedinaca, ipak se radi o vjerovanju u aktivnost individue odnosno negiranja kolektiva i kolektivne svijesti kao potencijala promjene. S ovim u paru dolazi i posljednja dimenzija, a koja se nalazi na kontinuumu od prava – do obveze. Radi se o rasponu od osjećaja da pojedincu nešto pripada do onog da bi on sam trebao nešto doprinijeti zajedničkom dobru, kako možemo pridonijeti demokratičnijoj i kvalitetnijoj instituciji i sustavu u cjelini.

Mladi znanstvenici govore o implicitnim pravilima koja, čak i ako se izgovaraju u svakodnevnom razgovoru, i ako se u osobnoj komunikaciji na njih može pozvati, u formalnim situacijama ih se ne može kritizirati jer se tada zaniječu, a citiraju se formalna pravila. Na docentska radna mjesta poslijedoktorandi se zapošljavaju ‘po redu kako im istječe poslijedoktorski ugovor’, a ne po tome koliko su kvalitetni

Problem s kolektivnim  djelovanjem znanstvenika u našim institucijama, pa i obvezom doprinosa kvaliteti institucije, u podlozi ima velik raskorak između formalnih smjernica i pravila, i neformalnih implicitnih pravila. Mladi znanstvenici često govore o implicitnim pravilima koja, čak i ako se izgovaraju u svakodnevnom razgovoru, i ako se u osobnoj komunikaciji na njih može pozvati, u formalnim situacijama ih se ne može kritizirati jer se tada zaniječu, a citiraju se formalna pravila. Teško ćete moći prozvati lošu institucijsku praksu kao rezultat implicitnih pravila, iako su ta pravila istovremeno vrlo snažna i imaju ogroman utjecaj.

Dobar primjer je način zapošljavanja na visokoobrazovnim ustanovama i napredovanja u viša zvanja uz povećanje koeficijenta za radno mjesto. Temeljem istraživanja poznato nam je da se na visokoobrazovnim institucijama na rijetka docentska radna mjesta poslijedoktorandi zapošljavaju ‘po redu kako im istječe poslijedoktorski ugovor’, a ne po tome koliko su kvalitetni u nastavi i znanstvenom radu. Iako se radi o javnom natječaju, gotovo nikad se neće dogoditi da institucija zaposli nekoga tko se na natječaj prijavio, a da je izvan institucije, da dolazi od nekud ‘sa strane’. To se pravda sljedećim izrazima ‘svi su naši mladi znanstvenici kvalitetni’, ‘ne možemo nekoga ostaviti na cesti’, ‘i ona je izvrsna i ispunjava minimalne uvjete’, ‘to su mjesta za naše ljude’, ‘svatko će doći na red samo treba pričekati’ i sl. (v. više Ledić i Brajdić Vuković, 2017).

Još je jedno implicitno pravilo da se nova radna mjesta na zavodima, katedrama, odsjecima otvaraju temeljem dobrih odnosa s dekanom. Jednako tako je s napredovanjima. Ne napreduju najbolji, već oni koji su na redu, ili oni čiji odsjeci, zavodi, katedre imaju dobre odnose s dekanom (Brajdić Vuković i Vignjević, 2017). To je svakodnevnica našeg visokoobrazovnog sustava, svatko će vam to potvrditi. No kad pokušate to raspraviti u zajednici, kolektivu, na znanstveno-nastavnim vijećima, na vijećima odsjeka i slično, naići ćete na zid. O tome se ne može javno razgovarati, već iskuljučivo privatno. Ne pomaže puno ni činjenica da oni koji pokušavaju nešto promijeniti najčešće ne uspiju. Ova implicitna pravila, koja se ne mogu javno adresirati, a istovremeno su čvrsto ukorijenjena u svakodnevnoj praksi, čine aktivnu proširenu kolektivnu participaciju pojedinaca i aktiviranje iz osjećaja obveze vlastitog doprinosa kvalitetnijem radu ustanove i sustava praktički nemogućim naporom, da ne kažemo donkihotovskim idealom.

Je li promjena moguća?

Izneseni problemi naših visokoobrazovnih institucija čine se prevelikim da bismo mogli ponuditi neke jednoznačne odgovore. Najteže je riješiti probleme ako se oni nalaze u kulturi neke organizacije. Tad se oni čine zacementirani u vjerovanja, običaje i implicitna pravila koja se ne mogu ni prozvati, a kamoli promijeniti. Literatura koja se bavi promjenama u visokoškolskim i znanstvenim ustanovama navodi da je za promjenu potrebno snažno vodstvo, kolaborativni proces, i konkretne nagrade za one koji sudjeluju u promjeni (v. više u Kezar i Eckel, 2002). No pronađeno je također da čak ni to ne funkcionira u svim slučajevima, već da je mogućnost promjene često povezana s mikro-razinom te da je najbolji odgovor na pitanje hoće li promjena uspjeti ili neće: ‘ovisi’ (it depends) (v. više u Hearn, 1996). Što onda napraviti u slučaju naših institucija, u kojima je već vjerojatnost snažnog vodstva, kolaborativnih procesa i dogovorenih nagrada, kako je vidljivo iz opisanih okružja, izrazito malo vjerojatna?

O nekim (ne)mogućim rješenjima, dopuštajući da i čitatelj sam stvori svoj refleksivni osvrt na navedenu dijagnozu, više u sljedećim člancima.