Dinastija filantropa koja se obogatila na tuđoj boli. Izvor epidemije ovisnosti o opioidima

Obitelj Sackler donirala je stotine milijuna dolara kulturnim i znanstvenim institucijama, imala je svoja krila u muzejima Guggenheim i Metropolitan, Oxford je imao njihovu knjižnicu, a Harvard njihov muzej. No, sav taj novac zarađen je prodajom opioida za koje su od početka znali da uzrokuju tešku ovisnost. Danas je vjerojatnije da će prosječni Amerikanac umrijeti od posljedica ovisnosti nego u prometnoj nesreći ili oružanom zločinu, piše Goran Mihelčić u osvrtu na knjigu "Empire of Pain".

• Naslovna fotografija: Arthur M. Sackler, osnivač dinastije Sackler. (Wikimedia Commons)

Firentinska dinastija Medici smatra se jednim od najvećih pokrovitelja renesansne i humanističke kulture. Jedno vrijeme smatrani su najbogatijom obitelji u Europi, a njihova banka (koja je potrajala gotovo čitavo stoljeće, od 1397. do 1494.) bila je jedna od najuglednijih i najvećih institucija u Europi. Mediciji su financirali ili podržavali rad Botticellija, Brunelleschija, Leonarda da Vincija, Machiavellija, Michelangela, Raphaela i drugih povijesnih ličnosti. Njihova dinastija dala je četiri pape i nekoliko kraljica, no bili su najpoznatiji kao najveći pokrovitelji umjetnosti i kulture u zapadnom svijetu.

Jedna obitelj približila se suvremenom ekvivalentu Medicija po svojim pokroviteljstvima. Američko-židovska obitelj Sackler dugo vremena je bila poznata po izrazitoj filantropiji. Donirali su stotine milijune dolara bolnicama i istraživačkim laboratorijima, muzejima i galerijama. Institucije poput njujorških Metropolitana i Guggenheima ili pariškog Louvrea imali su svaka svoje ‘Sacklerovo krilo’. Oxford je imao njihovu knjižnicu, a Harvard njihov muzej. Nije ni čudno da je povjesničar umjetnosti Thomas Lawton najstarijeg člana obitelji prozvao „modernim Medicijem.“

No među Medicijima i Sacklerima postojala je bitna razlika. Mediciji su se proslavili po svojem bankarstvu i njihova banka jedno je vrijeme bila najveća u Europi. Bogatstvo Sacklerovih potjecalo je od farmaceutike, u početku od oglašavanja, a kasnije od lijekova protiv boli. Sacklerovski industrijsko-farmaceutski kompleks duboko je naudio američkom društvu stvorivši ovisničku krizu nezapamćenih razmjera. Ime obitelji Sackler danas je omraženo, a njihova krila nestala su iz institucija. Njihovo bogatstvo doslovce je izgrađeno na boli, ali umjesto da je ublaži, njihova djelatnost ju je stvorila.

Zapanjujući je podatak da je danas četiri petine američkih ovisnika o heroinu njega počelo koristiti kao zamjenu za propisane opioide, čiji je masovni marketing obitelj Sackler pretvorio iz bogatih u vrlo bogate. Usprkos tome što su SAD pretvorili u zemlju ovisnika, krajem svibnja 2023. američki prizivni sud potvrdio je sporazum prema kojemu su pripadnici obitelji dobili imunitet na sve postojeće i buduće tužbe.

• Carstvo boli

Knjiga „Empire of Pain: the Secret History of the Sackler Dynasty“ američkog pisca i novinara Patricka Raddena Keefea objavljena je 2021. godine, a posvećena je koliko povijesti samozatajne obitelji Sackler, toliko i analiziranju ovisničke krize koju je njihovo poduzeće izazvalo u Americi. Knjiga je zapravo proširena verzija Keefeova članka za New Yorker iz 2017. godine, „The Family that built an Empire of Pain“. Keefe je u svojem tekstu opazio da su Sackleri među najbogatijim obiteljima u Americi, imovine vrijedne preko 13 milijardi dolara, veće od Rockefellera, no većini Amerikanaca izvor njihova bogatstva donedavno je bio nepoznata. Autor je za potrebe knjige intervjuirao više od 200 ljudi i prošao kroz tisuće dokumenata i sudskih procesa. Knjiga je podijeljena na 29 poglavlja u tri dijela posvećenih patrijarhu obitelji, dinastiji i nasljeđu obitelji.

Tri dijela knjige posvećene su patrijarhu obitelji, stvaranju dinastije i njezinom nasljeđu.

Prvi dio Keefeove knjige opisuje početke obitelji Sackler. Začetak buduće bogate dinastije bila su trojica brooklynske braće (Arthur, Raymond i Mortimer), djeca židovskih doseljenika iz Galicije i Poljske. Njihova rana povijest naliči na klasičnu priču o uspjehu autsajdera. Trojica braće odrasla su u vrijeme Velike depresije i njihova obitelj redovito se susretala s diskriminacijom. Zbog kvota za upis samo je najstariji brat Arthur mogao pohađati studij medicine, a njegova braća su je morala studirati u Škotskoj.

Trojicu braće od ranih dana je fascinirala biološka strana psihijatrijskih poremećaja odnosno način na koji se oni mogu objasniti i što je mnogo važnije, liječiti. Iako su sva trojica bili liječnici, nisu se obogatili zahvaljujući svojem medicinskom talentu već zahvaljujući poduzetničkom duhu, osobito onom najstarijeg brata Arthura.

Naime, ljekarnici su do polovice 20. stoljeća bili poznati po tome što ljudima nisu davali propisane tržišne marke lijekova već su prema uputama liječnika miješali kombinacije sastojaka u samostalne preparate. Sukladno tome, rane farmaceutske tvrtke su proizvodile sastojke, a ne gotove lijekove. Tek krajem Drugog svjetskog rata farmaceutska poduzeća počela su lansirati gotove proizvode.

Arthur Sackler radio je od 1942. u maloj marketinškoj agenciji specijaliziranoj za oglašavanje u medicini. Tim poslom otplaćivao je svoju školarinu i onu svoje braće. Uočio je da se svakih nekoliko tjedana lansira neki novi lijek, a krajem Drugog svjetskog rata taj tempo se ubrzao na nekoliko lijekova tjedno. Arthur je bio sposoban pisac oglasa i prirodno talentiran za oglašavanje u struci. Njegovi suvremenici smatrali su da je jednako talentiran kako u pismenom oglašavanju, tako i za vizualni sastav reklama.

Jedan od prvih klijenata agencije za koju je radio bio je brooklynski Pfizer s teramicinom, prvim antibiotikom široke primjene. Arthurova kreativna ideja bila je pretvoriti ime proizvođača u prepoznatljiv brand što je bila potpuna novost u farmaceutskoj industriji. Mnogo značajnija je bila Arthurova kapitalna ideja da se lijekovi izravno oglašavaju liječnicima koji će ih i propisivati pacijentima.

Dopisnica kakvima se reklamirao teramicin u ranim 50-im godinama prošlog stoljeća. (Steve Levine Stamps)

Arthurov uspjeh u marketingu bio je munjevit. Nakon samo dvije godine vlasnik tvrtke imenovao je Sacklera njezinim predsjednikom, a ubrzo mu je i prodao tvrtku. Arthur je započeo moderne strategije oglašavanja u medicinskim časopisima, slanja besplatnih uzoraka i organiziranja promotivnih konferencija. Osobito se bitnom pokazala praksa ishođenja preporuka od uglednih liječnika u polju i sponzoriranja znanstvenih istraživanja koja su govorila u prilog učinkovitosti lijekova. Arthur je pokrenuo vlastiti časopis za liječnike, Medical Tribune, koji je imao nakladu od 600.000 primjeraka, radiopostaju koju su sponzorirale farmaceutske tvrtke, te je postao predsjednikom medicinskog radiotelevizijskog udruženja. Jedan od njegovih zaposlenika objasnio je da su Arthurove reklame imale „veoma ozbiljan, klinički izgled – kliničar je razgovarao sa kliničarom.“

Za Pfizerov teramicin osmislio je jedan od prvih oblika skrivenog oglašavanja preko umetka u boji na 16 stranica u nedjeljnom izdanju New York Timesa. Zahvaljujući Arthurovom radu, Pfizer je svoje odjel prodaje do 1957. godine proširio s 8 na čak 2000 prodajnih predstavnika. Arthur je istovremeno često zapošljavao pripadnike manjina koji nisu mogli naći posao u struci i nudio im je sigurne poslove.

Arthur je posmrtno 1997. uveden u Medicinsku kuću slavnih za „uvođenje pune snage oglašavanja i promidžbe u farmaceutski marketing.“ No, kao što Keefe uočava, gotovo sve etički upitne prakse oglašavanja farmaceutske industrije imale su svoj začetak u radu Arthura Sacklera. Primjerice pedesetih godina 20. stoljeća oglašavao je novi Pfizerov antibiotik preporukama liječnika. Jedini problem je što navedeni liječnici nisu postojali.

Sacklerove novine Medical Tribune hvalio je samo brandirane lijekove i širio neistine o štetnosti generika. (archive.org)

Keefe opisuje kako je Arthur imao ambicije kontrolirati čitavu industriju farmaceutskog oglašavanja. Potajice je financirao svojeg najvećeg rivala, njujoršku IMS agenciju. „Štoviše, čini se da je agencija izvorno bila njegova ideja.“[i] Trojica braće Sackler i Frohlich bili su dugogodišnji prijatelji koji su se od milja prozvali četiri mušketira. Njihov tajni plan suradnje im je omogućivao da podjele klijente i tako mogu istovremeno raditi na sukobljenim lijekovima za isti problem. Zajedno su tako kontrolirali oko polovicu tržišta za oglašavanje liječnicima. Osim toga Arthur Sackler je ciljano napadao generičke (i jeftinije) lijekova te je Medical Tribune pod njegovim vodstvom hvalio samo brendirane lijekove, objavljujući čak neistinite priče o štetnosti generika.[ii]

Desetljeće kasnije, šezdesetih godina, Sacklerovi su se našli pod istragom američkih vlasti zbog zabrinjavajuće vertikalne i horizontalne integracije moći. Jedan od memoranduma američkih istražitelja iz šezdesetih navodio je da je Sacklerovsko farmaceutsko carstvo moglo smisliti novi lijek, klinički ispitati ga i osigurati povoljna odobrenja, stvoriti marketinšku kampanju, objaviti povoljne recenzije u svojim časopisima te reklame u ostalima.

Sacklerova obitelj bila je imućna pedesetih, a postala je bogatom šezdesetih godina 20. stoljeća. Ključnu ulogu u tome je bila pojava lijekova za smirenje Librium i Valium. Za razliku od prethodnih lijekova za smirenje bili su lakši lijekovi. Arthur je u tome vidio marketinšku priliku i počeo ih oglašavati kao lijek za smirenje za svaki oblik tjeskobe. Oba lijeka su u reklamama prozivana penicilinom za tugu. Valium je oglašavan za tako široki spektar problema da Keefe citira pismo jednog liječnika medicinskom časopisu iz 1965. u kojemu postavlja pitanja ima li uopće problema za koji Valium nije odgovor.[iii] Sacklerova marketinška kampanja rezultirala je time da su lijekovi za smirenje prešli granicu od stotinu milijuna recepata 1973. godine, a Valium je postao prvi propisani lijek u američkoj povijesti čija je prodaja 1975. prešla vrijednost od stotinu milijuna dolara godišnje.

Autor ističe da su Sacklerove reklame tvrdile da novi lijekovi za smirenje ne uzrokuju ovisnost za razliku od prethodnih što je bilo netočno. Proizvođač Valiuma i Libriuma, švicarski Roche ignorirao je istraživanja koja su upozoravala na teške simptome odvikavanja, a pristali su na državni nadzor prodaje tek 1973., pred istek patenata na lijek.

Novo veliko bogatstvo obitelji Sackler urodilo je značajnim skokom u filantropskim aktivnostima. Možda najpoznatiji primjer toga postalo je buduće Sacklerovo krilo u Metropolitanu koje je obilježio iz Egipta preseljeni Hram u Denduru. On je spašen od potapanja zbog gradnje velike brane u Asuanu 1963. rastavljanjem na 661 komad, a plan, bogatstvo i utjecaj Sacklerovih osigurao je da se hram 1967. dodijeli za izlaganje njujorškom Metropolitanu. Sacklerovi su obećali da će donirati 3,5 milijuna dolara za izgradnju novog krila, a zauzvrat su tražili da se nekoliko galerija nazove po imenima trojice braće. No, izvorna donacija trebala se platiti tijekom razdoblja od dvadeset godina pa je za završetak i otvaranje krila morala uskočiti državna vlast donacijom od 1,4 milijuna dolara. Osim toga, Arthur Sackler izborio je neobičnu povlasticu da besplatno pohrani svoju zbirku umjetnina u jednom od krila Metropolitana.

• Rađanje carstva

Za stvaranje carstva boli bila su potrebna dva događaja. Prvi je bio što je obitelj Sackler 1952. kupila malu farmaceutsku tvrtku, Purdue Frederick, za 50.000 dolara. Nije imala važnih patenata i proizvodila je generičke lijekove poput laksativa.

Drugi događaj je bio što su se opioidi počeli primjenjivati kao lijekovi za palijativno ublažavanje bolova u oboljelih od raka početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u Ujedinjenom Kraljevstvu. Do tada su oboljeli od terminalnih bolesti morali svoje posljednje dane provoditi priključeni na infuziju u bolničkim krevetima, no pojavila se nova pilula poznata kao MS Contin. Contin iz imena tog lijeka odnosio se na kontinuirano oslobađanje malih doza lijeka što je bilo usporedivo s načinom na koji infuzija kontrolirano unosi morfij u krvotok. Lijek je 1980. godine razvila engleska tvrtka Napp Laboratories koju su Sacklerovi kupili 1966. godine.

Potencijal MS Contina zapazio je Arthurov nećak Richard Sackler koji je, prema mišljenju poznanika, želio pronaći lijek koji će nadmašiti uspjeh Libriuma i Valiuma. Jedne britanske novine pisale su o ovom lijeku kao „najvažnijem napretku u narkoticima ovog stoljeća“, a druge kao „najvažnijem koraku u kontroli bola od samog morfija.“[iv] Mnogo važnije, ovaj lijek proizvodila bi obiteljska tvrtka. Purdue Frederick počela je proizvoditi i prodavati lijek 1984. godine, a lijek se počeo prodavati bez službenog odobrenja američke regulatorne agencije. Keefe ističe kako je poduzeće napravilo „pogrešku“ kako bi izbjeglo nadolazeći novi dugotrajni proces regulacije lijekova, te je odobrilo prodaju po načelu da je lakše moliti za oprost nego za dopuštenje. Tvrtka je uistinu i argumentirala da se ne bi trebao zabraniti lijek koji pomaže smrtno oboljelima.

Od MS Contina su Sacklerovi mnogo očekivali. Jedan od članova tvrtke je usporedio atmosferu s nacističkom Njemačkom. „Postojao je dojam da je Richard Sackler […] čovjek sa smionom vizijom, a komercijalisti su bili njegovi udarni vojnici. Zamišljao sam Nuremberg 1934. […] potpuno me preplašilo.“[v] MS Contin je donosio 170 milijuna dolara prihoda godišnje, daleko više od bilo kakve prodaje lijekova prije. „Sacklerovi su već bili u svakom smislu bogati. No, s uvođenjem njihovog prvog lijeka protiv boli naglo su postali mnogo bogatiji.“[vi]

Sam Richard Sackler je bio zaslužan za konferenciju u Torontu koja je hvalila morfij i slične lijekove pa je dio liječnika potpisao izjavu u kojoj su zaključili da je „morfij najsigurniji i najbolji lijek za kontrolu teške kronične boli.“[vii] Liječnici Russell Portenoy i Kathleen Foley skovali su termin za „strah“ od opioida, opiofobiju, i zagovarali su morfij i opioide kao lijekove neprepoznata potencijala. Kao rezultat ovih medijskih kampanja, u prve četiri godine devedesetih godina potrošnja morfija u SAD je narasla za 75%.

No dok je MS Contin bio namijenjen samo oboljelima od terminalnih bolesti, njegov nasljednik OxyContin trebao je biti lijek protiv svakog oblika kronične boli. Za potrebe njegovog lansiranja osnovana je 1991. Purdue Pharma.

Glasila u vlasništvu Sacklerovih osporavala su da postoji bilo kakav rizik od razvijanja ovisnosti

Glasila i institucije u vlasništvu Sacklerovih osporavala su bilo kakav rizik od razvijanja ovisnosti od oksikodona. Oni su otkriveni još 1917. godine u Njemačkoj ali su bili slabo poznati. Postojeći lijekovi protiv boli poput Percodana i Percoceta su sadržavali male količine oksikodona, no bolesnici nisu mogli postati ovisni o njima jer bi uzimanjem veće od propisane doze došlo do toksičnog šoka u tijelu. Zbog toga je vladalo krivo uvjerenje da oksikodoni ne mogu uzrokovati ovisnost što je kasnije zlorabio marketing Purduea.

Štoviše, službeni marketing je tvrdio da su oksikodoni sigurniji od svojih kemijskih srodnika. Liječnici su uvjeravani da, za razliku od standardne ovisnosti u kojoj ovisnik pada u psihofizičku krizu kada narkotici prestaju djelovati u njegovom tijelu, oksikodoni je ne mogu izazvati jer se lijek kontinuirano otpušta u tijelo pa nema povlačenja od lijeka te je zato ovisnost nemoguća. Ako bi bolesnici počeli pokazivati znakove ovisničke krize ne bi se radilo o ovisnost nego o navodnoj „pseudoovisnosti“ točnije legitimnom manjku prijeko potrebnog lijeka za ublažavanjem boli. Pseudoovisnost bi se trebala liječiti propisivanjem veće doze lijeka.

Richard Sackler je od samog početka prepoznao OxyContin kao lijek koji se nikad ne bi trebao propisivati jednom kada se počne uzimati. Rana istraživanja tržišta ukazivala su na to da najmanje trećina Amerikanaca pati od nekog oblika kronične ili povremene boli. U iščekivanju odobrenja za prodaju OxyContina marketinška kampanja usredotočila se na to da niti jedna medicinska škola nema kurikulum za bol te da je besmisleno brinuti se oko teoretske ovisnosti dokle god pedeset milijuna Amerikanaca pati od kroničnih bolova. Zašto se protiviti prodaji tablete koja će ljudima omogućiti da žive bez boli?

Keefe ističe da je Purdue Pharma od samog početka lagala da jedna tableta traje 12 sati. Iz marketinških razloga tvrdilo se da jedna tableta omogućuje ljudima da spavaju čitavu noć bez buđenja zbog boli. Da bi osnažili svoje tvrdnje o lijeku OxyContin se čak oglašavao protiv svojeg prethodnika MS Contina kao bolji i snažniji lijek. Kada je krajem 1995. odobren za prodaju, Richard Sackler je izjavio da će Purdue toliko žestoko oglašavati lijek da će „oluja recepata pokopati konkurenciju.“[viii]

• Era opioida

OxyContin je lansiran na tržište s velikim uspjehom. Bio je savršen proizvod – lijek koji su deseci milijuna trebali uzimati redovito. Ako ne bi djelovao njegova doza bi se povećala. Dolazio je u više doza od 10, 20, 40 i 80 miligrama, a jedno vrijeme bila je dostupna i divovska doza od 160 miligrama po tableti. Marketing je OxyContin opisivao kao lijek koji treba propisivati rano, redovito i bez maksimalne doze. Prodajni predstavnici govorili su o njemu kao o lijeku „s kojime se počinje i na kojemu se ostaje.“[ix]

Prve godine prodano je 44 milijuna dolara vrijednosti oksikodona, no rast njegove prodaje bio je veći od 100% godišnje. Već prijelazom stoljeća prodavano je više od milijardu dolara vrijednosti svake godine. Keefe navodi podatak kako je 2001. u jednom memorandumu ustanovljeno da je trenutno glavni problem u prodaji povećati proizvodnju novih pilula.

Purdue Pharma snažno je ulagala i ohrabrivala svoje prodajne agente kao i nagrađivala liječnike koji su propisivali lijekove. Iako je kasnije poduzeće tvrdilo da nisu znali za moguće zlouporabe, upravo zbog dobro razvijenog marketinško-prodajnog sektora imali su detaljne podatke. Pojedini prodajni agenti slali su zabrinuto središnjici vijesti o tome kako su ovisnici zaobilazili polagano oslobađanje oksikodona. Patentiranu ovojnicu tableta koja je postepeno oslobađala lijek lako se moglo zaobići zagrijavanjem lijeka ili mrvljenjem tableta u prašak.

Prodajni predstavnici su bogato nagrađivani za rast prodaje, a njihovi prigovori su ignorirani. Dio njih nastavio je slati izvješća o pretjeranom propisivanju. Purdue Pharma je već 2001. znala da se jedna petina lijekova propisuje češće od jednom svakih 12 sati, a znali su i za superpropisivače. Jedna klinika u Los Angelesu je propisivala 11.000 recepata mjesečno za maksimalnu dozu oksikodona. Jedan liječnik u Massachussetsu je u pet godina propisao 347.000 pilula uključujući i dvanaesterostruku maksimalnu dozu jednom od pacijenata makar je radio samo tri dana u tjednu. Purdue mu je za nagradu ponudio ugovor od 50.000 dolara za „držanje govora.“[x] Službenik Američke agencije za hranu i lijekove koji je odobrio OxyContin zaposlio se nakon taktičke pauze od godinu dana u Purdue Pharma s bogatom plaćom (400.000 dolara godišnje), što je zapravo bila sinekura koja je bila poreciv oblik korupcije.

Organizirani kriminal prepoznao je potencijal u trgovini opioida. U mnogim većim mjestima bande kriminalaca skupljale su beskućnike i odvozili su ih do beskrupuloznih liječnika koji bi im potom propisivali recepte za lijekove koje bi potom kriminalci preprodavali očajnim ovisnicima koji su već stekli toleranciju na maksimalne doze. Prema nekim internim dokumentima, Purdue je imao informacije da se između jedne petine i jedne četvrtine OxyContina izdaje ilegalno. Postao je kolokvijalno poznat kao „hillbilly heroin“ – heroin za seljačine.

Heroin za seljačine postavio je temelje za pravu epidemiju heroina. Nevjerojatno zvuči, ali čak četiri petine američkih ovisnika o heroinu na njega se navuklo kao zamjenu za opioide. Ulični dileri vrebali su kod klinika i nudili besplatne uzorke heroina očajnim ovisnicima o opioidima. Adolescente ovisnike o heroinu zamijenili su umirovljenici i fizički radnici koji su patili od kroničnih bolova. Jedan od službenika Purduea u lipnju 2000. dojavio je vodstvu da neke ljekarne ne žele držati MS Contin jer se boje provala ovisnika.[xi] Purdue je od početaka znao da pacijenti pate od sindroma povlačenja kad prestaju uzimati i male doze lijeka, a osim toga su znali da je moguće injektirati smrvljeni lijek u žile poput heroina. Usprkos tome, prodajni predstavnici upućeni su da tvrde potpuno suprotno – da su obje stvari ne mogu dogoditi. Jedan od tužitelja je bijesno komentirao da su „doslovce uvježbavali ljude da lažu o proizvodu.“[xii]

Marketinška grana Purduea opetovano je branila lijek naglašavajući da ga zloupotrebljavaju postojeći ovisnici i da se zaboravlja na milijune kojima je lijek pomogao. Sacklerovi su bili potpuno svjesni uloge OxyContina u stvaranju nacionalne epidemije i ostali su potpuno distancirani od svojeg poduzeća. Keefe ističe kako tvrtka nije spominjala obitelj na svojim stranicama makar su članovi tri generacije obitelji bili članovima njenog upravnog odbora. Purdue je na lobiranje u svoju korist između 2006. i 2015. potrošio čak 700 milijuna dolara što je bilo osam puta više od organizacija zagovornika Drugog amandmana (o slobodi posjedovanja osobnog oružja).

Autor navodi da je Purdue nevoljko reformulirao tabletu tako da se više ne može smrviti ili rastopiti, navodno zbog borbe protiv zlouporabe lijeka, a zapravo da produži ekskluzivnost patenta nad lijekom. Nova tableta pogodovala je širenju ovisnosti o heroinu.

• Lelujavi pad carstva

Marketinški aparat i politička moć Purdue Pharma bili su ogromni, ali nisu bili neograničeni. Do objavljivanja knjige protiv Sacklerovih i Purdue Pharma podignuto je više od 2500 tužbi za pretjerano i lažno oglašavanje. Ovo se u Americi nije dogodilo od vala javnih tužbi protiv proizvođača duhana za prikrivanje štetnosti zbog čega su proizvođači cigareta 1998. godine kažnjeni sa 208 milijardi dolara kazne. Prema podacima američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti, od uvođenja OxyContina 1995. do 2021. godine najmanje 450.000 Amerikanaca je umrlo od predoziranja vezanih uz opioide. Vjerojatnije je da će prosječni Amerikanac umrijeti od posljedica ovisnosti o opioidima nego u prometnoj nesreći ili oružanom zločinu. Bijela kuća je procijenila da na kumulativne posljedice krize ovisnosti otpada možda i 3% američkog bruto nacionalnog proizvoda. Američke savezne države su u tužbi procijenile da su ukupni troškovi krize 2 bilijuna dolara.[xiii] Usporedba podataka između pet američkih saveznih država koje su imale složeniju birokraciju oko propisivanja recepata s ostalim saveznim državama pokazala je da lakoća propisivanja opioida vodi do epidemije ovisnosti, a ne obrnuto.

Purdue se branio da ne može biti odgovoran za krizu ovisnosti kada njihov udio u tržištu nikad nije prešao 4%, no radilo se o manipulaciji statistike. Odvjetnici Sacklera su do tog udjela došli brojenjem privremenih recepta za blage lijekove. Kada se udio računao prema ukupno propisanim miligramima odnosno snazi stvarni udio OxyContina rastao je na 27% do 30%. No, od samog udjela u tržištu veću ulogu je imao presedan u marketingu jer su ostatak tržišta činila druga poduzeća koja su kopirala njihov poslovni model.

Obitelj Sackler na pritisak je reagirala dramatičnim ubrzavanjem izvlačenja novca iz svojeg poduzeća. Svake godine bilo bi prodano oko tri milijarde dolara vrijednosti OxyContina. Purdue je između 1997. i 2007. svojim vlasnicima isplatio samo 127 milijuna dolara, no od 2007. pa nadalje počeo je isplaćivati milijarde dolara profita u njihove zaklade i privatne račune, na koje su Sackleri ukupno izvukli 14 milijardi dolara. Bližilo se i vrijeme istjecanja patenta za reformulirani OxyContin. Kada je Purdue proglasio svoj strateški bankrot bio je vrijedan samo jednu milijardu dolara makar je prodao 35 milijardi dolara vrijednosti oksikodona.

Keefe prenosi komentar američkog senatora Petera Welcha: „El Chapo je dobio životnu kaznu i izgubit će 12 milijardi dolara. Obitelj Sackler kroz Purdue ima tri presude za teški prekršaj, ali nitko ne ide u zatvor, i još uvijek ima svoje milijarde.“[xiv] Mnogo dojmljiviji je citat kongresmena Jima Coopera:

„Mislim da je Upton Sinclair jednom zapisao da čovjek teško može razumjeti nešto ako njegova plaća ovisi o tome da to ne razumije. Gledanje vašeg svjedočenje ispunjava me bijesom. Nisam siguran da li znam za bilo koju obitelj u Americi koja je više zla od vaše.“ [xv]

Obitelj Sackler uspjela je kroz pravnu nagodbu preko naklonjenog suca izbjeći ne samo plaćanje velike odštete nego je i oslobođena odgovornosti za buduće tužbe. Početnu nagodbu iz vremena objavljivanje knjige pokušao je osporiti savez osam američkih saveznih država no bez uspjeha. Krajem svibnja 2023. godine potvrđen je dogovor prema kojima će Sacklerovi biti imuni od budućih tužbi. Doduše, prema istom sporazumu obitelj je pristala isplatiti 6 milijardi dolara u humanitarne svrhe.

Iako su Sackleri izbjegli odgovornost za epidemiju ovisnosti i sačuvali većinu svog bogatstva, stradalo je njihovo ime, jer su od obitelji filantropa postali sinonimom za obitelj koja se obogatila na patnji drugih.

• Razjarujuća knjiga

Keefova knjiga bavi se značajnom temom, ali to ne znači da nije bez svojih propusta. Autor pokušava posvetiti dosta vremena osobnim životima samozatajnih članova obitelji Sackler, pogotovo u prvom dijelu knjige koji opisuje povijest obitelji pod „patrijarhom“ Arthurom Sacklerom koji nije imao veze s prodajom opioida. Niti njegovi potomci nisu igrali ulogu u krizi budući da su prodali svoj udio u tvrtki Arthurovoj dvojici braće za samo 22 milijuna dolara.[xvi] Detalje iz života poput brakova i ljubavnica ili samoubojstva jednog od članova obitelji čine se drugorazrednim u usporedbi s ostatkom knjige koja opisuje nastanak epidemije.

Ipak, priča o Sacklerovima moćna je didaktična priča o korupciji koja je po recenziji Guardiana „toliko profitabilna da je nitko ne želi prepoznati a poricanje toliko usađeno da je gotovo nasljedno.“ Keefova knjiga o opoidnoj krizi  nije prva o toj temi – već se 2004. pojavila knjiga o njoj[xvii] – ali je prva koja sumira cjelokupnu priču o epidemiji ovisnosti. Osim toga, čvrsto se usredotočuje na krivce za krizu, a ne na patnju ovisnika.

Većina prikaza i recenzija knjige naziva je razjarujućom, jer ocrtava moćni i masivni projekt laganja liječnicima, javnosti i potom uspješno izbjegavanje odgovornosti. Nemoguće se ne složiti s takvim zaključcima. Ovo je knjiga koja prikazuje primjer najlošijih strana kapitalizma, točnije slijepog gonjenja profita uz ne samo ignoriranje već i poricanje štetnih posljedica. Najgore je, kao što su recenzije još 2021. upozorile, a američki prizivni sud potvrdio krajem svibnja 2023., što su krivci izbjegli priznati bilo kakvu odgovornost.

• Bilješke

[i] Poglavlje 8, Estrangement.

[ii] Poglavlje 14, The Ticking Clock

[iii] Poglavlje 4, Penicilin for the Blues

[iv] Poglavlje 12, Heir Apparent.

[v] Poglavlje 12, Heir Apparent.

[vi] Poglavlje 12, Heir Apparent.

[vii] Poglavlje 14, The Ticking Clock

[viii] Poglavlje 17, Sell, Sell, Sell

[ix] Poglavlje 17, Sell, Sell, Sell

[x] Poglavlje 26, Named Defendants

[xi] Poglavlje 20, Take the Fall

[xii] Poglavlje 20, Take the Fall

[xiii] Poglavlje 12, Heir Apparent.

[xiv] Poglavlje 29, Un-naming.

[xv] Poglavlje 29, Un-naming.

[xvi] Poglavlje 13, Matter of Sackler

[xvii] Knjiga Pain Killer bivšeg novinara Barryja Meiera iz 2004. često se citira u knjizi, a sam Meier je i lik u nekoliko poglavlja knjige.