Drugačiji pogled na prosvjede u Americi. Što zaista razara Sjedinjene Države?

Linije sukoba su uspostavljene: između onih koji smatraju da su Sjedinjene Države nepopravljivo zle i moraju biti srušene nasiljem i onih koji još drže da je Amerika najbolja zemlja na svijetu, temeljena na vladavini prava, slobodama pojedinaca i neotuđivim pravima. Prvi imaju veliku prednost jer su kroz desetljeća poduprti obrazovnim sustavom i većinom medija, piše Oliver Franić

• Naslovna fotografija: Srušena statua Georgea Washingtona u Portlandu, čija gradonačelnica pripada Antifi

• Oliver Franić gotovo je dva desetljeća bio poslovni predstavnik Nikole Tesle a potom Ericssona u nizu zemalja, uz ostale i nekoliko godina u Sjedinjenim Državama

Cijeli se svijet zgrozio nad ubojstvom Georgea Floyda u Minneapolisu, crnca kojeg je ubio bijeli policajac uz pomoć svojih drugova, pritisnuvši mu koljenom vrat i onemogućivši mu da diše. Sada je vrijeme da se nad tim zamislimo.

Sjedinjene Američke Države imaju dugu povijest rasnih sukoba i nevolja. Obespravljenost ‘obojenih’, osobito crnaca, uistinu je sve manje nakon šezdesetih godina, pa je poznat napredak u tom smjeru za predsjedavanja Lyndona B. Johnsona. I Ronald Reagan je zagovarao zajednicu ‘slijepu na boje’ (color blind communities), a Barack Obama je ustrajno radio na tome za oba mandata. Za vrijeme Donalda Trumpa, zahvaljujući uzletu gospodarstva, materijalni se položaj manjina i crnaca uzdigao do prije nepoznatih visina. Ipak, zatečeni smo bijesom, nasiljem, uništavanjem i pljačkom koji su pratili prosvjede ljudi zgroženih ubojstvom Georga Floyda.

Lyndon Johnson polaže 1963. godine zakletvu nakon ubojstva predsjednika Kennedyja, čiju je politiku rasne tolerancije nastavio

Prema podatcima za 2019. godinu, vjerojatnost da će crnac kojeg zaustavi policija biti ubijen je 1:1000; da će se to dogoditi bijelcu je trećina te vjerojatnosti, dakle 1:3000; za Azijata je to polovina vjerojatnosti za bijelca – 1:6000. Za žene, neovisno o rasi, vjerojatnost je puno manja. Nadalje: policajci su 2019. godine u Americi ubili 1004 osobe, od kojih je većina bila naoružana i opasna. Amerikanci afričkog podrijetla su bili četvrtina ubijenih. Devet ubijenih bili su nenaoružani crnci, 19 je bilo nenaoružanih bijelaca. Međutim, prema statistici, osamnaest i pol puta je vjerojatnije da će crnac ubiti policajca, nego da će policajac ubiti nenaoružanog crnca, piše Heather Mac Donald u The Wall Street Journalu.

Očito postoje razlike u životnim okolnostima, ponašanju i sklonostima bijelaca i crnaca, što se vjerojatno može svesti na materijalni status, zaposlenost i obiteljske prilike. Floyd je uhvaćen s krivotvorenom novčanicom i imao je povijest zločinstva. Bio je krupan muškarac i nije surađivao pri uhićenju (odbio je ući u policijski automobil). Američka je policija je u takvim prilikama neumoljiva, a bijes prema uhićeniku koji se opire možda je također odigrao ulogu. Prekoračenje nužne sile je neupitno, ali koliko je tu bilo rasne mržnje nemoguće je reći.

Ubojstvo se dogodilo, počinitelj i njegovi pomoćnici su uhićeni, pa bi pravda mogla biti zadovoljena. Unatoč tomu, bili smo svjedoci divljanju dijela prosvjednika koji su uništavali gradove, pljačkali dućane, nasrtali na čuvare reda i palili ne samo policijske automobile, pa su neka mjesta nakon prosvjedničke oluje nalikovala kao da su razrušena ratom. Odakle toliko nezadovoljstvo, bijes i mržnja koji su se okomili na američke gradove? Jer, nemoguće se oteti dojmu da su bijes i mržnja kiptjeli u srcima i dočekali priliku da se iskažu.

Sjedinjene Države su zemlja velikih razlika u bogatstvu; pet tisuća američkih kućanstava posjeduje skoro dva posto svjetskog bogatstva (Boston Consulting Group Global Wealth Report, 2014), nasuprot ogromnom broju Amerikanaca koji se svakodnevno bore za svoja primanja (iako prema velikoj većini svijeta imaju zavidan standard), sve do nezaposlenih, siromašnih i beskućnika kojima je američki san uskraćen. Odakle ove razlike i kako su se bogati obogatili?

Ovdje se moramo osvrnuti na ljudsku prirodu i prirodu gospodarskog modela koji njeguju SAD, a s njima i većina razvijenog svijeta.

Zamislimo li društvo u kojemu je bogatstvo savršeno jednako raspodijeljeno, da nema ni siromašnih ni bogatih, razumljivo nam je da u sljedećem naraštaju to neće biti tako. Proizlazi to iz dinamičnosti ljudskih odnosa, iz različitih sposobnosti, opredjeljenja, ćudorednih navada i poduzetnosti pojedinaca, kao i obaviještenosti i korištenju posebnih prilika i pogodnosti. Ubrzo će neki imati više, drugi manje, a sa svakim naraštajem će se razlike produbljivati. One se mogu poništiti, a bogatstvo preraspodijeliti u vrijeme revolucija, ratova i primjene sile. Amerika je već dugo društvo bez revolucija i promjena koji bi na zgrnuto bogatstvo utjecali, pa su se i razlike vinule nebu pod oblake.

Jagma za imutkom svojstvena je ljudima i razlike lako upadaju u oči. Posebno je time zaokupljena politička ljevica kojoj je u žarištu interesa ‘pravednija raspodjela’, obilna socijalna pomoć, veće oporezivanje bogatih i što veće državno zahvaćanje u profite tvrtki. Do velikih bogatstava je ipak državi u normalnim okolnostima gotovo nemoguće doprijeti; mozgovi koji stoje iza njih itekako su se za to pobrinuli.

U takvim uvjetima javljaju se i jačaju svoj utjecaj intelektualci koji zagovaraju radikalnije pristupe i kojima se čini da je uzrok zlu u kapitalizmu i u njegovoj okrenutosti bogaćenju, te da bi čovjeku bili primjereniji socijalizam ili komunizam, ideje koje su prošlog stoljeća obuzimale umove europskih intelektualaca. Europa se žestoko opekla iskušavajući u praksi takve svjetonazore. Sjedinjene Američke Države nemaju s time neposrednih iskustava.

The American Sociologist je 2018. godine anketirao 249 profesora sociologije i ustanovio da se 21% njih izjasnilo radikalno lijevima, a samo 2% konzervativnima; godine 2004. se 25% profesora sociologije izjasnilo marksistima, 49% demokratima, a 5% republikancima

Rasadnici takvih ideologija su američka sveučilišta. Zavod za istraživanje visokog školstva (Higher Education Research Institute) Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu svake tri godine od 1989. prikuplja mišljenja, između ostalog i o političkom opredjeljenju profesora, pa se oni mogu izjasniti kao krajnje lijevi, liberalni, umjereni, konzervativni ili krajnje desni. Do 1998. godine bilo je 45% profesora koji su se izjašnjavali kao krajnje lijevi ili liberalni; taj je postotak do 2014. godine narastao do 60% (od 112 profesora). Odnos liberalnih i konzervativnih profesora bio je najveći u  Novoj Engleskoj, 28:1,  dok je na saveznoj razini bio 6:1.

Na humanističkim studijima razlike su još veće. Časopis The American Sociologist je 2018. godine anketirao 249 profesora sociologije i našao da se 21% njih izjasnilo radikalno lijevima, a samo 2% konzervativnima. To je u skladu s ranijim istraživanjima, jer se 2004. godine 25% profesora sociologije izjasnilo marksistima, 49% demokratima, a 5% republikancima.

Čini se da su socijalizam i marksizam ideologije itekako zastupljene u javnosti Sjedinjenih Država. Čak je i Hollywood, koji itekako utječe na stavove mladih, postao širiteljem socijalističkih ideja. Konzervativni politički komentator Ben Shapiro to je prikazao u knjizi Primetime Propaganda: The True Hollywood Story of How the Left Took Over Your TV (Promidžba u najgledanijem terminu: Istinita hollywoodska priča kako je ljevica preotela vaš TV) iz 2011. godine.

Kako je ljevica preotela vaš TV. Ben Shapiro (foto: Wikipedia)

Shapiro to dokazuje intervjuima s TV zvijezdama i stvarateljima TV programa, primjerice s Martom Kauffman koja je radila na seriji Friends (Prijatelji) ili Susan Harris iza koje su serije Soap (Sapun) i The Golden Girls (Zlatne djevojke). Producent mnogih vrlo gledanih serija Vin di Bona je u intervjuu priznao da Hollywood zagovara socijalističke ideje, dapače je izjavio da je zbog toga ponosan. Čak je i Sesame Street (Ulica Sezam) namjerno širila lijeve ideje među djecom. Producent Leonard Goldberg izjavio je da je liberalizam u Hollywoodu 100% dominantan i da druge politike tu ne prolaze. Producent i režiser Nicholas Meyer je na pitanje jesu li konzervativci u Hollywoodu diskriminirani odgovorio da se nada da jesu. Izjavio je da se nadao da će njegov film Day After Tomorrow (Dan poslije sutra) spriječiti Ronalda Raegana da osvoji drugi mandat u Bijeloj kući. Film Vice (Čovjek iz sjene) politički je pamflet protiv republikanaca.

Shapiro je zaključio da u Hollywoodu ima malo obiteljskog nepotizma, ali da je nepotizam po ideologiji i političkom uvjerenju sveprisutan i da drugačijima tamo jednostavno nema mjesta. Slično je s većinom TV kuća i najtiražnijih novina (CNN, The New York Times, The Washington Post), pa se povika predsjednika Trumpa na medije i fake news (lažne vijesti) ne čini toliko neuvjerljivom.

Taj se trend, naravno, prelijeva i u politiku. Bernie Sanders iz Vermonta imao je dobre izglede da postane demokratski predsjednički kandidat tvrdeći da je socijalist i obrušavajući se u govorima na korporativnu Ameriku i kapitalizam.  Njegov je cilj velika redistribucija bogatstva, podržavljenje zdravstva i visokog školstva, veliko povećanje poreza i puno jača uloga države.

Zamjetan je trend svjetonazorskog širenja Demokratske stranke prema ljevici, pa ona danas uključuje i prilično radikalne pojedince. Osim Bernieja Sandersa, posebno se ističu mlade zastupnice u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez, Rashida Tlaib, Ilhan Omar, Ayanna Pressley, koje se sve više udaljavaju od klasičnih demokrata poput Hilary Clinton ili Joea Bidena. Njihovi radikalni stavovi uključuju protuizraelsku retoriku, besplatno zdravstvo i visoko školstvo za sve, uključujući ilegalne useljenike, nadoknade crncima zbog ropstva njihovih predaka, takozvani Green New Deal kojim bi Amerika prešla 100% na zelenu energiju bez obzira na troškove i slično. Zagovaraju „demokratski socijalizam“ i „promjenu gospodarskog, a ne političkog sustava“ (želeći reći da ne ustaju protiv demokracije).

Novi profil Demokratske stranke odgovara promjenama biračkog tijela. Sve je više liberalnih građana zbog gore navedenih razloga, tu su nezakoniti useljenici iz Meksika i ostale Latinske Amerike i svijeta, a tu je i crnačko stanovništvo, kojih 95% glasa za demokrate. Svi oni računaju na izdašna davanja svemoćne države.

Nisu svi ljevičari u Sjedinjenim Američkim Državama strpljivi kako bi preuzeli vlast na demokratski način. U SAD-u postoji KKK i ekstremno desne milicije, ali oni ne okupljaju mnogo mladih, niti njihov utjecaj raste. S druge strane, sve više jačaju lijevi ekstremisti, oni koji smatraju da Americi ne treba demokracija, da treba srušiti kapitalizam i da to treba učiniti nasilnim putem. Takve su se ideje mogle čuti i na skupovima potpore Bernieu Sandersu, a do punog su izražaja došle za prosvjeda povodom smrti Georga Floyda.

Jedna od organizacija koje zagovaraju marksizam i anarhizam je Antifa (o kojoj više na https://en.wikipedia.org/wiki/Antifa_(United_States)), poznata po crnoj odjeći i maskama svojih članova. Antifi pripadaju slabo povezane skupine bez hijerarhijske ustrojenosti koje koriste ulično nasilje kao način političke borbe. Ime su uzeli njemačkoj organizaciji koja se tridesetih godina prošlog stoljeća uz Staljinovu potporu opirala fašizmu u Europi.

Antifi pripadaju slabo povezane skupine bez hijerarhijske ustrojenosti koje koriste ulično nasilje kao način političke borbe (Wikimedia Commons)

I danas ističu da se bore protiv fašizma, ali pod njim podrazumijevaju svako okupljanje desnih stranaka (poznati sukob s desnim ekstremistima u Charlottesville-u, Virginia, 2017. godine), time opravdavaju uporne demonstracije protiv predsjednika Trumpa, potporu muslimanskoj manjini, proteste protiv policijskih propusta i mnogo drugog.

Svoju spremnost na nasilje nazivaju direct action (izravni čin) što im je put za ostvarenje njihove anarhističke i marksističke vizije. Kratkoročno, cilj im je utjecati na rezultate izbora, a dugoročno ukinuti izbore kao činitelj političkog legitimiteta, kaže Rich Higgins, nekad član Nacionalnog vijeća za sigurnost. Andy Ngo, novinar koji prati Antifu, uvjeren je da su sadašnji neredi tek blijedi odsjaj pune pobune na koju se Antifa sprema desetljećima. U međuvremenu, Sarah Iannarone je kandidatkinja za gradonačelnika Portlanda i ponosno ističe da pripada Antifi.

Za prosvjeda u New Yorku u pokušaju napada na policiju molotovljevim koktelima uhićeni su: Colinford Mattis, 32, pravnik, diplomirao na Princetonu, i pravnica Urooj Rahman, 31. U automobilu im je nađeno još molotovljevih koktela koje su namjeravali podijeliti drugim ‘ustanicima’.

U trenutcima kad se ovaj tekst pripravlja za tisak, krajnja ljevica je okupirala jednu četvrt Seattlea i proglasila ga autonomnim područjem u kojem SAD i policija nemaju ovlasti. Otamo dolaze pozivi da se sruši vlada u Washingtonu jer se “ne može graditi novo i od početka, a da se staro najprije ne uništi”. Zanimljiva je ova sklonost revolucionara za brisanjem prošlosti i “počinjanjem od početka”, kao da se od nas, ljudi, naše psihologije, težnji, ograničenja, korumpiranosti i zabluda, može izgraditi nešto bitno drugačije, neporočno i savršeno.

Postaje jasno, kaže Mollie Hemingway iz časopisa The Federalist, linije sukoba su uspostavljene: između onih koji smatraju da su Sjedinjene Države nepopravljivo zle i moraju biti srušene nasiljem i onih koji još drže da je Amerika najbolja zemlja na svijetu, temeljena na vladavini prava, slobodama pojedinaca i neotuđivim pravima. Prvi imaju veliku prednost jer su kroz desetljeća poduprti obrazovnim sustavom i većinom medija.

Gradonačelnica Portlanda Sarah Iannarone ponosno ističe da pripada Antifi

Gdje je u svemu položaj crnaca u Sjedinjenim Državama? Sve raščlambe ukazuju da su njihove teškoće u ekonomskoj, obrazovnoj i socijalnoj, a ne pravnoj ili ‘sustavnoj’ neravnopravnosti. Oko 20% crnaca živi u siromaštvu, dvostruko više nego bijelaca, a srednja vrijednost kućanstva crnaca je sedmina takve vrijednosti bijelaca (The Economist). Siromaštvu uvelike pridonosi i urušavanje obitelji Afroamerikanaca u gradovima: 70% crnačke djece rađaju samohrane majke (prema City Journalu, izdanju Manhattan Institute for Policy Research). Ta dva činitelja, siromaštvo i razorena obitelj, pothranjuju jedan drugog.

Umjesto poticanja života u obitelji, pokrenuti su socijalni programi, pa se mlade djevojke takoreći poticalo na materinstvo. Ova ovisnost o socijalnoj pomoći i beznađe u kojem se ne vidi izlaz u oslnocu na vlastite snage, nego se očekuje zaštita države, potiskuju većinu crnačkog stanovništva u smjeru manje ili više radikalne ljevice, a nerijetko u smjeru zločina. I djeca iz razorenih obitelji teško završavaju škole i ostaju u siromaštvu u kojem su i odrasli. Iz toga slijede statistike spomenute u početku, a dobronamjerni prosvjednici se pridružuju frustriranim crncima, koje vodi pokret Crni životi vrijede (Black Lives Matter). Među njima su i indoktrinirani ljevičari, potom revolucionari skloni Antifi kojima su prosvjedi prilika za vandalizam, kao i pripadnici kriminalnog miljea kojima je to prilika za pljačku.

Crnačko stanovništvo Amerike je nakon svih reformi i državnih potpora još siromašno i bijesno zbog toga. Rasizam je u praksi pomalo napušten, nije ugrađen u zakone, niti je odlika većine Amerikanaca (iako rasista uvijek ima), ali je izlika i povijesna pozadina za bunt protiv bogatih u bogatom društvu. Demokratska se stranka time koristi, svjesno ili nesvjesno: socijalnom pomoći kupuje glasove i održava postojeće stanje. Slabo obrazovani i pritisnuti bijedom bit će u prvim redovima, gurani organizacijama poput Black Lives Matter koje su i same okužene politikom. A iz pozadine nastupaju oni ambiciozniji, oni kojima sam kapitalizam smeta i koji bi htjeli preurediti društvo po jednom drugom predlošku, nadajući se novoj preraspodjeli bogatstva.

Demokracija i kapitalizam. Bogatstvo se gomila u rukama manjine što izaziva zavist; to vuče intelektualce prema lijevim ideologijama; obrazovanje, ponajprije visoko i ponajprije humanističko, pridobija mlade; mladi, često nestrpljivi, zaključuju da do promjene može doći samo silom

Usput, napomena o policijskoj surovosti. Čini se da tu surovost omogućuje još jedan činitelj:  zaštita policijskih sindikata. Istraživanje Sveučilišta Viktorija (University of Victoria), Kanada, pokazalo je da je, prema ugovorima sa sindikatima praktički nemoguće pozvati na odgovornost policajce u prijestupu. Čak i policajci koji su otpušteni mogu biti vraćeni nakon sudskog procesa, a policijski sindikat u Minneapolisu je već najavio da će, ako četiri policajca u slučaju Floyd ne budu osuđena za ubojstvo drugog stupnja, tražiti njihovo ponovno primanje u službu. Policijska osornost i surovost može biti dijelom i posljedica saznanja da neće snositi odgovornost.

Upitajmo se, na koncu, je li to sudbina demokracije u kapitalizmu. U stabilnim uvjetima bogatstvo se gomila u rukama manjine što izaziva zavist većine ostalih; to vuče intelektualce prema lijevim ideologijama u namjeri da se takve težnje preokrenu; obrazovanje, ponajprije visoko i ponajprije humanističko, širi takve stavove i pridobija mlade; mladi i jaki, često nestrpljivi, uviđaju da do promjene može doći samo silom; zamisli o nasilnom preokretu sve se više šire. Hoćemo li svjedočiti krvavom uništavanju demokracija na koje smo bili toliko ponosni? Amerike, prije svih, jer je ona ionako uvijek prednjačila u gotovo svemu?

Kao što je, još u četrnaestom stoljeću, napisao nama slabo poznati muslimanski mislilac i povjesničar Abd ar Rahman ibn Khaldun: Prekomjerno gomilanje bogatstva razara društvo potičući revoluciju.