Fokusom na siromaštvo umjesto na nejednakost stvaramo građane višeg i nižeg reda, ljude dijelimo i stigmatiziramo

Dok bogate želi osloboditi toga da ih gledamo kao moralno suspektne Velimir Šonje upravo na taj način pristupa siromašnima, piše Marko Grdešić. Siromašni su siromašni jer su – sugerira se – donijeli mnogo krivih odluka koje su ih dovele u tu situaciju, a skupinu bogatih čine poduzetnici koji su zaslužili svoje visoke prihode

• Naslovna slika, scena iz filma I, Daniel Blake koji prikazuje kako funkcionira socijalna država složena prema kriterijima zasluga
• Autor je postdoktorand na Fakultetu političkih znanosti, doktorirao na Sveučilištu Wisconsin

Nedavno je na internetskoj stranici Ekonomski lab Velimir Šonje objavio tekst o nejednakosti. U njemu je iznio više teza koje su problematične. Osnovni je argument njegovog teksta da fokus politike treba biti na siromaštvu, a ne na nejednakosti. Ali prije nego što je obrazložio tu tezu, iznio je i niz drugih, pa će i ovaj kritički osvrt biti slično strukturiran.

Šonje započinje kritikom francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja. Mnogo domaćih liberala uživa u tome da kritizira Pikettyja, vjerojatno jer misle da je Piketty heroj ljevice. Ali prava je istina da je njegov rad češće meta lijevih kritika nego predmet bilo kakvog obožavanja. Čini se da domaći liberali misle da ako se spusti Pikettyju onda se dokazalo da je nejednakost nevažna tema. A osim toga, kad se kod nas napada Pikettyja onda si ljudi daju oduška jer se unaprijed zna da Piketty neće odgovoriti.

Pikettyjeva opća formula kapitalizma (r>g) je možda istinita, a možda nije. Ali vrlo se malo toga može prigovoriti njegovim podacima. Prije njegovog rada (kojeg je poduzeo zajedno s kolegama Atkinsonom i Saezom) nije bilo empirijskih procjena nejednakosti za zapadne zemlje koje bi bile utemeljene na podacima usporedive kvalitete. Osloniti se na ankete kao što radi Ekonomski lab je problematično jer ljudi o svojim dohocima nerado daju pune i točne informacije, pogotovo ako su vrlo siromašni ili vrlo bogati. U oba je slučaja ljudima neugodno reći istinu. Prema tome, potrebni su administrativni podaci.

Pikettyjeva formula kapitalizma možda je istinita a možda i nije, ali se njegovim podatcima o nejednakosti može malo prigovoriti

Dalje, Gini koeficijent nije dobra mjera jer previše toga sakriva, ne kaže nam gdje se u distribuciji generira nejednakost: da li u donjem dijelu, u sredini, u gornjem dijelu? Gini može biti donekle koristan u usporedbi zemalja, pogotovo ako nema drugih mjera, ali nije idealan izbor. Kada je riječ o Hrvatskoj, to da li nejednakost raste ili ne je empirijsko pitanje. S time da i tada pričamo samo o nejednakosti dohotka, a to nije jedini tip nejednakosti koji je relevantan. Međutim, dati odgovor čak i na tako suženo pitanje nije lako. Treba imati i dobre podatke i dobre koncepte. Nama nedostaje i prvo i drugo, ali prije svega ovo prvo. Prema tome, trebalo bi dobiti pristup podacima porezne uprave i onda izračunati ne samo Gini, nego i 80/20 i slične udjele, kao i napraviti niz vizualizacija. Neki su pomaci napravljeni u istraživanju kojeg su napravili Bičanić, Ivanković i Kroflin, ali još ima mnogo toga što o nejednakosti ne znamo.

Nordijske zemlje imaju komparativno visoke stope intergeneracijske mobilnosti, naspram anglosaksonskih zemalja koje se time uglavnom tek hvale. Ipak, prema studiji napravljenoj za Norvešku, bogati ljudi mogu svoje bogatstvo zahvaliti uglavnom tome što su na lutriji rođenja dobili bogatu obitelj

Zatim, Šonje smatra da najbogatije građane ne moramo promatrati kao moralno suspektne jer tu skupinu čine poduzetnici koji su na temelju svojih inovacija zasluženo došli do velikih primanja. Možda, ali još je veća šansa da će se u toj grupi naći ljudi koji su naprosto naslijedili bogatstvo. Rentijeri, a ne poduzetnici čine većinu bogataša (kod nas privatizacijski kriminal dodatno komplicira stvari). Koliki je točno odnos između rentijera i “self-made” bogataša nije lako reći. Jedna studija, koja je napravljena za Norvešku je zanimljiva upravo zbog toga što nordijske zemlje imaju komparativno visoke stope intergeneracijske mobilnosti, naspram anglosaksonskih zemalja koje se time uglavnom tek hvale. Prema toj procjeni, bogati ljudi mogu svoje bogatstvo zahvaliti uglavnom tome što su na lutriji rođenja dobili bogatu obitelj. Dakle, ne samo da dohodak treba oporezivati progresivno, nego i imovinu i nasljedstvo treba oporezivati na sličan način.

Šonje progresivnost starijeg hrvatskog poreznog sistema naziva “suludim.” Danas, nakon Marićeve “porezne reforme”, imamo dva razreda za porez na dohodak, onaj od 24 i onaj od 36 posto. Granica je mjesečna plaća od 17 i pol tisuća kuna. To što je “suludo” mnogo varira kroz mjesto i vrijeme. Nakon drugog svjetskog rata je stopa poreza na dohodak u SAD išla i do 90 posto za najviši razred (onaj u koji je upadao Ronald Reagan dok je radio u Hollywoodu). Nije nemoguće zamisliti da opet tako oporezujemo dohotke. Postavlja se pitanje: neće li to otjerati poduzetnike?

Ne nužno. Niska stopa poreza na dohodak zapravo ne nagrađuje poduzetnike. Ukoliko je cilj nagraditi one koji preuzimaju rizik i pokušavaju inovacije plasirati na tržište onda je prava meta porez na dobit. Smanjivanje poreza na dohodak samo nagrađuje birokrate u privatnom sektoru. To ima nuspojavu da daje poticaj birokratima iz javnog sektora da odu u privatni gdje mogu dobiti veće plaće za posao koji zahtjeva slične vještine. Dakle, nuspojava ovakvih poreznih reformi je i slabljenje javnog sektora. Ukoliko želimo sposobniji javni sektor, moramo pričati i o progresivnosti poreza na dohodak.

Sve to, međutim, je uvod za Šonjinu glavnu tezu: da fokus moramo pomaknuti s nejednakosti na siromaštvo. Poziv da fokus prebacimo s nejednakosti na siromaštvo zvuči kao zdrav razum. Pogotovo kad o nejednakosti u Hrvatskoj ne znamo mnogo. Ali to je kontraproduktivno. Fokus na siromaštvo znači da se bavimo segmentiranjem stanovništva na uspješne i neuspješne. Da uvodimo “means-testing” (kod nas: imovinske cenzuse) za sve od državnih transfera do upisa u vrtić. Time dodatno stigmatiziramo i ponižavamo siromašne. To rastače solidarnost. To stvara građane višeg i nižeg reda. Na kraju, liberalno sužavanje problema na siromaštvo ne uspijeva ukloniti ni siromaštvo.

Liberalni pristup znači da uvodimo moralizatorski diskurs o produktivnim i neproduktivnim članovima društva. Prema tome, dok bogate želi osloboditi toga da ih gledamo kao moralno suspektne, Šonje, kao i drugi liberali, upravo na taj način pristupa siromašnima. Siromašni su siromašni jer su – sugerira se – donijeli mnogo krivih odluka koje su ih dovele u tu situaciju. Čak i kad su namjere dobre, liberalni pristup nas nužno vodi u taj viktorijanski diskurs o “deserving poor” i “undeserving poor.” One koji nisu “deserving” treba preodgojiti. Oni troše više od svojih mogućnosti. Njima treba financijsko “opismenjivanje.” A zapravo su ti ljudi itekako vješti u financijskom snalaženju: kada u minus, kada preko kartice, kada na rate, koji račun ne platiti odmah, kako dobiti da vam službenik oprosti neku kaznu, gdje su popusti, gdje se skupljaju bodovi, gdje su dobri kuponi itd. To su vještine koje privilegirani nemaju jer ih nikad nisu morali razviti. Tko je tu onda financijski neobrazovan?

Šonje tekst završava uobičajenom liberalnom mantrom da jedino ekonomski rast može eliminirati siromaštvo. Iako je analiza koju je proveo upravo njegov tim pokazala suprotno. Naime, u analizi blokiranih građana pokazalo se da se, od trenutka kada je počeo oporavak do danas, broj blokiranih nije smanjio

Ako se posvetimo samo siromaštvu onda počinjemo uvoditi potpuno arbitrarne granice: sve ispod tog i tog iznosa je siromašno, a iznad nije. Najčešće te granice nemaju veze sa stvarnim životom. Ali su praktične jer omogućavaju means-testing. Omogućavaju privid neutralnosti i racionalnosti politike. Tad se može reći da su pristup nekom državnom programu dobili samo oni koji su “zaslužni” ili “potrebiti.” Taj sistem je okrutan. Tko želi vidjeti kako funkcionira socijalna država složena po liberalnim kriterijima, neka pogleda film I, Daniel Blake britanskog redatelja Kena Loacha. Takva socijalna država ne kraju ne pomaže siromašnima, ona ih samo regulira i disciplinira. Ako ste se pitali zašto liberali tako često završe u koaliciji s konzervativcima, tu se nalazi odgovor. Jer i jedni i drugi žele kontrolirati siromašne.

Ne samo da je takav sistem nepotrebno okrutan, on je i vrlo skup. Potrebna je vojska službenika da ga implementira. Jedini suvisli odgovor je onda da pristup državnim programima bude utemeljen na univerzalnosti: da pristup imaju svi, pa čak i bogati koji si mogu priuštiti privatnu alternativu. Dakle, jedini suvisli odgovor je jednakost. To se odnosi i na pristup vrtiću i javnom prijevozu i sveučilišnom obrazovanju i naknadi za nezaposlenost i temeljnom dohotku kojeg ćemo svi dobivati u društvu budućnosti.

Nakon svega, Šonje tekst završava uobičajenom liberalnom mantrom da jedino ekonomski rast može eliminirati siromaštvo. To tvrdi iako je analiza koju je proveo upravo njegov tim pokazala suprotno. Naime, u analizi blokiranih građana pokazalo se da se, od trenutka kada je počeo oporavak stope ekonomskog rasta u Hrvatskoj do danas, broj blokiranih nije smanjio. Umjesto toga, ukupni se dug čak i povećao. Očito ekonomski rast nije dovoljan. Ali liberalna vjera je vjera, pa je otporna na činjenice.