Dva lica tehnologije: kojim putevima ideje i zagađenje utječu na globalni rast?

Oba laureata bavila su se nesavršenostima tržišta, odnosno negativnim i pozitivnim eksternalijama koje onečišćenje okoliša ili tehnološki progres mogu uzrokovati. Rezultat njihova rada je nedvosmislena potreba državne intervencije u tržišne mehanizme koji nisu u stanju na adekvatan način adresirati klimatske probleme niti dovesti do održivog i stabilnog rasta. U trenutnim političkim okolnostima te trendovima protekcionizma i negiranja klimatskih promjena u svijetu koje diktiraju SAD, dodjela nagrade Nordhausu i Romeru ima i značenje koje prelazi sam njihov utjecaj na ekonomsku znanost.

Naslovna fotografija: Nordhaus i Romer

Prije nešto manje od dva tjedna objavljeno je kako su američki znanstvenici William D. Nordhaus i Paul M. Romer ovogodišnji nobelovci za ekonomiju, preciznije, dobitnici nagrade Švedske središnje banke za ekonomske znanosti (Sveriges Riksbank Prize in Economic Sciences in Memory of Alfred Nobel). 

Nordhaus i Romer nagradu su primili za rad na klimatskih promjenama i na tehnološkom progresu. Nordhaus je kreirao modele koji su omogućili simuliranje međuodnosa klime i ekonomije, a Romer je promijenio nekoć ustaljeni način razmišljanja o tehnologiji kao egzogenoj varijabli ekonomskog rasta te ponudio nova objašnjenja dugotrajnih i različitih stopa rasta među zemljama.

Oba laureata bavila su se nesavršenostima tržišta, odnosno negativnim i pozitivnim eksternalijama koje onečišćenje okoliša ili tehnološki progres mogu uzrokovati. Svaka ideja za novu tehnologiju, gdje god ona ima izvorište, može biti iskorištena za proizvodnju novih dobara i drugih ideja na bilo kojem drugom mjestu, sada i u budućnosti. Slično, nova emisija ugljikovog dioksida, gdje god nastala, ulazi u atmosferu i pridonosi klimatskim promjenama, utječući tako na cjelokupno čovječanstvo sada i u budućnosti.

Rezultat njihova rada je nedvosmislena potreba državne intervencije u tržišne mehanizme koji nisu u stanju na adekvatan način adresirati klimatske probleme niti dovesti do održivog i stabilnog rasta. Problemi kojima su se bavili globalni su te njihovo rješavanje iziskuje i globalne odgovore i suradnju. U trenutnim političkim okolnostima te trendovima protekcionizma i negiranja klimatskih promjena u svijetu koje diktiraju SAD, dodjela nagrade Nordhausu i Romeru ima i određeno značenje koje prelazi sam njihov utjecaj na ekonomsku znanost.

Nordhaus i modeliranje klimatskih promjena

Nordhaus je svoj rad za koji je primo Nagradu temeljio na odrednicama Solowljeva neoklasičnog modela rasta (koji je također nagrađen Nobelovom nagradom 1987. godine) te se bavio stvaranjem okvira u kojem su društvo i priroda u dinamičkom međuodnosu. Da bi se promotrio utjecaj ekonomije na klimu, utjecaj klime na ekonomiju i kako različite politike utječu na te ishode, Nordhaus je prepoznao kako je potrebno kreirati dugoročne modele raste u koje će biti uključena i odgovarajuća znanja iz prirodnih znanosti te kako ti modeli moraju biti dinamički i uključivati interakciju između tri podmodela:

• model cirkulacije ugljikovog dioksida koji objašnjava kako globalna emisija utječe na njegovu cirkulaciju u atmosferi;
• klimatski model koji objašnjava kako atmosferska koncentracija ugljikovog dioksida i drugih stakleničkih plinova utječe na vremensku putanju globalne temperature, ključne mjere klimatskih promjena;
• model ekonomskog rasta koji objašnjava globalnu proizvodnju dobara koristeći kapital i rad, zajedno s energijom, kao inputima proizvodnje, pri čemu dio energije za tu proizvodnju dolazi i iz fosilnih goriva koja pak generiraju emisiju ugljikovog dioksida.

Nordhaus je pokazao da ovakvi različiti podmodeli mogu biti integrirani te danas takav okvir nazivamointegrated assessment models (IAMs). Iako je Nordhaus svoj rad na klimatskim promjenamazapočeo još 70 – ih, prvi cjeloviti model tzv. DICE model (Dynamic Integrated Climate-Economy) objavljen je tek 1994. (vidi ovdje) te je od tada do danas prolazio nadogradnje, a kreirani su i RICE modeli (Regional Integrated Climate-Economics) u kojima je promatranje podijeljeno u više zasebnih regija.

Globalni porez na emisiju štetnih plinova

Važnost Nordhausovog IAM pristupa je u tome što je omogućio simuliranje međukretanja ekonomije i klime pod različitim pretpostavkama djelovanja klimatskih promjena i tržišne ekonomije, uključujući i relevantne mjere i politike koje će poduzimati čovječanstvo.Slika 1. prikazuje primjenjivost tih modela, odnosno četiri različita scenarija emisije ugljikovog dioksida koji ovise o razini globalnog poreza na njegovu emisiju (za kojeg se Nordhaus zalaže kao najbolje rješenje problema stakleničkih plinova), a razina poreza pak ovisi o ciljevima iz domene klimatskih promjena (ciljano povećanje temperature koje ovisi o ukupnoj emisiji stakleničkih plinova) i blagostanja stanovništva koje ovisi o ukupnoj razini proizvodnje.

Globalnu važnost i primjenjivost Nordhausovih modela pokazuje i činjenica da ih u svojim izvješćima koristi i UN-ov Međunarodni panel za klimatske promjene (nagrađen Nobelovu nagradu za mir 2007. godine).

Slika 1. Učinak globalnog poreza na ugljikov dioksid na njegovu globalnu emisiju

Romer: Zašto siromašnije zemlje ne dostižu bogatije?

Ako dvije ekonomije kreću s iste razine, ali jedna raste 2 postotna boda brže, tijekom 40 godina njen će dohodak biti dvostruko veći od dohotka zemlje koja je rasla sporije. Zašto prva zemlja raste brže?

Za današnju ekonomsku znanost jednoznačan odgovor na ovo pitanje još je nedostižan. Stoga ne čudi da je u ranim 80-ima ovo pitanje privuklo i Romera, a još manje to što je za svoj rad na traganju za ovim odgovorom nagrađen Nobelovom nagradom. Osobno, ali i utječući na mnoge druge znanstvenike pridonio je da danas znamo više o tome što potiče rast nego što smo znali 80-ih.

Baš kao i Nordahausu i Romeru je polazište njegovog rada bio Solowljev model rasta. No, iako je taj model mogao objasniti određene karakteristike ekonomskog rasta, nije nudio odgovor na velike i dugotrajne razlike u stopama rasta po glavi stanovnika. On je predviđao kako bi siromašnije zemlje trebale rasti brže i dostići bogatije. No, kao što je vidljivo na Slici 2. (nacrtanoj na temelju slike iz jednog Romerovog rada iz 1987. (vidi ovdje) empirijski podaci su pokazivali i mnoge suprotne slučajeve.

U Solowljevom modelu agregatna proizvodnja mogla je rasti zbog porasta populacije. Više radnika u autoindustriji znači veći BDP, no ne znači i veći BDP po radniku jer bi nam za to trebao rast broja proizvodnje automobila po radniku, odnosno tehnološke promjene. Međutim, taj je model tehnološke promjene podrazumijevao egzogenima, odnosno kao nešto što naprosto dolazi iz neke vrste „crne kutije“. Romerov doprinos je u tome što je odlučio zaviriti u tu kutiju.

Endogena teorija rasta – ideje čine razliku

Romerov rad je pokazao kako tehnološke promjene mogu biti rezultat napora istraživača, poduzetnika i inovatora koji djeluju u tržišnim okolnostima i reagiraju na ekonomske poticaje. Sve što utječe na njihovu motivaciju poput porezne politike, financiranja znanosti ili obrazovanja može potencijalno utjecati i na dugoročan rast ekonomije. U pozadini tog zaključka stoji koncept prelijevanja znanja, odnosno, kako su to u obrazloženju dodjele Nagrade nazvali – koncept ne-suparničkih (non-rival) i djelomično isključivih ideja (depersonaliziranog znanja).

Primjerice, košarkašku dvoranu u određenom trenutku može koristiti samo određeni broj ljudi, kao što i samo određeni broj ljudi u datom trenutku može koristiti usluge nekog frizera. No, s druge strane ako netko koristi Pitagorin poučak, to ne znači da ga u datom trenutku ne može koristiti netko drugi na bilo kojem kraju svijeta, niti da je on manje vrijedan za tu drugu osobu. Košarkaška dvorana je suparničko dobro, a Pitagorin poučak ne-suparnička ideja.

U grubo govoreći, definiranjem ovakvih ne-suparničkih ideja kao inputa proizvodnje Romer je tehnologiju učinio endogenom varijablom, kreirao model u kojem mogu postojati rastući prinosi  i tako ponudio odgovor na dugoročne stope rasta BDP p.c. koji nije mogao ponuditi Solowljev model. S druge strane dodavši ne-suparničkim dobrima i karakteristiku isključivosti ponudio je i način kako ta dobra mogu biti kreirana u okviru tržišne ekonomije. Naime, da bi se došlo do novih ideja potrebno je uložiti određene resurse. S obzirom da se pretpostavlja da su ideje ne-suparničke, odnosno da ih bez umanjenja svojstava može koristiti bilo tko dugi, ideje u tržišnim uvjetima neće biti kreirane u adekvatnoj mjeri. Stoga, one moraju biti i djelomično isključive, odnosno državna intervencija kroz patentne zakone i druge oblike poticaja mora pogađati pravu mjeru između motivacije za kreiranje novih ideja, dajući svojevrsnu monopolsku moć onome tko ih je razvio, i mogućnosti da ih koriste i drugi, limitirajući monopolsku moć vremenski i geografski.

Kurioziteti oko nagrade i laureata

Svojim doprinosom Nordhaus i Romer ušli su  u krug 80-ak znanstvenika kojima je od 1968. dodijeljen nagrada za ekonomiju. Naime, Sveriges Riksbank Prize utemeljena je 67 godina nakon što se počela dodjeljivati Nobelova nagrada za fiziku, kemiju, medicinu, književnost i mir. Nordhaus i Romer su  postali 19 par koji je podijelio 6,5 milijuna kuna vrijednu nagradu te su nastavili tradiciju muških laureata. Jedina žena kojoj je nagrada do sada dodijeljena bila je Elinor Ostrom koja ju je 2009. podijelila s Oliverom Williamsonom.

Romer je osim po znanstvenom radu poznat po nedavnoj aferi s Doing Bussiness indikatorima Svjetske banke. Romer je otišao s pozicije glavnog ekonomista te institucije nakon samo 15 mjeseci zbog neslaganja s pisanjem dokumenta te institucije i radom njenog istraživačkog odjela. Njegov istup po pitanju Čilea i izjava kako je pad Čilea na ljestvici Doing Business možda posljedica političkih motivacija zaposlenika Svjetske banke, a ne objektivnih okolnosti, bio je popriličan udarac za reputaciju i objektivnost Svjetske banke.

I za kraj treba reći da vjerojatno ne postoji preddiplomac ekonomije koji nije čuo za Nordhausa. No razlog nije jer su na studiju izučavali njegov rad na gore prikaznim modelima, već zato što je uz Paula Samuelsona (također nobelovca, jednog od prvih, koji je nagradu primio još 1970. g.) suautor najraširenijeg udžbenika o osnovama ekonomije, Economics, jednog od prvih američkih udžbenika napisanih u kejnzijanskom duhu.