Dvostruki mit moderne ekonomije. Tržište koje nije slobodno i deficit koji ne boli

• Naslovna fotografija: Ronald Reagan i Margaret Thatcher u Bijeloj kući 1982. (CC0)

• Domagoj Juričić je savjetnik za upravljanje političkim rizicima. Bio je i predstojnik Ureda predsjednika i imao visoke dužnosti u Vladi i diplomaciji. Radio je na globalnim regulatornim reformama za Svjetsku banku, redoviti je govornik za The Economist Impact te član Novog pariškog kluba. Diplomirao je novinarstvo u Zagrebu, specijalizirao se za transformacijsko vodstvo na Sveučilištu George Washington te za procjenu učinaka propisa na belgijskom College of Europe. Na berlinskom IBMI-u usavršavao se na polju međunarodne politike i međunarodnog prava.

Kad je Adam Smith u 18. stoljeću osmislio metaforu nevidljive ruke, nije mogao predvidjeti kako će ona postati najmoćniji mit modernog kapitalizma. Po toj zamisli, ukoliko svatko djeluje u vlastitom interesu, tržište će spontano proizvoditi optimalne rezultate za društvo u cjelini. Danas, više od dva stoljeća kasnije, nevidljiva ruka pretvorila se u nevidljivu bruku – središnje tržišne dogme više ne objašnjavaju stvarnost, već je maskiraju. Slobodno tržište više nije ni slobodno ni tržište, već sofisticirani konstrukt pod stalnim nadzorom država, središnjih banaka, regulatora i tehnoloških algoritama koji diktiraju tijek kapitala, ponašanje potrošača i preživljavanje cijelih sektora.

Ako tražimo trenutak kada je nevidljiva ruka počela gubiti svoj sjaj, ne moramo se vraćati predaleko – tek na financijsku krizu iz 2008. godine. Lehman Brothers bio je mitološki trenutak – simbol tržišnog samo-reguliranja koje je izmaknulo kontroli. Slijedili su bankroti, masovna nezaposlenost i intervencije države u razmjerima nezamislivima za pristaše slobodnog tržišta. SAD je tada, ironijom sudbine, nacionalizirao dijelove svog bankarskog i automobilskog sektora, a središnje banke postale su glavni generatori stabilnosti. Nije se dogodilo samo spašavanje sustava – dogodila se povijesna prekretnica: tržište je izgubilo sposobnost funkcioniranja bez stalne potpore. I umjesto da to priznamo, odlučili smo se praviti kako se ništa nije promijenilo.

­
Kapital se više ne alocira spontano, nego politički – kroz fondove, regulative, porezne olakšice i ciljane poticaje.

U ožujku 2020., dok se svijet zatvarao zbog pandemije, američka središnja banka upumpala je više od dva trilijuna dolara u financijski sustav kako bi spriječila kolaps burzi. Indeksi su rasli dok je ekonomija stajala. Wall Street je cvjetao, dok je Main Street bio zaključan. Slično se dogodilo i u Europskoj uniji – program Next Generation EU od 750 milijardi eura bio je izravna politička injekcija, osmišljena ne da popravi tržište, već da ga zamijeni. Kapital se više ne alocira spontano, nego politički – kroz fondove, regulative, porezne olakšice i ciljane poticaje. Tržište se ne razvija – ono se konstruira.

Inflation Reduction Act iz 2022. u SAD-u, s više od 500 milijardi dolara subvencija, postao je jasan primjer toga. Tesla, ikona tržišnog uspjeha, svoju je poziciju izgradila na javnim poticajima i regulacijama koje su postupno gurale konkurenciju na marginu. Nije tržište odlučilo da električni automobili budu budućnost – odlučila je politika.

Energetska kriza u Europi 2022.–2023. dodatno je ogolila tržišnu nemoć. Cijene plina skočile su za više od 1000 posto, ne zbog klasičnog odnosa ponude i potražnje, već zbog geopolitičkih odluka, spekulacija i političkih intervencija. Njemačka je nacionalizirala Uniper, Francuska je zamrznula cijene, a Europska komisija suspendirala pravila tržišnog natjecanja. I to nije bio kolaps tržišta – to je bio njegov nestanak. A ipak se pravimo kako sve funkcionira kao prije. U Hrvatskoj, gdje tržišni mehanizmi nikad nisu imali autonomiju, a deficit se dugo tretirao kao mana bez analize konteksta, također se otvara prostor za redefiniciju odnosa države i tržišta, no bez stvarne institucionalne obnove sve ostaje simulacija. U Europskoj uniji, gdje se tržišna retorika i dalje ponavlja u govorima, ali se praksa sve više temelji na planiranju i subvencijama – od Zelenog plana do industrijske politike – jasno je da pravila igre pišu institucije, a ne nevidljive sile.

Kad politika intervenira, tvrdi da spašava tržište; kad ne intervenira, poziva se na njegovu svetost

Zašto se onda još uvijek držimo mita o tržištu? Možda zato što nemamo bolju priču. Nevidljiva ruka oslobađa nas odgovornosti – ako stvari ne funkcioniraju, krivo je tržište, a ne politika. Taj mit pruža alibi: kad politika intervenira, tvrdi da spašava tržište; kad ne intervenira, poziva se na njegovu svetost. U stvarnosti, tržište se više ne kreće slobodno – ono je pažljivo koreografirano, anticipirano i povremeno glumljeno.

Tržište rada dobar je primjer. S jedne strane, imamo rastuću nesigurnost i platformizaciju rada, a s druge – goleme državne intervencije koje čuvaju zaposlenost. Njemački Kurzarbeit sustav tijekom pandemije nije reagirao na tržišni slom – on ga je spriječio. Tržište više nije ni dio problema ni dio rješenja – ono je postalo kulisa koja se održava zbog osjećaja normalnosti.

Financijska tržišta odavno više ne odražavaju temeljnu vrijednost poduzeća, nego očekivanja o budućim intervencijama središnjih banaka. Cijene zlata, kamate i burzovni indeksi – svi plešu u ritmu tona glasa Jeromea Powella, predsjednika američke središnje banke. Tržište više nije rezultat racionalnog djelovanja mnoštva, nego sustav vjerovanja u pravovremenu državnu reakciju.

Tehnološki sektor ide korak dalje – Amazon, Google, Meta – oni ne sudjeluju na tržištu, oni ga definiraju. Algoritmi odlučuju što se vidi, što se kupuje i po kojoj cijeni. Ekonomski prostor koji su zauzeli više nema konkurenciju, već logiku infrastrukture. Kada poduzetnik poput Elona Muska koristi javne subvencije, manipulira tržištem svojim objavama i kupuje komunikacijsku platformu s političkim utjecajem – jasno je kako tržišna pravila više ne vrijede.

U Kini tržište postoji samo nominalno – podređeno je ciljevima Partije. Tržište ne radi korekciju države – ono je njezin instrument. U SAD-u i EU-u tržište također nominalno postoji – ali bez stalne potpore države više ne može opstati. Kada se 2023. srušila Silicon Valley Bank, američka vlada je odmah poručila da su svi depoziti sigurni – ne zato što je to bilo zakonski predviđeno, već zato što je stabilnost postala vrhovni zakon. Nema više kreativne destrukcije – imamo preventivnu stabilizaciju.

Tako je propao jedan narativ. Ali povijest pokazuje kako narativi nikada ne nestaju sami – moraju ih zamijeniti novi. I upravo tu, u pukotinama mita o tržištu, pojavio se drugi, jednako moćan mit, ali s obrnutim znakom: onaj koji kaže kako je državni deficit prijetnja koja nas vodi u propast. A što ako i to nije istina?

Stephanie Kelton, vodeća predstavnica Moderne monetarne teorije, tvrdi kako je deficit postao fetiš, instrument ideološke kontrole i izgovor za političku pasivnost. Ako država kontrolira svoju valutu, kaže ona, onda ne postoji rizik od bankrota. Deficit je samo odraz činjenice da država troši više nego što oporezuje – a to, u uvjetima nezaposlenosti, recesije ili krize, nije znak neodgovornosti, već razuma. Prava granica državne potrošnje nije saldo proračuna – već kapacitet gospodarstva i razina inflacije.

Njezin argument dobio je vjetar u leđa tijekom pandemije. Američki Kongres je između 2020. i 2021. usvojio tri fiskalna paketa ukupne vrijednosti veće od pet trilijuna dolara. Deficit je u 2020. iznosio 14,9 posto BDP-a – najviše od Drugog svjetskog rata. Prema Kelton, to je bio empirijski dokaz kako imamo više prostora nego što mislimo – samo ga se bojimo koristiti. Ipak, rastući deficit nije bio kratkoročan eksces. Prema najnovijim podacima Kongresnog ureda za proračun (CBO), američki federalni deficit u fiskalnoj 2023. dosegao je 1,7 trilijuna dolara – gotovo dvostruko više nego godinu ranije. To znači da je SAD svakog dana trošio 4,7 milijardi dolara više nego što je prikupio, odnosno iznos jednak godišnjem BDP-u Švedske – svakih 130 dana.

Inflacija je 2022. eksplodirala – u eurozoni gotovo 11 posto. (Eurostat)

Ali 2022. sve se zakompliciralo. Inflacija je eksplodirala – u SAD-u je dosegla 9,1 posto, u eurozoni gotovo 11 posto. Središnje banke naglo su podigle kamate, cijena novca porasla je globalno, a narativ se okrenuo protiv ekspanzivne politike. Kritičari Moderne monetarne teorije ustvrdili su kako je prekomjerna državna potrošnja pregrijala potražnju, i time pogurala inflaciju. Kelton i njezini saveznici odgovorili su kako je uzrok inflacije bio vanjski – šokovi na strani ponude, rat u Ukrajini, poremećaji u lancima opskrbe – ali šteta je bila učinjena. Povjerenje u mogućnost “deficita bez posljedica” počelo se kruniti.

U stvarnosti, predstavnici Moderne monetarne teorije nikada nisu tvrdili kako se deficit ne treba kontrolirati. Tvrdili su da se treba kontrolirati prema realnim parametrima – inflaciji, zaposlenosti, kapacitetima – a ne prema apstraktnim brojevima u excel tablicama. Ipak, ta teorija pretpostavlja političku sofisticiranost koja u praksi često ne postoji. Umjesto strateških investicija, deficit se u mnogim sustavima koristi za klijentelizam, kratkoročno kupovanje birača ili pokrivanje neodrživih sustava.

Upravo tu nastupa Donald Trump, u svom povratničkom pohodu na Bijelu kuću. Njegova ekonomska doktrina za drugi mandat ne krije kako će deficit koristiti kao političko oružje. Najavljeni program snižavanja poreza za korporacije i bogate građane, uz povećanje carina na kinesku robu, stvara jasnu sliku: proračunski manjak će eksplodirati – ali to više nije mana, već alat. Trumpova logika je jednostavna: deficit nije problem sve dok služi jačanju domaće industrije, izvoza i pozicije SAD-a u globalnom poretku. U tom modelu, deficit nije slika neodgovorne politike, već izraz državne volje. A tu se otvara prostor za novu ekonomsku doktrinu – nacionalni populizam bez fiskalnih kočnica.

Deficit će postati ideološki fluidan. Jedan broj, dva narativa. Kada ga koristi liberalna administracija za ulaganja u obrazovanje ili zelenu tranziciju, bit će etiketiran kao prijetnja. Kada ga koristi populistička desnica za carinske ratove i poreznu deregulaciju, bit će slavljen kao patriotizam. U oba slučaja, brojke su iste – samo se narativ mijenja.

Možda je to nova verzija nevidljive ruke – nevidljiva kombinacija moći, marketinga i fiskalne fikcije. Tržište kao mit. Deficit kao mit. Možda je upravo u toj dvostrukoj eroziji – tržišnog autoriteta i fiskalne dogme – najjasnije vidljiva transformacija suvremene političke ekonomije. Više ne živimo u sustavu koji počiva na principima spontanog reda i proračunske suzdržanosti. Umjesto tržišnih zakonitosti, prevladava institucionalna improvizacija; umjesto fiskalne odgovornosti, raste fiskalna instrumentalizacija. Suvremeni kapitalizam više se ne temelji na konkurenciji, već na koordinaciji – ne nužno strateškoj, ali svakako politički uvjetovanoj.

To nas vodi do neugodne istine: teorije koje danas kruže – bilo Mazzucatine misije, Rodrikov pluralizam, Keltonin monetarni suverenitet ili Trumpov fiskalni voluntarizam – ne mogu se ni testirati ni provesti bez prethodne obnove institucionalne racionalnosti. Bez kapaciteta za donošenje dugoročnih, informiranih i demokratski legitimiranih odluka, svaki pokušaj redefiniranja tržišta ili proračuna riskira postati nova forma arbitrarnosti. Pitanje više nije smijemo li trošiti, nego znamo li u što i zašto. Nije problem postojanje deficita, već deficit kompetencije, integriteta i političkog povjerenja.

Ako dakle mit o tržištu više ne opisuje stvarnost, a mit o deficitu više ne obvezuje politiku – tada pred nama ostaje samo jedno stvarno pitanje: kako izgraditi ekonomski poredak koji ne počiva na ideološkim alibijima, već na funkcionalnim, transparentnim i odgovornim institucijama? Sve dok na to pitanje nemamo odgovor, možemo nastaviti živjeti u simulaciji tržišta i proračuna – znajući kako iza kulisa ne djeluju sile ekonomije, nego slabosti politike.

To nije ni neoliberalizam ni post-neoliberalizam. To je faza institucionalnog interregnuma – prostora u kojem stari modeli više ne vrijede, a novi još nisu oblikovani. Povijest nas uči kako takva razdoblja nisu stabilna, ali mogu biti plodna – ukoliko ih znamo prepoznati i iskoristiti, a ne samo preživjeti.

Dok je neoliberalizam još bio u povojima, priliku su iskoristili politički lideri koji su oblikovali novu paradigmu deregulacije, privatizacije i fiskalne štednje. (CC0)

Primjerice, u interregnumu kasnih 70-ih i ranih 80-ih, dok su se keynesijanske politike urušavale, a neoliberalizam još bio u povojima, priliku su iskoristili politički lideri poput Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, koji su oblikovali novu paradigmu deregulacije, privatizacije i fiskalne štednje. Istovremeno, poslovni svijet je odgovorio jednako brzo: korporacije poput Applea, koje su tada tek izlazile iz garaža, prepoznale su potencijal osobnog računala u doba kada je država smanjivala ulaganja, a tržište se otvaralo inovatorima. Financijska industrija, pogotovo u Londonu i New Yorku, uzletjela je na valu deregulacije — tzv. “Big Bang” reforme 1986. učinile su City of London globalnim financijskim središtem.

U današnjem interregnumu — gdje se klima destabilizira, globalna sigurnost lomi po šavovima, a digitalne tehnologije ruše granice industrija — priliku prepoznaju neki drugi akteri: države poput Kine koje aktivno redefiniraju pojam državnog kapitalizma; tehnološki giganti poput Amazona koji preuzimaju ulogu u logistici, energiji i čak infrastrukturi; a i gradovi poput Singapura i Talina koji postaju laboratoriji za nove institucionalne modele upravljanja i javnih usluga. Dok se stari modeli globalizacije i liberalnog multilateralizma urušavaju, ovi akteri oblikuju pravila igre za svijet koji tek nastaje. Pitanje je tko će, i pod kojim uvjetima, u tim novim pravilima sudjelovati. Ako institucije ne prepoznaju vlastitu odgovornost, mitovi će nastaviti vladati – a demokracije će postati njihova kolateralna žrtva.