Dvaput je dvaput. HNB opet ustanovio ekstremnu nejednakost dohodaka kućanstava

U Hrvatskoj je jedna od najvećih nejednakosti u Europi uspješno normalizirana, komentira Željko Ivanković rezultate najnovije HNB-ove ankete o imovini i financijama kućanstava. Stoga pravo istraživačko pitanje više nije kolika je, kako je nastala ni u čemu se sve manifestira, nego kako je visoka nejednakost prihvaćena kao normalna?

• Naslovna fotografija: Scena iz filma Charlieja Chaplina Moderna vremena iz 1936 godine.

I

Početkom rujna Hrvatska narodna banka objavila je prikaz rezultata Ankete o financijama i potrošnji kućanstava u Hrvatskoj provedene 2020/21. godine, autora Igora Jemrića i Anite Harmine, Radi se o četvrtom valu harmoniziranog istraživanja koje su provode europske središnje banke. U prva dva vala iz 2010. i 2014. godine Hrvatska nije sudjelovala. Uključila se 2017. godine. U tom trećem valu anketom je ustanovljena ekstremna nejednakost dohodaka kućanstava, koja je izrazito odskakala od drugih istraživanja i već usvojenih pretpostavki o razini nejednakosti u Hrvatskoj.

Hrvatska narodna banka je rezultate trećeg vala ankete iz 2017. godine službeno prikazala u radu Igete Vrbanac i Igora Jemrića te analizirala u članku Marine Kunovac Distribucija imovine kućanstava u Hrvatskoj.  Ideje.hr su rezultate ankete iz 2017. godine prikazale u dva članaka: Ginijev koeficijent nejednakosti dohotka 0,44 – 0,51. Hrvatskih 1 posto najbogatijih. HNB-ova anketa o imovini kućanstava te u članku Analiza HNB-a: najveća bogatstva nisu rezultat nasljedstva nekretnina. Što utječe na imovinsku nejednakost? Korona kriza i nejednakost. Drugih reakcija praktički nije bilo.

Dobronamjerno je pretpostaviti da znanstvena zajednica na rezultate o ekstremnoj nejednakosti dohotka, koji su bili značajno različiti nego u drugim istraživanjima,  nije reagirala zbog sumnje odražavaju li pravo stanje stvari, iako nitko, naravno, nije doveo u pitanje profesionalnost istraživanja. U sljedećem je, četvrtom valu iz 2020/21. godine, međutim, ponovo ustanovljena, zapravo potvrđena, praktički identična, ekstremna razina nejednakosti dohodaka kućanstava. Unatoč metodološkim usavršavanjima kojima se nastojala izbjeći neuvjerljivost i nevjerodostojnost rezultata sve je ostalo isto.

II

Važno je reći riječ, dvije o tom popravljanju metodologije. U naslovu naprijed linkanog članka koji su objavile Ideje.hr spominje se Ginijev koeficijent nejednakosti dohotka ‘od 0,44 do 0,51’. Prvo, već se uzima kao pouzdano da je Ginijev koeficijent nejednakosti dohotka u Hrvatskoj oko 0.30. Odjednom, Anketa Hrvatske narodne banke odstupa od tog uobičajenog rezultata za više redova velčičina. Sumnjivo. Drugo, važnije (i sumnjivije), navedeni je raspon – od 0.44 do 0.51, taj koji izaziva sumnju u vjerodostojnost rezultata. Naime, u Anketi je visoki udio od 7 posto kućanstava odgovorio da nema nikakav dohodak. Hrvatska narodna banka je u izviješću prihvatila te odgovore, ali je u analizi korigirala rezultate ankete eliminirajući, odnosno modificirajući odgovore tih kućanstava i dobila Gini 0.44. Taj rezultat naravno ponovo odskače od ‘uobičajenog’ prema kojem je Gini u Hrvatskoj oko 0.30, i uvrštava je među zemlje s vrlo visokom nejednakošću (o čemu se čitatelj može informirati u linkanom prvom članku koji su objavile Ideje.hr).

U ovom valu Ankete Hrvatska je narodna banka posebnom metodom (o kojoj u svom skupnom izvještaju informira i Europska centralna banka) ovaj put unaprijed modificirala odgovore kućanstava koja su izjavila da nemaju nikakav dohodak. I što se dogodilo? Ponovo je dobiven isti rezultat – Gini 0.44. Ekstreman. (Da odgovori kućanstava koja su izjavila da nemaju nikakav dohodak nisu modificirani možda bi bio ponovljen i koeficijent 0.51, no to je ustvari nebitno. Istraživač je uvijek prisiljen na neke kompromise i dok korektno prikazuje metodu u redu je da istraživanje nastoji učiniti vjerodostojnim).

III

Gledajući iz drugog kuta ovaj rezultat – nije iznenađenje. Naime, Anketa je uglavnom ponovila i druge rezultate prethodne Ankete iz 2017. godine koji su i sami pokazivali visoku nejednakost. Nejednakost neto imovine (neto bogatstva), mjerena Gini koeficijentom, povećana je sa 0.61 na 0.62. Neprimjetno. Analitičari HNB-a nazivaju je ‘visokom’ i objašnjavaju da je u donjoj polovici distribucije blago smanjena, a u gornjoj polovici povećana, što je informacija koja bi u drugim okolnostima zaslužila posebnu pažnju, no kako će javnost preko nje ionako preći nema se razloga na nju ni ovdje osvrtati. Zatim je ustanovljeno da 50 posto kućanstava koja su u donjoj polovici sva zajedno imaju 10,7 posto ukupnog neto bogatstva, a deset posto kućanstava na vrhu imaju skupa 47,1 posto. Recimo to i na drugi način: imovina deset posto kućanstava koja su najbolje stojeća gotovo je pet puta veća (4,7 puta) od ukupne imovine 50 posto kućanstava koja su lošije i najlošije stojeća. S preostalih četrdesetak posto neto bogatstva raspolaže onih 40 posto kućanstava koja su iznad 50 posto ali nisu u 10 posto.

Ginijev koeficijent distribucije realne imovine (kuće, automobili, zemljište itd), od koje se sastoji izrazita većina bogatstva kućanstava, također se gotovo neprimjetno promijenio naviše, sa 0.57 na 0.58., a Gini koeficijent financijske imovine (koju u najvećoj mjeri čine depoziti u bankama) blago se smanjio, na 0.85 (sa prijašnjih 0.87). Bitno je naravno da je nejednakost u raspolaganju novcem i sličnim instrumentima ostala ekstremna. (Na žalost, neizbježno je koristiti se atributima kojima se opisuju krajnosti). Ne mijenjaju to ni podatci o distribuciji depozita koje centralna banka sad redovito objavljuje.

Ne čudi što analitičari HNB-a zaključuju da je pola kućanstava u Hrvatskoj ranjivo: u slučaju gubitka dohotka tek bi nekoliko dana mogli živjeti kao dotad. Na razini euro-zone medijalno kućanstvo po ušteđenim likvidnim sredstvima moglo bi živjeti tri mjeseca kao da nije izgubilo dohodak. Iz perspektive financijskog sektora upravo su ovakvi podatci više nego ovi o nejednakosti cilj Ankete: oni ulaze u razmatranje što se može dogoditi u društvu u slučaju financijskog ili ekonomskog šoka. U euro-zoni su apsolutno i relativno više zaduženi, ali manje ranjivi nego građani Hrvatske.  Napokon, i u ovom valu ankete najbolje stoje ‘samozaposleni’. U daljnje pojedinosti nije potrebno ići. Uostalom, čitatelj može konzultirati originalne materijale.

Skoro svi rezultati iz 2017 i 2021 su dakle vrlo bliski što upućuje na neku njihovu unutrašnju konzistentnost. Kako su u Anketi iz 2021. godine drugi rezultati uglavnom približni onima iz 2017. ne izgleda kao iznenađenje što je ponovljen i  rezultat o nejednakosti dohotka, iako upućuje na izuzetno visoku nejednakost.

IV

Korisno je skrenuti pažnju na još jednu mjeru nejednakosti dohotka po kojoj je  Hrvatska ponovo gotovo najgora u Europi. Radi se o omjeru dohotka kućanstva koje je na pragu deset posto kućanstava s najvišim dohotkom (90. percentil) i dohotka kućanstva koje je najmanje siromašno od onih 10 posto kućanstava s najnižim dohotkom (10. percentil). Slika koja slijedi izrađena je na temelju podataka iz tablice objavljene u izviješću Europske centralne banke o rezultatima Ankete. Prikazuje nejednakost mjerenu omjerom 90.percentil/10.percentil. Izračunata na taj način nejednakost je u Hrvatskoj druga najveća u skupini zemalja u kojima je provedena Anketa, iza Nizozemske. Ova mjera ne izračunava odnos najvećih i najmanjih dohodaka, jer su najmanji blizu nuli ili ipak čak i nula (beskućnici, no oni nisu u Anketi), a podatke o najvećim dohotcima zapravo ovdje nemamo, oni su među 0.1, odnosno, 1 posto. Ona je omjer onih koji su bliski najvećima, na 90. su percentilu i onih koji su bliski najmanjim dohocima na 10. percentilu. Dohodak 90. percentila je 12,8 puta veći nego dohodak 10. percentila. Treba li isticati, sličan je rezultat Hrvatska imala i u prethodnom valu ankete, prije i nakon ‘modifikacije’.

Zanimljivo je da su prema ovoj mjeri distribucije dohotka Hrvatskoj bliske uglavnom tranzicijske zemlje: Litva (11.8), Mađarska (11.25), Latvija (11.1), Estonija (10.55), ali i Slovenija (9,2). Uz izuzetke (Nizozemska) raspon dohodaka bogatih i siromašnih kućanstava u starim članicama eurozone uglavnom je puno manji.

Za one koji se ne snalaze s kraticama – eurozona, Belgija, Češka (koja nije u eurozoni ali je provela anketu), Njemačka, Estonija, Irska, Grčka, Estonija, Francuska, Hrvatska, Italija, Cipar, Latvija (Riga), Litva (Vilnius), Mađarska, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovenija, Slovačka, Finska.

Iz tablice se može izračunati omjer 90. percentila i 10. percentila za sve zemlje.

V

Ginijev koeficijent prikazivanja nejednakosti ima svoja poznata i ozbiljna ograničenja. Omjer vrlo visoke i vrlo niske plaće je vrlo jasan pokazatelj, kao i spomenuti omjer visokog i niskog dohotka kućanstva. U izračunu Ginijevog koeficijenta uzimaju se u obzir razlike dohotka ili imovine između svih parova u zajednici i izračunava prosjek tih razlika, a uz prosjek dohotka ili imovine izračunava se i Gini koeficijent. (Wikipedia vrlo jasno objašnjava Gini koeficijent i formulu izračuna.) Izgleda razumno uzeti u obzir sve nejednakosti a ne samo odnos najbogatijeg i najsiromašnijeg, koji prvi pada na um kao mjera nejednakosti. No kad se dobije rezultat nije jasno što Ginijev koeficijent 0, 33, ili 0, 56. zapravo znači. U Sloveniji, Češkoj, Švedskoj itd., ustalio se Ginijev koeficijent nejednakosti dohotka od oko 0,25 i povećanje na 0,30 bi predstavljalo društveni poremećaj ako ne bi bilo postupno i u dužem roku.  Uspoređuje li se Hrvatska s tim zemljama ona je i s Ginijevim koeficijentom od 0,30 već vrlo nejednaka, a tek s 0,44 koliko je izračunala Anketa HNB-a. Ginijev koeficijent oko 0,44 normalan je u Sjedinjenim Državama i u Kini i kad bi bio spušten na 0,30 vjerojatno bi to bilo protumačeno kao ulazak/povratak u tvrdi socijalizam.

Drugi je problem s Ginijem to što vrlo različita društva imaju jednak koeficijent. Ne radi se samo o primjeru Sjedinjenih Država i Kine, koje obje imaju ‘vrhušku’, ‘elitu’ izaberite izraz koji vam je izraz draži, iako su načini uspinjanja različiti. No, pretpostavimo društvo (A) u kojem ima tisuću bogatih a svi ostali su jednaki i društvo (B) u kojem ima tisuću siromašnih a svi ostali su jednaki. Prvo je društvo oligarhija, a u drugom kao da vlada uravnilovka. Ipak, mogu imati isti Ginijev koeficijent.

Kao jedna sofisticirana mjera nejednakosti Ginijev koeficijent svojedobno se vrlo raširio. I danas često koristi za usporedbu među različitim zemljama, iako usporeuje neusporedivo odnosno nije najjasnije što se ustvari uspoređuje. No kako su ustanovljene njegove mane to ga se pokušalo popraviti posvećivanjem veće pažnje kretanjima u vrhu i na dnu raspodjele. Istražuju se i drugi oblici nejednakosti, na primjer u pristupu zdravstvenim uslugama ili politička i pravosudna nejednakost.

Od doba Pikettyja sve se više kao mjera nejednakosti afirmira usporedba najbogatijih 1 posto, 0,5 posto ili čak 0,1 posto, kako u kojem društvu, s ostalima. To je posebno važno u društvima u kojima su oni koji su ekonomski najbolje stojeći u sprezi s političkom elitom. Prema izračunima Vuka Vukovića poduzetnici i manageri u Sjedinjenim Državama sa snažnijim političkim vezama imaju drastično veće zarade. S obzirom na omjer dohodaka 90. percentila i 10. percentila čini se slično i u Hrvatskoj. Iz originalnih podataka Ankete koju je provela Hrvatska narodna banka mogli bi se analizirati sami krajevi distribucije,  iako su vrlo slikoviti i uvjerljivi i anegdotalni pokazatelji sprege i poslovne i političke elite.

VI

Pretpostavili smo da su reakcije na rezultate Ankete iz 2017. izostale jer se sumnjalo u njihovu vjerodostojnost. Razumno je očekivati da ni ponovljeni nalazi neće biti tretirani kao značajni.  Proistječe da je visoka nejednakost – normalizirana. Ne vidi se da je se percipira kao lošu ni u društvu ni u javnosti. Nije nejednakost nastala kad su Hrvatska narodna banka ili Državni zavod za statistiku objavili podatke, nju se moralo već osjetiti, a ne vide se ni reakcije ni rasprave o tim pitanjima. U ovom se trenutku može tek spekulirati zašto je tome tako. Ustvari bi to trebalo biti predmet istraživanja.

Jedno je objašnjenje da se nejednakost slabije percipira ako cijelo društvo raste. Vrlo su, međutim, snažni indikatori, djelomično i u ovom istraživanju, da rast i poboljšanja slabo dohvaćaju lošije stojeće a neproporcionalno se raspoređuju bolje i najbolje stojećima. Dvogodišnja visoka inflacija niže je slojeve dodatno snažnije pogodila nego bolje stojeće. A izgleda da će još.

Drugo je objašnjenje da se visoka nejednakost distribucije imovine i dohodaka smatra fer, poštenom.  U sklopu tranzicije iz socijalizma kao dio postizanja ukupnog boljitka očekivalo se i zahtijevalo povećanje nejednakosti, Teza o jednakosti kao prepreci živa je i danas. Desetljećima je vladalo, i zacijelo još vlada uvjerenje, eksplicirano i u znanstvenim  radovima, da nejednakost u Hrvatskoj nije visoka, drugim riječima da je ovakva nejednakost primjerena Hrvatskoj, da je nekako zaslužena. Dakako, ostaje pitanje zašto je u drugim tranzicijskim zemljama i starim demokracijama ipak niža, u nekima i znatno. Smatra li se u tim zemljama da im je fer i primjerena niža nejednakost?

Faktori nejednakosti su i demografski (starenje stanovništva), razlike među regijama i mnogi drugi. No, najprirodnije je objašnjenje normalizacije visoke nejednakosti tražiti kod onih kojima ona odgovara. Razumno je pretpostaviti da upravo najgornji sloj, elita nastoji zadržati stanje kakvo jest. U nizu istraživanja o stratifikaciji društva sociolozi su opisali razne oblike klasne podjele.  Manje se, tek nešto među politolozima, istražuje kako vladajuća klasa vlada, odnosno kako elita, u kojoj nisu samo ljudi iz biznisa i politike, nego i iz komunikacija i akademska elita, legitimira i održava svoj položaj. Podatci iz Ankete Hrvatske narodne banke (i kako su prezentirani), upućuju da bi to bilo važno istražiti.