Otpad u Gospiću
Što nas iskustvo pandemije može naučiti o novom Vladinom Znanstvenom savjetu i granicama između znanosti i politike, analizira Marija Brajdić Vuković.
Što nas iskustvo pandemije može naučiti o novom Vladinom Znanstvenom savjetu i granicama između znanosti i politike, analizira Marija Brajdić Vuković.
Vlada je 14. rujna osnovala Znanstveni savjet za stručnu potporu u sanaciji nezakonito odloženog otpada u Gospiću.
Sedmeročlano tijelo vodi rektor Sveučilišta u Zagrebu Stjepan Lakušić, njegov je zamjenik ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak, a ostali članovi dolaze iz područja kemijskog inženjerstva, građevinarstva i gospodarenja otpadom, hidrogeologije, agronomije te javnog zdravstva i zdravstvene ekologije. Savjet se već konstituirao i održao prvi sastanak. Formalno postavljena zadaća prilično je široka. Savjet treba razmatrati zdravstvene, okolišne, tehnološke i druge stručne aspekte sanacije te Vladi davati savjete i stručnu potporu. U obrazloženju Odluke posebno se navodi razmatranje dostupnih podataka i rezultata ispitivanja o sastavu i svojstvima otpada te mogućim utjecajima onečišćenja na zdravlje ljudi i okoliš. Od njegova se rada očekuje i doprinos „transparentnom i znanstveno utemeljenom informiranju javnosti”.
Premijer Andrej Plenković očekivanja je formulirao još šire. Savjet je osnovan u trenutku kada su nalazi vještačenja objavljeni u okviru kaznenog postupka već postali predmet različitih javnih interpretacija, a premijer je dio dotadašnje rasprave opisivao kao pretjeran, nestručan i politički motiviran. Prilikom osnivanja Savjeta rekao je da bi „stručna i istinita procjena i analiza” Savjeta trebala pridonijeti „smirenijoj i potpunijoj javnoj raspravi”, ocijenivši da je u njoj nedostajao znanstveni i stručni pristup. Vlada je pritom već javno komunicirala vlastitu procjenu da u pogledu vode za piće i javne vodoopskrbe „ugroze nema”.
Osnivanje Savjeta nije, međutim, dočekano samo kao odgovor na zahtjev za dodatnom ekspertizom. Građanska inicijativa „Gospić je naš dom”, koja je prethodno tražila uključivanje neovisnih stručnjaka, odmah je posebno problematizirala imenovanje ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslava Capaka za zamjenika predsjednika Savjeta.
Capak pritom u ovaj slučaj ne ulazi kao javnosti nepoznat stručnjak. Bio je jedno od najprepoznatljivijih stručnih lica upravljanja pandemijom COVID-19, a kao ravnatelj HZJZ-a već je sudjelovao i u javnoj interpretaciji nalaza o vodi u Gospiću, poručujući građanima da je voda iz javne vodoopskrbe zdravstveno ispravna i sigurna za piće. Istodobno su objavljivani nalazi onečišćenja podzemnih voda na području odlagališta, čije značenje i odnos prema sigurnosti javne vodoopskrbe postaju predmet javnog spora. Reakcija na njegovo imenovanje zato je za ovu raspravu zanimljiva ne kao dokaz da Capak ili budući Savjet nisu neovisni, nego kao pokazatelj problema s kojim Savjet započinje rad. Njegovi članovi ne ulaze u prazan prostor u kojem tek treba proizvesti znanstvenu procjenu. Ulaze u već postojeći spor oko podataka, njihove interpretacije, načina na koji institucije komuniciraju rizik i vjerodostojnosti aktera koji to čine.
Pred novo se tijelo tako već pri njegovu osnivanju postavlja zahtjev koji nadilazi samu znanstvenu kompetentnost njegovih članova. Savjet ne treba samo proizvesti stručnu procjenu nego je proizvesti u situaciji u kojoj je povjerenje u institucije koje sudjeluju u rješavanju problema već predmet spora. Upravo zato pitanje nije samo jesu li u Savjet imenovani kompetentni znanstvenici. Starije je i teže pitanje što se događa kada znanstvena ekspertiza postane dio političkog odlučivanja: što znanost u takvoj situaciji može reći, tko donosi odluku i tko za nju odgovara?
Ideja da bi političke odluke trebale biti utemeljene na najboljim dostupnim znanstvenim spoznajama naizgled je jednostavna. Osobito kod epidemija, klimatskih promjena ili onečišćenja okoliša, političari trebaju stručna znanja kojima sami ne raspolažu. Problem je što odnos znanstvenog znanja i političke odluke gotovo nikada nije tako linearan kao što formulacija „politika utemeljena na dokazima” sugerira. Znanstveni dokazi rijetko su jedini element odluke, a kod kompleksnih problema uz nepotpuno ili nesigurno znanje treba uzeti u obzir i društvene vrijednosti, interese i posljedice. Zato OECD u svojim smjernicama za znanstveno savjetovanje razlikuje proizvodnju stručnog savjeta od njegove političke upotrebe i naglašava različite odgovornosti savjetnika i donositelja odluka.
Ne radi se o novim spoznajama ovog odnosa. Sheila Jasanoff još je 1980-ih pokazivala da se u znanosti relevantnoj za javne politike granica između znanstvenih činjenica i političkog odlučivanja ne može jednostavno uzeti zdravo za gotovo. Upravo u situacijama u kojima znanstveno znanje treba poslužiti kao osnova javne odluke otvaraju se pitanja kako treba interpretirati dostupne dokaze, koliko su oni sigurni i tko ima autoritet odrediti što iz njih slijedi. Za nezakonito odlaganje otpada i probleme institucionalnog nadzora zna se dulje vrijeme, a dodatnu sjenu na cijeli slučaj bacaju i javno iznesene, ali zasad neutvrđene tvrdnje jednog od osumnjičenika o postupanju bivšeg glavnog državnog inspektora, kojega je ova Vlada imenovala, a potom i razriješila samo nekoliko sati prije uhićenja. Taj širi institucionalni kontekst ne određuje što znanstveni nalazi pokazuju, ali jest dio konteksta u kojem se danas od novog Savjeta očekuje da proizvede autoritativnu procjenu.
Politička odluka u ovom slučaju doista treba znanstveno opravdanje, ali samo znanje rijetko nalaže jednu jedinu moguću odluku. Znanost, primjerice, može procijeniti postoji li onečišćenje podzemnih voda, u kojim koncentracijama, kojim se putevima može širiti i kakav zdravstveni rizik predstavlja. Može procijeniti koliko su postojeći nalazi pouzdani, što još ne znamo, i koja bi dodatna istraživanja bila potrebna. Ali znanstveni nalaz sam po sebi ne može odlučiti koliki smo rizik kao društvo spremni prihvatiti, koliko preventivno djelovanje treba biti opsežno, kako raspodijeliti njegove troškove ili kako odvagnuti zdravstveni i okolišni rizik prema ekonomskim i drugim društvenim posljedicama.
Zato je pitanje premijera Andreja Plenkovića „Tko će jesti lički krumpir?”, postavljeno u kontekstu njegova upozorenja oporbi na „negativni marketing cijele Like” i na moguće posljedice javne rasprave za lokalne proizvođače, zapravo neobično dobra ilustracija granice znanstvenog savjetovanja. Znanost nam može pomoći odgovoriti je li lički krumpir sigurno jesti. Može istraživati i kako građani percipiraju rizik, hoće li ga nakon svega što su čuli željeti kupovati i što oblikuje njihovo povjerenje. Ali ne može odrediti koliku političku težinu treba dati mogućoj gospodarskoj šteti lokalnim proizvođačima niti što bi država zbog nje trebala učiniti. To su pitanja za vlast, koja snosi i političku odgovornost za ovaj slučaj. Posao politike upravo jest uzeti u obzir posljedice koje izlaze izvan dosega pojedine znanstvene procjene. Problem, dakle, nije u tome što politika uzima u obzir i nešto drugo osim znanosti. Problem nastaje ako se politički interesi i procjene počnu predstavljati kao ono što „znanost kaže”, ili ako se od znanstvenika očekuje da svojim autoritetom razriješe pitanja koja u konačnici zahtijevaju politički i vrijednosni izbor.
Upravo pitanje ličkog krumpira, međutim, pokazuje i jednu zanimljivu disciplinarnu granicu novog Savjeta. Njegova je multidisciplinarnost ograničena na prirodne, tehničke, biomedicinske i zdravstvene aspekte problema; društvenih znanosti nema. To je razumljivo ako mu je zadaća utvrditi što se nalazi u tlu i vodi i kako otpad sigurno ukloniti. Ali kako građani procjenjuju rizik, zašto nekim institucijama vjeruju, a drugima ne, kako se komunicira neizvjesnost i kako informacije o onečišćenju utječu na ponašanje potrošača također su pitanja koja se mogu znanstveno istraživati. Ako se od Savjeta očekuje i doprinos „transparentnom i znanstveno utemeljenom informiranju javnosti”, odsutnost društveno-znanstvene ekspertize zato nije sasvim nevažna.
No sastav Savjeta otvara i šire pitanje kako se uopće određuje koja je ekspertiza relevantna i tko će je predstavljati. Većina članova pokriva područja koja su za ovaj problem neposredno važna – od kemijskog inženjerstva, hidrogeologije i voda do tla, zdravstvene ekologije i javnog zdravstva. Istodobno je šestero od sedmero članova povezano sa Sveučilištem u Zagrebu, dok Savjet vodi njegov rektor Stjepan Lakušić, građevinski inženjer čija je uža znanstvena ekspertiza vezana ponajprije uz prometnu infrastrukturu. U Savjetu, s druge strane, nema primjerice ekotoksikološke ekspertize, drugih hrvatskih sveučilišta ni znanstvenih instituta. To ne znači da odabrani članovi nemaju potrebna znanja, ali pokazuje da sastav stručnog tijela nije samorazumljiv rezultat znanstvene ekspertize. Netko je morao odlučiti koja su znanja potrebna, iz kojih će se institucija ona tražiti i tko će ih predstavljati. Budući da Odluka ne obrazlaže kriterije tog izbora, ostaje nevidljivo kako je određeno koja će znanja i institucije uopće dobiti mjesto za stolom.
S druge strane, ni znanstveni savjetnici nisu samo neutralni prijenosnici činjenica. Već izbor pitanja koja se postavljaju, koja se smatraju relevantnima, načina procjene rizika i načina komuniciranja neizvjesnosti oblikuje ono što će u političkom procesu biti prepoznato kao relevantno znanje. SAPEA, znanstveni savjetodavni mehanizam Europske komisije, opisuje funkciju znanstvenog savjetovanja kao pružanje najboljeg dostupnog znanja za razumijevanje problema te oblikovanje i procjenu mogućih političkih opcija – ne kao donošenje političke odluke umjesto demokratski odgovornih institucija. U tome nema ničega problematičnog dok su različite vrste odgovornosti jasne. Znanstvenici odgovaraju za kvalitetu procjene koju daju, za razlikovanje onoga što znamo od onoga što još ne znamo te za komuniciranje ograničenja i neizvjesnosti vlastitih zaključaka. Politička vlast odgovara za odluku koju na temelju te procjene, ali i drugih legitimnih društvenih kriterija, donosi. Ako želimo da njihovo znanje utječe na javne odluke, znanstvenici i političari moraju razgovarati. Neovisnost znanstvenog savjetovanja zato ne znači udaljenost od politike, nego mogućnost da znanstvenici svoju stručnu procjenu oblikuju autonomno.
Pandemija bolesti COVID-19 dala nam je rijetku priliku da taj inače teško vidljiv odnos promatramo gotovo u realnom vremenu. Znanstvenici i liječnici odjednom su se našli neposredno uz centre političkog odlučivanja, od njih se očekivalo da procjenjuju rizike u uvjetima velike neizvjesnosti, predlažu mjere i istodobno ih objašnjavaju javnosti. Granice između znanstvene ekspertize, političkog odlučivanja i javne komunikacije postale su neobično propusne.
U istraživanju koje smo tijekom pandemije proveli na uzorku hrvatskih biomedicinskih i zdravstvenih stručnjaka koji su bili neposredno uključeni u upravljanje pandemijom ili ublažavanje njezinih posljedica, upravo se odnos znanosti i politike pokazao jednim od središnjih problema njihova iskustva. Unutarnjih rasprava i neslaganja unutar same znanosti jest bilo, ali mnogo snažnije iz intervjua izlaze teškoće nastale na mjestima susreta znanosti s politikom i medijima, koje su se potom prelijevale i na odnos znanosti s javnošću (Brajdić Vuković, 2024). Zanimljivo je pritom da intervjuirani stručnjaci nisu smatrali da znanost treba preuzeti političko odlučivanje. Upravo suprotno. Vrlo su jasno prepoznavali da epidemijska procjena može biti samo jedan od elemenata odluke koja mora uzeti u obzir i gospodarstvo, obrazovanje i druge društvene posljedice. Jedna je sugovornica to sažela gotovo modelskim opisom odnosa koji bi trebao postojati: stručnjaci mogu procijeniti kako će se epidemija razvijati i koje mjere epidemiološki imaju smisla, ali odluke o tome kako će se, primjerice, kompenzirati posljedice zatvaranja ugostiteljstva moraju biti političke. Na pitanje tko treba imati posljednju riječ odgovorila je: Vlada – ali uz snažnu podršku struke (Brajdić Vuković, 2024).
Problem koji su znanstvenici opisivali nastajao je negdje drugdje: u prijevodu stručne procjene u političku odluku. Govorili su o pogrešnim interpretacijama svojih savjeta, njihovom selektivnom korištenju, a ponekad i potpunom ignoriranju. Ono što je iz njihove perspektive bilo stručno mišljenje ili procjena rizika u političkom je procesu moglo dobiti drukčije značenje. Pritom javnosti nije uvijek bilo moguće vidjeti gdje završava savjet struke, a počinje odluka politike. Takvo zamagljivanje uloga imalo je posljedice i za same znanstvenike. Kada politička vlast svoje odluke legitimira pozivanjem na „struku”, stručnjaci više nisu u očima javnosti samo oni koji proizvode i interpretiraju znanje. Postaju povezani i s političkim odlukama donesenima u njihovo ime ili uz pozivanje na njihov autoritet. U analizi intervjua upravo se pojavila procjena da se nepovjerenje koje se tijekom krize stvaralo prema Vladi i Stožeru počelo prelijevati i na znanost, jer je znanost javnosti bila predstavljana kao dio ili potpora političkom upravljanju krizom.
To, međutim, ne znači da su znanstvenici bili pasivni objekti političkog procesa. I sami su pokušavali odrediti granice svoje uloge i odgovornosti: koliko neizvjesnosti komunicirati, kako govoriti o rizicima i kada reagirati ako je njihova procjena pogrešno predstavljena. Zato odgovornost znanstvenika u takvoj situaciji nije moguće svesti ni na jednostavno „govorenje istine politici” ni na poslušno davanje stručnog odgovora na pitanje koje politika postavi. Oni djeluju unutar političkog, institucionalnog i medijskog konteksta koji oblikuje što će se s njihovim znanjem dogoditi, ali unutar njega i sami donose odluke: što će preporučiti, kako će izraziti neizvjesnost, hoće li javno reagirati ako je njihova procjena pogrešno predstavljena i gdje će povući granicu vlastite profesionalne odgovornosti. Pandemijsko iskustvo tako pokazuje da se profesionalna odgovornost znanstvenika ne gubi njihovim ulaskom u politički proces, ali se ostvaruje u uvjetima koje sami ne određuju.
Hrvatsko iskustvo nije iznimka. Pandemija je u mnogim zemljama naglo približila znanstvene savjetnike političkim centrima moći i otvorila vrlo slična pitanja o tome gdje završava ekspertiza, a počinje politička odluka. Posebno je poučno iskustvo Italije, prve europske zemlje koja se početkom 2020. suočila s epidemijom velikih razmjera. Talijanski Comitato Tecnico Scientifico (CTS) osnovan je početkom veljače 2020. unutar sustava Civilne zaštite kako bi pružao stručnu podršku u upravljanju pandemijom. Njegov početni sastav bio je vrlo uzak – sedam muškaraca, gotovo svi liječnici – a i nakon kasnijeg proširenja biomedicinska ekspertiza ostala je dominantna.
Još je zanimljiviji odnos CTS-a i političkog odlučivanja. Studija Silvije Camporesi, Federice Angeli i Giorgie Dal Fabbro (2022) o mobilizaciji ekspertize tijekom prve godine pandemije pokazuje da je u prvom valu preklapanje stručnih preporuka i političkih odgovora bilo gotovo potpuno. Vlada je Savjetu svakodnevno upućivala konkretna pitanja, a njegove su preporuke vrlo izravno ulazile u vladine uredbe. U nekim slučajevima Vlada je zapisnike tražila čak u Word formatu kako bi se njihov sadržaj mogao lakše prenijeti u tekst propisa.
Takva blizina znanosti i politike na prvi pogled može izgledati kao ideal politike utemeljene na dokazima. Međutim, upravo su se članovi CTS-a počeli protiviti percepciji da su oni donositelji političkih odluka. Jedan je član istraživačicama opisao situaciju riječima da su postali gotovo zakonodavci iako su željeli ostati savjetodavno tijelo. Problem nije bio u tome što njihov savjet nije imao politički utjecaj. Imao ga je možda i previše, odnosno na način koji je počeo zamagljivati razliku između onoga tko savjetuje i onoga tko odlučuje. Posebno se važnim pokazalo pitanje transparentnosti. Zapisnici sjednica CTS-a u početku nisu bili dostupni javnosti. Obrazloženje je bilo da sadrže osjetljive projekcije razvoja epidemije čija bi objava mogla izazvati paniku. Nakon javnih zahtjeva za pristup dokumentima i političkih prijepora, Vlada je tijekom ljeta promijenila praksu. U rujnu 2020. Civilna zaštita objavila je dotadašnje zapisnike, a uvedeno je pravilo prema kojem se zapisnici sjednica objavljuju nakon 45 dana. Ta je praksa nastavljena, pa je danas javno dostupna arhiva rada CTS-a.
Zašto je sve to važno? Jedan od odgovora dala je upravo pandemija: zato što povjerenje u znanost nije samo pitanje ugleda znanstvenika i znanstvenih institucija. U kriznim situacijama ono postaje društveni resurs koji može imati vrlo konkretne posljedice za ponašanje građana.
Istraživanje provedeno na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana tijekom 2020. pokazalo je da su među institucijama i akterima uključenima u pandemiju građani najviše vjerovali upravo znanstvenicima, dok je povjerenje bilo najniže u medije (Bagić i Šuljok, 2021). Povjerenje u znanstvenike, zajedno s povjerenjem u Nacionalni stožer civilne zaštite, bilo je povezano s većim pridržavanjem preporučenih zaštitnih ponašanja. Kasnija hrvatska istraživanja dodatno su pokazala povezanost povjerenja u znanost i stručne aktere sa spremnošću na pridržavanje preporuka, uključujući cijepljenje (Hromatko, Tonković i Vranić, 2021; Bagić, Šuljok i Ančić, 2022). U istraživanju Tonković, Dumančić, Jelić i Čorkalo Biruški (2021), povjerenje u znanost i znanstvenike bilo je, zajedno s osjećajem političke nemoći, među najsnažnijim prediktorima prihvaćanja teorija zavjere o COVID-u. Povjerenje u znanstvenike, drugim riječima, nije bilo samo apstraktna procjena njihove vjerodostojnosti nego je bilo povezano s načinom na koji su građani procjenjivali rizik i djelovali. Hrvatska pritom u pandemiju nije ušla s javnošću koja znanstvenicima načelno ne vjeruje. Naprotiv, znanstvenici su raspolagali značajnim rezervoarom povjerenja. Upravo zato pitanje što se događa kada se njihov epistemološki autoritet neposredno poveže s političkim odlučivanjem nije marginalno pitanje unutarnjeg uređenja nekog savjetodavnog tijela.
Iz svega toga bilo bi pogrešno izvući zaključak da znanost treba držati što dalje od politike. Upravo suprotno. Kod problema poput pandemije ili okolišnog onečišćenja političke odluke bez znanstvene ekspertize bile bi lošije informirane, a neke bi bilo gotovo nemoguće donositi. Znanstvenici moraju ulaziti u prostor političkog odlučivanja, a političari moraju moći od njih tražiti procjene i savjete. Problem, dakle, nije propusnost granice između znanosti i politike. Problem nastaje kada ta granica prestane biti vidljiva. U stvarnom procesu znanstvenog savjetovanja između empirijskog nalaza i političke odluke postoji niz koraka koji se u javnosti lako stapaju u jedno: podaci → znanstvena interpretacija → neizvjesnost i neslaganje → stručna preporuka → politička odluka → javna komunikacija.
Podaci ne govore sami za sebe. Znanstvenici ih interpretiraju u odnosu na postojeće znanje, metode i procjene rizika, pri čemu mogu postojati neizvjesnosti, različite interpretacije ili neslaganja. Iz takve procjene može slijediti stručna preporuka, ali ni ona nije politička odluka. Donositelji odluka uz nju legitimno uzimaju u obzir druge posljedice, interese i vrijednosti. Svaka od tih karika zato nosi drukčiju vrstu odgovornosti. Znanstvenici odgovaraju za kvalitetu svoje interpretacije, za to da ne prikriju relevantnu neizvjesnost i da jasno kažu koliko daleko dostupni dokazi dopuštaju ići. Kao savjetnici odgovaraju za preporuke koje daju. Politička vlast odgovara za odluku: za izbor među mogućim opcijama, za vrijednosti i interese kojima je dala prednost te za posljedice tog izbora. Što se više te karike stapaju, teže je utvrditi tko je za što odgovoran. Ako se politička odluka predstavlja kao ono što „kaže znanost”, politička odgovornost nestaje iza autoriteta ekspertize. Ako se politički poželjan zaključak počne predstavljati kao znanstvena procjena, ugrožava se autonomija znanosti. A ako javnost ne može razlikovati jedno od drugoga, nepovjerenje prema političkoj odluci lako se prelijeva i na znanstvenike.
Upravo se oko prvih karika toga lanca vodi i dio spora u Gospiću. Ekotoksikolog Branimir K. Hackenberger i biologinja Tamara Đerđ samoinicijativno su prikupili javno dostupne podatke o otpadu u Lici, stručno ih interpretirali i analizu učinili dostupnom javnosti. Njihova intervencija nije zanimljiva zato što bi njihovoj interpretaciji trebalo vjerovati više nego nekoj drugoj, nego zato što inzistiraju na tome da se vidi što podaci pokazuju, što ne pokazuju i što se iz njih opravdano može zaključiti. Takvo javno djelovanje pritom opisuju i kao profesionalnu odgovornost: u polariziranoj situaciji javno iznijeti provjerljive podatke i argumente, označiti njihove granice i izložiti vlastitu stručnu procjenu javnoj provjeri. Ovaj tekst zato nije pokušaj da presudi kome u ovom sporu treba vjerovati. Pitanje je kako organizirati odnos znanosti i politike tako da povjerenje ne mora počivati samo na autoritetu onoga tko govori, nego i na mogućnosti da se vidi na kojim podacima, interpretacijama i postupcima počivaju njegovi zaključci. Transparentnost znanstvenog savjetovanja ne može se stoga svesti na pitanje objavljivanja dokumenata. Važnija je mogućnost slijeđenja procesa: mogućnost da se rekonstruira što je bilo poznato, kako su znanstvenici to interpretirali, gdje su postojale neizvjesnosti ili neslaganja, što su preporučili i što je politička vlast na kraju odlučila.
To ne znači da svaka stručna rasprava mora biti javna. Znanstvenicima treba prostor u kojem mogu slobodno razmatrati mogućnosti, mijenjati mišljenje i međusobno se ne slagati bez neposrednog političkog ili medijskog pritiska. Talijansko iskustvo objavljivanja zapisnika s vremenskim odmakom pokazuje jedan mogući kompromis: zaštititi prostor deliberacije, ali njezin rezultat i put do njega naknadno učiniti dostupnima javnosti. Takva transparentna granica štiti i znanost i politiku.
Znanstvenicima omogućuje da njihova procjena ostane prepoznatljiva kao njihova, a političarima ostavlja pravo da odluče – i obvezu da za odluku preuzmu odgovornost. Povjerenje se ne štiti udaljavanjem znanstvenika od politike, nego time da javnost može razlikovati znanje, savjet i odluku.
Vratimo se sada novom hrvatskom Savjetu. Činjenica da je njegove članove imenovala Vlada sama po sebi ne govori ni o kvaliteti njihove ekspertize ni o tome kako će svoju ulogu obavljati. Ozbiljno shvatiti profesionalnu autonomiju znanstvenika znači ostaviti otvorenom mogućnost njihova djelovanja. A mandat im daje prostora da procijene postojeće nalaze, utvrde što se iz njih može i ne može zaključiti, zatraže dodatne podatke i upozore na područja u kojima znanstvena sigurnost još ne postoji.
U ovom je slučaju zanimljiv već sam redoslijed događaja. Politička vlast javno je formulirala vlastitu procjenu situacije i problematizirala postojeće interpretacije znanstvenih nalaza prije nego što je osnovala tijelo od kojega sada očekuje „stručnu i istinitu procjenu” te doprinos „smirenijoj i potpunijoj javnoj raspravi”. Članovima Savjeta pritom vrijedi ostaviti otvorenu mogućnost da će svoju profesionalnu autonomiju doista koristiti. Prihvaćanjem članstva u tijelu osnovanom usred javnog i političkog spora i sami su se profesionalno izložili, preuzimajući odgovornost za procjene koje će dati. Ali redoslijed događaja stvara institucionalni rizik. Politika legitimno postavlja pitanja znanosti i traži stručne procjene. Drukčija je situacija ako je politički poželjan zaključak već javno formuliran, a ekspertiza se naknadno poziva da ga potvrdi. Tada se proces može u javnosti pojaviti obrnutim redoslijedom: politička pozicija → odabrana ekspertiza → znanstvena legitimacija već formulirane pozicije. Hoće li se to dogoditi, pokazat će rad Savjeta. Njegova autonomija neće se mjeriti slaganjem ili neslaganjem s Vladom, nego mogućnošću da prema dostupnim dokazima njezine početne procjene potvrdi, kvalificira ili ospori.
Predsjednik Vlade već je javno govorio o „negativnom marketingu cijele Like”, mogućoj šteti za lokalne proizvođače i postavio sada već poznato pitanje: „Tko će jesti lički krumpir?” Istodobno Vlada naglašava da je voda iz javne vodoopskrbe sigurna, a od novog Savjeta očekuje stručnu i znanstveno utemeljenu procjenu koja bi trebala pridonijeti smirenijoj javnoj raspravi. Sve su te političke brige legitimne. Vlada mora voditi računa o zdravlju stanovništva, ali i o gospodarskim posljedicama, lokalnim proizvođačima i reputaciji regije. Zadaća je znanstvenika, međutim, procijeniti što postojeći podaci dopuštaju zaključiti, gdje nema dovoljno podataka i kakva su dodatna istraživanja potrebna.
Upravo zato vrijedi pogledati kako je Savjet institucionalno postavljen. Njegove redovne sjednice saziva i vodi predsjednik Savjeta, odnosno u njegovoj odsutnosti zamjenik. Međutim, sjednicu može sazvati i predsjednik Vlade, koji joj tada predsjedava, a na njoj mogu sudjelovati članovi Vlade, predstavnici državnih tijela i institucija te drugi znanstvenici i stručnjaci. Administrativne i tehničke poslove za Savjet obavlja Ured predsjednika Vlade, čiji predstavnik sudjeluje u njegovu radu i kada zasjeda bez članova Vlade.
Takva blizina Savjeta Vladi nije sama po sebi problem. Savjet je i osnovan da bi Vladu savjetovao, a znanstveno savjetovanje bez kontakta s donositeljima odluka izgubilo bi velik dio svoje svrhe. Ali upravo zato što je granica između savjetnika i političke vlasti institucionalno propusna, postaje važno koliko je ona javnosti vidljiva. Tu je Odluka zanimljivo nedorečena. U njezinu se obrazloženju izrijekom navodi da će rad Savjeta pridonijeti „transparentnom i znanstveno utemeljenom informiranju javnosti”. Međutim, sama Odluka ne određuje kako će se ta transparentnost ostvariti. Ne propisuje objavljivanje dnevnih redova, zapisnika, stručnih podloga, mišljenja ili preporuka Savjeta. Ne uređuje način evidentiranja eventualnih izdvojenih mišljenja niti deklariranja sukoba interesa. Savjet se sastaje jednostavno „prema potrebi”.
Nije uređeno ni kako će Savjet komunicirati s javnošću. Njegov formalni mandat jest davanje savjeta i stručne potpore Vladi; transparentno i znanstveno utemeljeno informiranje javnosti pojavljuje se tek u obrazloženju kao očekivani doprinos njegova rada. Ostaje, dakle, otvoreno hoće li javnost zaključke Savjeta dobivati izravno od njegovih članova, kroz objavljena mišljenja i dokumente, ili prvenstveno kroz njihovu političku interpretaciju.
Koliko je to važno pokazuje i sadašnja reakcija dijela gospićke javnosti. Građanska inicijativa „Gospić je naš dom” više ne dovodi u pitanje samo pojedine nalaze i njihove interpretacije nego i vjerodostojnost nekih javnih stručnih institucija. Upozoravaju, među ostalim, na izostanak planiranih mjerenja podzemnih voda tijekom 2025. te sada otvoreno iskazuju nepovjerenje prema uključivanju stručnjaka iz HZJZ-a i Škole narodnog zdravlja u procjenu stanja. Iz toga ne slijedi da su procjene tih institucija bile pogrešne niti da su njihovi stručnjaci djelovali pod političkim pritiskom. Ali sama činjenica da dio građana njihov institucionalni autoritet više ne prihvaća kao dovoljan razlog za povjerenje ozbiljan je problem. Riječ je o važnim javnim stručnim institucijama čiji će nam kredibilitet trebati i u sljedećoj zdravstvenoj ili okolišnoj krizi. Ako je povjerenje u znanost javni resurs, politička vlast ne može ga samo koristiti; mora voditi računa i o tome da ga načinom njegova korištenja ne potroši.
A dio toga ne mora čekati novu Vladinu odluku. Institucionalni okvir određuje uvjete u kojima Savjet djeluje, ali ne određuje u potpunosti što njegovi članovi mogu učiniti unutar njega.
Hackenberger i Đerđ djeluju izvan formalnog sustava savjetovanja i upravo su zato mogli sami odrediti kako će svoje podatke, interpretacije i granice zaključivanja učiniti javno vidljivima. Članovi Savjeta nalaze se u drukčijoj institucionalnoj poziciji, ali time ne gube vlastitu profesionalnu odgovornost ni mogućnost djelovanja. Mogu inzistirati na objavljivanju svojih zaključaka, jasno komunicirati neizvjesnosti i eventualna neslaganja, reagirati ako se njihova procjena u javnosti prikaže drukčije nego što su je formulirali te tražiti proceduralna pravila koja će njihovu autonomiju učiniti vidljivom. To je osobito važno jer je Savjet osnovan u situaciji u kojoj dio građana već dovodi u pitanje vjerodostojnost institucija uključenih u slučaj. Na krizu povjerenja teško je odgovoriti samo zahtjevom za dodatnim povjerenjem u institucionalni autoritet. Može joj se, međutim, odgovoriti procedurom koja omogućuje javnosti da vidi na čemu taj autoritet temelji svoje zaključke.
Vratimo se zato pitanju s početka: tko će jesti lički krumpir? Ne znam. A to nije ni pitanje na koje ovaj Znanstveni savjet može dati jednostavan znanstveni odgovor. Može pomoći odgovoriti na pitanja koja tome prethode. Jesu li tlo i vode onečišćeni, kojim tvarima i u kojim koncentracijama? Postoje li putevi kojima onečišćenje može doći do ljudi, poljoprivrednog zemljišta ili izvora vode? Što dosadašnja mjerenja doista pokazuju, što iz njih ne možemo zaključiti i što još treba ispitati? Koliki je rizik i s kojom ga sigurnošću možemo procijeniti?
Ali hoće li nakon svega potrošači vjerovati da je lički krumpir siguran, hoće li ga kupovati, kakve će posljedice cijela situacija imati za lokalne proizvođače i što država treba učiniti da ih zaštiti – to više nisu samo pitanja prirodnih, tehničkih i biomedicinskih znanosti. Dio njih može biti predmet društveno-znanstvenog istraživanja, a dio su pitanja gospodarstva, raspodjele rizika i političke odgovornosti. I tu je možda najveća ironija premijerova pitanja. Hoće li ljudi vjerovati procjeni o ličkom krumpiru, vodi ili bilo čemu drugome, neće ovisiti samo o tome što će znanstvenici zaključiti, nego i o povjerenju s kojim se njihovi zaključci susreću.
Znanstvenici trebaju biti za stolom za kojim se donose političke odluke. Ali kada od njega ustanu, mora ostati moguće razaznati što je bila njihova stručna procjena, a što odluka onih koji za nju politički odgovaraju. A onda ćemo možda imati i bolji odgovor na pitanje tko će jesti lički krumpir.
Algan, Y., Cohen, D., Davoine, E., Foucault, M. & Stantcheva, S. (2021). “Trust in scientists in times of pandemic: Panel evidence from 12 countries.” Proceedings of the National Academy of Sciences, 118(40), e2108576118. DOI: 10.1073/pnas.2108576118.
Bagić, D. & Šuljok, A. (2021). „Stavi masku i odmakni se“ – istraživanje determinanti protektivnog ponašanja od bolesti COVID-19 u Hrvatskoj. Sociologija i prostor, 59(219), 119–147. DOI: 10.5673/sip.59.0.5.
Bagić, D., Šuljok, A. & Ančić, B. (2022). “Determinants and reasons for coronavirus disease 2019 vaccine hesitancy in Croatia.” Croatian Medical Journal, 63(1), 89–97. DOI: 10.3325/cmj.2022.63.89.
Brajdić Vuković, M. (2024). „Sraz struke, politike i javnosti: pogled biomedicinske i zdravstvene struke na krizu izazvanu pandemijom bolesti COVID-19.” Politička misao, 61(1), 90–115. DOI: 10.20901/pm.61.1.04.
Cairney, P. & Toth, F. (2023). “The Politics of COVID-19 Experts: Comparing Winners and Losers in Italy and the UK.” Policy and Society, 42(3), 392–405. DOI: 10.1093/polsoc/puad011.
Camporesi, S., Angeli, F. & Dal Fabbro, G. (2022). “Mobilization of expert knowledge and advice for the management of the Covid-19 emergency in Italy in 2020.” Humanities and Social Sciences Communications, 9, 54. DOI: 10.1057/s41599-022-01042-6.
Hackenberger, B. K. & Đerđ, T. (2026). Otpad na području Like: pregled stanja, nalaza i sustavnih uzroka, s ekotoksikološkim tumačenjem onoga što se iz podataka smije zaključiti.
Hromatko, I., Tonković, M. & Vranić, A. (2021). “Trust in Science, Perceived Vulnerability to Disease, and Adherence to Pharmacological and Non-pharmacological COVID-19 Recommendations.” Frontiers in Psychology, 12, 664554. DOI: 10.3389/fpsyg.2021.664554.
Jarić Dauenhauer, N. (2026). „Znanstvenici o Gospiću: Voda se testira tako da se zagađenje uopće ne vidi.” Index.hr. 3. rujna 2026.
Jasanoff, S. S. (1987). “Contested Boundaries in Policy-Relevant Science.” Social Studies of Science, 17(2), 195–230. DOI: 10.1177/030631287017002001.
SAPEA (2019). Making Sense of Science for Policy under Conditions of Complexity and Uncertainty. Berlin: SAPEA. DOI: 10.26356/MASOS.
Seyd, B., Hamm, J. A., Jennings, W., McKay, L., Valgarðsson, V. & Anness, M. (2025). “‘Follow the science’: Popular trust in scientific experts during the coronavirus pandemic.” Public Understanding of Science, 34(1), 2–18. DOI: 10.1177/09636625241253968.
Tonković, M., Dumančić, F., Jelić, M. & Čorkalo Biruški, D. (2021). “Who Believes in COVID-19 Conspiracy Theories in Croatia? Prevalence and Predictors of Conspiracy Beliefs.” Frontiers in Psychology, 12, 643568. DOI: 10.3389/fpsyg.2021.643568.
Weingart, P. (1999). “Scientific Expertise and Political Accountability: Paradoxes of Science in Politics.” Science and Public Policy, 26(3), 151–161. DOI: 10.3152/147154399781782437.
Vlada Republike Hrvatske (2026). Odluka o osnivanju Znanstvenog savjeta za stručnu potporu Vladi Republike Hrvatske u sanaciji nezakonito odloženog otpada na lokaciji Gospić, 14. rujna 2026.
Dipartimento della Protezione Civile. Verbali del Comitato Tecnico Scientifico – Emergenza Coronavirus. Arhiva zapisnika talijanskog CTS-a.
8. rujna 2026. / čita se 6 minuta
SMEĆE U GOSPIĆU
Nakon što je tjednima optuživao "neke" da histeriziraju i pumpaju, a prosvjed u Zagrebu pratio s jezera Como, premijer sada reterira. No političku odgovornost ne priznaje, i pokušava mijenjati dojam. Hoće li mu to biti dovoljno dok nalazi podzemnih voda postaju sve gori, pita se Jelena Lovrić.
4. rujna 2026. / čita se 6 minuta
OTPAD U GOSPIĆU
Posao parcijalne sanacije dijela otpada dobila je tvrtka Kostak-Graditeljstvo Tehnologija Sirovine, a Boris Pavelić otkriva kako iza nje stoje isti vlasnici kao i iza pojedinih tvrtki koji su predavale upravo taj otpad Šincekovima. Čini se da se radi o nadasve zanimljivom, potpuno novom konceptu kružnog gospodarstva.
3. rujna 2026.
INTERVJU IVAN RIMAC
Politički analitičar Ivan Rimac u razgovoru s Domagojem Novokmetom komentira situaciju uoči najavljenog velikog ekološkog prosvjeda u Zagrebu.