Ekonomske misli antičkih Grka. Oikonomija, put do eudaimonije

Znanost koju danas zovemo ekonomijom tek je mali dio onoga čime se oikonomia bavila, piše Filip Drača u pregledu knjige "Oikonomia" Etiennea Helmera. Starogrčka perspektiva je gotovo uvijek – bez ijedne poznate iznimke – oikonomiju supsumirala pod širu mudrost dobrog života, te su i njena najosnovnija pitanja (poput toga što uopće znači biti bogat i je li beskrajno akumuliranje dobara uopće poželjno) bila podložna raspravi.

• Naslovna fotografija: Ilustracija grčkog filozofa koji razmišlja za stolom punom kovanica, u stilu antičkih grčkih vaza. (Midjourney v7)

• Autor članka je filozof i religiolog. Filozofiju je magistrirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nakon preddiplomskog studija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

Kad govorimo o intelektualnim doprinosima antičke Grčke, njihova ekonomska misao nam je rijetko kad među prvim stvarima koje ističemo. Znamo da su Grci napisali između ostalog i ponešto o ekonomiji i ekonomici, otprilike kao što znamo da su napisali ponešto o bilo kojem drugom području znanja; ali Grčka je mnogo poznatija po demokraciji i drugim političkim idejama, te po filozofiji i epovima. A i kad se bavimo starogrčkim ekonomskim teorijama, uglavnom to radimo iz nekog antikvarnog interesa za stare teorije, ili pak zato da pronađemo kod Grka neke presedane za ideje koje su danas aktualne. Rijetko kad se ide za tim da se starogrčka ekonomika shvati na vlastitom meritumu te da se zapitamo može li nam drevna Grčka dati neke ekonomske ideje koje su korisne danas.

Etienne Helmer je filozof sa sveučilišta u Puerto Ricu i uža specijalizacija mu je starogrčka ekonomska i politička misao. U knjizi koja je pred nama (Oikonomia: Ancient Greek Philosophers on the Meaning of Economic Life) nastoji pretresti starogrčke spise o upravljanju dobrima – prvenstveno one koje su napisali autori koje danas svrstavamo u filozofiju (Platon, Aristotel, filozofija helenističkog razdoblja) – kako bi odgovorio na neke raširene moderne recepcije starogrčke ekonomske misli te kako bi razjasnio epistemološki status oikonomije, te njen položaj unutar filozofije uopće te praktičke filozofije specifično.

­­

Starogrčka perspektiva je gotovo uvijek – bez ijedne poznate iznimke – oikonomiju supsumirala pod širu mudrost dobrog života odnosno eudaimonije.

Pogledamo li što je današnja ekonomija i čime se ona bavi, nalazimo da u njeno područje spadaju inflacije, nezaposlenost, rast BDP-a, produktivnost, potražnja i ponuda, te ostale teme koje dotiču tržišta i njihove mehanizme. Ekonomija se pritom tretira često kao strogo tehnička znanost čiji ciljevi nisu politički ili ideološki. Proizvodnja sve veće i veće razmjenjive vrijednosti je neproblematizirana i unutar struke postoje debate jedino o tome kako ista proizvodnja može biti što optimalnija, socijalno pravednija, dugoročno održivija i tako dalje. Izvan teritorija ekonomije stoje takozvana „svjetonazorska“ pitanja o kojima se može raspravljati i koja jesu predmet politike. Ali kako Helmer nastoji pokazati u svojoj knjizi, starogrčka perspektiva je gotovo uvijek – bez ijedne poznate iznimke – oikonomiju supsumirala pod širu mudrost dobrog života odnosno eudaimonije, te su i njena najosnovnija pitanja (poput toga što uopće znači biti bogat i je li beskrajno akumuliranje dobara uopće poželjno) bila podložna raspravi. Rasvjetljavanje ovih diskusija moglo bi nam otvoriti oči oko toga što bi ekonomija mogla biti i danas. Helmerova opća pozicija glasi da je ekonomiji potrebna eudaimonia, te da bismo kod Grka trebali tražiti točno ono na što danas najmanje obraćamo pažnju – njihova integracija oikonomske misli u etiku i politiku, nasuprot današnjoj (navodnoj) neovisnosti ekonomije od istih.

U slavnom djelu Human Condition, Hannah Arednt je prema Helmerovom mišljenju značajno doprinijela suvremenoj predrasudi prema kojoj Grci nisu bili zainteresirani za ekonomsku teoriju zato što su smatrali da je osiguravanje životnih potrepština nešto ispod razine potpuno ostvarenog bios-a. Život slobodnog građanina – jedinog koji se aktualizira kao „razumna“ i „politička“ životinja – počinje upravo u sferi izvan oikos-a, koji je preduvjet za reproduciranje golog života. Helmer nastoji odgovoriti na ovu rigidnu distinkciju između oikos-a i polis-a (koja je po njegovom mišljenju uglavnom moderna projekcija) tako što pokušava rekonceptualizirati oikonomiju kao jedan oblik filozofskog znanja. Grci su mnogo pisali o političkoj filozofiji i etici, pa mi danas zbog toga smatramo da nisu imali velikog interesa za ekonomiju, zato što mi pravimo oštro razgraničenje među tim disciplinama; ali za mnoge Grke o kojima je ovdje riječ, oikonomija i ostatak praktičke filozofije suptilno prelaze jedno u drugo i oikonomija uglavnom pripada etici budući da ima eudaimoniju kao svoju konačnu svrhu.

Helmer smatra kako su ekonomske teorije antičke Grčke u modernim vremenima često uzimane kao zastarjele i inferiorne. (Snimka zaslona / YouTube)

Prema autorovom mišljenju, ekonomske teorije antičke Grčke su u modernim vremenima često uzimane kao zastarjele i inferiorne. Premda se ekonomske realnosti grčkog polisa proučavaju ekstenzivno, filozofska misao koja je bila tome posvećena ima marginaliziran status i ne smatra se stvarnim znanjem. Ovo nije uvijek bio slučaj; starogrčki spisi o poljoprivredi su još u ranom novovjekovlju imali značajan utjecaj na ekonomsku misao tog vremena, sudeći po tome koliko su ekstenzivno Hesiodovi Poslovi i dani bili tiskani i prevođeni, te koliko su često bili citirani u literaturi tog doba. Ali paralelno s razvojem tržišne ekonomije i industrijalnog oblika rada, razvija se nova ekonomska znanost te novi epistemološki standardi toga što uopći prolazi kao znanost, i starogrčke teorije o proizvodnji, bogatstvu i podjeli rada nakon toga padaju pod razne oblike distorzija i predrasuda.

Disciplina koju danas nazivamo ekonomijom je u posljednjih par stoljeća često uzimala moderne prirodne znanosti kao svoj uzor, te se vodila mehanicističkim shvaćanjem prirode i ciljala na apolitički i ahistorijski univerzalizam. Traga se za apstraktnim zakonitostima proizvođenja i razmjenjivanja koje bi trebale jednako vrijediti u svakom ljudskom društvu, otprilike onako kako bi Newtonova fizika – jako čest fetiš društvenih znanosti od 17. stoljeća naovamo – objasnila tijela i njihova gibanja. U kontekstu toga, Helmer nastoji iznijeti dva česta moderna stava o starogrčkoj ekonomskoj misli koje se ovdje nastoji izbjeći:

a) Joseph A. Schumpeter je u svojim pregledima povijesti ekonomskih doktrina napravio razgraničenje između ekonomske misli – što razumije kao kolekciju stavova koji su djelomično empirijski i djelomično zdravorazumski – te ekonomske znanosti kao oblika analitičkog i apstraktnog rezoniranja koje može rezultirati propozicijama koje idu dalje od opserviranog i zdravorazumskog. Grčku ekonomsku filozofiju pritom svrstava u prethodnu kategoriju i u suštini negira da se njoj uopće može priznati status znanosti; antički grčki autori bili su prvenstveno politički filozofi i etičari, i ono što su napisali o ekonomskim temama uokvireno je tim agendama. Time se dakako pretpostavlja moderna distinkcija između homo politicus-a i homo economicus-a, te se moderna ekonomska znanost naivno uzima kao vrijednosno i politički neutralna.

b) S. Todd. Lowry – jedan od mnogih kritičara gore opisane pozicije – tvrdi da suvremena ekonomska znanost duguje svoje temelje starogrčkoj filozofiji te da su mnogi grčki autori (naročito Aristotel) otkrili mnoge principe koji ostaju centralni još i danas. Nasuprot poziciji koja bi grčku ekonomsku misao svrstala u primitivnu pred-znanost, Lowry bi ju radije prozvao proto-znanošću koja je potegnula bitne prve korake koji su prirodno doveli do današnjeg sofisticiranijeg znanja. Premda je ova pozicija prema grčkoj ekonomskoj filozofiji prijateljski nastrojena, njen je problem u tome što i dalje reificira suvremeni epistemološki okvir kao nadpovijesno validan, i Lowry također nije sposoban evaluirati starogrčku misao na njenom vlastitom meritumu. Poznato je da je grčki polis imao veoma različite ekonomske prilike od sadašnjih, da većina proizvodnje nije bila namijenjena tržišnoj razmjeni, da većina antičkih Grka nije radila za plaću te da nije svoju subzistenciju kupovala; ali ipak, pomisao da je polis proizvodio ekonomsko znanje koje je bilo sasvim adekvatno za tu i takvu povijesnu situaciju izmiče mnogima.

Defekt obaju ovih pozicija je trostruki. Prvo, Grke se uspoređuje s modernim ekonomistima na epistemološkom terenu kojeg Grci s dobrim razlogom nisu imali i nisu morali imati; bilo da se grčkim ekonomskim teorijama oduzima znanstven status ili da im se priznaje djelić tog statusa, neopravdano se pretpostavlja da znamo što je „prava“ ekonomska znanost i ne preispituju se mjerila prema kojima se grčka misao prosuđuje. Drugi problem je u objektu proučavanja; mnogi moderni povjesničari ekonomske misli tragaju za modernom ekonomikom u drevnim izvorima i projiciraju u te izvore ono što žele naći, čak i onda kad nastoje antičkim Grcima pristupiti afirmativno; ali ne dovodi se u obzir mogućnost da Grci nisu naprosto imali drugačiju ili primitivnu ekonomsku misao, već da uopće nisu imali ono što danas nazivamo ekonomijom – prvenstveno zato što komercijalne aktivnosti nisu bile centralnim elementom njihovog načina proizvođenja i distribuiranja.

Konačno, moderne distinkcije između političkog, ekonomskog i etičkog (koju osim Schumpetera iznose ili elaboriraju mnogi suvremeni autori od Maxa Webera do Hannah Arendt) prirodno vodi do zaključka da grčki filozofi, etičari kakvi jesu, ne mogu o ekonomiji reći ništa vrijedno ozbiljnog proučavanja. Ekonomija je, ili se tako shvaća, strogo tehnička i apolitična znanost koja se bavi mehanizmima tržišta, produktivnošću i rastom bogatstva. Grčki filozofi, kako ćemo pokazati nisu bili zainteresirani za ove teme s ovakvom specifičnom agendom – i to nije nikakav nedostatak.

Grku nije bio potreban cijeli polis da bi jeo i bio odjeven; njegov oikos je već zadovoljavao preduvjete golog života. (The Met Museum)

Kao što je dobro poznato, Oikonomia označava umijeće gospodarenja oikos-om, a oikos u najčešćoj uporabi te riječi označava jedno kućanstvo; ljudi i njihova sredstva za život. Objekt proučavanja oikonomije razlikuje se od onoga čime se današnja ekonomija bavi po tome što je uobičajen starogrčki način stjecanja subzistencije bio znatno drugačiji od današnjeg; današnji radnik-građanin je individua koja ovisi o velikim i kompliciranim društvenim sistemima (koji su agregat drugih individua) čak i za najosnovnija sredstva za život. Shodno tome, suvremena ekonomija bavi se velikim društvima koja obuhvaćaju milijune ljudi. Ali Grku nije bio potreban cijeli polis da bi jeo i bio odjeven; njegov oikos je već zadovoljavao preduvjete golog života i svrha polisa bio je obogaćeniji (ne nužno u materijalnom smislu) život koji nadilazi preživljavanje.

Ovo je jedan od razloga zašto su mnogi Grci (najslavnije, Sokrat i Platon) polemizirali protiv toga da je političko umijeće ikako analogno oikonomiji, odnosno toga da je polis samo prošireni oikos. Nadalje, Oikos se sastoji od određenih „prirodnih“ hijerarhija, odnosa personalne dominacije koje su mnogi Grci smatrali nužnima i opravdanima; muškarac i žena, odrasli i djeca, slobodni ljudi i robovi, čovjek i stoka. Ovo je drugačiji sistem proizvođenja i distribuiranja od onakvog kojim se današnja ekonomija bavi, koji je karakteriziran slobodnim i jednakim individuama koje dobrovoljno trguju jedna s drugom.

Oikonomia se sastoji od tri osnovne aktivnosti: stjecanje, čuvanje i uporaba. Načini na koje se bogatstvo može steći su najopsežnije pokriveni u grčkoj literaturi, vjerojatno zato što je prethodno ostalim dvama te zato što ono neizbježno dovodi ljude u društveni odnos gdje se neizbježno pojavljuju etička i politička pitanja poput toga je li poželjno beskonačno se bogatiti, koliko je zdravo za polis da neki budu znatno bogatiji od drugih, koje su metode bogaćenja legitimne a koje nisu, i tako dalje.

U antičkoj Grčkoj (ili barem u najbogatijem polisu, Ateni) je definitivno postojalo zagovaranje beskrajnog zgrtanja bogatstva kao puta do sreće i blagostanja – znamo to barem iz toga što su protiv te pozicije polemizirali gotovo svi grčki filozofi koji su išta napisali o ovoj temi. Treba li akvizicija bogatstva ičime biti ograničena, i čime ako ”da”? Kinici, epikurejci, Aristotel, Platonov Sokrat i Ksenofontov Sokrat konzistentno se slažu oko toga da bogaćenje mora nečim biti ograničeno. Ishomah je jedini imenom nam poznati filozof koji zagovara beskrajno zgrtanje, „poštenim i časnim sredstvima“; ali čak i on postoji jedino kao lik u Ksenofontovom sokratskom dijalogu, te je lako moguće da je njegova pozicija straw man koji postoji samo zato da ga Sokrat pobije.

Nije samo po sebi očito što bogatstvo uopće jest i što znači biti bogat, i u grčkoj filozofiji postoje polemike oko toga. Ali kod Ishomaha je sve jasno: bogatstvo se odnosi na opipljiva vlasništva i biti bogat znači imati ih što više. Beskrajna ekspanzija oikosa je poželjna sve dok se stjecanje obavlja na legitiman način. Ishomah iznosi poziciju prema kojoj biti dobar gospodar svojeg kućanstva znači uskladiti potrošnju sa zaradom sa ciljem što većeg umnažanja bogatstva, i prvi je (koliko nam je poznato) koji govori o prihodima i rashodima te njihovom balansiranju. Suprotstavljen mu je Sokrat koji, skroman i umjeren kakvim ga se često prikazuje, zagovara alternativan put do bogatstva koji se oslanja na ograničenje svojih želja; čovjek od vrline je bogat u gotovo bilo kakvim okolnostima zato što mu ne treba mnogo za ispunjen život. Ovdje je definicija bogatstva objektivna, a ograničenje bogatstva je ili odsutno ili eksternalno postavljeno (bogatstvo nije ograničeno samim sobom već vrlinom umjerenosti.).

Ali Ishomah je jedini primjer ovakve pozicije koji nam preostaje u korpusu starogrčke ekonomske literature, i ostatak onoga što je sačuvano jednoglasno zagovara određena ograničenja bogaćenju. Dva se razloga uglavnom postavljaju; ili zato što je ograničenje bogatstva neophodno za optimalnu političku zajednicu (Platon), ili pak zato što je nekakvo ograničenje imanentno samom pojmu bogatstva i oikos koji nadilazi tu granicu prestaje biti bogat (Aristotel, Epikur).

Platon smatra da veličina nečijeg oikosa mora imati gornje i donje granice radi očuvanja socijalne kohezije

Platonov interes su jedinstvo i harmonija. Njegovu filozofsku misao prožima sistem korespondencija gdje je zdravo tijelo ono u kojemu su svi dijelovi usklađeni s drugima, zdrava duša je ona u kojoj nema unutarnjih konflikata zato što su apetiti i razum harmonizirani, pa je tako i savršen polis onaj u kojemu nema socijalnih konflikata bilo kakve vrste. Shodno tome, smatra da veličina nečijeg oikosa mora imati gornje i donje granice radi očuvanja socijalne kohezije. U Državi postavlja poziciju prema kojoj veličina grada i svakog oikosa u njemu mora biti taman onolika koliko grad može podnijeti a da pritom sačuva svoje jedinstvo, ne bi li se podvojio u „grad bogatih“ i „grad siromašnih“. U Zakonima se oko mnogih stvari predomislio, ali ovo je jedna od pozicija koju je zadržao i produbio; smatra da se idealan polis (u Zakonima je to Magnesia) sastoji od točno 5040 oikosa, premda nije precizan oko toga koliko točno svaki od njih treba biti velik. Dovoljno je da zadovolje potrebe građana, koje ne smiju biti velike zato što građani moraju biti izabrani prema svojoj umjerenosti. Za Platona, svaki je neumjereni potrošač potencijalan tiranin, i stvarni tiranin je upravno pohlepni proždrljivac koji je stekao političku moć. Najbogatiji Magnežanin ne smije biti više od četiri puta bogatiji od najsiromašnijih.

Platonovo ograničenje bogatstva je i dalje eksternalno, u smislu da višak bogatstva za njega i dalje jest bogatstvo, i ograničenje istog dolazi od nečeg što s oikonomijom (kako ju on shvaća) nema suštinske veze – političkog dekreta. Kod Aristotela i epikurejaca nalazimo zanimljivije shvaćanje toga što znači biti bogat; bogatstvo u pravom smislu te riječi mora biti ograničeno jer je suštinski shvaćeno kao sredstvo. Sredstva koja su suvišna nećemo nikad upotrijebiti, što znači da ustvari nisu sredstva, a to znači da suvišno bogatstvo prestaje tim biti.

Filodem iz Gadare je u djelu Peri oikonomias govorio o „mjeri bogatstva“, pritom koristeći riječ metron koja za Grke nije imala samo kvantitativno značenje, već je također označavala proporciju i harmoniju. Bogatstvo u premaloj količini nije još bogatstvo, i tu bi se moderni ljudi složili; ali isto vrijedi i za prekomjernu količinu, što je ideja koju smo izgubili u današnjim vremenima ganjanja beskrajnog rasta. A da bismo utvrdili standard prema kojemu se bogatstvo mjeri, moramo se okrenuti epikurejskoj doktrini o intrinzičnom bogatstvu prirode. Epikurejskom čovjeku od vrline je cijeli svijet zlato i Epikur je bio prvi grčki filozof koji je naglasio da je netaknuta priroda sama po sebi dostatan izvor bogatstva. Eudaimonia sastoji se u bezbolnom životu, i nije potrebno mnogo privređivati da bismo to postigli. Prirodnim željama koje su strogo potrebne za život slobodan od boli nije potrebno mnogo truda da bi bile zadovoljene; suvišne želje su uglavnom želje za luksuzima koje teškim naporom stječemo.

Ova je ideja direktno utemeljena u epikurejskoj fizici, gdje ograničenje konstituira. Atoma ima beskonačno mnogo u beskonačno mnogo oblika, ali jedino ograničen broj takvih i takvih atoma može sazdati neko specifično postojeće biće – od neba i zemlje do čovjeka i njegovog vlasništva. Svako biće ima granicu i blagodareći toj granici jest neko određeno biće koje može imati specifičnu narav ili bit. Biće sazdano od beskonačno mnogo atoma je oksimoron; to bi bila amorfna masa. Isti princip vrijedi i za pojam bogatstva – svojina mora imati neku gornju granicu jer iznad toga prestaje obogaćivati. Karakteristično za grčke filozofije, epikurejstvo utemeljuje sve svoje pozicije na sistemu korespondencija, i ono što vrijedi za fiziku vrijedi i za etiku. Podsjetimo se, epikurejski hedonizam je umjeren praktičnom mudrošću (phronesis) i umjerenošću (sophrosyne).

Epikurejski mudrac teži izbjegavanju stresa i boli, iz čega slijedi zadovoljavanje nekih osnovnih potreba čije zanemarivanje može dovesti do boli. Ali ne više od toga, i mnoge užitke treba izbjegavati zato što dugoročno prestaju donositi zadovoljstvo i mogu donijeti bol. Phronesis razumije da se bogatstvo sastoji u pristupu onome što je strogo potrebno za dobar život, što kod epikurejaca znači bezbolan život.

Nešto drugačiju intrinzičnu granicu bogatstva ima Aristotel, premda počinje na sličnim temeljima ukoliko što uzima prirodu kao temelj shvaćanja bogatstva. Aristotela zanima je li akvizicija dio razborite uporabe ili se radi o dvjema neovisnim vještinama. Svakodnevno iskustvo nam govori da postoje ljudi koji su sposobni umnožavati svoje vlasništvo ali su istodobno rasipni, tako da se doima da govorimo o različitim oblicima znanja. Ali ovdje Aristotel polazi od svojeg teleološkog shvaćanja prirode da bi došao na drugačiji zaključak; naime, bogatstvo je sredstvo kojemu je ispunjen život cilj. Ljudi s neumjerenom željom za posjedima imaju beskrajnu želju za sredstvima koja u konačnici ne vode ničemu, što bi značilo da Ishomahov dobar oikonomist ipak ne može biti čovjek od vrline.

Potpun i aktualiziran život zahtijeva određenu količinu materijalnih sredstava, ali samo određenu; kada se umijeće akvizicije izvršava u „skladu sa prirodom“ – a za Aristotela to znači, s nekom konačnom svrhom na vidiku – tada je ta prirodna akvizicija neodvojiva od razborite uporabe, a time je i ograničena. Idealan život je dakako život filozofa, kontemplativan život; potpuno razvijen čovjek je onaj koji je aktualizirao svoj potencijal da bude „razumna životinja“ i koji je dakle kultivirao svoj intelekt, a takvom čovjeku beskrajno zgrtanje ne može biti svrha. Na takav način Aristotel dolazi do svoje varijante inherentne granice bogatstva; ono je sredstvo ili alat, isto onako kako je čekić alat. Posjeduje li čovjek više alata nego što mu je potrebno za specifične funkcije, višak neće nikad koristiti, čime te stvari prestaju biti alatima u punom smislu riječi. Eksces bogatstva prema tome nije više bogatstvo, nego hrpa beskorisnih stvari.

­
Moderna interpretacija, kakvu možemo naći kod Arendt, pravi rigidne distinkcije između političkog i ekonomskog.

Uobičajena moderna interpretacija (koju možemo primjerice naći kod Arendt) pravi rigidne distinkcije između političkog i ekonomskog te između slobode i nužnosti. I prema Helmerovom mišljenju, moderna politička filozofija neopravdano projicira ovu podjelu u starogrčku ekonomsku misao; Oikonomia je za njih bila sfera nužnosti i bazične reprodukcije golog života, suprotstavljena politici u punom značenju te riječi – aktivnosti slobodnih ljudi koja ima potpuno ljudsko samoostvarenje kao svrhu. Ali kako Helmer nastoji pokazati, ovo je distorzija koja bolje odražava današnje društvene odnose nego one koji su postojali u antičkoj Grčkoj; oikonomiju bi bilo preciznije shvatiti kao tehne koja ima teleološku funkciju, što znači da je orijentirana prema Dobru. Premda su mnogi grčki autori smatrali da upravljanje stokom i robovima (oikos) nije isto što i vladanje nad slobodnim ljudima (polis), politika i oikonomia se ipak preklapaju u svrsi; ti pojmovi se međusobno prožimaju onda kad su promišljeni do kraja.

Oikonomia ima, na prvi pogled, podvojen epistemološki status; s jedne strane nedvojbeno obuhvaća strogo tehnička pitanja poput efikasnosti, produktivnosti i profitabilnosti. Ali u sferu oikonomije istovremeno spadaju etička pitanja o tome što je konačna svrha oikonomije i što zapravo znači biti bogat; kao što smo pokazali, za same Grke je to pitanje bilo integrirano još i s metafizikom i filozofijom prirode. Ako oikonomia uopće spada u sferu ljudskog djelovanja, tada je neodvojiva od nekih etičko-političkih pitanja kojima se suvremeni ekonomisti načelno ne bave; nadalje, ako je čovjek dio nekakvog šireg svijeta ili kozmosa, tada će svako njegovo djelovanje odražavati metafizičku/ontološku narav istog.

Akvizicija dobara – u koju spadaju navedene tehničke aktivnosti – je samo jedan dio oikonomije. Ona se također bavi i ispravnom uporabom dobara jednom kad smo ih stekli. Ovo je u oštroj razlici spram današnje ekonomske znanosti koja se uglavnom bavi pravilnom uporabom jedino kad pričamo o kapitalnim dobrima, koja se mogu upotrijebiti na više ili manje produktivan način; ali nijednog ekonomista nije briga hoćemo li uništiti ili baciti potrošna dobra koja smo stekli, jer je za „ekonomiju“ presudno samo to je li se dogodila razmjena robe i novca. Grčki autori kojima se Helmer bavi stoje u jednoglasnom konsenzusu oko jedne stvari: bogatstvo, shvaćeno u objektivnom smislu kao ukupna količina vlasništva, nije samo po sebi Dobro.

Iz ovoga slijedi da oikonomija nije isključivo praktičko ili tehničko znanje, jer mora uključivati adekvatne uvide u ljudsku prirodu, u prirodu uopće, te u bit ljudskog blagostanja. Nije samo po sebi očito u čemu se taj „dobar život“ sastoji; Platon, Ksenofont i Filodem referiraju se često na tip osobe – danas uobičajen – koji brka akviziciju s Dobrom kao takvim te čiji je život beskrajno akumuliranje vlasništva i hoarding istog. Čak i za epikurejce, danas često shvaćene kao mehaniciste, oikonomija mora imati nekakvu koncepciju dobra kao svoj telos. Ali ako je oikonomija vođena sprijeda svojom svrhom, njena tehnička dimenzija ne može a da ne bude unaprijed određena time; ako se bogatstvo epikurejskog mudraca sastoji u minimumu koji je potreban za bezbolan život, kao što smo vidjeli, slijedi da epikurejski oikonomos ne bi trebao previše raditi – što je konkluzija do koje se i eksplicitno došlo.

Oikonomia nije neovisno znanje koje ne mora komunicirati s metafizikom ili etikom i ima svrhu izvan sebe. Ta svrha je eksplicitno etička i politička

O oikonomiji kao znanju zaključno možemo reći dvije stvari. Prvo, podsjetimo se na to da su mnogi Grci imali organicističko shvaćanje prirode unutar kojega je sve imalo funkciju unutar cjeline, te gdje svaki dio odražava narav cjeline, i opće je mjesto u starogrčkim filozofijama integrirati raznolike oblike znanja u jedan sistem kojega prožima relativno mali broj principa. Oikonomia nije neovisno znanje koje ne mora komunicirati s metafizikom ili etikom (mnogim bi Grcima sama ideja neovisnog znanja bila bizarna) i ima svrhu izvan sebe. Ta svrha je eksplicitno etička i politička; oikonomija postoji u konačnici radi dobrog života, i nema potrebe za daljim oikonomiziranjem jednom kad se to postigne. Drugo, tehnička znanost koju danas zovemo ekonomijom samo je mali dio onoga čime se grčka oikonomia bavila, i to nije nužno nedostatak; ako Grci jesu napisali relativno malo toga o produktivnosti i profitabilnosti i beskrajnom akumuliranju bogatstva, to je samo zato što u njihovoj perspektivi to nije bilo najvažnijom temom, i ne bi bilo zgoreg takvu perspektivu ponovo oživjeti.

Predmodernim ekonomskim teorijama često se pristupa na način koji je pozitivistički i ahistorijski; antički Grci ili srednjovjekovni skolastičari ili imaju pravo ili nemaju, te kad tražimo „ekonomiju“ u njihovim spisima uglavnom pretpostavljamo definiciju iste kojom se služi moderna akademija. Helmerova knjiga nam može ponuditi alternativan pogled na starogrčku oikonomiju koji nastoji izbjeći ove centralne predrasude i izvući iz grčke filozofije neka pitanja kojima se suvremena ekonomija ne bavi, a skupa s tim i danas relevantne odgovore koje zbog izostanka pitanja ne možemo ni čuti. Gdje možemo pronaći ideju da nije „ekonomično“ raditi iznad neke strogo potrebne granice ili da bogatstvo može biti ograničeno po svojoj vlastitoj naravi? Nećemo u današnjoj ekonomskoj literaturi, te nećemo niti u mnogim modernim prikazima grčkih teorija koji se fokusiraju na ono što je danas „ekonomija“; možemo ih pronaći jedino u literaturi koja nastupa iz posve drugačijeg epistemološkog okvira, i ovaj je tekst korak u pravom smjeru.