Dilema – energetska oporaba ili recikliranje otpada? Još uvijek četiri petine bacamo u polje

Hrvatska se obvezala do 2020. godine, što je za samo godinu i pol dana, odvojeno sakupiti i reciklirati minimalno 50% miješanog komunalnog otpada. Nismo niti blizu ostvarenja ove obveze, piše Mirjana Matešić. Svaki od četiri ministara u posljednjih šest godina imao je svoju viziju prioriteta i metoda, koje su se često kosile s donesenim propisima, hijerarhijom gospodarenja otpadom pa i realnim tehnološkim mogućnostima. Politika je sklona popuštati aktivističkim udrugama koje se vode parcijalnim interesima, jer su glasne i vidljive u javnosti

• Naslovna slika: Tretman otpada u EU, odlaganje, spaljivanje, recikliranje, kompostiranje i drugi načini. Cilj EU je dostići stope recikliranja od minimalno 65% do 2035. godine

• Autorica je ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj

U Hrvatskoj se već 15-tak godina sustavno razgovara kako uspostaviti sustav gospodarenja otpadom, s vrlo malim, gotovo nikakvim rezultatima. Još jedna u nizu, Konferencija TEHNNOEKO s temom kružnog gospodarenja otpadom održana je ove godine od 6. do 8. lipnja, u Poreču. U Hrvatskoj su stručni tematski skupovi na temu otpada relativno česti, no ovaj zasigurno predstavlja najveće okupljanje stručnjaka iz ovog područja.

Rezultati

I dalje smo u skupini zemalja s najgorom statistikom gospodarenja otpadom, dok su zemlje koje su nekad uz nas zauzimale dno ljestvice, kao što su Bugarska i Rumunjska, značajno popravile svoje rezultate

Dok vrijeme prolazi u Hrvatskoj se događa blagi pozitivan trend u odvojenom sakupljanju otpada – iako se podaci ponešto razlikuju,  kreću se od 15% do 21% u 2016. godini. Usprkos tome, i dalje se nalazimo u skupini zemalja s najgorom statistikom gospodarenja otpadom, dok su zemlje koje su nekad uz nas zauzimale dno ljestvice, kao što su Bugarska i Rumunjska, značajno popravile svoje rezultate. Naši su pak susjedi Slovenci jedan od najbrže rastućih pozitivnih primjera u EU te je Ljubljana grad Europe s najvećim stupnjem odvojeno sakupljenog otpada.

Cilj EU je dostići stope recikliranja od minimalno 65% do 2035. godine dok se istovremeno planira energetski oporabiti desetak posto te isto toliko odlagati. Hrvatska blizu 80% svog otpada i dalje odlaže bez ikakve obrade, a nije poznato koliko se od dvadesetak posto odvojeno sakupljenog otpada zaista i reciklira

Kako to izgleda u brojevima na podacima za 2016 godinu: dok Hrvatska odlaže godišnje 309 kg otpada po stanovniku od 403 kg koliko proizvede, Njemačka odlaže 9, a proizvodi 627 kg po stanovniku. Njemačka pri tome energetski oporabi 195 kg otpada po stanovniku, a Hrvatska 0.

Cilj EU je dostići stope recikliranja od minimalno 65% do 2035. godine dok se istovremeno planira energetski oporabiti desetak posto te isto toliko odlagati. Za usporedbu, Hrvatska blizu 80% svog otpada i dalje odlaže bez ikakve obrade, a nije poznato koliko se od, prema nekim podacima, 21% odvojeno sakupljenog otpada zaista i reciklira, odnosno koliko od ovih količina na kraju ipak završi na odlagalištu.

Hijerarhija gospodarenja otpadom

Koncept cjelovitog sustava gospodarenja otpadom prema okvirnoj Direktivi Europske unije o otpadu (2008/98/EZ), mora se temeljiti na hijerarhiji gospodarenja otpadom (vidi sliku) na koju se i Hrvatska obvezala prenošenjem Direktive u svoj Zakon o održivom gospodarenju otpadom (NN 94/2013).

Hijerarhija gospodarenja otpadom je jasna: treba težiti da se otpad obradi u skladu s najvišim stupnjem hijerarhije koji je moguće primijeniti. Iz toga proizlazi da je najbolje otpad i ne proizvesti, a ako je već nastao, treba ga ponovno upotrijebiti. Ukoliko to nije moguće, poželjno je reciklirati materijal, te potom iz otpada izvući korisnu, u njemu zarobljenu energiju. Odlaganje neobrađenog otpada najmanje je poželjna opcija i vrlo strogo ograničena. Hrvatska upravo ovu opciju najviše koristi, odlažući već spomenutih 80% miješanog komunalnog otpada.

Pojedine aktivističke organizacije koje intenzivno lobiraju za recikliranje a protive se energetskoj oporabi vrlo su glasne

Potpuno je jasno da je hitno potrebno ulagati u razvoj sustava na način da otpad umjesto odlaganja podignemo što je moguće više na ljestvici hijerarhije gospodarenja otpadom. No godinama se u javnosti i na stručnim skupovima vode rasprave o tome treba li Hrvatskoj energetska obrada otpada i treba li dopustiti korištenje goriva iz otpada u industrijskim postrojenjima, odnosno u koju vrstu infrastrukture za obradu otpada treba ulagati. Pri tome se vrlo glasno čuju pojedine aktivističke organizacije koje intenzivno lobiraju za recikliranje te se pri tome protive energetskoj oporabi.

Spaljivanje poljoprivrednog otpada ili trave višestruko veći izvor ovih plinova dioksina i furana nego energetska obrada otpada. Također veće količine toksičnih plinova nastaju na odlagalištima otpada nego je to slučaj s energetskom oporabom. Peći na mazut ili plin emitiraju više dioksina i furana

No na skupu u Poreču po prvi puta se stručna javnost gotovo jednoglasno izjasnila da se učinkovit i uspješan razvoj sustava može zasnivati jedino na kombinaciji recikliranja i energetske oporabe. Pri tome smo iz više stručnih predavanja mogli čuti slijedeće: Dioksini i furani nastaju kao emisija pri sagorijevanju otpada no u vrlo niskim količinama, te je primjerice spaljivanje poljoprivrednog otpada ili trave višestruko veći izvor ovih plinova. Također veće količine toksičnih plinova nastaju na odlagalištima otpada nego li je to slučaj s energetskom oporabom. Također peći na mazut ili plin emitiraju više dioksina i furana od energana na otpad dok peći na biogorivo te emisije imaju eksponencijalno veće.

Na skupu se također moglo čuti da se razvoj sustava gospodarenja otpadom u Europi temelji na povećanju stopa recikliranja i stopa energetske oporabe dok padaju stope odlaganja otpada. Statistike pokazuju da je jačanje stopa recikliranja linearno povezano s jačanjem stopa energetske oporabe. Ova dva načina zbrinjavanja otpadu su komplementarni te se nadopunjuju, a ne izuzimaju jedan drugog iz jednadžbe.

Bez energetske oporabe nema cjelovitog sustava 

Energetska oporaba otpada, odnosno korištenje goriva iz otpada u cementarama u Europi se primjenjuje već godinama i u nekim zemljama dostiglo je visoku razinu. Pojedine cementare koriste i do 90% zamjenskih goriva, a dokazano je da je moguće uz pravilnu kombinaciju zamjenskih goriva, postići i 100% zamjene fosilnih goriva. Prosjek Europske unije je 43% zamjenskih goriva u cementarama, a u Hrvatskoj stope zamjene su zanemarive. Osim što se na ovaj način izbjegava korištenje fosilnih goriva, zamjenska goriva, odnosno goriva iz otpada smanjuju i emisije postrojenja stakleničkih plinova u onom udjelu u kojem se sastoje od organskih materijala koji se smatraju neutralnima s obzirom na ove emisije. Korištenje goriva iz otpada stoga omogućuje industrijskim postrojenjima kao što su cementare da se oslobode dijela emisija stakleničkih plinova i na taj način smanje troškove proizvodnje što im pomaže da ostanu konkurentni. U situaciji kakva je trenutno u Hrvatskoj, cementare nisu u mogućnosti koristiti, ili bar ne u značajnoj mjeri, gorivo iz otpada. To ih čini nekonkurentnima u odnosu na europske proizvođače budući da moraju zadovoljiti iste zahtjeve smanjenja emisija, a na raspolaganju nemaju iste alate. Zamjena goriva naime jedina je realna mjera smanjenja emisija.

Protivnici energetske oporabe svoju argumentaciju temelje na činjenici da je recikliranje vrjednije i energetski učinkovitije

Argumenti protiv

Protivnici energetske oporabe svoju argumentaciju, kakao smo čuli na skupu, temelje na činjenici da je recikliranje vrjedniji i energetski učinkovitiji način gospodarenja otpadom. No pri tome treba napomenuti da se zagovornici energetske oporabe s ovom konstatacijom slažu jer je ona statistički i znanstveno dokazana. Rasprava se ne vodi treba li reciklirati ili energetski oporabiti jer se svi slažu da je uvijek bolje reciklirati. No praksa pokazuje da se reciklirati može ograničena količina i vrsta materijala. Dio materijala nužno ispada iz sustava za recikliranje zbog onečišćenja, zbog materijalnih svojstava koja nisu pogodna za reciklažu (višeslojni materijali, predmeti sastavljani od više vrsta materijala koje je teško odnosno preskupo odvajati) i slično. Dio materijala otpada jer završi u miješanom komunalnom otpadu te se ondje onečisti i izgubi svojstvo reciklabilnosti. Stoga je praksa pokazala da se treba razvijati oba sustava, a povećanjem stopa recikliranja, vremenom će sve manje otpada završavati u energetskoj oporabi. Ključno je da razvoj ovih metoda u konačnici smanjuje stupanj odlaganja što nam mora biti cilj. Ne samo zato što je odlaganje najštetnije za okoliš i zdravlje ljudi, već i stoga jer smo se obvezali da ćemo smanjiti stope odlaganja, i u protivnom nam prijete kazne koje ćemo već sada teško izbjeći. Hrvatska se obvezala do 2020. godine, što je za samo godinu i pol dana, odvojeno sakupiti i reciklirati minimalno 50% miješanog komunalnog otpada. Nismo niti blizu ostvarenja ove obveze no ne smijemo odustati jer se kazne ne plaćaju jednokratno već tako dugo dok se ne uskladimo s postavljenim ciljevima.

Kako započeti uspostavu cjelovitog sustava

Razvijati sustav gospodarenja otpadom možemo jedino na način da inzistiramo na hijerarhiji gospodarenja otpadom. Pri tome postoje alati koji nam u tome mogu pomoći. Jedan od njih je porez na odlaganje otpada odnosno na korištenje zemljišta za odlaganje otpada što će pomoći da se smanji razlika u cijeni odlaganja u odnosu na okolišno povoljnije opcije kao što su odvojeno sakupljanje s ciljem recikliranja te recikliranje i energetska oporaba. Dok god je odlaganje daleko najjeftiniji način zbrinjavanja otpada, teško je očekivati značajnije investicije u alternativne opcije.

Politika prečesto sluša aktivističke udruge koje se ponekad vode parcijalnim, ne nužno općim interesima, a političari su im skloni popuštati jer su glasni i vrlo vidljivi u javnosti

Jedan od načina jest i postizanje kontinuiteta u politici gospodarenja otpadom što se može postići jedino konsenzusom političkih stranaka. Trenutno je stanje takvo da je svaki od četiri ministara u posljednjih šest godina imao svoju viziju prioriteta i metoda, koje su se često kosile s donesenim propisima, hijerarhijom gospodarenja otpadom pa i realnim tehnološkim mogućnostima. Da bi se to izbjeglo, političari umjesto da sami donose odluke na temelju svojih, često površnih informacija ili partikularnih interesa lobija kojima pripadaju, trebaju slušati i konzultirati struku. Umjesto toga politika prečesto sluša pojedine aktivističke udruge koje se ponekad vode parcijalnim, ne nužno općim interesima, a političari su im skloni popuštati jer su glasni i vrlo vidljivi u javnosti te imaju lagan pristup medijima. Da bi se to izbjeglo potrebno je da je mišljenje struke dostupnije javnosti i više prisutno u medijima, te da je političari poštuju. Na skupu u Poreču, struka je vrlo glasno i gotovo jedinstveno izrekla DA energetskoj oporabi otpada.

Otpor aktivista energetskoj oporabi otpada djelomično je temeljen na strahu da bi se ulaganjem u tehnologije za oporabu moglo napustiti napore za recikliranje. Iako je razumljiv nizak stupanj povjerenja civilnog sektora prema javnom i poslovnom sektoru s obzirom na iskustva koja u Hrvatskoj ponekad nisu bila pozitivna, ipak nije realno očekivati da se u interesu energetske oporabe zanemari recikliranje. Na poštivanje hijerarhije gospodarenja otpadom primoravaju nas ne samo propisi o gospodarenju otpadom EU već i Strategija za kružno gospodarstvo kojem EU teži. A stajalište EU prema energetskoj oporabi otpada jasno je izrečeno u Komunikaciji Europske komisije, Uloga „energije iz otpada” u kružnom gospodarstvu (COM(2017)34), objavljenoj u siječnju 2017., gdje se navode prednosti i objašnjava zašto je energetska oporaba nužna metoda za postizanje kružnog gospodarstva.

Struka je u Poreču gotovo jednoglasno i prilično rezolutno izrekla DA energetskoj oporabi. Postavlja se pitanje gdje su bili političari da to čuju, te gdje su bili mediji.